Tuga za uginulim ljubimcem

[leo mesija]

Starija Sestra kaže:

Ovo je loš savjet. Ljudi se jako, jako, jako, vežu za te životinje i dođu im kao članovi obitelji pa jednako neprimjereno zvuči "nabavi novog ljubimca" kao što bi zvučalo "nabavi novu baku".

Pa i meni se čini da to ne pali, a posjet psihiću? Mislim maca rikne i ja u depresiji godinu dana, samo plačem jer moja maca je bila..........???

[vanessaella]

Otisla je moja ljubav,nema ga vise...tuga je neopisiva,bol je zatupljujuca,nista vise nema smisla...eto,znam da ce nekima ovo biti smijesno,jer ipak to je pas,nije to covjek,pa da padnes u takvu depresiju,ali onaj koji je imao kucnog ljubimca,zna o cemu pricam... jako sam tuzna,taj psic je bio moja jedina svijetla tocka,a sada ga vise nema...ne znam kako cu bez njega,a iskreno ni ne zanima me,jer nista mi vise nema smisla...

[Aarie]

vanessaella kaže:

Otisla je moja ljubav,nema ga vise...tuga je neopisiva,bol je zatupljujuca,nista vise nema smisla...eto,znam da ce nekima ovo biti smijesno,jer ipak to je pas,nije to covjek,pa da padnes u takvu depresiju,ali onaj koji je imao kucnog ljubimca,zna o cemu pricam... jako sam tuzna,taj psic je bio moja jedina svijetla tocka,a sada ga vise nema...ne znam kako cu bez njega,a iskreno ni ne zanima me,jer nista mi vise nema smisla...

Žao mi je. Znam kak ti je. Nedavno sam to isto prošla i mada se kaže da vrijeme liječi sve rane moja rana još uvijek postoji i vjerojatno nikad neće zacijeliti.
Nadajmo se da su sad na lijepom mjestu sretni i zadovoljni i da ćemo ih kad tad opet vidjeti kako mašu repićima..

[Flissiicoo]

Moj psić je uginuo početkom ljeta.

Tj. uspavan je. Bio je vrlo osjetljiv i baš sam ga zato volio, jer je bio sličan meni. Zamimljivo je to da sam se protivio dolasku bilo kakve životinje u stan, koja bi se penjala po stolovima, krevetima, čija bi dlaka bila posvuda, kao da sam imao neki naučeni strah još iz djetinjstva.

Malo po malo sam ga zavolio, i dođe mi grižnja savjesti kad se sjetim da sam ga znao ukoriti kad bi me naljutio, a onda bi me on onako pokunjeno pogledao svojim prestrašenim očima. Nakon toga bi mu se odmah smilovao, bez oklijevanja.

Sada ne znam što ću. Ljeto nikada nisam proveo u gorem raspoloženju. Nemam više poticaj ići van. Ne osjećam više prirodu, godišnja doba, ništa. Kao da je s njim otišao i jedan dio mog života.

[dorothyzg]

Annari kaže:

Ja sam prije dva mjeseca izgubila psa koji je imao 12 godina, odličnog zdravlja, čak su se i veterinari čudili kako dobro za svoje godine izgleda i kakvog je zdravlja što mi je bilo drago jer sam se na taj način tješila da će još dugo dugo biti s nama... Nažalost dogodilo se nešto grozno, otrovao se otrovom koji djeluje u par sati, i to je bilo to... Ni veterinar ništa nije mogao učiniti... Na kraju je uginuo kod njega bez naše prisutnosti. Dugo nakon toga nisam se mogla pomiriti s tim da se on možda osjećao izdano i da ne shvaća zbog čega mu se to dogodilo. Samo sam se nadala da mu je dobro gdje god da je i da zna da ga nismo namjerno napustili.
Neki ljudi kažu, tugovanje za životinjom, pa to je sebično zapravo jer to je zbog navike, on TEBI fali i sl... kod mene nije tako, naravno da mi fali, ali najviše me muči to što osjećam kao da smo ga izdali, mogao je još puno godina uživati s nama, a umro je takvom glupom smrću. I to vjerojatno radi nekog idiota koji je ostavio otrov za biljke, a on je vjerojatno bio žedan i nevino poliznuo taj otrov...

Prije njega sam izgubila i dvije mace koje su imale oko 2,5 god. Prvo je uginuo dečkić također radi trovanja, zatim njegova seka zbog veterinarske nepažnje jer su krivo procijenili njezino stanje. Rekli su da ima upalu grla, a imala je panleukopeniju što sam tek kasnije shvatila. Naravno odmah smo promijenili veterinara. Još uvijek se ne mogu pomiriti s tim gubicima i nadam se da ću ih sve vidjeti kad tad. Nakon izgubljenih maca dugo nismo imali nijednu, mama je rekla nikad više jer je bilo preteško... Znala sam da mačku nećemo nabavljati nego sam se nekako potajno nadala da ću naći neko napušteno mače i onda naravno ne bi odbila. Tako je i bilo, godinu nakon smrti iz dečkove kuće čula sam kroz prozor mijaukanje, zapravo to su bili krikovi..brzo sam potrčala i to je stvarno bilo malo mačence od koji dva mjeseca, napušteno i pothlađeno. Znala sam da će biti moje. Nakon njega mama je kući donesla još jednog napuštenog mačića, a ja sam od smrti spasila jednu curicu. Vlasnik ju je htio zajedno s njezinim bratom baciti u potok, pa sam se tu ja umiješala, nisam mogla to dopustiti.
Danas su svi živi i zdravi, ali eto nažalost, najstarijeg člana više nema. Ne znam kad ću si sljedeći put nabaviti psa, nekako ne bi mogla sad jer ne želim zamjenu.. Vjerujem da kad će biti vrijeme za to da će se pojaviti neka napuštena dušica, ili ću ja nju naći ili ona mene.

Obožavam životinje i ne mogu vjerovati kako se neki ljudi prema njima mogu bešćutno ponašati. Užas.
Ima jedna rečenica koju sam baš danas pročitala i mislim da bi tak i trebalo biti: 'Djeca bi trebala naučiti u velikom strahopoštovanju odrastati zajedno sa svim živim bićima. Odrastati u ljude kojima će već sama pomisao o nanošenju štete životinjama i ljudima biti odvratna.'
Milsim da ljudi kao vrsta nisu bitniji od životinja i da bi svi zajedno trebali živjeti u skladu, miru i međusobnom poštovanju.

Annari, žao mi je zbog tvog gubitka

Tužno je to što je tvoj psić unatoč godinama, zdrav tako glupo uginuo, kao što i sama kažeš. Znam da nema utjehe. Očito je tako moralo biti, ali i to glupo zvuči. Nema odgovora... Nema tu pameti. Ja sam se milijun puta pitala i znam da ću se pitati zašto je baš moj ljubimac morao oboljeti od te bolesti koja je neizlječiva, a tako mlad. Doslovce je cijeli život bio pred njim. Nema odgovora niti ću ga ikada dobiti.
Almost Rosey ti je odgovorila na neke tvoje nedoumice i slažem se s njom. Nisi ti ništa kriva i niste ga izdali. Ne, nije ugodno kad pomisliš na to ga je uginuo sam kod veterinara i znam da grozno zvuči i htjela si biti s njime, ali eto, nisi. Takav je splet okololnosti. Zar ne? ti si htjela biti s njim, ali iz nekog razloga nisi. Nažalost, događa se.
Nemoj se ubijati s tim, ja sam se ubijala sa svakakvim pitanjima mjesecima i ubijam se još, što je najgore. Užasno sam tvrdoglava i ne može me se uvjeriti.
Čak i kad sve izracionaliziram, za 5 minuta sve padne u vodu. Opet mislim što bi bilo kad bi bilo i što je moglo biti, A nije!! :-((
Nažalost nije.. I tako je kako je. Ne možeš to promijeniti ma koliko god htjela.
Nemoj brzati s drugim psom. osjetit ćeš kada budeš spremna. Nadam se da ćeš tada udomiti neko biće bez krova nad glavom, bez ljubavlju a nažalost takvih je mnogo i previše i javiti se ovdje s lijepim vijestima.
Taj novi pas neće zamijeniti tvog ni u kojem slučaju. Nećeš to dopustiti.Tvoj pas živi u tvom srcu uvijek .. A drugi će dobiti jedan drugi dio srca, ne taj isti.

[dorothyzg]

vanessaella kaže:

Otisla je moja ljubav,nema ga vise...tuga je neopisiva,bol je zatupljujuca,nista vise nema smisla...eto,znam da ce nekima ovo biti smijesno,jer ipak to je pas,nije to covjek,pa da padnes u takvu depresiju,ali onaj koji je imao kucnog ljubimca,zna o cemu pricam... jako sam tuzna,taj psic je bio moja jedina svijetla tocka,a sada ga vise nema...ne znam kako cu bez njega,a iskreno ni ne zanima me,jer nista mi vise nema smisla...

žao mi je..
Znam kako ti je.. I ne, nema veze što to nije čovjek, pas je. A pas je čovjekov najbolji prijatelj. Nadam se da ćeš što bezbolnije prebroditi gubitak..

Flissiicoo kaže:

Moj psić je uginuo početkom ljeta.

Tj. uspavan je. Bio je vrlo osjetljiv i baš sam ga zato volio, jer je bio sličan meni. Zamimljivo je to da sam se protivio dolasku bilo kakve životinje u stan, koja bi se penjala po stolovima, krevetima, čija bi dlaka bila posvuda, kao da sam imao neki naučeni strah još iz djetinjstva.

Malo po malo sam ga zavolio, i dođe mi grižnja savjesti kad se sjetim da sam ga znao ukoriti kad bi me naljutio, a onda bi me on onako pokunjeno pogledao svojim prestrašenim očima. Nakon toga bi mu se odmah smilovao, bez oklijevanja.

Sada ne znam što ću. Ljeto nikada nisam proveo u gorem raspoloženju. Nemam više poticaj ići van. Ne osjećam više prirodu, godišnja doba, ništa. Kao da je s njim otišao i jedan dio mog života.

Koliko je bio star tvoj psić? Što mu se dogodilo..?
Uff koliko sam ja samo svog miceka znala ukoriti Kad bih mu vidjela u očima da pokušava npr. skočiti na stol i pojesti nešto s tuđeg tanjura
..ali to je sve normalno. Nisi korio svog psa da mu napakostiš nego da ga naučiš, zar ne?
A i sam kažeš da si mu se odmah smilovao čim bi te pogledao..
Vjerujem ti da ljeto nikada nisi proveo u gorem raspoloženju. Iskreno, od mog gubitka uskoro će (već) godina i cijela ta godina proći će obilježena tugom Bila sam nešto sitno na moru i, ne znam vjeruješ li mi, u jednom trenu ležala sam na plaži kad su mi počele ići suze. Čak i u tom trenu kada kao uživaš i super ti je - mislila sam na njega. Najgore mi je kada se sjetim da ga više nema. Ja sam negdje a kada dođem doma njega neće biti. Neće me dočekati
Makar da ga ukorim...!Ali niti to. :-(
I nije istina da vrijeme liječi sve rane. Vrijeme moje rane izliječilo nije. Jedino eventualno kako vrijeme prolazi tako se navikavaš da ga nema, ali rana je tu. Definitvno vrijeme ne liječi sve rane. To su se neki nekada davno htjeli utješiti radi neke tragedije pa su eto smislili slogan....

[jednokratna nika]

ja hocu svoju stetocinu natrag

[Almost Rosey]

jednokratni nik kaže:

ja hocu svoju stetocinu natrag

A znam da je hoćeš

[dorothyzg]

jednokratni nik kaže:

ja hocu svoju stetocinu natrag

i ja svoju...

[vanessaella]

Dragi moji
Ovakvu tugu i bol ne zelim nikome,iako je proslo skoro 3 mj,bol je i dalje prisutna,taj gubitak mog malenog necu nikad zaboraviti,i stvarno nije lako. Zato sam se vratila na ovu tuznu temu da pomognem nekom jednako tuznom sa svojim iskustvom. Nakon sto je moj pas uginuo,ja doslovno nisam funkcionirala,samo sam lezala i plakala,i tako danima. Moj muz to vise nije mogao gledati,stavio me u auto bez da mi ista kaze gdje idemo. Isli smo po novog psa,a posto ja nisam htjela ni da cujem za to,doslovno me odvukao po njega. Prvo je nisam dozivljavala,mislila sam da tako iznevjerujem moju ljubav,ali vec drugi dan malo po malo sam svu svoju tugu pretvorila u ljubav prema svojoj curici,i ona me izljecila. Nikad necu zaboraviti svog starog psica,uvijek ce biti u mom srcu,i jednog dana opet cemo se zajedno igrati. A ova nova curica je moja dusica,daje mi snagu i jednostavno izljecila me je od ogromne tuge. Zato sto prije po novog ljubimca,a stari ce uvijek biti u nasem srcu...

[ozanavg]

Svima koji su izgubili ljubimca, tugovali, imali snage i hrabrosti
svoju bol podijeliti s nama ili nekim drugima i
otvorili svoje srce i dom nekom novom biću

Slažem se da nismo svi isti i da se tuga za izgubljenim ljudskim životom,
za izgubljenim djetinjstvom ne može uspoređivati sa gubitkom ljubimca.

Osobno svoje srce, svoje povjerenje, svoje prijateljstvo uvijek ću pokloniti onome tko tuguje zbog gubitka ljubimca, tko tu tugu i bol ne skriva i ne srami se priznati, nego onima koji slegnu ramenima uz rečenicu: "Pa to je život, morali ste biti spremni na to, to je samo pas ili mačka ili ribica ili ... "

Ne vjerujem ljudima koji nemaju osjećaja za njih.

[Smotani2]

Prošlo je već više od dvije godine kako je uginuo moj Tito.
"Zamijenio" sam ga drugim psom, no, u svakoj njezinoj gesti tražim Tita.
Znam, to je nepošteno prema Astri jer je dobar pas, no, ne mogu si pomoći.

Ne mogu ga zaboraviti.

[Flissiicoo]

dorothyzg kaže:

žao mi je..
Znam kako ti je.. I ne, nema veze što to nije čovjek, pas je. A pas je čovjekov najbolji prijatelj. Nadam se da ćeš što bezbolnije prebroditi gubitak..


Koliko je bio star tvoj psić? Što mu se dogodilo..?
Uff koliko sam ja samo svog miceka znala ukoriti Kad bih mu vidjela u očima da pokušava npr. skočiti na stol i pojesti nešto s tuđeg tanjura
..ali to je sve normalno. Nisi korio svog psa da mu napakostiš nego da ga naučiš, zar ne?
A i sam kažeš da si mu se odmah smilovao čim bi te pogledao..
Vjerujem ti da ljeto nikada nisi proveo u gorem raspoloženju. Iskreno, od mog gubitka uskoro će (već) godina i cijela ta godina proći će obilježena tugom Bila sam nešto sitno na moru i, ne znam vjeruješ li mi, u jednom trenu ležala sam na plaži kad su mi počele ići suze. Čak i u tom trenu kada kao uživaš i super ti je - mislila sam na njega. Najgore mi je kada se sjetim da ga više nema. Ja sam negdje a kada dođem doma njega neće biti. Neće me dočekati
Makar da ga ukorim...!Ali niti to. :-(
I nije istina da vrijeme liječi sve rane. Vrijeme moje rane izliječilo nije. Jedino eventualno kako vrijeme prolazi tako se navikavaš da ga nema, ali rana je tu. Definitvno vrijeme ne liječi sve rane. To su se neki nekada davno htjeli utješiti radi neke tragedije pa su eto smislili slogan....

Imao je oko 8 godina i imao je problema sa probavom. U zadnje vrijeme se dosta mučio i stoga su veterinari predložili uspavljivanje što smo mi teška srca morali prihvatiti.

To jutro kad je otišao, nisam znao da će ga baš tada uspavati, samo sam čuo kako je triput zalajao.. Ali, gotovo da ga u mislima ponovo mogu osjetiti, namirisati i čuti..

Jako mi fali njegov jutarnji dolazak do mog kreveta i veselo mahanje repom, a da ne govorim o milijun drugih stvari.

Izgubio sam i jednog dedu tako da znam kako je izgubiti i nekoga tko je čovjek, a blizak ti je. Ne znam,... sve mi je to nekako nejasno...

[dire Dawn]

nedavno je bilo 3 godine što smo uspavali psa koji je bio teško bolestan, trpio je jake bolove i mučio se te je veterinar rekao da je samo pitanje dana kada će uginuti i da ga se nikako nemože spasiti, pa je bolja opcija da ga se uspava, nego ostaviti ga da se muči.. i dan danas vjerujem da smo napravili najbolje, ali i dan danas mi je teško kad ga se sjetim, a sjetim ga se stvarno često.

kad je bio živ nisam bila toliko vezana uz njega, jer ono, bio je tu. sad kad ga nema, sve bi dala da ga mogu još jednom pomazit i dati mu keks

kad mi je brat rekao da je taj dan točno tri godine otkad smo ga uspavali, rasplakala sam se kao malo djete. eto.. fali mi..

[Goc-369]

ozanavg kaže:

Slažem se da nismo svi isti i da se tuga za izgubljenim ljudskim životom,
za izgubljenim djetinjstvom ne može uspoređivati sa gubitkom ljubimca.

Zašto ne bi mogla? Moj pas ima mnogo ljudskih vrlina a tek poneku manu (a i te prvenstveno zahvaljujući meni). Donio mi je puno radosti i izmamio nebrojeno mnogo osmijeha (puno više od znanaca i nekih članova familije).
I za čime bih to trebao posebno žaliti kod ljudi (osim za time što ljudima nisu nikada ni postali)?
Izgubljeno djetinjstvo-wtf, si bila u komi?

[ozanavg]

Goc-369 kaže:

Zašto ne bi mogla? Moj pas ima mnogo ljudskih vrlina a tek poneku manu (a i te prvenstveno zahvaljujući meni). Donio mi je puno radosti i izmamio nebrojeno mnogo osmijeha (puno više od znanaca i nekih članova familije).
I za čime bih to trebao posebno žaliti kod ljudi (osim za time što ljudima nisu nikada ni postali)?
Izgubljeno djetinjstvo-wtf, si bila u komi?

Ne, nisam mislila na takav način
Imaš ljudi koji su odrastali u ratno vrijeme, u gradovima pod opsadom i u podrumima i skloništima - na to sam mislila
To su definitivno situacije koje ne želim uspoređivati s ovom temom jer su neusporedive.

Vjerujem da se moje mišljenje o ljubimcima a i o ljudima može zaključiti iz onoga što sam napisala

[liliana76]

Čitam sve što pišete i duša me boli,,osjećam kao da se svaki djelić mene raspada na milione komadića..
prije dva dana moj tata je ostao bez psa..otrovan je..
duša me boli,,veterinari zakazali,,ko još nedjeljom u 14h ide na hitne intervencije,,pa to nema nigdje.. sramota ih može biti
od 14h smo se patili . gledali životinjivu kako nam kopni pred očima,,pitam veterinara šta da radim,,ko dežura,,nedjelja je,,
hebena Baranja nema dežurnog,,onaj koji dežura ,,ne radi mu se
mi očajni,,lokalni veter. šalje sms šta da radimo,,nije upalilo
kada sam našla onoga koji je voljan bio pomoći,,bilo je kasno

Ova dva dana su mi najgora,,najdulja,,najbolnija u životu,
tata je kao Zombi,,neutješan..
samo stoji cijeli dan u kuhinjji i plače
ja se još i smirim na sat dva,,al kad odem do tate,,vidim kako je neutješan,,tad mi je još gore!!! vrištat bih mogla. taj pas mu je io jedina svjetla točka u ovim ludim vremenima...
zašto si ljudi (ti koji truju pse) daju ulogu boga,,da ovako surovo odlučuju tko će živjeti a tko ne.. koji pas da a koji ne...

[dorothyzg]

ozanavg kaže:

Svima koji su izgubili ljubimca, tugovali, imali snage i hrabrosti
svoju bol podijeliti s nama ili nekim drugima i
otvorili svoje srce i dom nekom novom biću

Slažem se da nismo svi isti i da se tuga za izgubljenim ljudskim životom,
za izgubljenim djetinjstvom ne može uspoređivati sa gubitkom ljubimca.

Osobno svoje srce, svoje povjerenje, svoje prijateljstvo uvijek ću pokloniti onome tko tuguje zbog gubitka ljubimca, tko tu tugu i bol ne skriva i ne srami se priznati, nego onima koji slegnu ramenima uz rečenicu: "Pa to je život, morali ste biti spremni na to, to je samo pas ili mačka ili ribica ili ... "

Ne vjerujem ljudima koji nemaju osjećaja za njih.

Ne, ni ja im ne vjerujem. Više ionako ljudima ne vjerujem, samo životinjama.

Smotani2 kaže:

Prošlo je već više od dvije godine kako je uginuo moj Tito.
"Zamijenio" sam ga drugim psom, no, u svakoj njezinoj gesti tražim Tita.
Znam, to je nepošteno prema Astri jer je dobar pas, no, ne mogu si pomoći.

Ne mogu ga zaboraviti.

Smotani, i ja sam nabavila novu životinju nakon što sam ostala bez prve.
Jako ju volim. Ujutro kad me probudi više se ne ljutim. A prije sam se ljutila. Ne ljutim se čak niti što spava na njegovom jastuku. Jastuku kojeg sam mu kupila zadnjim novcima kada je već bio gotov..
Ne ljutim se ni što jede iz njegovih zdjelica.

Ljutim se samo zato jer ga nema.
I da, nepošteno je prema njoj, kao i prema tvojoj Astri. I ona je dobar pas. Ona je samo malo napušteno štene koje sam dovela kući..

Ni ja si ne mogu pomoći. Uvijek mi je on nekako "prvi".
Uvijek mislim na njega, čak i kad me ona pogleda.. Ja mislim na njega!

Potupuno te shvaćam.
Nije da ju ne volim ili da bih bilo što ne učinila za nju, učinila bih sve.
Ali mislim i bojim se da nikada više neću tako voljeti nekog

Flissiicoo kaže:

Imao je oko 8 godina i imao je problema sa probavom. U zadnje vrijeme se dosta mučio i stoga su veterinari predložili uspavljivanje što smo mi teška srca morali prihvatiti.

To jutro kad je otišao, nisam znao da će ga baš tada uspavati, samo sam čuo kako je triput zalajao.. Ali, gotovo da ga u mislima ponovo mogu osjetiti, namirisati i čuti..

Jako mi fali njegov jutarnji dolazak do mog kreveta i veselo mahanje repom, a da ne govorim o milijun drugih stvari.

Izgubio sam i jednog dedu tako da znam kako je izgubiti i nekoga tko je čovjek, a blizak ti je. Ne znam,... sve mi je to nekako nejasno...

Flissiicoo... Jesi li razmišljao da udomiš kakvog drugog psića?
Sada je već prošlo dosta vremena otkad je tvoj uginuo.. I ne, to ne znači da ćeš prvoga zaboraviti, kao što sam i napisala gore, uvijek će biti s tobom, ali imat ćeš nekog drugog na koga ćeš usmjeriti (makar dio) svoje pažnje i ljubavi..

[dorothyzg]

dire Dawn kaže:

nedavno je bilo 3 godine što smo uspavali psa koji je bio teško bolestan, trpio je jake bolove i mučio se te je veterinar rekao da je samo pitanje dana kada će uginuti i da ga se nikako nemože spasiti, pa je bolja opcija da ga se uspava, nego ostaviti ga da se muči.. i dan danas vjerujem da smo napravili najbolje, ali i dan danas mi je teško kad ga se sjetim, a sjetim ga se stvarno često.

kad je bio živ nisam bila toliko vezana uz njega, jer ono, bio je tu. sad kad ga nema, sve bi dala da ga mogu još jednom pomazit i dati mu keks

kad mi je brat rekao da je taj dan točno tri godine otkad smo ga uspavali, rasplakala sam se kao malo djete. eto.. fali mi..

10.11.2012. bila je godina dana kako nema moje buhtlice
Otišla sam na groblje, prošetala, kupila lampaš.. Vratila se do velikog križa gdje sam zapalila taj lampaš.
Tada sam ga se prisjećala, pokušavala sam se koncentrirati na one lijepe stvari, na ono dobro, tako sam samu sebe usmjeravala..Iako je to jako, jako teško jer se teško ili gotovo nemoguće oteti dojmu onih zadnjih dana.. zadnjih trenutaka njegovog života.
Tako sam se neko vrijeme borila sama sa sobom i sa sjećanjima.. dobrim i onim manje dobrim..
Baš sam intenzivno mislila na njega. .. Nakon što više nisam mogla samu sebe usmjeravati na dobro odlučila sam više ne misliti pa sam pogledala u nebo. I tada sam rekla "vidjet ćemo se opet".. I da, osjetila sam da ćemo se vidjeti opet. Znam da je ludo!
Možda je stvarno ludo ali u tom trenu ja sam vjerovala u to, bila sam totalno u tome, uvjerena da sam ja to rekla njemu i on me čuo.

I sad vjerujem u to. Obrisala sam suze i otišla.

Ne prisjećam se previše jer uvijek završi suzama umjesto da završi makar smijehom i veseljem jer želim biti sretna što sam ga imala i što je bio moj i što je bio uz mene makar to kratko vrijeme.
Teško je to samoj sebi utuviti u glavu a i kad utuvim brzo splasne jer me prožmu oni osjećaji tuge jer više nije ovdje.
Najgore je prepustiti se kad npr. sada.
Iako često navraćam na temu i čitam, ne odgovaram odmah jer sve to uvijek završi ovako kao sada: a to je da ne vidim ekran od suza i zamagljenih očiju..

Bol je prevelika.

liliana76 kaže:

Čitam sve što pišete i duša me boli,,osjećam kao da se svaki djelić mene raspada na milione komadića..
prije dva dana moj tata je ostao bez psa..otrovan je..
duša me boli,,veterinari zakazali,,ko još nedjeljom u 14h ide na hitne intervencije,,pa to nema nigdje.. sramota ih može biti
od 14h smo se patili . gledali životinjivu kako nam kopni pred očima,,pitam veterinara šta da radim,,ko dežura,,nedjelja je,,
hebena Baranja nema dežurnog,,onaj koji dežura ,,ne radi mu se
mi očajni,,lokalni veter. šalje sms šta da radimo,,nije upalilo
kada sam našla onoga koji je voljan bio pomoći,,bilo je kasno

Ova dva dana su mi najgora,,najdulja,,najbolnija u životu,
tata je kao Zombi,,neutješan..
samo stoji cijeli dan u kuhinjji i plače
ja se još i smirim na sat dva,,al kad odem do tate,,vidim kako je neutješan,,tad mi je još gore!!! vrištat bih mogla. taj pas mu je io jedina svjetla točka u ovim ludim vremenima...
zašto si ljudi (ti koji truju pse) daju ulogu boga,,da ovako surovo odlučuju tko će živjeti a tko ne.. koji pas da a koji ne...

Žao mi je..
Lili morat ćeš pričekati neko vrijeme i u proljeće nabaviti tati novog psa, koliko god se to sad činilo teškim...

[Smotani2]

dorothyzg kaže:

...
Smotani, i ja sam nabavila novu životinju nakon što sam ostala bez prve.
Jako ju volim. Ujutro kad me probudi više se ne ljutim. A prije sam se ljutila. Ne ljutim se čak niti što spava na njegovom jastuku. Jastuku kojeg sam mu kupila zadnjim novcima kada je već bio gotov..
Ne ljutim se ni što jede iz njegovih zdjelica.

Ljutim se samo zato jer ga nema.
I da, nepošteno je prema njoj, kao i prema tvojoj Astri. I ona je dobar pas. Ona je samo malo napušteno štene koje sam dovela kući..

Ni ja si ne mogu pomoći. Uvijek mi je on nekako "prvi".
Uvijek mislim na njega, čak i kad me ona pogleda.. Ja mislim na njega!

Potupuno te shvaćam.
Nije da ju ne volim ili da bih bilo što ne učinila za nju, učinila bih sve.
Ali mislim i bojim se da nikada više neću tako voljeti nekog

...

Razumijemo se u potpunosti.
Astra je, isto kao i Tvoja nova prijateljica, bila samo mala izgubljena i tužna kujica koju sam udomio.
Nepravedno prema njoj, jer je stvarno dobra, pametna i poslušna.

No, i dalje mi fali moj Tito...