Kašnjenje u životu.

[Etta]

@ Orlandia

Napisala sam post od tri km koji mi nije prošao
Sad više nemam vremena.
Ali pokušat ću.

Mislim da nisu toliko bitni primjeri (imam ih krcato, kao i svatko, ali jedna ili dvije laste ne čine proljeće).

Bitan je jedino stav pojedinca o nekoj temi.

Nebitno je to što se moja prijateljica, koja je diplomirala u 42. nikako ne može zaposliti, jer možda su se neke i zaposlile, a diplomirale još kasnije od nje.
Bitna je činjenica je to da si većini poslodavaca "sumnjiv" ako do tih godina ništa nisi napravio sa sobom. Ona je tim kašnjenjem sebi upropastila egzistenciju.

Moj stav je da je stvaranje čvrstih temelja na vrijeme u životu jako važno.

A naravno da je predivno kad netko uči i još nešto paralelno i usavršava se, bilo da je to u, recimo, osnovnoj struci ili je vezano uz hobi.

Sudbinu nikad ne koristim kao opravdanje jer ona se i ne može stavljati u taj kontekst.
Postoje situacije koje su veće i jače od čovjeka.

Što se tiče kasne ljubavi, ne mislim da ona ne valja zbog neigranja pod plahtama (jer neki se i u poznim godinama lijepo igraju).

Mislim na to da se duša osobe istroši, da čovjek bude pomalo "oštećen" od svega proživljenoga i da se više ne može dati u svoj onoj punini jer je više i nema, pa nema ni pune ljubavi, nego je to više nekakva družbica.
Opet neke mrvice.
Ne volim mrvice ni na jednom polju života.

[Orlandia]

Etta kaže:

Mislim da nisu toliko bitni primjeri (imam ih krcato, kao i svatko, ali jedna ili dvije laste ne čine proljeće).

Ne bih se složila s tobom jer tvoj stav govori o tebi, a primjeri pomažu da se problem objektivizira. Ti sa svojim stavom možeš nešto reći o sebi, ali ne i o tome kako stoje stvari tamo vani.

Bitan je jedino stav pojedinca o nekoj temi.

Bitan je za njega, bitan je za tebe, ali meni tvoj stav o životu ne znači puno.
Evo i sada ovdje. Ti imaš svoj stav koji je očito čvrst o ovoj temi. No, tvoj stav uopće ne utječe na moj stav. Primjeri osoba koje kasne, a opet postižu svoj cilj utječe jer mislim ako mogu one, zašto ne bi mogla Ivana ili Petra? Tvoj stav je vrlo isključiv i ne dopušta isijavanje života i činjenicu da ljudi nadilaze sami sebe, da mogu transcendirati ako krenu u tom pravcu.
Istina je, postoje i ljudi koji imaju vrlo čvrst stav o nekoj temi i koji im na žalost reže krila. Npr. moja baba misli da isključivo od obitelji treba dobiti potporu i zato nije u životu stekla niti jednu prijateljicu. Sad je ogorčena, usamljena i ne želi se povezati sa susjedama koje su isto tako same i mogu joj biti potpora kao i ona njima. Za nju ne bi bilo kasno kad bi promijenila stav i odlučila družiti se s tim susjedicama. Međutim, kasno je upravo zbog njezinog stava kojeg svakodnevno hrani.

Mislim na to da se duša osobe istroši, da čovjek bude pomalo "oštećen" od svega proživljenoga i da se više ne može dati u svoj onoj punini jer je više i nema, pa nema ni pune ljubavi, nego je to više nekakva družbica.
Opet neke mrvice.
Ne volim mrvice ni na jednom polju života.

Pa dobro, ti voliš krupne zalogaje, a netko gušta u malim, složenim porcijama delikatesa. Što je s ljudima koji su oštečeni u djetinjstvu? Što je s ljudima koji imaju neki oblik ptsp-a? Što je s ljudima koji su trpjeli zlostavljanje u školama? Njih sve treba isključiti jer eto, daju mrvice, a ti želiš samo steak argentinskog bivola?

[Vitalina]

Etta kaže:

Sama riječ "kašnjenje" nema pozitivan prizvuk.
I mislim da od te osnove treba početi i razmišljati.

Ne postoji uzalud uzrečica "Sve u svoje vrijeme".

Ali u životu svakog pojedinca, osim vlastite volje, prirodnog dara za postizanje rezultata na svim poljima, postoji i nešto što se zove sudbina, tako da će netko napraviti, recimo, sve na vrijeme, netko sa zakašnjenjem, a netko nikada.

Ne treba se zavaravati uzimajući za primjer onaj mali, mali postotak ljudi koji i u kasnim godinama ostaje vitalan, bistar, pun života.
Ima takvih ljudi, ali tko kaže da će i nama biti tako dobro ako u svemu zakasnimo (koja ružna riječ)?
Možda u međuvremenu umremo?

Diplomiranje u nekim srednjim godinama onemogućuje nam da se na vrijeme izbrusimo u struci i postanemo stručnjaci, mogućnosti zaposlenja su manje, ako ne i nikakve.
Majčinstvo u kasnim srednjim godinama također može donijeti puno neplaniranih neželjenih prepreka, mnogi ne računaju s tim da se u nekim godinama uglavnom počinje i gubiti snaga... A dijete (djeca) traže svoje.

Kasna ljubav kao kasnojesensko sunce koje tako slabo grije.
Itd. itd.

Sve što dođe sa zakašnjenjem, a cijeli smo život npr. to jako željeli i izgorjeli u želji - više ne možemo ni primiti na pravi način - punim srcem.

E, tako je kod mene, za druge ne znam.

Za majčinstvo se slažem jer s biološke strane ipak imamo "ograničeni" rok.

Međutim za karijeru i ostala životna postignuća se ne mogu složiti.
Znam dosta ljudi koji su studirali uz rad ili su kao već iskusni, izbrušeni radnici željeli više i išli se doškolavati (između ostalog završili faks, magisterij, doktorat)

Ispada da kad netko završi fakultet na vrijeme, tu staje cijela priča.
A zapravo je stupanj obrazovanja tek ulaznica za poslovni "ring".
Netko tu ulaznicu nikad do kraja dobro ne iskoristi, a netko postigne više bez te ulaznice.

Vitalnost uglavnom ovisi individualno o čovjeku.
Ponavljam, poznajem cure u srednjim dvadesetim koje se drže i odišu starošću ko da imaju 45.g.
A isto tako poznajem 40godišnjakinje koje imaju toliko obaveza i aktivnosti da im je 24h prekratko.

[Etta]

Pa naravno da je svačiji stav nastao na skupu nekakvih iskustava, što vlastitih, što tuđih.
I na temelju toga čovjek i donosi zaključke.

Nitko od nas ne može obuhvatiti i opisati sve životne situacije svakog čovjeka na zemaljskoj kugli.
Jer to je, prvo, nemoguće, drugo, rasplinjavanje - i pojedincu, konkretno, ne pokazuje smjer koji baš njemu u životu treba, jer svatko od nas drukčije razmišlja i ima jedinstvene prioritete.

Ja ne isključujem mogućnost da će se Pero zaposliti u 50. godini, a u 55. naći ljubav svog života.
Ali ja sebi takav život ne želim. I tog Peru ne bih nikome dala kao svijetli primjer. Jer nije.

Ljudi se zavaravaju kad misle da imaju beskrajno vremena. Jer nemaju.
I to bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir.

[Fantasist]

Etta kaže:

.......

Mislim na to da se duša osobe istroši, da čovjek bude pomalo "oštećen" od svega proživljenoga i da se više ne može dati u svoj onoj punini jer je više i nema, pa nema ni pune ljubavi, nego je to više nekakva družbica.
Opet neke mrvice.
Ne volim mrvice ni na jednom polju života.

Možda takav čovjek nikad i nije imao tu puninu.

Ljubav je rijetkost, a zaljubljenost, strasti, i nekakve međuovisnosti (upravo na traumama i kompleksima koje nilkad ne razriješe) kod ljudi prevladavaju, pa se onda stastaju ili rastaju slični.
Ljudi su zajedno zato što slično pate. (naravno to možda i nije tako, i samo je moje gledište na tematiku)

Sve što čovjek radi i hoće, stvori, su kule od pijeska. (upravo to izaziova podsvjesni egzistencijski strah) Dakle vrijeme valja iskoristiti ali čemu se lomiti oko ciljeva koji (možda) nisu naši.

[Vitalina]

Etta kaže:

Ja ne isključujem mogućnost da će se Pero zaposliti u 50. godini, a u 55. naći ljubav svog života.
Ali ja sebi takav život ne želim. I tog Peru ne bih nikome dala kao svijetli primjer. Jer nije.

Ljudi se zavaravaju kad misle da imaju beskrajno vremena. Jer nemaju.
I to bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir.

A šta bi ti preporučila nekoj mladoj curi koja bi se po tvojim kriterijima trebala skrasiti do npr. 28.g što se tiče braka?
Recimo da ta cura isto razmišlja kao i ti, i želi se udati npr. baš sa 28.g.
Trenutno nema na vidiku za nju interesantnog čovjeka koji bi joj bio muž. Šta ćeš joj savjetovati?
Da uhvati prvog koji naiđe jer joj teče vrijeme?
Stvoriti joj pritisak i stres?
Ne možeš nekoga prisiliti da te voli, i obrnuto. Neke stvari nisu tako jednostavne kako se čine.

Kod takvih krutih razmišljanja uvijek se sjetim kolegice iz srednje škole koja je rekla da će se do 25.g. udati i roditi dvoje djece. Danas ima tridesetak godina, nikoga na vidiku.
Nekome se stvari poslože ranije, nekom kasnije, nekom nikada. Zašto je to tako je već veće pitanje.

[mantisa]

Etta kaže:

Ja ne isključujem mogućnost da će se Pero zaposliti u 50. godini, a u 55. naći ljubav svog života.
Ali ja sebi takav život ne želim. I tog Peru ne bih nikome dala kao svijetli primjer. Jer nije.

Ljudi se zavaravaju kad misle da imaju beskrajno vremena. Jer nemaju.
I to bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir.

možda nije ni on htio, ali mu se tako desilo
zavaravaju se i oni koji misle da sve može ispast baš onako kako smo zamislili

[kosjenka-]

seskal kaže:

kad bih morao izdvojiti nekolicinu osoba iz blizine koje i inače smatram zadrtima i blago zaostalima, vjerujem da bi se kod svih ponavljalo i to uvjerenje da postoji samo jedan ispravan način da živiš ispunjen i sretan život te samo jedan red kojim se to može postići.

većinom sam to viđao kod određenih žena kojima recimo nikako nije bilo jasno zašto susjeda A još uvijek nema djecu, zašto pak susjeda B ima samo jedno, zašto susjeda C ulazi u svoj već drugi brak u 10 godina itd.

ovako kako ja to vidim, jedini cilj bi ti trebao biti život u kojem ne odlaziš s grčem u krevet i svakodnevica koja te ne tjera da se svako malo zapitaš gdje si pogriješila, a kako ćeš si ga posložiti i kojim redom ćeš si ispunjavati želje ne tiče se nikog osim tebe.

naravno, babetine (muške i ženske) smatraju da se to i njih tiče, ali takve riješiš po kratkom postupku

Slažem se, najvažnije je da je čovjek sretan i zadovoljan sobom, a ne mišljenja drugih.
I ja smatram ljude koji smatraju da drugi trebaju živjeti po tuđim mjerilima, tj. njihovim, zadrtima. Živi i pusti živjeti, svoj život probaš organizirati kako želiš, a to kako će drugi napraviti se ne tiče nikoga osim njega samoga.

[Etta]

Među ostalim, spomenula sam i sudbinu i druge okolnosti. Što bih to sad opet ponavljala? I nikom ja ništa ne bih savjetovala. Rekla sam da je svačiji život i primjer specifičan.

[Orlandia]

kosjenka- kaže:

Slažem se, najvažnije je da je čovjek sretan i zadovoljan sobom, a ne mišljenja drugih.
I ja smatram ljude koji smatraju da drugi trebaju živjeti po tuđim mjerilima, tj. njihovim, zadrtima. Živi i pusti živjeti, svoj život probaš organizirati kako želiš, a to kako će drugi napraviti se ne tiče nikoga osim njega samoga.

Hardcore zadrtost!

U konačnici kako si i rekla, najbitnije je biti sretan, zadovoljan što ne znači da svi žele isto (penjanje po profesionalnoj ljestvici i slično).
Evo etta spominje i materijalni temelj kojeg treba po njezinom mišljenju stvoriti što ranije. Ali, što ako se dogodi poplava, što ako bude požar pa ti se zapali kuća i sve vrijednosti u njoj? Što ako ti hacker-lopov pohara lovu s računa? Sve je tako relativno da je smiješno pohraniti vlastiti osjećaj sreće u vremenski okvir.

[Etta]

Orlandia kaže:

Hardcore zadrtost!

U konačnici kako si i rekla, najbitnije je biti sretan, zadovoljan što ne znači da svi žele isto (penjanje po profesionalnoj ljestvici i slično).
Evo etta spominje i materijalni temelj kojeg treba po njezinom mišljenju stvoriti što ranije. Ali, što ako se dogodi poplava, što ako bude požar pa ti se zapali kuća i sve vrijednosti u njoj? Što ako ti hacker-lopov pohara lovu s računa? Sve je tako relativno da je smiješno pohraniti vlastiti osjećaj sreće u vremenski okvir.

Tako je, to je ona sudbina koju sam spomenula i okolnosti na koje ne možemo utjecati (požar, poplava, bolest, smrt), a ti si rekla da su to opravdanja. A sad ti sama spominješ "opravdanja",

I, na kraju krajeva, tko uopće može svojim mišljenjem i stavom omesti druge da rade sa svojim životom što god hoće?
Svatko živi za sebe i po svojim mjerlima.

Kad je čovjek siguran da živi baš onako kako mu odgovara, onda nema ni potrebu da se svakome bezveze opravdava.

[Orlandia]

Etta kaže:

Tako je, to je ona sudbina koju sam spomenula i okolnosti na koje ne možemo utjecati (požar, poplava, bolest, smrt), a ti si rekla da su to opravdanja. A sad ti sama spominješ "opravdanja"

To sam spomenula u kontekstu nevezivanja za nekakve materijalne baze i činjenicu da koliko god se trudili ne zakasniti na vlak, stvari se mogu uvijek promijeniti.
I zato sam protiv toga da se držimo onoga što si navela u prvom postu - sve u svoje vrijeme (osim majčinstva). Ti za razliku od mene i dalje čvrsto braniš teoriju nekašnjenja iako uvodiš subinu kao nešto što može rastumbati cijelu koncepciju uvjerenja.

[Etta]

Orlandia kaže:

To sam spomenula u kontekstu nevezivanja za nekakve materijalne baze i činjenicu da koliko god se trudili ne zakasniti na vlak, stvari se mogu uvijek promijeniti.
I zato sam protiv toga da se držimo onoga što si navela u prvom postu - sve u svoje vrijeme (osim majčinstva). Ti za razliku od mene i dalje čvrsto braniš teoriju nekašnjenja iako uvodiš subinu kao nešto što može rastumbati cijelu koncepciju uvjerenja.

Točno je da branim svoj stav, unatoč nepredvidivostima koje nam može donijeti sudbina.
Jer sigurno neću danas preskočiti skuhati ručak i izostati s posla zato što me i tako može zgaziti auto kad izađem iz kuće.

Međutim, ovo što je u mojim rukama voljela bih da sam SVE napravila na vrijeme jer neke stvari nisam - i to se pokazalo krivim.

A na svojim se greškama baš i ne uči jer neke se stvari ne mogu vratiti, ni uz najbolju volju.

[Loonie.]

Lakše je ako sve ide po špranci, barem ovi neki vanjski milestoni. Lakše je polagati vozački s 18 nego s 45, lakše je tražiti posao ako diplomiraš s 23 nego s 35, lakše je imati malu bebu s 28 nego s 39 itd. itd. Lakše je iz bioloških, psiholoških i društvenih razloga. Tak da tko ima sreće da mu se život tako složi da može sve obavljati u nekom društveno određenom roku, bolje je da to napravi nego da ne napravi.

Ali ako se desi da se nešto nije napravilo u roku, imamo dvije mogućnosti: pomiriti se s tim da smo život profućkali, pasti u depru i s 42 početi čekati smrt ili odlučiti da je bolje kasno nego nikad i pokušati napraviti najbolje u situaciji u kojoj jesmo.

Postoje okoline u kojima je ovo drugo dosta teško jer su destimulativne i svi nas stalno uvjeravaju da "sad ti je kasno". Takve okoline onda same sebe potvrđuju, jer svi ti destimulirani ljudi koji ništa ne pokušavaju jer misle da nema smisla još više potvrđuju to pravilo da je vlak nepovratno otišao.

Ja vjerujem da je moguće ostvariti dosta toga i sa zakašnjenjem. Ne sve, i uz više napora nego "na vrijeme" ali puno toga je moguće. U svakom slučaju, bolje je ostvariti makar i neki pomak, nego nikakav. Tako da se ja osobno ne obazirem previše na druge i na te neke "rokove", nego radim najbolje što mogu u svojim okolnostima i optimistična sam da će mi se želje ostvariti. Dosad sam u puno toga kasnila a ipak sam imala dosta sreće i usprkos kašnjenju dobivala dobre prilike.

[poison.Ivy]

Etta kaže:

Ona je tim kašnjenjem sebi upropastila egzistenciju.

za tebe je bilo kakvo iskakanje iz tračnica tragedija i takav stav prenosiš na sve ostale ljude u životu. zato si to kašnjenje uzela kao uzrok svih gafova i nedaća u životu osobe koja kasni kao potvrdu svoje teorije da kašnjenje uvijek znači i jadniji život.

ljudi kasne, s fakultetom - najviše do desetak godina. što će reći da većina ipak diplomira tamo oko 35. godine života... sve iznad toga su zaista rijetke iznimke. RH je poznata po velikom broju vječnih studenata pa je zaista malen broj ljudi kojima kasnija diploma potpuno uništi egzistenciju - posljedice kasnije diplome se vide na sjaju karijere, a ne na golom preživljavanju.

naravno - najbitnije je ŠTO je osoba završila. naime, čisto sumnjam da liječnici promovirani u 38. godini danas kopaju po kontejnerima i uokolo hodaju kruha gladni, uništene egzistencije.

Moj stav je da je stvaranje čvrstih temelja na vrijeme u životu jako važno.

i jest važno...! samo - fakultetska diploma nije nikakav temelj u životu, a kamoli ČVRST; isto vrijedi i za vozačke dozvole, brakove ili djecu. kakav temelj u životu ima osoba s 23 godine i završenim studijem indologije, u Hrvatskoj...?

Mislim na to da se duša osobe istroši, da čovjek bude pomalo "oštećen" od svega proživljenoga i da se više ne može dati u svoj onoj punini jer je više i nema, pa nema ni pune ljubavi, nego je to više nekakva družbica.

duša je jedan jako apstraktan pojam kojeg nećeš spominjati, ako želiš da te itko shvati ozbiljno - s obzirom na to da ne proživljavaju svi ljudi isto pa se ni ne troše na isti način, ostaje nejasno kako si uspjela pomiriti teoriju o mrvicama sa zdravim razumom.

Loonie. kaže:

Tako da se ja osobno ne obazirem previše na druge i na te neke "rokove", nego radim najbolje što mogu u svojim okolnostima i optimistična sam da će mi se želje ostvariti.

sjedaj, odličan!

jako lijepo napisano! kašnjenje definitivno ima svoje posljedice - realno, jedina PRAVA posljedica je vezana uz potomstvo. sve ostalo je proizvod okoline. u Zagrebu je jako čudno diplomirati kasnije, u Amsterdamu je to poprilično normalna stvar. u Babinoj Gredi je tragedija biti solo s 23 godine, u Zagrebu je to poprilično normalna stvar. što je okolina manja, to je zatucanija i manje otvorena za kašnjenje; kašnjenje je velika tragedija, a ima i ljudi koji sa tuđim kašnjenjem hrane i koriste ga kao validation za vlastita prosječna životna postignuća.

iz iskustva... vidim mnogo ljudi koji kasne, a ne vidim da im ide barem mrvicu lošije od onih koji su sve svoje milestones obavili na vrijeme. zato velim da je do okoline i tvoje glave, to je to. naravno da se može, pogotovo kad je diploma u pitanju. pa RH je barem puna takvih!

[Loonie.]

poison.Ivy kaže:

ima i ljudi koji sa tuđim kašnjenjem hrane i koriste ga kao validation za vlastita prosječna životna postignuća.

Ovo.
Zbog ovog razloga je puno potencijalno kvalitetnih života i karijera upropašteno, a bez razloga. Ljudi zapile u neke svoje imaginarne zatvore i ne vide da ih jedino njihova vlastita perspektiva sprečava da iz tih zatvora izađu. A okolina voli te imaginarne zidove podebljavati i učvršćivati, iz raznih razloga.

Jasno, nije sve moguće. Meni je recimo velika strast ples. Tu sam zakasnila i ne mogu to više popraviti. Nikad više neću nadoknaditi ono što sam propustila sa 7, 9 i 12 godina. Ali to ne znači da ne mogu postiči baš nikakav napredak i da ne smijem ni primirisati u plesnu dvoranu zato što nisam Sylvie Guillem.

Isto tako, ko što si ti lijepo napisala, ako netko diplomira ekonomiju s 33 jer je partijao tijekom studija ili jer je bio u depresiji pa nije mogao učiti, vjerojatno neće dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali sasvim je moguće da će pristojno zarađivati u tuđoj ili čak svojoj firmi, a pogotovo je moguće da će biti dobar u svom poslu i voljeti ono što radi. Dapače, ovi koji kasne sa studijem jer su se puno zabavljali su često odlično opremljeni za fantastične karijere.

Nikad ne treba klonuti duhom zato jer drugi ljudi misle da bismo trebali.

Ali, tko može i zna, sigurno da je najbolje raditi sve lijepo na vrijeme, u skladu s društvenim trendovima, jer se tako štedi energija koju se onda može upotrijebiti za druge stvari. Ako je se upotrijebi, jel, što isto nije pravilo. Puno ljudi napravi sve na vrijeme a onda se opuste i nikad više ništa kvalitetno ne pokrenu, jer su "svoje obavili", pa na kraju zapravo ne kapitaliziraju te svoje prednosti i potencijale. Tak da, dosta je toga individualno.

[poison.Ivy]

Loonie. kaže:

Jasno, nije sve moguće.

naravno! jebiga, postoje neke stvari za koje je vrijeme - mladost - ključno. za tebe je to ples, za mene je to tenis jer nemam baš šansi postati nova Serena s 30 godina...

ista stvar s majčinstvom - završiš fakultet s 35 godina, posvetiš se stvaranju ozbiljne karijere i jebiga... ostaje ti malen prozor za dijete; isto tako, završiti fakultet na vrijeme ne garantira da će ti se posložiti ostale stvari u životu i da uopće možeš imati dijete... sve je to individualno i ovisi o XY različitih faktora. kašnjenje može, ali i ne mora, imati veće posljedice za čovjeka.

ali kada je riječ o velikim milestones, mislim da kašnjenja imaju onolikog utjecaja koliko to osoba i njena okolina dopuste. vozačka dozvola, na primjer - koja je razlika između mene koja sam to položila na vrijeme i moje sestre koja je to položila s 28 godina...? ama baš nikakva, vozimo i ja i ona. to kašnjenje je bilo bauk dok konačno nije obavljeno - kad položiš i sjedneš za auto, nitko te neće pitati KADA si položila. slično je s fakultetom; baš moja ujna danas razmišlja o tome kako je bila vječni student dok prima finu plaću i uživa u onome što radi... a bilo joj je opterećujuće dok to konačno nije riješila.

kašnjenje svakako ima posljedice i neke prilike odlaze u nepovrat, ali daleko od toga da će si osoba kašnjenjem upropastiti egzistenciju i život. spomenula sam medicinare - možda će osoba koja je diplomirala s 40 godina propustiti specijalizaciju jer je dobna granica upravo 40 godina za prijavu, ali zaposlit će se sasvim sigurno na XY drugih mjesta i ima druge solucije. daleko od toga da je ta diploma bezvrijedna i da je život u tim godinama gotov.

Ali, tko može i zna, sigurno da je najbolje raditi sve lijepo na vrijeme, u skladu s društvenim trendovima, jer se tako štedi energija koju se onda može upotrijebiti za druge stvari.

naravno! naravno da je bolje i ljepše odraditi sve na vrijeme. rasprava je zanimljiva i u kontekstu činjenice da se i u psihijatriji službena granica adolescencije pomaknula na 25 godina - prema tome, očito KOLEKTIVNO kasnimo. danas se ljudi i ubračuju i imaju djecu kasnije nego što su to radili prije 50 godina pa je za očekivati da će to kašnjenje izazivati sve manju i manju sablazan kako društvo napreduje.

ma zapravo si sve napisala u onom prvom postu i tvoj pogled je zapravo jedan izuzetno zdrav pogled na život - ili ćeš kukati ili ćeš se trgnuti, odlučiti NE trošiti više vremena i raditi najbolje sa situacijom u kojoj se nalaziš. Hrvatska je neozbiljna zemlja pa imaš većinu koja te gleda i sažalijeva jer njima fakat nešto znači što su s 18 dali vozački ispit - vani se takvi ljudi bogate na svojoj životnoj priči koja drugima služi kao inspiracija. razlika je ogromna, u pravilu su ljudi koji se uspiju izvući iz rupe i napraviti nešto od sebe i jači i s više empatije i emocionalno inteligentiji od onih kojima je sve išlo po špagi. nešto i dobiješ od teškog životnog iskustva.

[Orlandia]

poison.Ivy kaže:

zapravo si sve napisala u onom prvom postu i tvoj pogled je zapravo jedan izuzetno zdrav pogled na život - ili ćeš kukati ili ćeš se trgnuti, odlučiti NE trošiti više vremena i raditi najbolje sa situacijom u kojoj se nalaziš. Hrvatska je neozbiljna zemlja pa imaš većinu koja te gleda i sažalijeva jer njima fakat nešto znači što su s 18 dali vozački ispit - vani se takvi ljudi bogate na svojoj životnoj priči koja drugima služi kao inspiracija. razlika je ogromna, u pravilu su ljudi koji se uspiju izvući iz rupe i napraviti nešto od sebe i jači i s više empatije i emocionalno inteligentiji od onih kojima je sve išlo po špagi. nešto i dobiješ od teškog životnog iskustva.

bravo, ovo je jako lijepo rečeno!

[Depeche E.]

Apsolutno se slažem!

I meni je tako. Ništa mi ne ide po tom nekom "sve na vrijeme nizu" I kada to kažem, ne osjećam ni trunku samosažaljenja niti gorčine. Ne znam; možda je do toga jer duboko vjerujem u onu da se sve događa u svoje vrijeme A jednako tako bih dodala i to da sve ima svoje razloge.

Recimo, osobno ne bih bila spremna baviti se nekim projektima koji su mi vezani za faks da sam isti upisala s 19. Sada sam zrelija i mogu ih povezati s nekim svojim ciljem koji tada nije bio toliko jasno definiran A zašto bi i bio? Nekada mi prođe glavom da ću diplomirati s cca 28 godina, ALI sam sretna jer sam okej s time i istovremeno mogu izvući pozitivnu stvar iz tog zakašnjelog progresa.

Da nisam bila na jednom faksu koji sam upisala prije ovog na kojem sada jesam, ne bih upoznala neke ljude čije me prijateljstvo pomoglo oblikovati u osobu koja danas jesam i koje mi je donijelo toliko lijepih stvari (a i ja njima )

Eto! Budi pozitivna i nemoj mariti što netko misli A klinci ..udaja..

Pa ja još dobrih deset godina ne želim odvajati svoje vrijeme da bih nekome mijenjala pelene Imam svoje planove. Žao mi je, sebična sam podosta u tom kontekstu Ciljevi mi ne dopuštaju druženje s drugim mamama i tatama u parkovima A treba u međuvremenu i uživati u životu Eto, grah mi je tako pao. Nekako daleko i treba mi više vremena da ga sakupim u neku cijelinu, a pritom ne želim smetala bilo kakve vrste.

[SubSV]

Iako osobno vjerujem da za neke stvari pak postoji pravo vrijeme (roditeljstvo npr.) mislim da hendlanje nekih životnih situacija (mijenjanje poslova, imanje djece, brakovi i veze, usavršavanje u poslu ili promjena karijere) ovisi više o karakteru nego o godinama.