Nesretna mama

[Pulank]

Ne znam postoji li već ili pripada li tema ovdje, ako ne molim moderatore da ju premjeste.

Postoji li koja mlada/friška majka koja se našla u situaciji da ju majčinstvo ne ispunjava? Naime, beba ovisi o nama 0-24, nema slobodnog vremena, a ukoliko se i dogovorim s mužem da odem negdje sat-dva, imam grižnju savjesti da ostavljam dijete bez majke. Također, strah me prodika od strane mojih i muževih roditelja. Postala sam zatvorena u sebe. Ni sa kime se ne družim. Neispavana sam, iscrpljena i živčana. Uza sve druge obaveze, kućanske poslove, nista ne stižem. Jedva čekam da dijete počne pričati,hodati, da krene u vrtić... Uopće ne uživam u svojoj tromjesečnoj bebi, osjećam se užasno. Odnos s mužem sveo se na minimum. Nema vise one spontanosti u krevetu, sve treba planirati i unaprijed dogovarati. Mislila sam da je to samo faza koja mi smeta i koja ce proci ali sve je gore. Toliko budem umorna da nemam snage ni uzeti svoju bebu u ruke. Naravno da ju volim i ona mi je sve na svijetu ali bas se lose osjećam psihicki i imam sve manje strpljenja. Slabo mi je kad pomislim da ce to proci tek za 4-5 godina kad dijete malo naraste i prestane bas 0-24 biti ovisno o meni i muzu..
Pretpostavljam da nisam jedina koja se lose osjeća u ulozi majke (rodila sam prije 3 i po mjeseca), pa me interesira kako ste se nosile s time? Savjet?

[pink5]

bit će lakše puno prije. Čim ne bude više ovisna o tebi i ti o njoj. To je odvratan osjećaj u početku, želiš se maknuti, a ne možeš se psihički odvojiti od bebe.
U glavi totalni kaos, ali to prolazi, kako beba raste, ma postaje lakše čim prohodaju, i poslije sve lakše i lakse.
Probaj se natjerati da se bar pola sata makneš od bebe, po kvartu makar šetnja. Vjeruj mi da ćeš se bolje osjećati kad se vratiš doma.
Sretno!

[Gzena]

ja nisam uopće znala da je beba najspokojnija kad je blizu mame
mislim, znala sam to onako općenito, ali ne i doslovno...
pa me šokiralo kad sam znala po osam sati ležati s njom u naručju dojeći s pauzama
nisam se mogla ni pomaknuti
kakva kava, kakav wc, pih

ok, nekad sam ju morala ostaviti u plaču jer mi je fakat bilo sila

i onda su mi govorili - bit će lakše



a sad mi je teže nego onda

sad je mala već pravi tiranin (2 i pol godine), mind games, inaćenje, dominacija, brbljanje bez kraja, objašnjenja, objašnjenja, objašnjenja, stalno u interakciji s nama, moramo se sve igrati s njom, ne zanimaju ju crtići i slikovnice

i tak...




poanta - ne budeš više imala puno mira
ali ovo razdoblje donosi jedan sasvim drugačiji mir
iako ti se sada čini naporno i hektično, nije, jer će tek postati

šalim se malo, ali meni osobno je bilo ljepše, smirenije i ugodnije dok je još bila beba (bez obzira na buđenja, nemogućnost kretanja i dojenje)
ovo kasnije razdoblje donosi neku drugačiju radost, ali otkrit ćeš ju i sama

sretno

[pipi21]

Moram priznati da je moj malac nakon prvih groznih mjesec dana u kući već bio s mužem u svakodnevnim šetnjama, a i ja sam relativno brzo znala otići s frendicama na kavu i solo i bez. Nisam se osjećala kao nemajka jer je dijete s tatom.
Sve to u stvari brzo prođe i pogotovo se nemoj opterećivati s time tko će i što misliti.

[Gzena]

ja sam prvi put otišla u dm nakon deset dana... i onda me muž zvao da plače i da se vratim na porciju dojenja

[pretplate]

Gzena kaže:

ja sam prvi put otišla u dm nakon deset dana... i onda me muž zvao da plače i da se vratim na porciju dojenja

šta ne može izdojiti se i u flašicu staviti? ili ne može kad su tako mali?

[Gzena]

ma može, ali meni je trebalo par sati da izdojim pola porcije i nije mi se dalo
a otišla sam van nakon što sam ju nahranila
htjela je još već nakon 45 minuta

[Mamekica]

Sretnice. Mislim da nisam pošteno promolila nosa iz kuće mjesecima. Prva je jela svako sat i pol. Znači, nasisava se 45 minuta, za dvajest posere do vrata i za idućih dvajest bi opet sisala. I noću Nije htjela flašu, dudu niš.

Muž ju je jednom odveo kat niže, kod svoje mamasite, jer eto samo je treba malo zabavit, pa će ona pomalo produžavat period između podoja. Rajt. Kad je počela urlat, preskako je po tri stepenice s njom i urlo po stubištu, vaaa-diiii siii-suuuu.

Uglavnom, osjećala sam se loše i neadekvatno i neuspješno i neshvaćeno. Ko šaka jada, dobar dio dana. I prestrašena. Užasno. Ne znam zašto nisam to nikom rekla. Možda i jesam, ali sam sebi ne dozvoliš pravo na takve misli. A ne treba tako.

[chocolatecookie]

Zašto kućanske poslove ne obavlja netko drugi?
Živite li s roditeljima, i ako ne, možeš li im jednostavno spustiti slušalicu ili se okrenuti i otići u slučaju prodika?

Par mjeseci neispavanosti bi svakoga izmoždilo, ali olakšaj si koliko možeš. Imaš neku prijateljicu koja bi došla s loncem juhe i skuhala vam kavu?

[bigblue2010]

Normalno je da si umorna i neispavana, ali ako doista ne uživaš u bebi i imaš osjećaj da te ne ispunjava i da generalno nisi ok, možda si u post porođajnoj depresiji. Baby blues se dešava vrlo često i nije nešto čega bi se trebalo sramiti, a pogotovo nije nešto što bi trebalo zanemariti. Bilo bi najbolje da porazgovaraš sa svojom liječnicom opće prakse ako ti je dobra ili s nekim psihologom.

[bigblue2010]

Gzena kaže:

ja nisam uopće znala da je beba najspokojnija kad je blizu mame
mislim, znala sam to onako općenito, ali ne i doslovno...
pa me šokiralo kad sam znala po osam sati ležati s njom u naručju dojeći s pauzama
nisam se mogla ni pomaknuti
kakva kava, kakav wc, pih

ok, nekad sam ju morala ostaviti u plaču jer mi je fakat bilo sila

i onda su mi govorili - bit će lakše



a sad mi je teže nego onda

sad je mala već pravi tiranin (2 i pol godine), mind games, inaćenje, dominacija, brbljanje bez kraja, objašnjenja, objašnjenja, objašnjenja, stalno u interakciji s nama, moramo se sve igrati s njom, ne zanimaju ju crtići i slikovnice

i tak...




poanta - ne budeš više imala puno mira
ali ovo razdoblje donosi jedan sasvim drugačiji mir
iako ti se sada čini naporno i hektično, nije, jer će tek postati

šalim se malo, ali meni osobno je bilo ljepše, smirenije i ugodnije dok je još bila beba (bez obzira na buđenja, nemogućnost kretanja i dojenje)
ovo kasnije razdoblje donosi neku drugačiju radost, ali otkrit ćeš ju i sama

sretno

Ovak ti je meni bilo. Ali sad ide najbolji period, kad prođu tri godine. Slatki su kao šećer do puberteta.

[Gzena]

ma uživam u svemu, mala mi je kraj i početak


i da, autorici bih također preporučila razgovor s nekim stručnim
mene nisu prale nikakve depre, baš sam bila u nekoj ekstazi oko svega
ti prvi mjeseci su mi bili divni bez obzira na sve

ALI, ja sam imala pomoć
mama mi je kuhala svaki dan, muž donosio doma, nije bilo prigovarača
nitko nam nije dolazio da nas ne smetaju i baš sam bila smirena

[Malo Derište]

Pulank kaže:

Ne znam postoji li već ili pripada li tema ovdje, ako ne molim moderatore da ju premjeste.

Postoji li koja mlada/friška majka koja se našla u situaciji da ju majčinstvo ne ispunjava? Naime, beba ovisi o nama 0-24, nema slobodnog vremena, a ukoliko se i dogovorim s mužem da odem negdje sat-dva, imam grižnju savjesti da ostavljam dijete bez majke. Također, strah me prodika od strane mojih i muževih roditelja. Postala sam zatvorena u sebe. Ni sa kime se ne družim. Neispavana sam, iscrpljena i živčana. Uza sve druge obaveze, kućanske poslove, nista ne stižem. Jedva čekam da dijete počne pričati,hodati, da krene u vrtić... Uopće ne uživam u svojoj tromjesečnoj bebi, osjećam se užasno. Odnos s mužem sveo se na minimum. Nema vise one spontanosti u krevetu, sve treba planirati i unaprijed dogovarati. Mislila sam da je to samo faza koja mi smeta i koja ce proci ali sve je gore. Toliko budem umorna da nemam snage ni uzeti svoju bebu u ruke. Naravno da ju volim i ona mi je sve na svijetu ali bas se lose osjećam psihicki i imam sve manje strpljenja. Slabo mi je kad pomislim da ce to proci tek za 4-5 godina kad dijete malo naraste i prestane bas 0-24 biti ovisno o meni i muzu..
Pretpostavljam da nisam jedina koja se lose osjeća u ulozi majke (rodila sam prije 3 i po mjeseca), pa me interesira kako ste se nosile s time? Savjet?

Prvo i osnovno - proći će! Mrzila sam tu rečenicu iz dna duše kada sam kukala frendicama/mami/umetni po potrebi dok je moja tromjesečna zvjerka bivala na rukama cca. 18 sati dnevno. Plus grčevi.

Većina stvari koje si navela muči velik broj novopečenih mama. Hoćeš hormone, hoćeš neispavanost, hoćeš strah da nešto ne zajebeš, skupi se toga. Pokušaj se barem na pola sata dnevno mentalno odvojiti od bebe. Ako ništa drugo - djir po kvart. Gržnju savjesti zatuci. Bebi je puno potrebnija dugoročno psihički stabilna mama od bilo čega drugoga.
Pokušaj i 'prodike' eliminirati. Ja, koja imam stvarno super svekrvu, a i inače sam coolerski tip, sam režala na potpuno benigne i dobronamjerne savjete. Hoće to tako od hormona i nesigurnosti.
Kako beba bude rasla polako ćeš postajati organiziranija, sigurnija u sebe kao majku a i beba će postajati samostalnija i puno više komunikativnija tj. emotivni feed back od nje koji je neprocjenjiv će rasti.

Ukoliko procjeniš da ti je svega previše, potraži stručnu pomoć. Nemoj se ustručavati. Ponavljam - i za bebu je najvažije da si ti dobro.


E da, što se tiče one spontanosti, tu te neću lagati previše. Ta brod je otplovio na dulje vrijeme.


Ukoliko ovo čita još koja novopečena mama. Postoje tri 'stanja' nakon poroda - baby blues, postporođajna depresija i postporođajna psihoza. Baby blues (prolazno i relativno uobičajeno stanje koje ne zahtijeva intervenciju) i postporođajna psihoza (iznimno opasno stanje koje zahtijeva što brže reagiranje) se razvijaju unutar tjedan do dva nakon poroda. Postoprođajna depresija se može razviti unutar prve godine (najčešće u prvih šest mjeseci) i potrebno ju je tretirati, posebno ako se razviju simptomi koji značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje.

[petrunjela84]

Prva tri mjeseca su mi bila pakao. Mala, ako ne bi spavala, ne bi uvlačila jezika. A spavala bi uglavnom danju. I ono kad ti kažu spavaj kad beba spava...nisam mogla strepeći kad će se probuditi. Pomoć sam imala, a svejedno mi je bio kaos. Dojenje je bilo posebna priča. Kako sam ju rodila mjesec dana ranije, pogotovo mi je istaknuto da ju dojim na zahtjev, bila je dosta sitna i tako. Znala sam ju dojiti po čitave noći, luda kuća...

Iza 3 mjeseca se sve više stabilizirala i sve je polako počelo sjedati na svoje mjesto. Da mi je netko prije rekao da ću u tom početnom periodu biti tako očajna, ne bih mu vjerovala Sad kad se sjetim sebe i svojih misli iz tog perioda, bude me sram Ali sve je to ljudski. Druga polovina porodiljnog mi je baš bila krasna, mogu reći. Stizala sam i vježbati, kuhati, raditi po kući, čitati knjige, šetati i dva puta dnevno... Sad kad sam se vratila na posao opet novo uhodavanje, ali dobro je... Sve prođe i nadođe, koliko god se sad iz perspektive dubokih podočnjka to čini nedostižno

[Violently happy]

Govorim iz neiskustva, ali brijem da ti je to sve normalno u početku.

I ostalih 18 i kusur godina.

[My Name Is...]

U trenu kad s djetetom možeš porazgovarat i kad samo može reći za koju vražju mater urla iz petnih žila, osjetiš Nirvanu

Sada kada plače, a ja mu mogu lijepo po tisućiti put istog dana objasniti zašto ne može zauvijek ostati kod bake, stvarno uživam s njim.

Neopisivo je lakše s djetetom kojeg razumiješ kad govori

I sve smo mi u jednom trenu mislile da fejlamo kao majke, to ti je normalno.

[QuercusRobur]

Ja sam samohrana majka, ali sam živjela sa super cimerom u to prvo vrijeme. Pospremali nismo , ali on bi skuhao. Stalno su nam dolazili prijatelji u posjete, na filmske večeri, doručke i slično, pa me nije prala samoća.
Inače sam isto bebu svugdje vukla sa sobom. Ali priznajem da sam prvih mjeseci bila u 20 h u krevetu (osim u slučaju gledanja filmova, to smo spavali u dnevnoj).
Imala sam i sreću da mojim učiteljima plesa (ni grupi) nije smetalo da ga dovodim sa sobom na trening. Tak da sam mu kupila silikonske čepiće za uši i krenula čim sam mogla (nakon tih 8-9 tjedana). Je da sam ponekad više dojila nego plesala, ali kaj sad
Sad ga već mogu po danu ostavit (i moram, budući da radim), ali po noći još uvijek ne. Imam osjećaj da mi je u stvari bilo lakše na početku, jer mu je bilo svejedno di je, samo nek je cica u blizini . Sad je prezainteresiran za svijet, pa ga ne mogu ponijet sa sobom na neki tulum recimo (ili bilo kakav večernji izlazak).
Ko zna, kad ću moć izać opet normalno. Zapravo mi je sve poremetio u životu, al nekak mi je baš srcu mio, pa me to ne uzrujava previše

[lyrabelacqua]

Nemam djecu pa ne znam kako je, ali me malo šokiralo ovo da moraš sa bebom biti ponekad 8 sati u komadu. Nisam pojma imala da je tako. Nadam se da ne vrijedi u svim slučajevima...

Čini mi se da je ono što bi mogla napraviti za sebe jest da prestaneš pokušavati držati sve u savršenom redu. Olakšaj si maksimalno kućanske poslove. Mislim, znam iz svoje okoline koliko mi se frendica ubija oko stvari po kući koje realno ne moraju raditi, pa moguće je da je stvar i u tome. Ukoliko možeš, plati si kućnu pomoćnicu da ti dođe jednom tjedno, ili ženu za peglanje. Ili kupi rumbu. Dopusti si da budeš nežena, nemajka i nekraljica. Olakšaj si kuhanje maksimalno, ili pitaj obitelj ili frendice da ti uskoče. Možda se ne možeš iz objektivnih razloga odvajati od bebe, ali ovo su stvari koje si sigurno možeš olakšati.

[pink5]

Gzena kaže:

ja nisam uopće znala da je beba najspokojnija kad je blizu mame
mislim, znala sam to onako općenito, ali ne i doslovno...
pa me šokiralo kad sam znala po osam sati ležati s njom u naručju dojeći s pauzama
nisam se mogla ni pomaknuti
kakva kava, kakav wc, pih

ok, nekad sam ju morala ostaviti u plaču jer mi je fakat bilo sila

i onda su mi govorili - bit će lakše



a sad mi je teže nego onda

sad je mala već pravi tiranin (2 i pol godine), mind games, inaćenje, dominacija, brbljanje bez kraja, objašnjenja, objašnjenja, objašnjenja, stalno u interakciji s nama, moramo se sve igrati s njom, ne zanimaju ju crtići i slikovnice

i tak...




poanta - ne budeš više imala puno mira
ali ovo razdoblje donosi jedan sasvim drugačiji mir
iako ti se sada čini naporno i hektično, nije, jer će tek postati

šalim se malo, ali meni osobno je bilo ljepše, smirenije i ugodnije dok je još bila beba (bez obzira na buđenja, nemogućnost kretanja i dojenje)
ovo kasnije razdoblje donosi neku drugačiju radost, ali otkrit ćeš ju i sama

sretno

a meni je oba puta bepsko razdoblje bilo teže nego poslije. Iako je stariji bio ok beba, a mlađi . Nespavač, samo je visio na sisi i nije dolazilo u obzir da ga itko hendla osim mene. Sa 6 mj je već počeo protestirat, da ga vozim u smjeru kojem on hoće, bacanje po kolicima, a najčešće sam ga morala nosit. I to ne u nosiljci nego na rukama da mu mogu 365 puta promijenit položaj.

Sad ima 2 i kusur i puno je lakše, iako je turbo. Još godina, dvi i na konju sam.

Mislim da je to sve od osobe do osobe, nekima je lakše sa bebama, a neki jedva čekaju da to razdoblje prođe

[missm]

bigblue2010 kaže:

Ovak ti je meni bilo. Ali sad ide najbolji period, kad prođu tri godine. Slatki su kao šećer do puberteta.

Bravo, točno tako. A onda nova parada - pubertet... nikad mira s tom djecom! Ali, bez obzira na sve, nikada nisam požalila što sam majka.