A moliška parlatina specifična je utoliko što u njoj nema ni jednog jedincatog turcizma. To će reći da su oni prešli na drugu obalu Jadrana prije negoli što se turska vlast u ovim krajevima učvrstila i počela širiti svoj kulturni utjecaj. Nadalje, Moližani govore neku vrstu pretkolumbovskog hrvatskog. Stari Kristofor nije, naime, Europljanima otkrio „samo" Ameriku, nego i cijeli niz do tada nepoznatih poljoprivrednih kultura kao što su grah, kukuruz, duhan, krumpir, rajčica, suncokret ili kakaovac.
Promjene ili smrt
U moliškome jeziku nema izvorno hrvatskih riječi za te namirnice, nego se mještani triju sela u kojima danas ta zajednica živi služe talijanskim ekvivalentima. Od vremena Kolumba pa do danas naš se svijet temeljito izmijenio. Znanstvena otkrića i tehnološki napredak presudno su mijenjali i naš pejzaž i naš način života, stvarajući potrebu da novim pojmovima s kojima se susrećemo damo adekvatna imena.
Budući da su stoljećima živjeli bez ikakve veze s narodnom maticom, Moližani su ovaj problem rješavali posvajajući talijanske riječi. Kojih se u međuvremenu skupilo u tolikome broju da njihov fond vjerojatno nadmašuje izvorni vokabular.
Jesu li iznuđenom odlukom da se oslanjaju na tuđi jezik naši davno iseljeni sunarodnjaci naštetili vlastitom identitetu, ugrožavajući samu esenciju svoga bića? Prije će biti da su tako osigurali vlastiti opstanak i sačuvali svoju vrlo osebujnu, a tako ranjivu kulturu. Da je moliška parlatina ostala u izvornim gabaritima, dakle, konzervirana u petnaestom stoljeću, taj bi jezik odavno umro. S njim u paketu nestali bi i moliški Hrvati koji bi se utopili u većinsko talijansko okružje i do danas zaboravili čak i na vlastito podrijetlo.
Jer pripadnicima našega naroda ne čini ih ni formula DNK ni ikoja druga biološka zadatost, nego isključivo kultura, odnosno medij njezina njegovanja i širenja, dakle, jezik.
Vatikanski 'rifreš'
Ako nas ovaj primjer ičemu uči, onda je to činjenica da je samo otvorenost tuđim utjecajima jamstvo trajanja neke zajednice. Uostalom, čak i neki mrtvi jezici, čiji su izvorni govornici odavno izumrli, ne žele se zaključati u povijesnoj kapsuli, nego se pokušavaju prilagoditi izazovima novoga doba.
U Vatikanu, primjerice, djeluje ekspertno vijeće koje svake godine temeljnom rječniku pridružuje manji ili veći broj novih pojmova posuđenih iz drugih kultura i prilagođenih duhu latinskoga jezika. Nekomu se to može činiti bizarnim, ima i onih koji drže kako se radi o blasfemičnom prljanju vjekovne baštine, no ni jedni ni drugi ni eventualni treći ne mogu reći kako se time čini bilo kakva opipljiva šteta mrtvom jeziku. A o koristi bi se itekako dalo razgovarati.
Jer, da nije ovoga „rifrešanja", danas bi na latinskome bilo kudikamo teže govoriti i pisati o fenomenima novoga vremena. Te samorazumljive činjenice nekima danas još uvijek treba crtati. Da zlo bude još i veće, na popisu onih kojima treba do iznemoglosti trubiti kako je svaki jezik živi organizam podložan dobrodošlim utjecajima ne nalazi se samo priprosti svijet nego i lijep broj nominalnih stručnjaka.
Neki od njih zadnjih su dana pokrenuli pravu kampanju u zaštitu sirotoga hrvatskog kojemu prijeti imperijalni srpski. Kao da su na našim istočnim granicama postavljeni lanseri s kojih će nas invazivni susjedi bombardirati šargarepom, paškanatom i prazilukom, želeći zatući našu domovinsku mrkvu, pastrnjak i poriluk, sveudilj se kuka i traži zaštita države.
Sve i kada bi ta gospoda bila u pravu, ne bih ni prstom mrdnuo u obranu svoga jezika. Ako ga nekoliko tuđica može ugroziti, tada opstanak vjerojatno ni ne zaslužuje. Mogu se, naravno, suglasiti s ocjenom da je jezik naše javne i privatne komunikacije u poprilično jadnome stanju. Problem, međutim, nije u tome što ga govornici prljaju posuđenicama. Kao što imamo funkcionalno nepismene ljude, tako imamo i funkcionalno neusmene. I to ne samo na marginama društva, nego i među nominalnom elitom.
Knjižara? Ha ha
Većinski gledano, ova je zemlja u stanju permanentnog rata s rodovima i padežima, a od sveg jezičnog bogatstva koje nam stoji na raspolaganju služimo se samo mrvicama: operiramo s nekoliko stotina riječi koje mrcvarimo bijednom sintaksom. Tome nam nisu krivi ubačeni i dobro prikriveni srpski leksički operativci koji nam kao vuci piju s izvora jezičnu vodu, nego mi sâmi, jer smo izgradili društvo u kojemu stručni kriteriji - na svim razinama - nikoga ni na što ne obvezuju.
Iz škola nam izlaze djeca koja se muče s prostim i proširenim rečenicama, gledaju javnu televiziju koja se demokratizirala do te mjere da na njoj može laprdati tko god poželi, slušaju političare koji nisu kadri suvislo artikulirati ni najpliću misao... Konačno, živimo u zemlji u kojoj postoji jedva desetak trgovina koje još uvijek ima smisla nazivati knjižarama. Pa ti gudi o jeziku...
http://www.slobodnadalmacija.hr/misl...h-od-sargarepe
. Ovo je reliktni govor iz predturskog razdoblja s područja južno od Cetine (navjerojatnije Zabiokovlje). Dosta je drugačiji od svih ostalih hrvatskih dijalekata, a zbog nekog razloga nedokučivog meni, službeno je svrstan u novoštokavski, iako već i na prvi pogled izgleda kao nešto bliže čakavskim govorima Istre, a imaju i neke riječi za koje bi se reklo da su kajkavske, kao na primjer "hiža". 
Linearni mod
