Samoubojstvo - *pročitati prvi post*

[Talking Heads]

odlično, baš mi je drago!

[Pringles]

dire Dawn kaže:

... za mene ovdje fakat nema mjesta.

Da, dok god ćeš provocirati, za tebe ovdje nema mjesta.


Upozorenje vrijedi i za sve druge koji uporno već neko vrijeme pokušavaju napraviti nered na ovoj temi.

Nosonja_ kaže:

NEMA DEMOKRACIJE

Prošli smo nešto slično nedavno. Postaje pomalo naporno. Prestani.

[Splićankaa]

benedeiktus kaže:

imam osjećaj da mi je sad malo bolje.

Bravo.

Vidi uhvatio si se onog sto nemas.
Ono sto imas: 1. priliku upoznat novog prijatelja, a Amona se sjecat u lijepom sjecanju jer on je na tvom zivotnom putu bio bitna osoba.
2. Nemas 20.god, ali imas 36 - osim tih godina koje ne mozes promijeniti, ima sigurno ono sto mozes promijeniti, a to je kako provodis slobodno vrijeme, ja ti kazem zena plus 30 ima solo, koje isto traze partnere, ali ako bi one razmisljale "imam 30plus, necu nikad vise nikog naci" sta bi im ti rekao? Ne bi ni ti bio s curom samo radi njenih godina, nisu godine i dob jedino bitno, bio bi s curom s kojom bi mogao pricati, otic na veceru, kino, sto ja znam.
Opet se sve vraca na druzenje. Druzenje ne mora bit izlazak u nocni club do 5ujutro, druzenje moze bit i otic na planinarenje, volontiranje, skloniste za zivotinje, izlozbu pa prokomentirat sliku, putopisna predavanja, knjiznicu pa pogledat kakve diskusije imaju uskoro na oglasnoj ploci, plivanje na bazen, setnja, bicikl, crtanje, itd. To sve naravno ne odjednom, ali jedno po jedno.

Da sad mozes se probudit i da imas 20godina, kako bi proveo dan? Sta bi napravio? Sta bi drukcije ucinio?

[Splićankaa]

Pronasla sam ovo, pa proslijedivam.

Udruga Životna linija neprofitna je organizacija registrirana 2013. godine sa ciljem pružanje direktne savjetodavne pomoći depresivnim i suicidalnim osobama.Vizija je Udruge povećanje kvalitete života depresivnih i suicidalnih osoba na području Republike Hrvatske što uključuje direktan rad s korisnicima putem SOS telefonske linije, kao i suradnju sa srodnim udrugama, institucijama i organizacijama u svrhu prevencije suicida te širenja svijesti o navedenim problemima.Načela rada Udruge su u prvom redu poštivanje privatnosti (anonimnost pozivatelja), dostupnost (besplatan SOS telefon) te visoki etički standardi pružanja psihosocijalne pomoći. Svakom se pozivatelju pristupa individualno, uz poštivanje njegovih osobnih izbora i granica.Stručna je pomoć dostupna telefonskim putem na broju
0800 123 123
svakim radnim danom od 10-22h, kao i putem e-maila na adresi [email protected].
Udruga Životna linija
[email protected]
www.zivotnalinija.hr

[Splićankaa]

Ako vas saleću suicidalne misli, prva stvar koju bi trebalo da zapamtite je da su mnogi ljudi koji su pokušali samoubistvo i preživeli, osećali veliko olakšanje što nisu okončali svoje živote. U trenutku kada su pokušali samoubistvo imali su intenzivna osećanja očaja i beznađa jer im se činilo da su izgubili kontrolu nad svojim životima i da stvari nikad neće biti bolje. Jedino nad čime imaju kontrolu je da li će živeti ili ne i samoubistvo se činilo kao jedina preostala opcija.

Misli koje često prate suicidalne misli jesu:
• Želim da pobegnem od ove patnje.
• Nemam druge opcije.
• Ja sam užasna osoba i ne zaslužujem da živim.
• Izdao sam svoje voljene.
• Mojim najmilijima bi bilo bolje bez mene.
• Želim da moji najmiliji znaju kako se loše osećam.
• Želim da moji najmiliji znaju koliko su doprineli da se loše osećam.

Koje god misli da imate i koliko god da se loše osećate, zapamtite da se niste uvek osećali tako, i da se nećete uvek osećati tako.
Rizik da osoba izvrši samoubistvo je najviši kad postoji kombinacija:

1. Suicidalnih misli;
2. Sredstva da se izvrši samoubistvo;
3. Prilika da se izvrši samoubistvo.
Ako ste skloni suicidalnim mislima, postarajte se da potencijalna sredstva za izvršenje samoubistva budu uklonjena. Na primer, dajte tablete i oštre predmete nekome da ih čuva ili ih stavite na zaključano ili neko drugo nepristupačno mesto. U isto vreme, postarajte se da ne postoji ni prilika da se izvrši samoubistvo. Najsigurniji način da to uradite je da budete stalno u bliskom kontaktu sa jednom ili više osoba, tako što ih, na primer, pozovete da ostanu sa vama. Podelite vaša osećanja i misli sa tim ljudima i dozvolite da vam pomognu. Ako niko nije dostupan ili nemate pogodnu osobu, postoje i hitni telefonski brojevi koje možete pozvati. Možete čak pozvati i hitnu pomoć ili da odete do urgentnog centra sami. Ne koristite alkohol ili neku drogu jer to samo može učiniti da budete impulsivniji i time značajno povećati verovatnoću da pokušate samoubistvo. Posebno, ne pijte i ne uzimajte drogu kada ste sami ili ako ostajete sami nakon što ste pili ili konzumirali opojna sredstva.
Napravite spisak svih pozitivnih stvari o vama i spisak svih pozitivnih stvari iz vašeg života, uključujući i stvari koje su vas do sad sprečavale da izvršite samoubistvo (možda će vam biti potrebna pomoć da ovo uradite). Čuvajte spiskove kod vas i čitajte ih svaki put kada vas obuznu suicidalne misli. Na posebnom listu papira napišite sigurnosni plan za slučaj kada bi zaista pokušali da izvršite samoubistvo. Vaš sigurnosni plan bi mogao da bude da odložite pokušaj samoubistva bar za 48 sati i razgovor sa nekim o vašim mislima i osećanjima što je pre moguće. Razgovarajte o vašem sigurnosnom planu i sa svojim lekarom i obavežite sebe da postupite na taj način. Nekada je dovoljna i jedna prespavana noć da se značajno promeni vaš stav i važno je ne potcenjivati značaj dobrog sna. Ako imate problema sa spavanjem, razgovarajte sa lekarom.
Primer sigurnosnog plana:

1. Pročitaj listu pozitivnih stvari o sebi.
2. Pročitaj listu pozitivnih stvari o svom životu i podseti sebe na stvari koje su te do sad sprečavale da izvršiš samoubistvo.
3. Odvraćaj sebe od suicidalnih misli čitanjem knjige, slušanjem klasične muzike ili gledanjem omiljenog filma ili komedije.
4. Dobro odspavaj. Ako je potrebno uzmi pilulu za spavanje.
5. Odloži bilo koji pokušaj samoubistva bar za 48 sati.
6. Pozovi drugara na (broj telefona). Ako on nije dostupan, pozovi drugaricu na (broj telefona). Alternativno pozovi svog lekara na (broj telefona) ili kriznu liniju za prevenciju samoubistva na (broj telefona). (Ili dodi na forum i napisi kako se osjecas- moj dodatak )
7. Idi na mesto gde se osećaš sigurno, kao što je centralni park ili sportski centar.
8. Idi u urgentni centar.
9. Pozovi hitnu pomoć.
Kad se stvari malo smire, važno je da razmotrite uzrok ili uzroke vaših suicidalnih misli što dublje možete, na primer, mentalni poremećaj kao što je depresija ili zavisnost od alkohola, teška životna situacija ili bolne uspomene. Razgovarajte o ovome sa svojim lekarom ili nekim drugim zdravstvenim stručnjakom, koji vam može pomoći da utvrdite najprikladniji oblik pomoći koju imate na raspolaganju.

[Splićankaa]

I ovaj tekst pronasla... Benediktikus procitaj.

Ako se u ovom trenutku osjećaš tako loše da se želiš ubiti,
molim te zaustavi se dovoljno dugo da ovo pročitaš. Trajati će samo pet minuta. Ne želim te odgovoriti od toga da se osjećaš loše. Ne pišem ti kao psihoterapeut niti kao neki drugi stručnjak koji se bavi mentalnim zdravljem – pišem ti kao osoba koja zna što znači osjećati bol.
Ja ne znam tko si, ni zašto čitaš ovaj tekst. Samo znam da u ovom trenutku ovo čitaš, a to je dobro. Mogu pretpostaviti da si ovdje jer imaš problema i razmišljaš o tome da prekineš svoj život. Da je to moguće, voljela bih biti u ovom trenutku uz tebe, sjesti kraj tebe i razgovarati s tobom licem u lice. Budući da to nije moguće, morat ćemo se zadovoljiti s ovim što imamo.
Upoznala sam dosta ljudi koji su se željeli ubiti, tako da imam neku ideju o tome kako se osjećaš. Znam da nisi u stanju čitati duge tekstove, pa ću skratiti ono što želim reći. Dok smo zajedno, sljedećih pet minuta, imam pet jednostavnih, praktičnih stvari koje želim s tobom podijeliti. Neću raspravljati s tobom o tome trebaš li se ubiti. Ali pretpostavljam da se, ako razmišljaš o tome, osjećaš prilično loše.
Još uvijek čitaš, što je vrlo dobro. Zamolila bih te da ostaneš sa mnom do kraja ove stranice. Nadam se da to znači da si barem mrvicu nesigurna, negdje duboko u sebi, oko toga hoćeš li ili ne prekinuti svoj život. Ljudi se često tako osjećaju u trenucima najvećeg očaja. Biti nesiguran oko toga da li umrijeti ili ne, potpuno je normalno i u redu. Činjenica da si još uvijek živa u ovom trenutku znači da si još uvijek malo nesigurna. To znači da iako želiš umrijeti, istovremeno jedan dio tebe želi živjeti. Uhvatimo se za to i pokušajmo izdržati još nekoliko minuta.

Počni tako da razmisliš o slijedećoj izjavi:
"Samoubojstvo nije izbor; događa se kada je bol veća od naše snage da se s njom nosimo."

To je sve. Ti nisi loša osoba, luda, slaba ili osoba s manom, zbog toga što se želiš ubiti. To čak ni ne znači da zaista želiš umrijeti – to samo znači da osjećaš više boli nego što si u stanju trenutno podnijeti. Ako počnem gomilati teret na tvoja ramena, u jednom ćeš trenutku klonuti ako dodam dovoljno tereta... bez obzira na to koliko jako želiš ostati na nogama. (Zbog toga je beskorisno kad ti netko kaže "Razvedri se!" - naravno da bi to učinila da možeš.)
Razumijem da ne možeš prihvatiti ako ti netko kaže "To nije dovoljan razlog za samoubojstvo". Postoji više vrsta boli koje ljude navode na samoubojstvo. Da li je neka bol izdržljiva ili ne razlikuje se od osobe do osobe. Ono što nekome može biti podnošljivo, ne mora biti i tebi. Točka u kojoj bol postaje neizdrživa ovisi o tome koliko imaš snage da se s njome nosiš. Ljudi se jako razlikuju po svojim kapacitetima za nošenje s boli, i međusobno i ovisno o tome u kojem su razdoblju života.
Kada bol postane veća od kapaciteta osobe za nošenje s njom javljaju se suicidalni osjećaji. Samoubojstvo nije niti pogrešno niti ispravno, ono nije karakterni nedostatak, moralno je neutralno. Ono je jednostavno neravnoteža između osjećaja boli i kapaciteta za suočavanje s njom.
Možeš preživjeti suicidalne osjećaje ako učiniš jednu od dviju stvari:
Pronađeš način da smanjiš osjećaj boli, ili
Pronađeš način da povećaš svoje kapacitete za suočavanje.
I jedno i drugo je moguće.

A sada ti želim reći pet stvari o kojima želim da razmisliš.
1. Potrebno je da čuješ kako ljudi uspijevaju prebroditi ovakve trenutke – čak i oni koji se osjećaju ovako loše kao ti sada. Statistike pokazuju da postoje vrlo dobri izgledi da ostaneš živa. Nadam se da ti ova informacija daje određenu nadu.
2. Omogući si određeni odmak. Kaži sama sebi, "Pričekat ću 24 sata prije nego išta poduzmem." Ili jedan tjedan. Zapamti da su osjećaji i akcije dvije različite stvari – samo zbog toga što se osjećaš kao da bi se ubila, ne znači da to moraš zaista učiniti u ovom trenutku. Napravi odmak između vlastitih osjećaja i postupaka. Čak i ako je to na samo 24 sata. Već si to uspjela pet minuta, tako što čitaš ovaj tekst. Možeš to i narednih pet minuta, čitajući i dalje. Nastavi tako i shvati da iako se osjećaš suicidalno, u ovom trenutku ne poduzimaš ništa. Mene to jako ohrabruje, a nadam se i tebe.
3. Ljudi obično razmišljaju o samoubojstvu zbog toga što traže olakšanje od boli koju osjećaju. Zapamti da je olakšanje osjećaj. I da moraš biti živa da bi ga osjetila. Nećeš osjetiti olakšanje koje ti je toliko potrebno ako si mrtva.
4. Neki će ljudi loše reagirati na tvoje suicidalne osjećaje, bilo zbog toga što su prestrašeni, ili zbog toga što su ljuti; oni mogu povećati tvoju bol umjesto da ti pomognu, unatoč svojim dobrim namjerama, tako što će reći ili učiniti nešto bez razmišljanja. Moraš razumjeti da se njihove loše reakcije odnose na njihove strahove, a ne na tebe.
Ali postoje i ljudi koji žele, mogu i znaju kako biti uz tebe u ovom užasnom razdoblju, koji te neće osuđivati, ili s tobom raspravljati, ili te poslati u bolnicu, ili te pokušati odvratiti od toga koliko se loše osjećaš. Oni će se jednostavno brinuti za tebe. Pronađi nekog od njih. Sada. Iskoristi svoja 24 sata, ili tjedan, i reci nekome što ti se događa. U redu je potražiti pomoć. Pokušaj nešto od slijedećeg:
Nazovi Hrabri telefon, za djecu 116 111, a za roditelje 0800 0800
Nazovi hitnu pomoć 194
Nazovi svog obiteljskog liječnika
Nazovi psihologa ili psihijatra u privatnoj ili državnoj službi i dogovori razgovor
Pažljivo izaberi prijatelja ili svećenika, nekoga tko će te vjerojatno saslušati
Nemoj si nagomilavati dodatni teret pokušavajući se sama s time nositi. I sam razgovor s nekim o tome kako si dospjela tu gdje jesi, oslobađa te velikog pritiska, i može predstavljati dodatni izvor snage koji ti je potreban da ponovno stekneš ravnotežu.
5. Suicidalni osjećaji su sami po sebi traumatični. Nakon što popuste potrebno je da se nastaviš brinuti za sebe. Psihoterapija je zaista dobra ideja. Prošlo je pet minuta i ti si još uvijek sa mnom. Zaista mi je drago.
Budući da si uspjela do sada izdržati, zaslužuješ nagradu. Mislim da bi se trebala nagraditi tako da si daš poklon. Poklon koji ćeš si dati je jedan izvor snage. Zapamti, negdje na početku ove stranice sam rekla da je osnovna ideja u tome da imaš više snage nego izvora boli. Dajmo ti stoga još jedan izvor snage, ili čak dva, ili deset...!, sve dok ih ne bude više nego izvora boli.
Iako ti je ova stranica možda pružila malo olakšanja, najbolji izvor snage u ovom trenutku je druga osoba s kojom ćeš razgovarati. Ako možeš pronaći nekoga tko će te saslušati i kome ćeš reći kako se osjećaš povećat ćeš svoje izvore snage za jedan.Ima ljudi koji te zaista žele čuti. Vrijeme je da počneš tražiti oko sebe takve ljude.
A sada.
Nazovi nekoga.

[benedeiktus]

danas se osjećam smirenije.

[tmarkulincic]

Meni je svaki dan sve teže...i mislim da ću se uskoro ubiti...jer ne mogu više...moj tata vodi tešku bitku s rakom. Prije par mjeseci je operirao melanom, a sada ima rak štitnjače. On i mama su mi sve u životu. Nemam prijatelja, nemam prijateljica, nemam curu, nemam nikoga...i sama pomisao da bih mogao izgubiti oca mi je zastrašujuća. Bez njega ne bih mogao živjeti. Kad sam imao 14 godina prvi put sam se pokušao ubiti. Tata je stalno napadao mamu nožem, nosio bombe, usred noći su me budili majčini krikovi upomoć...nisam više mogao. Kad ih nije bilo kod kuće, prerezao sam žile, legao na krevet i čekao smrt. No sudbina to nije htjela, mama se vratila za 2 minute jer je nešto zaboravila, nazvala hitnu i spasili su me. Otada sam na psihijatrijskom liječenju, što u bolnici, što kod kuće. Uzimam ogromne količine antipsihotika i antidepresiva, ali ništa ne pomaže. Prije sat vremena sam popio pola table Normabela ali uopće ga ne osjećam...samo mislim o tati. I sad znam da više neću ponoviti onakvu pogrešku. Izgubi li tata bitku, ubit ću se tako da ću se baciti s najvišeg nebodera u Zagrebu. Tako da nema šanse da više ostanem živ. Jer moj život nema smisla. Nitko me sa ovakvim dijagnozama ne želi zaposliti, roditeljima sam na teret a to ne želim biti. Rađe bih da me nema. Nemam s kim ni popričati. Psihijatar mi samo daje lijekove i nakon 2 minute me izbaci iz ordinacije. Za privatnog psihijatra ili psihoterapiju nemam novaca, jedva živimo, nemamo ni za kruh. Definitivno, smrt je jedini izlaz...

[devaa]

Ne zelim se ovako osjecati. 😞

[deonisa]

tmarkulincic kaže:

Meni je svaki dan sve teže...i mislim da ću se uskoro ubiti...jer ne mogu više...moj tata vodi tešku bitku s rakom. Prije par mjeseci je operirao melanom, a sada ima rak štitnjače. On i mama su mi sve u životu. Nemam prijatelja, nemam prijateljica, nemam curu, nemam nikoga...i sama pomisao da bih mogao izgubiti oca mi je zastrašujuća. Bez njega ne bih mogao živjeti. Kad sam imao 14 godina prvi put sam se pokušao ubiti. Tata je stalno napadao mamu nožem, nosio bombe, usred noći su me budili majčini krikovi upomoć...nisam više mogao. Kad ih nije bilo kod kuće, prerezao sam žile, legao na krevet i čekao smrt. No sudbina to nije htjela, mama se vratila za 2 minute jer je nešto zaboravila, nazvala hitnu i spasili su me. Otada sam na psihijatrijskom liječenju, što u bolnici, što kod kuće. Uzimam ogromne količine antipsihotika i antidepresiva, ali ništa ne pomaže. Prije sat vremena sam popio pola table Normabela ali uopće ga ne osjećam...samo mislim o tati. I sad znam da više neću ponoviti onakvu pogrešku. Izgubi li tata bitku, ubit ću se tako da ću se baciti s najvišeg nebodera u Zagrebu. Tako da nema šanse da više ostanem živ. Jer moj život nema smisla. Nitko me sa ovakvim dijagnozama ne želi zaposliti, roditeljima sam na teret a to ne želim biti. Rađe bih da me nema. Nemam s kim ni popričati. Psihijatar mi samo daje lijekove i nakon 2 minute me izbaci iz ordinacije. Za privatnog psihijatra ili psihoterapiju nemam novaca, jedva živimo, nemamo ni za kruh. Definitivno, smrt je jedini izlaz...

Kako tuzno procitati ovo a ne moci nikako pomoci. Gledaj videove od Nick Vujicica (covjek bez ruku i nogu), kako je on prebodio depresiju i beznađe:
https://www.youtube.com/watch?v=kE5b8T-dv4M
Ima ih na hrvatskom.

[Splićankaa]

tmarkulincic kaže:

Meni je svaki dan sve teže...i mislim da ću se uskoro ubiti...jer ne mogu više...moj tata vodi tešku bitku s rakom. Prije par mjeseci je operirao melanom, a sada ima rak štitnjače. On i mama su mi sve u životu. Nemam prijatelja, nemam prijateljica, nemam curu, nemam nikoga...i sama pomisao da bih mogao izgubiti oca mi je zastrašujuća. Bez njega ne bih mogao živjeti. Kad sam imao 14 godina prvi put sam se pokušao ubiti. Tata je stalno napadao mamu nožem, nosio bombe, usred noći su me budili majčini krikovi upomoć...nisam više mogao. Kad ih nije bilo kod kuće, prerezao sam žile, legao na krevet i čekao smrt. No sudbina to nije htjela, mama se vratila za 2 minute jer je nešto zaboravila, nazvala hitnu i spasili su me. Otada sam na psihijatrijskom liječenju, što u bolnici, što kod kuće. Uzimam ogromne količine antipsihotika i antidepresiva, ali ništa ne pomaže. Prije sat vremena sam popio pola table Normabela ali uopće ga ne osjećam...samo mislim o tati. I sad znam da više neću ponoviti onakvu pogrešku. Izgubi li tata bitku, ubit ću se tako da ću se baciti s najvišeg nebodera u Zagrebu. Tako da nema šanse da više ostanem živ. Jer moj život nema smisla. Nitko me sa ovakvim dijagnozama ne želi zaposliti, roditeljima sam na teret a to ne želim biti. Rađe bih da me nema. Nemam s kim ni popričati. Psihijatar mi samo daje lijekove i nakon 2 minute me izbaci iz ordinacije. Za privatnog psihijatra ili psihoterapiju nemam novaca, jedva živimo, nemamo ni za kruh. Definitivno, smrt je jedini izlaz...

Koliko imas godina?

Procitaj ovih par tekstova povise, ja sam od psihoticne epizode se oporavila.
Javim ti se posli na pp.

[tmarkulincic]

Splićankaa kaže:

Koliko imas godina?

Procitaj ovih par tekstova povise, ja sam od psihoticne epizode se oporavila.
Javim ti se posli na pp.

36 godina.
Tebi je uspjelo, ali sumnjam da meni hoće...jer vjerujem da ti imaš bar nekog, ja osim oca i majke nikog. Ode li on, odlazim i ja.

[benedeiktus]

tmarkulincic kaže:

36 godina.
Tebi je uspjelo, ali sumnjam da meni hoće...jer vjerujem da ti imaš bar nekog, ja osim oca i majke nikog. Ode li on, odlazim i ja.

gle,vidim koliko ti je teško.nažalost tvoj tata će umrijeti.nije mu ostalo puno vremena.zagrli ga i reci mu sto puta da ga voliš.razgovaraj s njim.više nećeš imati priliku. meni je nedavno umro jedan prijatelj u dobi od 70 godina.imao je cirozu jetre. njegova žena je sad očajna.znam to. u nekim situacijama jednostavno riječi više ne pomažu. moj tata je imao prije 5 godina moždani udar.srećom je preživio,oporavlja se. da bi se čovjek ubio treba biti jako hrabar. ja sam se dvoumim bi li živio ili bi se ubio.u ovom trenutku ne bih.
a u krajnjoj liniji-kad ti tata umre i ako se ti ubiješ,nećeš promjeniti situaciju.nego napraviti još goru situaciju svojoj mami. kažeš da te s tvojim dijagnozama nitko neće zaposliti-koliko ja znam,tvoja dijagnoza se nikog ne tiče osim tebe i tvogh liječnika.liječnička tajna.

[tmarkulincic]

benedeiktus kaže:

gle,vidim koliko ti je teško.nažalost tvoj tata će umrijeti.nije mu ostalo puno vremena.zagrli ga i reci mu sto puta da ga voliš.razgovaraj s njim.više nećeš imati priliku. meni je nedavno umro jedan prijatelj u dobi od 70 godina.imao je cirozu jetre. njegova žena je sad očajna.znam to. u nekim situacijama jednostavno riječi više ne pomažu. moj tata je imao prije 5 godina moždani udar.srećom je preživio,oporavlja se. da bi se čovjek ubio treba biti jako hrabar. ja sam se dvoumim bi li živio ili bi se ubio.u ovom trenutku ne bih.
a u krajnjoj liniji-kad ti tata umre i ako se ti ubiješ,nećeš promjeniti situaciju.nego napraviti još goru situaciju svojoj mami. kažeš da te s tvojim dijagnozama nitko neće zaposliti-koliko ja znam,tvoja dijagnoza se nikog ne tiče osim tebe i tvogh liječnika.liječnička tajna.

Jesi ti doktor da to znaš?
Jer koliko sam čitao rak štitnjače je izliječiv u 80% slučajeva, ako se nije proširio ne mora značiti da će umrijeti, operacijom bih rekao čak da ima dosta dobre izglede.

[devaa]

Brijem da je gotovo, ne mogu vise zivit s ovim mislima.. Danas me pojelo na poslu usred radnog vremena.. Ne mogu ovo vise...

[benedeiktus]

tmarkulincic kaže:

Jesi ti doktor da to znaš?
Jer koliko sam čitao rak štitnjače je izliječiv u 80% slučajeva, ako se nije proširio ne mora značiti da će umrijeti, operacijom bih rekao čak da ima dosta dobre izglede.

ispričavam ti se.nisam pisao s lošom namjerom.

[tmarkulincic]

benedeiktus kaže:

ispričavam ti se.nisam pisao s lošom namjerom.

Sve u redu. Samo sad sam toliko tužan da me svaka teška misao jako pogađa.

[Splićankaa]

@TMarkulincic

Ja sam se izvukla odlascima na besplatnu psiholosku pomoc.

Ovo je onako kako sam se ja osjecala kad mi je otac bolovao od raka, prvo: on se s time šalio i bio je pozitivan, govorio da cemo ja i on kad ozdravi ovo ono, planovi, druga faza kad je on vec vidno poceo fizicki se mjenjati, inace je bio agresivan i kad je dobio rak postao je miran skroz, smiren, to je bio moj tata kojeg sam voljela kao dite , onda je bila faza kada sam se ja skroz povukla u sebe, osjecala sam da cu poluditi i strah me bilo kako cu se nositi sa timr da je on umro, jako sam se bojala tog trenutka, mislila sam da nakon toga cu nepovratno poluditi (inace sam par godina prije imala suic. Misli )

Sutila sam. Trpila. Plakala. Osjecala sam se ko ti. Nekako odvojeno od drugih ko u nekom balonu.
Onda se dogodilo da iako smo ja i on imali svadica u jednom trenutku ja vise pored njega nisam osjecala od njega da je iti malo ljut. Sjedili smo ispred tv i ja sam osjetila da se blizi kraj.
Nakon toga u par tjedana naglo je izgubio kile i ja sam lagala da je izgubio manje nego sta je. Dan prije nrgo sto je umro instiktivno sam sjedila pored njega. Azdaja od matere je spavala snom pravednice. On iako je imao rak našalio se samnom.
Patio je. Jaukao od bolova. Al kad sam sjedila kraj njrga bio je miran.
Kad je umro imao je osmijeh na licu.

Koliko god ti bilo tesko vjeruj mi da ces izdrzat. Otidi i daj mu ruku. Smogni snage ako mozes zagrli ga.
Snazniji si nego sto mislis.

Nakon sto mi je stari umro prijatelj se obisija i ja sam se skoro roknila al me spasilo 1% u glavi. Rekla sam sebi. Il ces se roknit il ces mjenjat zivot.
Otisla sam potrazit pomoc.
Taj period zivota. Mater me pokusavala izbacit iz kuce. Imala san napadaje panike. Paranoje. Jedino sto sam 3helexa u zivotu popila. Cula sam glas koji je reka Deluzije. Zenski glas.
Otisla na google i skuzila sta se desava.
Paranoja je postepeno se smanjivala.

Nisko samopouzdanje, misli da necu uspit nac bolji posao (ili ovo sto tebe muci da uopce neces) to me pratilo i jos prati. To se sve moze rijesiti.
Nemoj mislit da svi ostali ljudi su super drudtveni. Sve se na kraju svodi na 1-2 bliske osobe (u tvom slucaju mamu i nas na forumu)
2015. Sam imala suic. Misli i forumasi su me spasili.
Molim te dodi i pisi koliko god si spreman otvorit se u tom trenutku ali ubit se nemoj. Molim te!

[Nosonja_]

tmarkulincic kaže:

Meni je svaki dan sve teže...i mislim da ću se uskoro ubiti...jer ne mogu više...moj tata vodi tešku bitku s rakom. Prije par mjeseci je operirao melanom, a sada ima rak štitnjače. On i mama su mi sve u životu. Nemam prijatelja, nemam prijateljica, nemam curu, nemam nikoga...i sama pomisao da bih mogao izgubiti oca mi je zastrašujuća. Bez njega ne bih mogao živjeti. Kad sam imao 14 godina prvi put sam se pokušao ubiti. Tata je stalno napadao mamu nožem, nosio bombe, usred noći su me budili majčini krikovi upomoć...nisam više mogao. Kad ih nije bilo kod kuće, prerezao sam žile, legao na krevet i čekao smrt. No sudbina to nije htjela, mama se vratila za 2 minute jer je nešto zaboravila, nazvala hitnu i spasili su me. Otada sam na psihijatrijskom liječenju, što u bolnici, što kod kuće. Uzimam ogromne količine antipsihotika i antidepresiva, ali ništa ne pomaže. Prije sat vremena sam popio pola table Normabela ali uopće ga ne osjećam...samo mislim o tati. I sad znam da više neću ponoviti onakvu pogrešku. Izgubi li tata bitku, ubit ću se tako da ću se baciti s najvišeg nebodera u Zagrebu. Tako da nema šanse da više ostanem živ. Jer moj život nema smisla. Nitko me sa ovakvim dijagnozama ne želi zaposliti, roditeljima sam na teret a to ne želim biti. Rađe bih da me nema. Nemam s kim ni popričati. Psihijatar mi samo daje lijekove i nakon 2 minute me izbaci iz ordinacije. Za privatnog psihijatra ili psihoterapiju nemam novaca, jedva živimo, nemamo ni za kruh. Definitivno, smrt je jedini izlaz...

Bit ću grub. tvoje poimanje realnosti je totalno iskrivljeno, tvoje stanje je poput Štoklomskog sindroma, ti i jesi kao neki svojevrsni taoc. Taoc oca koji ti je svojim ponašanjem posve uništio život, samopouzdanje, mogućnost ikakvog normalnog života, a sada te drži taocem s tom bolešću. Moj otac je odavno mrtav, umro je u mojim tinejdžerskim godinama, uvelike je negativno utjeca na moj život, to stalno deranje je jako loše utjecalo na mene, ali opet nisu me budili krici niti je nosija bombe po domu. Zaključio sam kolio god to ružno bilo za čuti, da je njegova smrt zapravo bila dobra za mene. U biti mislim da i nije bio loš čovjek, jednostavno nije familija niti život odraslog čovjeka bio za njega.

tmarkulincic kaže:

36 godina.
Tebi je uspjelo, ali sumnjam da meni hoće...jer vjerujem da ti imaš bar nekog, ja osim oca i majke nikog. Ode li on, odlazim i ja.

Mislio sam da si dosta mladji, nešto sam malo stariji od tebe, imam osjećaj da se nisi pomakaona ikojem polju od svoje 16-ste? Ti i majka ste trebali otići, tada bi možda bilo nešto od tebe, mada nije lako napustiti dom ali ovo što opisuješ je prestravično, to je bio dom strave a ne obiteljski dom. Otac ti je ratni PTSP-ovac?

[Nosonja_]

deonisa kaže:

Kako tuzno procitati ovo a ne moci nikako pomoci. Gledaj videove od Nick Vujicica (covjek bez ruku i nogu), kako je on prebodio depresiju i beznađe:
https://www.youtube.com/watch?v=kE5b8T-dv4M
Ima ih na hrvatskom.

Pun mi je qurac Nicka Vujčića, ono ja nemam ruke i noge i nisam u depri. Sad ko ima ruke i noge a u depri je ispada kukavica, jadnikom, ili da izmišlja i preuveličava jer eto ima ruke i noge