Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[bojanwish]

Nije nužno da će od tih ljudi nastat takva i djeca. Kao što sam i vidio ima vas koji ste imali iskustva sa terorom, ali ste opet ispali dobri ljudi. Svako svoje ima zašto. Ne mora bit da je do gena, i da gene triba prekidat. Možda neko sa lošim roditeljima i genima ispadne pravi svetac

[extrarockbaby]

da ,ispali smo ok.samo sa poteskocama ,traumama koje cemo prenositi dalje..ne hvala.

[ray of light]

Tox kaže:

A idem, al kak napreduje kao i da ne idem.

koliko dugo ideš? na koju vrstu? koliko često?

[Tox]

rejoflajt kaže:

koliko dugo ideš? na koju vrstu? koliko često?

Još kojih mjesec i pol dana i navršiti ću godišnjicu polaska na šrinkoterapiju. Do sada imam nekih 11-12 odlazaka. Piše na jednom nalazu da je psihoanalitička (a koja bi druga i bila) terapija. Mada prema učestalosti krši glavni kriterij da bi se tak mogla zvati. Realnost je takva da su terapeuti ograničeni resursima, naročito vremenskim. A pacijenata ionako koliko hoćeš.

A i ja ionak već gubim nadu u bilo kakvo izliječenje. Mislim, "izliječio" bih ja sebe trajno, ali bi neki ljudi bili jako potreseni s time a smatram da to nisu zaslužili.

[JoAny]

extrarockbaby kaže:

da ,ispali smo ok.samo sa poteskocama ,traumama koje cemo prenositi dalje..ne hvala.

Hey !
Nećeš ih prenositi ako živiš srcem i potrudiš se pronać smisao svog postojanja, svoju bit. Svi mi dobili smo neko breme.Većina nas njega je sposobna nositi.Slabiji su možda dobili manje, jači više...Ja to ponekad sebi tako postavim u mislima(jer vjerujem u Boga). I sve se desilo valjda s nekim razlogom.
Ja možda danas ne bih toliko promišljala o odgoju svoje djece, a vjerovatno se ne bih toliko ni trudila da nisam imala zorni primjer kako se ne želim ponašati i što kod njih nikako ne želim uzrokovati...Ja sam još tad, kao dijete, bila sigurna da ću ja biti potpuno drugačija budem li postala majkom...Kao da sam oduvijek znala da ću jednom zasnovati i imati normalnu obitelj, obitelj u kojoj osjećaji nisu tabu, u kojoj se šali, smije, plače na sav glas... Jer to sam bila prava ja. Takva sam rođena...Istina, imam posljedice. Nisu ugodne. Ograničavaju me u nekim sferama života. Ali ne mogu reći da ne vidim smisao svom životu, niti smisao svega što se desilo. Pa i ono najružnije. Sve je dio tog kaotičnog životnog mozaika.

[extrarockbaby]

blago tebi,svaka cast.ja sam oduvijek znala da necu imati djecu jer im nemam sto dati,nemam to u sebi...ne vjerujem da bih radila drugacije od mojih roditelja,prejako je to ili se ne zelim truditi..

[JoAny]

extrarockbaby kaže:

blago tebi,svaka cast.ja sam oduvijek znala da necu imati djecu jer im nemam sto dati,nemam to u sebi...ne vjerujem da bih radila drugacije od mojih roditelja,prejako je to ili se ne zelim truditi..

Ne znam koje si dobi, možda pogriješim...ali znaš ona stara je skroz na mjestu "nikad ne reci NIKAD" ;-)
Sem toga, dok doista ne primiš dijete u ruke nemaš pojma što možeš/ne možeš, imaš/nemaš u sebi...To te toliko promjeni, da se sam sobom zadiviš. Nikad u životu nisam bila toliko ponosna i zadovoljna sobom...sve je dobilo smisao. Smisao ti treba,kužiš?Ne kažem da smisao tvog postojanja mora biti obitelj.Može biti i nešto drugo...ALi velim, dijete je nešto što te promjeni više od ičega, za manje vremena nego bilo što drugo. Ostaneš doslovno Ali dosta prokreativnog tupljenja
Htjela sam samo reći da vrlo često ljudi koji se "zareknu" da neće imati djecu iz razloga koje si ti navela budu najbolji roditelji ikad...

[Jaqueline]

Ono sto ja smatram je da bi trebalo uvesti dozvole za roditeljstvo i obavezne edukacije. Mislim da je seksualni odgoj jos najblize tome, ali eto zivimo u zadrtom konzervativnom drustvu gdje, iz tko zna kojih glupih razloga, sve takve nove ideje tesko opstaju. Zalosno je sto nesretna djeca u mnogo slucajeva i sama zasnuju nesretnu ne-obitelj, jer jednostavno nisu imala nikakav role-model. Ima i ono neko istrazivanje da kceri fizicki zlostavljanih majki najcesce i same postaju zrtvom svojih partnera. Tako da, svaki napredak prema boljemu zahtjeva veliki napor, volju i rad na sebi, ali je moguc. Mislim da je na tom putu prije svega nuzno oprostiti, zbog vlastitog unutarnjeg mira. I ne treba se pritom truditi objasniti, kako bi netko shvatio i ispricao se, jer se to rijetko dogodi. Ima ona poslovica "ako budali ides objasnjavati da je budala, samo ce te zamrziti, a svejedno ce ostati budala". Tako da jednostavno, nema smisla. Zivot ide dalje, treba ga uzeti u svoje ruke i raditi najbolje sto mozemo.

[Jaqueline]

E da, i ta prica da se losi geni prenesu na djecu nije istinita, znam jer sam se i sama naslusala doma takvih gluposti. Nije tako jednostavno. Prije svega, covjeka cini njegovo genetsko naslijedje ZAJEDNO S odgojem i utjecajem okoline. Pritom su geni vise kao potencijal koji ce se ispoljiti ako se bude poticao. Ako se ne potice, ostaje u covjeku latentno. Npr., netko moze imati gen za visoki IQ, no ako nije u poticajnoj okolini, bit ce prosjecan ili cak manje. Istrazivanja na jednojajcanim blizancima, dakle djece koja dijele 99% gena, pokazala su da dijete iz socio-ekonomski stabilne obitelji ispadne mnogo bolje od djeteta iz manje adekvatne obitelji (slucaj posvajanja).

[Tox]

Jaqueline kaže:

Ono sto ja smatram je da bi trebalo uvesti dozvole za roditeljstvo i obavezne edukacije. Mislim da je seksualni odgoj jos najblize tome, ali eto zivimo u zadrtom konzervativnom drustvu gdje, iz tko zna kojih glupih razloga, sve takve nove ideje tesko opstaju. Zalosno je sto nesretna djeca u mnogo slucajeva i sama zasnuju nesretnu ne-obitelj, jer jednostavno nisu imala nikakav role-model. Ima i ono neko istrazivanje da kceri fizicki zlostavljanih majki najcesce i same postaju zrtvom svojih partnera. Tako da, svaki napredak prema boljemu zahtjeva veliki napor, volju i rad na sebi, ali je moguc. Mislim da je na tom putu prije svega nuzno oprostiti, zbog vlastitog unutarnjeg mira. I ne treba se pritom truditi objasniti, kako bi netko shvatio i ispricao se, jer se to rijetko dogodi. Ima ona poslovica "ako budali ides objasnjavati da je budala, samo ce te zamrziti, a svejedno ce ostati budala". Tako da jednostavno, nema smisla. Zivot ide dalje, treba ga uzeti u svoje ruke i raditi najbolje sto mozemo.

Ja ti ovako intimno mislim da eugenika u principu i nije bila tako loša ideja. Mnoge bi poštedjela muke.

[smile4]

Jedva cekam da odem iz ive obitelji.tata mi nije iskazivao emocije.ni pricao samnom.uvijek otresito .jer se mama i tata nisu slagali i po meni nisu voljeli.nikad nisam osjecalaamir s njima.opustenost.samo napeto.stres.agresija.bijes.revolt.osvjestila sam pun stvari.pokusavan u sebi oprostit im.nrznam dal mogu.previse bola.samokaznjavanja preuzetig od njih.losih navika.straha usadjeno u mene.osjecaj tereta duga...ona je radila i radi zrtvu od sebe u tom odnosu.ja sam srezala kontakte i vidjanja.na minimum..

[zoki89]

Dobro činiš udaljavanjem i namjerom da se osamostališ. Znam da je teško, al bitno je da napreduješ malim koracima.

[tral]

Otac alkoholičar. Majka, nezadovoljna svojim životom, prenosila je to nezadovoljstvo na mene. Nikada ništa nije bilo dobro dok nije bilo savršeno. Iako sam bila odlična u školi, uvijek je netko bio bolji od mene. Iako su svi uvijek bili oduševljenii mojom kulturom , ljubaznošću i simoatičnošću, ja sam mojoj majci uvijek bila drska i bezobrazna i druga djeca su uvijek bila tako lijepo odgojena u usporedbi sa mnom (kao da je nečija tuđa zadaća bila odgajati me). Najranija sjećanja, još iz dječjeg krevetića su svađe mojih roditelja i uvrede. Majka se redovnosvakodnevno obrušavala i derala na oca, a onda i on na nju zbog toga što je došao pmrtav pijan. Onda bi prijetila da će se ubiti, plakala, vrištala, čupala se za kosu, razbijala stvari, vadila noževe i simulirala kako će se ubiti, kako će skočiti kroz prozor, onda bi je on držao, nekada i ne bi, nego bi onda pogledala mene i rekla da mora zbog mene živjeti i slične scene..... S ocem nemam niti sam ikada imala nekakav odnos. Jutrima smo znali pričati kratko prije njegovog posla, tada bi bio super, popodne bih se ja zatvarala u sobu jer je popodne uvijek pijan.Nekada bi povraćao po kući, nekada bi padao i rušio se. Nikada se nisam mogla osloniti na njega. Dolzio bi pijan po mene u školu, u glazbenu školu, spavao bi u autu na parkiralištu dok bih ja bila na satu, a onda kad bih završila, ja bih automobil tražila po parkiralištu i budila ga tako da sam mu lupala na staklo. I takav bi me vozio doma.

Onda je došao rat u kojem sam vidjela dosta strahota. Glad, strah, mrtva tijela, zvuk metaka i grnata........ što da pričam o tome....

Onda je završio rat i nastavilo se teško siromaštvo. Jedva smo spajali kraj s krajem. Spavali smo svi u jednoj sobici na podu u stanu od 25 m2. Nismo imali što za jesti. Nisam imala knjige za školu. Nisam mogla kupiti često niti bilježnice. Nismo imali grijanje pa sam često imala ozebline po rukama. Djeca su se smijala mojim probušenim tenisicama, mojoj razvučenoj majici, mojim prekratkim hlačama, mojoj improviziranoj torbi. Ušla bih u razred i sjela na stolicu. Ne bih se dizala do kraja dana jer sam se skrivala iza klupe da me nitko ne vidi u čemu hodam. Većinu djetinjstva sam željela umrijeti. Sanjala sam o samoubojstvu. Ali sam se najviše bojala majke. Ne znam objasniti zašto.

S vremenom se financijska situacija počela popravljati iako su moji rositelj ii dalje siromašni. Ja sam se uspjela nekako od njih odseliti tek s 30 godina, a do tada sam slušaa sve one iste scene s početka priče.

E sad, koje su posljedice, to ne znam. Tko zna kakva bih osoba bila da sam imala drugačije djetinjstvo. U nečemu bih bila gora, u nečemu bolja. U svakom slučaju, u životu sam stekla nekoliko prijatelja koji su najvrijednije što sam u životu stekla. Nisam otvorena u komuikaciji s ostalim ljudima i imam o nepoznatim ljudima i općenito o nepoznatim situacijama negativno mišljenje. Disfunskcionalna sam u ljubavnim odnosima i ne mogu održati vezu dulje od nekoliko mjeseci. Na svakom početku veze sam izbezumljena od straha. Uvijek mislim da neću biti dovoljno dobra u nečemu pa da će me ta osoba ostaviti i povrijediti. Jer ja se zaljubim u pet minuta.

Završila sam fakultet, magisterij i doktorat i u poslu sam vrlo uspješna. Jako često osjećam paniku u relativno bezopasnim situacijama. Primjerice, nekome nešto kažem. U mojoj glavi ta rečenica nakon nekoliko sati dobije posve drugačije značenje. Onda se počnem bojati da će ta osoba na to reagirati na točno određen način (jednostavno nema druge opcije) i da će to imati katastrofalne posljedice. Onda od tog straha ne mogu spavati, lupa mi srce i često ne mogu doći do zraka. U tpom bunilu mi prođe nekoliko dana i onda shvatim da sam ja sve to zamislila u svojoj glavi i da moja rečenica (ili bilo koji postupak bilo privatno bilo poslovno) uopće ne znači ništa loše. Često se dogodi da ja tu rečenicu nisam niti rekla , nego sam iz straha izmislila da sam je rekla , odnosno da nisam učinila to od čega sam se bojala.

Znam ponekada i dalje biti u depresiji i ne znam konkretan razlog. Znam samo da ne nalazim smisao života. Kada prođe depresija ponovno sam vesela. DA se razumijemo, ja sam u svom društvu izrazito vesela. Gajim beskrajnu ljubav za moje prijatelje. Ljudi se za mene jednostavno lijepe i pozivaju me svugdj. Ali ja nemam potrebu širiti krug prijatelja. Neugodno se osjećam sa strancima i ne volim razgovarati i družiti se s nepoznatim ljudima.


Znam da je dugo i da to nitko neće čitati, ali sada mi je lakše. Pozdrav

[zoki89]

Zaista si svašta preživjela Tral. Ne možeš to više obrisati i naravno da su neki strahovi ostali u tebi. Ali istovremeno osjećam da si veoma snažna i pametna osoba. I vjerujem da ćeš se snaći, da već napreduješ

Poslao sam ti 3 privatne poruke sa raznim savjetima. Pročitaj kada uloviš vremena. Možda ti malo pomognu!

[sudoku22]

O Tral, pročitala sam i u potpunosti te razumijem jer imamo neke sličnosti, nemam baš nešto pametno za napisati pa ti šaljem

[tral]

Hvala zoki89 i sudoku22, zaista sam mislila da nitko neće čitati. Jednostavno sam osjetila potrebu da napišem taj post jer to je nešto o čemu ni sa kim ne pričam.

Posljedice su tu i takve su kakve su. Ja sam dosta dugo izbjegavala razmišljati o njima. Mislila sam da je to sve iza mene i da me je to iskustvo samo ojačalo.

I tako je bilo sve do nedavno dok mi moji napadi panike nisu počeli narušavati zdravlje - probava, temperatura.... I onda sam počela razmišljati o sebi kao o nekoj drugoj osobi i našla sam tisuću stvari kojima sama sebe blokiram u normalnom životu.

I od tada se trudim mijenjati stvari. Ali mislim da stvarno napredujem sudoku22. Vrlo sporo, ali vidim neke pomake. Napade panike sada kada priznajem da postoje ponekad i uspijem blokirati. Čak mi neki dan nije bila uopće bitna jedna situacija koja bi inače bila savršen okidač za pet neprospavanih noći.

Čvrsto sam odlučila da neću više bježati od života kao što to oduvijek radim.

Najviše se trudim oprostiti roditeljima jer znam da su me uvijek voljeli. Mislim da će mi za to trebati vremena.

Žao mi je sudoku22 što su ti se dogodile ružne stvari. Nadam se da ćeš pronaći svoj način da život učiniš pozitivnijim. Ja sam 100% sigurna da se svaki čovjek može s time izboriti, svatko drugačije. Želim ti svu sreću!

[GosponProljeće]

Ha neznam,kod mene je vječno bila dreka i vrijeđanje neznam jel ostavilo kakvog traga,možda najviše jer nisam nikad mogo bezbrižno nekog pozvat doma da im ne priuštim "veselje",a to druženje doma je važno za sklapanje prijateljstava i eto sad uviđam da sam uvijek imao neki problem sa prijateljima.

Stvarno gadna priča tral.Prepoznao sam onaj dio od reakcije ljudi,moj stari je znao planut možda neš slično imam.
Onak ko da očekujem da će netko popizdit odjednom bez nekog valjanog razloga.
Mislim da si još ispala predobra i minimalno oštećena s obzirom na uvijete koje si imala.Iskreno neznam ni kak si to sve uopće uspjela postić ja bi na tvom mjestu već davno otišo u kurac.

[katarina32]

@tral naravno da smo pročitali, žao mi je zbog tvoje priče al mislim da možeš bit uzor mnogima da si se izvukla iz tog pakla...opsesivne misli da nisi dovoljno dobra me ne čude s obzirom na šta si prošla, drži se i hrabro naprijed

[tral]

Hvala svima koji su mi izrazili podršku i u ovoj temi i u privatnim porukama i onima koji su svoje priče podijelili samnom. Puno mi znači što je itko uopće pročitao što imam za reći. Nadam se da ćemo se svi češće družiti na veselijim temama foruma. Hvala vam

[Splićankaa]

Tražila sam po netu više informacija ne temu: Oživljavanje trauma..

ali sve se uglavnom svodi na razgovore sa psihoterapeutima i slično....

šta mislite o tome da se prozivljena trauma pokusa rekonstruirati uz pomoc prijatelja/prijateljice??
ali da obrnem tijek događaja.........

jel pametno čačkat po tome opet???????

(radi se o fiz.maltretiranju).