NIŠTA postoji ili ne postoji?

[Ljubo]

Civilizacija

Ali ta svijest NIJE oduvijek, već ima početak svojega postojanja isto kao i naše prostor-vrijeme. Dakle, prostor-vrijeme i svijest su ISTO stari. Ali sve to nastaje iz VJEČNOGA uzroka koji JEDINO može postojati oduvijek.

Kao prvo, ostavi prostor i vrijeme na miru, oni zu beznačajni da bi shavtio šta su materija, svijest i svemir, kako postoje i zašto. Prostor i vrijeme slobodno ih baci u korpu za smeće i počni da se baviš i zanimaš jedinim fenomenom za kojeg iz iskustva znamo da postoji, a to je svijest.

A kao drugo, nisi pročitao pažljivo moja dva zadnja posta. Tu sam objasnio zašto svijest ne može imati POČETAK svog postojanja.

Prvi razlog je čisto logički. Ta logika kaže: ako nešto postoji kao PRVO, s obzirom da nije moglo nastati iz NIŠTA, automatski, po logici, podrazumijeva da nije nikada ni nastalo, već da postoji OD UVIJEK.

Drugi razlog je takođe logički. Po logici, ništa ne može postojati BEZ UZROKA, pa ni to PRVO koje od uvijek postoji. Međutim, pošto osim tog PRVOG ničeg DRUGOG nema koje bi moglo biti uzrokom PRVOG, to podrazumijeva da PRVO postoji SAMO PO SEBI, tj. da je SAMO RAZLOG svog postojanja, UZROK, SVRHA i POSLJEDICA.

Pa onda logika dalje kaže ovako:

1. Da bi NEŠTO koje postoji bilo RAZLOGOM svog postojanja, ono mora ZNATI šta treba da čini da bi ga bilo, jer kad ne bi ništa ZNALO, ne bi imalo RARLOGA DA POSTOJI. Ovo podrazumijeva da ZNANJE, tj. INFORMACIJA mora biti temelj postojanja. Kasnije ćemo vidjeti da ZNANJE, tj.INFORMACIJA može biti samo temelj i suština svijesti, jer svijest ne bi bila svijest kad ne bi ništa znala.

2. Da bi NEŠTO, koje postoji, bilo bilo UZROKOM svog postojanja, mora imati VOLJU, tj ŽELJU da postoji, koja će se u njemu manifestovati kao osjećanje NEZADOVOLJSTVA što ne postoji, koja će ga iznutra tjerati da se napregne i pokrene i tako počne POSTOJI.

3. Da bi NEŠTO koje postoji bilo SVRHOM svog postojanja, mora osjećati ZADOVOLJSTVO u svom postojanju, koje će biti CILJ njegovog postojanja, jer injače njegovo postojanje neće imati nikakvog smisla. Pogotovo što je ZADOVOLJSTVO jedini mogući način da se pobjegne od NEZADOVOLJSTVA, tj. da se pobjegne iz nepostojanja u postojanje, odnosno iz neaktivnog, nenapregnutog, nepokretnog i nematerijalnog stanja, u aktivno, napregnuto, pokretno i materijalno. .

********************

Naravno, po svemu naprijed rečenom, izgleda da POČETKA postojanja svijesti ipak ima i da se taj POČETAK manifestira ka ŽELJA, tj. VOLJA za naprezanjem i kretanjem, a tako ujedno i za fizičkim, tj. materijalnim postojanjem.

Ali nije tako. ŽELJA, tj. VOLJA za naprezanjem i kretanjem kao uzrok fizičkog postojanja ne može biti PRVO stanje postojanja. Da bi se ovo shvatilo, sada dolazi na red logička analiza kauzalnog odnosa između onih sedam NUŽNIH fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, koja se temelji na iskustvu načina na koji naša svijest djeluje, samoodržava se i tako postoji. Mi iz iskustva znamo da ne možemo poželjeti da se napregnemo i pokrenemo dok to prvo ne pomislimo. Takođe znamo da ne možemo pomisliti da se napregnemo i pokrenemo, ako u našoj svijesti ne postoji zapamćeno znanje (informacija) o naprezanju i kretanju jer ne može se misliti ono što se ne zna. Kao što znamo da ni znanja ne može biti bez iskustva naprezanja i kretanja. Kao i da ni iskustva naprezanja i kretanja ne može da bude bez samog naprezanja i kretanja, tj. bez ŽELJE, tj. VOLJE za naprezanjem i kretanjem. I tako se krug zatvorio. U osnovi tog kruga su informacija, tj. znanje i materijalno postojanje tj. naprezanje i kretanje, koji naizmjenično, kružno jedno drugo izrokuju. Znanje u vidu pomisli i želje su uzrok naprezanja i kretanja, a naprezanje i kretanje su uzrok iskustva, tj. znanja. Ni jedno od to dvoje ne može biti ni prvo, ni zadnje. Što je i logično, jer to je krug (perpetuummobole) koji se vječiti vrti, bez početja i kraja, na kojem svaka tačka može da bude i početak i kraj. I na kojem savaka tačka koja ide prije, uzrok j onoj koja dolazi poslije, sve dok se krug ne zatvori.

To je kao, na primjer, kao kad bi poredali sedam ljudi u krug, jedam iza drugog, pa kad bi jedan od njih udario onoga ispred sebe nogom u dupe. I kad ovaj udareni ne bi imao drugog načina da uzvreti udarac ovom iza sebe, nego da udari onog slijedećeg ispred sebe. Da bi onda taj udario slijedećeg ispred sebe, sve dok se udarac od jednog do drugog kružno ne bi prenio do onoga koji je prvi udraio onog ispred sebe. I dok tako pravda ne bi bila zadovoljena, na način što je svaki od sedam ljudi i dao udarac nogom u dupe onom ispred sebe i primio udarac u dupe od onoga iza sebe. Uz napomenu da tu ne može da bude nikakvog POČETKA, jer niko ne može udariti nogom u dupe onoga ispred sebe dok sam ne dobije udarac (kao poticaj) nogom u dupe onaga iza sebe. Tako da jedina logika koja objašnjava to kružno udaranje nogom u dupe jeste da ono NIKADA NIJE POČELO, već da traje OD UVIJEK I ZA UVIJE. To je logika perpetuummobila, točka koji se vječito vrti sam po sebi. To je logika svijesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih radnji koje kružno vječito i naizmjenično, uvijek iznova uzrokuju jedna drugu.

Koje zaključke iz svega naprijed možemo izvući?

Glavni i osnosvni zaključak je to da SVIJEST vječito postoji, bez početka i kraja, ali ne kao nešto statično, tj. nepokretno i nepromjenljivo, već kao nešto dinamično, tj. kao jedan psihofizički proces koji se vječito, ukrug, cikljično, uvijek na isti način ponavlja. Pri čemu kao bitno treba shvatiti da to koje se ponavlja su fizičke i psihičke radnje, koje jedna iz druge, kružno, po sistemu uzročno-posljedičnih veza uvijek jedna iz druge proizilaze – bez početha i kraja. A ono što se nikada ne mijenja i nikada ne nastaje i ne nestaje su fizičke i psihičke sposobnosti. One uvijek postoje, bez obzira da li je svijest pasivna ili aktivna.

Iz svega naprijed rečenog treba shvatiti da materijalni svemir ne postoji po načinu vječitog trajanja, već po načinu vječitog ponavljanja. Svemir je, dakle, kao jedno veliko vječito DISANJE. Ili pak kao RAĐANJE I UMIRANJE koje se vječito ponavlja. I to je ZAKON POSTOJANJA. Ne samo svemira, već svih velikih i malih stvari iz kojih se svemir sastoji. Sve uvijek iznova nastaje i nestaje. Analiziraj, na primjer način na koji ljudsko tijelo postoji. Sve moguće fizičke i psihičke radnje koje se odvijaju unutar ljudskog tijela, kao i sve one fizičke i psihičke radnje koje tijelo kao cjelina učini tokom dana, biće učinjene i sutra i svaki dan do smrti čovjekovog tijela. Sve s ciljem da se čovjek kao takav održi sve do smrti. Da bi poslije smrti, nakon nekog vremena mogao ponovo da se rodi i čini sve isto što je činio i u predhodnom životu. Sve velike i male stvari u svemiru uvijek iznova na isti način nastaju, postoje i nestaju. Zemla se okrenula danas oko Sunca i okrenuće se i sutra. Vjetar je duvao danas, duvaće i sutra. Kiša je padala danas, padaće i sutra. To je jedini način na koji svijest vječito postoji, tj. samoodržava se. Zato, naispravnije ime svega onoga što podrazumijevamo pod pojmom «svijest» a to su onih njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, koje su njena suština, jeste NAGON SAMOODRŽANJA. Nagon samoodržanja je suština i temelj sveukupnog postojanja.

Da bi se ovo shvatilo, u svemu ovome prostor i vrijeme nisu ni od kakvog značaja. To su samo logički pojmovi koji se kao mjerni sistemi koriste u fizici, da bi se pomoću njih mjerilo trajanje i kretanje onog NEŠTO koje postoji, kreće se i traje. Pomoću njih, isto kao ni pomoću matematike, ne može de doći ni do kakvh istina o suštini samog POSTOJANJA, odnosno o suštini tog NEŠTO koje postoji, kreće se i traje. Možeš do besvijesti da ga na sve moguće načine posmatraš i mjeriš i da nikada na taj način de dođeš do saznanja ŠTA je to što mjeriš, KAKO postoji to što mjeriš i ZAŠTO postoji to što mjeriš.

[Ljubo]

LIQ

Prostor ne može biti praznina ako u njoj oduvijek i zauvijek postoji svijest. Praznina je onda kad u njoj ničeg nema, a onda kada u njoj ničeg nema
nema niti praznine. Svijest koja je oduvijek u toj "praznini" može biti svjesna same sebe, ali ne vidim kako može biti svjesna praznine, odnosno kako u toj praznini može razlikovati ono što ona jest od onog što ona nije.

Prestani više s tim "prostorom", dosadan si. (Sorry)

[Ljubo]

KRENA

Ali izgleda da je Lao Ce to rekao davno prije negoli je bila oformljena kvantna fizika :

To sam rekao JA. Ja sam reinkarnacija Lao Ce-a.

[Ljubo]

Ovo je takođe u u skladu sa ovom temom - “Postoji li Ništa”?

Ovo su nekoliko citata iz knjige Džejn Roberts, “Setov materijal”. Set je osoba iz “viših” sfera postojanja koja komunicira sa studentima preko mediuma Džejn dok se ova nalazi u transu. U vezi sile zvane “želja” ili “volja”, koja u vidu osjećanja nezadovoljstva /zla, kao uzročna sila sve pokreće, pa i nastajanje, a kasnije i razvoj samog svemira (big-bang), poslije faze njegovog mirovanja i odmaranja, Set kaže slijedeće:



1.”Međutim, zvučaće kontradiktorno: Postoji nepostojanje. To je stanje koje nije sastavljeno od ništavnosti, nego je stanje u kojem su mogućnosti poznate i unaprijed predviđene, ali nisu izražene. Nejasno kroz ono što bi ti nazvao istorijom, jako davno, postojalo je takvo stanje. To je bilo stanje agonije u kojem su sposobnosti kreativnosti i egzistencije bile poznate, međutim, nisu bili poznati načini na koje bi se one izrazile.”

2.”Sve što postoji ima memoriju tog stanja i ona je u funkciji konstantne pokretne sile u odnosu na oživljenu kreativnost. Svaka ličnost, kao dio svega što postoji, ima zbog toga takođe memoriju o tom stanju.”

3."Ipak, sama agonija se koristila kao sredstvo i sama agonija služila je kao pokretna sila, dovoljno jaka da je sve što postoji pokrenulo unutar samoga sebe sredstva postojanja.”

4.”Zamisli, da si posjedovao unutar samoga sebe znanje svih svjetskih majstorskih djela iz skulpture i umjetnosti i da su ona pulsirala kao realnost unutar tebe, ali da nisi imao fizičku aparaturu niti znanje na osnovu kojeg bi ih izrazio i da si zbog toga trpio bol u želji da ih izraziš.”

5.”Žudnja, želja i isčekivanje upravljaju svim akcijama i baza su za sve realnosti. Zbog toga su unutar svega što postoji žudnja, želja i isčekivanje egzistirali prije svih drugih realnosti. Zatim su snaga i vitalnost ovih želja i isčekivanja postali tako jaki da su natjerali sve što postoji da nađe sredstva da ih izrazi.”

[civilizacija I]

Ljubo kaže:

Kao prvo, ostavi prostor i vrijeme na miru, oni zu beznačajni da bi shavtio šta su materija, svijest i svemir, kako postoje i zašto. Prostor i vrijeme slobodno ih baci u korpu za smeće i počni da se baviš i zanimaš jedinim fenomenom za kojeg iz iskustva znamo da postoji, a to je svijest.

A kao drugo, nisi pročitao pažljivo moja dva zadnja posta. Tu sam objasnio zašto svijest ne može imati POČETAK svog postojanja.

Prvi razlog je čisto logički. Ta logika kaže: ako nešto postoji kao PRVO, s obzirom da nije moglo nastati iz NIŠTA, automatski, po logici, podrazumijeva da nije nikada ni nastalo, već da postoji OD UVIJEK.

Drugi razlog je takođe logički. Po logici, ništa ne može postojati BEZ UZROKA, pa ni to PRVO koje od uvijek postoji. Međutim, pošto osim tog PRVOG ničeg DRUGOG nema koje bi moglo biti uzrokom PRVOG, to podrazumijeva da PRVO postoji SAMO PO SEBI, tj. da je SAMO RAZLOG svog postojanja, UZROK, SVRHA i POSLJEDICA.

Pa onda logika dalje kaže ovako:

1. Da bi NEŠTO koje postoji bilo RAZLOGOM svog postojanja, ono mora ZNATI šta treba da čini da bi ga bilo, jer kad ne bi ništa ZNALO, ne bi imalo RARLOGA DA POSTOJI. Ovo podrazumijeva da ZNANJE, tj. INFORMACIJA mora biti temelj postojanja. Kasnije ćemo vidjeti da ZNANJE, tj.INFORMACIJA može biti samo temelj i suština svijesti, jer svijest ne bi bila svijest kad ne bi ništa znala.

2. Da bi NEŠTO, koje postoji, bilo bilo UZROKOM svog postojanja, mora imati VOLJU, tj ŽELJU da postoji, koja će se u njemu manifestovati kao osjećanje NEZADOVOLJSTVA što ne postoji, koja će ga iznutra tjerati da se napregne i pokrene i tako počne POSTOJI.

3. Da bi NEŠTO koje postoji bilo SVRHOM svog postojanja, mora osjećati ZADOVOLJSTVO u svom postojanju, koje će biti CILJ njegovog postojanja, jer injače njegovo postojanje neće imati nikakvog smisla. Pogotovo što je ZADOVOLJSTVO jedini mogući način da se pobjegne od NEZADOVOLJSTVA, tj. da se pobjegne iz nepostojanja u postojanje, odnosno iz neaktivnog, nenapregnutog, nepokretnog i nematerijalnog stanja, u aktivno, napregnuto, pokretno i materijalno. .

********************

Naravno, po svemu naprijed rečenom, izgleda da POČETKA postojanja svijesti ipak ima i da se taj POČETAK manifestira ka ŽELJA, tj. VOLJA za naprezanjem i kretanjem, a tako ujedno i za fizičkim, tj. materijalnim postojanjem.

Ali nije tako. ŽELJA, tj. VOLJA za naprezanjem i kretanjem kao uzrok fizičkog postojanja ne može biti PRVO stanje postojanja. Da bi se ovo shvatilo, sada dolazi na red logička analiza kauzalnog odnosa između onih sedam NUŽNIH fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, koja se temelji na iskustvu načina na koji naša svijest djeluje, samoodržava se i tako postoji. Mi iz iskustva znamo da ne možemo poželjeti da se napregnemo i pokrenemo dok to prvo ne pomislimo. Takođe znamo da ne možemo pomisliti da se napregnemo i pokrenemo, ako u našoj svijesti ne postoji zapamćeno znanje (informacija) o naprezanju i kretanju jer ne može se misliti ono što se ne zna. Kao što znamo da ni znanja ne može biti bez iskustva naprezanja i kretanja. Kao i da ni iskustva naprezanja i kretanja ne može da bude bez samog naprezanja i kretanja, tj. bez ŽELJE, tj. VOLJE za naprezanjem i kretanjem. I tako se krug zatvorio. U osnovi tog kruga su informacija, tj. znanje i materijalno postojanje tj. naprezanje i kretanje, koji naizmjenično, kružno jedno drugo izrokuju. Znanje u vidu pomisli i želje su uzrok naprezanja i kretanja, a naprezanje i kretanje su uzrok iskustva, tj. znanja. Ni jedno od to dvoje ne može biti ni prvo, ni zadnje. Što je i logično, jer to je krug (perpetuummobole) koji se vječiti vrti, bez početja i kraja, na kojem svaka tačka može da bude i početak i kraj. I na kojem savaka tačka koja ide prije, uzrok j onoj koja dolazi poslije, sve dok se krug ne zatvori.

To je kao, na primjer, kao kad bi poredali sedam ljudi u krug, jedam iza drugog, pa kad bi jedan od njih udario onoga ispred sebe nogom u dupe. I kad ovaj udareni ne bi imao drugog načina da uzvreti udarac ovom iza sebe, nego da udari onog slijedećeg ispred sebe. Da bi onda taj udario slijedećeg ispred sebe, sve dok se udarac od jednog do drugog kružno ne bi prenio do onoga koji je prvi udraio onog ispred sebe. I dok tako pravda ne bi bila zadovoljena, na način što je svaki od sedam ljudi i dao udarac nogom u dupe onom ispred sebe i primio udarac u dupe od onoga iza sebe. Uz napomenu da tu ne može da bude nikakvog POČETKA, jer niko ne može udariti nogom u dupe onoga ispred sebe dok sam ne dobije udarac (kao poticaj) nogom u dupe onaga iza sebe. Tako da jedina logika koja objašnjava to kružno udaranje nogom u dupe jeste da ono NIKADA NIJE POČELO, već da traje OD UVIJEK I ZA UVIJE. To je logika perpetuummobila, točka koji se vječito vrti sam po sebi. To je logika svijesti i njenih sedam fizičkih i psihičkih radnji koje kružno vječito i naizmjenično, uvijek iznova uzrokuju jedna drugu.

Koje zaključke iz svega naprijed možemo izvući?

Glavni i osnosvni zaključak je to da SVIJEST vječito postoji, bez početka i kraja, ali ne kao nešto statično, tj. nepokretno i nepromjenljivo, već kao nešto dinamično, tj. kao jedan psihofizički proces koji se vječito, ukrug, cikljično, uvijek na isti način ponavlja. Pri čemu kao bitno treba shvatiti da to koje se ponavlja su fizičke i psihičke radnje, koje jedna iz druge, kružno, po sistemu uzročno-posljedičnih veza uvijek jedna iz druge proizilaze – bez početha i kraja. A ono što se nikada ne mijenja i nikada ne nastaje i ne nestaje su fizičke i psihičke sposobnosti. One uvijek postoje, bez obzira da li je svijest pasivna ili aktivna.

Iz svega naprijed rečenog treba shvatiti da materijalni svemir ne postoji po načinu vječitog trajanja, već po načinu vječitog ponavljanja. Svemir je, dakle, kao jedno veliko vječito DISANJE. Ili pak kao RAĐANJE I UMIRANJE koje se vječito ponavlja. I to je ZAKON POSTOJANJA. Ne samo svemira, već svih velikih i malih stvari iz kojih se svemir sastoji. Sve uvijek iznova nastaje i nestaje. Analiziraj, na primjer način na koji ljudsko tijelo postoji. Sve moguće fizičke i psihičke radnje koje se odvijaju unutar ljudskog tijela, kao i sve one fizičke i psihičke radnje koje tijelo kao cjelina učini tokom dana, biće učinjene i sutra i svaki dan do smrti čovjekovog tijela. Sve s ciljem da se čovjek kao takav održi sve do smrti. Da bi poslije smrti, nakon nekog vremena mogao ponovo da se rodi i čini sve isto što je činio i u predhodnom životu. Sve velike i male stvari u svemiru uvijek iznova na isti način nastaju, postoje i nestaju. Zemla se okrenula danas oko Sunca i okrenuće se i sutra. Vjetar je duvao danas, duvaće i sutra. Kiša je padala danas, padaće i sutra. To je jedini način na koji svijest vječito postoji, tj. samoodržava se. Zato, naispravnije ime svega onoga što podrazumijevamo pod pojmom «svijest» a to su onih njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, koje su njena suština, jeste NAGON SAMOODRŽANJA. Nagon samoodržanja je suština i temelj sveukupnog postojanja.

Da bi se ovo shvatilo, u svemu ovome prostor i vrijeme nisu ni od kakvog značaja. To su samo logički pojmovi koji se kao mjerni sistemi koriste u fizici, da bi se pomoću njih mjerilo trajanje i kretanje onog NEŠTO koje postoji, kreće se i traje. Pomoću njih, isto kao ni pomoću matematike, ne može de doći ni do kakvh istina o suštini samog POSTOJANJA, odnosno o suštini tog NEŠTO koje postoji, kreće se i traje. Možeš do besvijesti da ga na sve moguće načine posmatraš i mjeriš i da nikada na taj način de dođeš do saznanja ŠTA je to što mjeriš, KAKO postoji to što mjeriš i ZAŠTO postoji to što mjeriš.

Ja poštujem tvoje mišljenje, ali ti si čovječe potpuno U KRIVU.

Svijest ne može postojati oduvijek, jer vječna svijest postoji kao i okrugli trokut, dakle druga riječ POBIJA onu prvu.

I varaš se što se prostora i vremena tiče, oni itekako postoje i OSNOVA su našega postojanja, a nastaju iz onoga JEDINOGA uzroka koji je vječan i koji ih STVARA, a to je NIŠTA a ne nekakva svijest. Svijest treba prostor i vrijeme da bi postojala, dok prostor i vrijeme ne trebaju nikoga i ništa da bi postojali. Uvjeren sam u to. Dapače.

[civilizacija I]

Hyper-man kaže:

Da nema prostora, energije i vremena ne bi bilo niti tebe niti mene nii bilo koga drugoga, ne bi bilo niti bilo čega drugo, jer ništa ne bi niti postojalo, ni ti ni ja, ni bilo tko drugi, niti svemir/svemiri, niti bilo što drugo, ne bi bilo niti prostora, niti energije niti vremena.
Ako nema vremena onda nitko ne bi nastao, niti bilo što drugo ne bi nastalo/nastali, niti bi starili, niti bi umirali.

Takvu jednostavnu istinu kao što vidiš mnogi NE SHVAĆAJU.

Tu si savršeno u pravu.

Čak i Bog NE MOŽE postojati bez prostora i vremena, ali to je riješeno time što Bog SADRŽI sve prostore i sva vremena, pa zato i postoji VJEČNO.

Naravno, nije riječ o nikakvom vječnom biću, vječnoj osobi, vječnoj svijesti, jer takvo nešto ne postoji.

Još da riješimo problem oko NIŠTA, i tu smo negdje. Pozdrav

[civilizacija I]

krena kaže:

Obično teologija kaže da Bog nije vremensko biće. Dakle , onda je trivijalno govoriti da je Bog biće koje je vječno. On teoretski egzistira bez vremena. Ali ako je to tako, onda bi trebao egzistira i bez prostora. Jer fizika ne poznaje vrijeme neovisno o prostoru.
A to skupa čini ono što smo apsorbivali.

Da Bog postoji izvan prostora i vremena je obična dogma, koja nema veze sa stvarnošću.

Sve što postoji TREBA i prostor i vrijeme da bi moglo postojati.

S time da Bog jeste i prostor i vrijeme. Eto ukratko.

[civilizacija I]

Zapravo hoću reći da Bog (odnosno NIŠTA), je ISTOVREMENO sve što postoji, dakle i prostor i vrijeme, i svijest, i materija i energija, ali je i ISTOVREMENO ničega od toga nabrojanoga.

Dakle, SVE I NIŠTA odjednom.

Zato se ne može reći čak ni za Boga da MOŽE postojati bez prostora i vremena. Ne može. Kao ni bilo što drugo. U takvoj stvarnosti živimo. Dapače.

[civilizacija I]

dominik01 kaže:

Ja bih toj istoj volio biti malo bliže. Dapače, skroz naskroz blizu... Inače, bog je ono što si u predhodnom postu kolegi nabrojao i još sve što se nabrojati ima. Stoga nije jedan, takav bog je nemoguć,.... nego JEDNO!

Razumijem te.

Ti bi kao i ja UŽIVAO da si na Mjesečevom mjestu, a neki bi htjeli da on nestane kada mu netko okrene stražnjicu (a tek se onda ima puno toga uzbudljivoga za vidjeti).

Inače, slažem se da Bog nije jedan (jeste kao uzrok svega ali nije osoba), nego JEDNO.

Čak se i imenica slaže sa srednjim rodom, ono jedno NIŠTA. Savršeno odgovora.

[Hyper-man]

civilizacija I kaže:

Takvu jednostavnu istinu kao što vidiš mnogi NE SHVAĆAJU.

Tu si savršeno u pravu.

Čak i Bog NE MOŽE postojati bez prostora i vremena, ali to je riješeno time što Bog SADRŽI sve prostore i sva vremena, pa zato i postoji VJEČNO.

Naravno, nije riječ o nikakvom vječnom biću, vječnoj osobi, vječnoj svijesti, jer takvo nešto ne postoji.

Još da riješimo problem oko NIŠTA, i tu smo negdje. Pozdrav

Sve je to u redu osim jednoga ja uvijek kažem nemoguće je dokazati i opovrgnuti postojanje/nepostojanje Boga.
Drugo, Bog nije beskonačan i sada ću reći i dokazati zašto!

Bog, ako doista postoji, jest apstraktno/metafizičko/konceptualno biće/entitet, naravno čim se kaže apstraktno onda je to suprotno od fizičkog i po toj logici Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu i oblik-no to ću dokazati da čak i apstraktni Bog ima veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Kako, jednostavno-Bog je biće/entitet, posjeduje svijest Bog može možda obuhvatiti sve apstraktne i fizičke koncepte: ništavilo/nepostojanje, vječnost, beskonačnost/beskrajnost/bezgraničnost, zaborav, entropiju, ideje, krativnost, inovativnost, ružnoću, ljepotu, život, smrt, kao red i sve ostale apstraktne i fizičke/fizikalne koncepte-ali štos/kvaka/100% nepobitna činjenica jest u tome što Bog NIJE sve to navedeno, Bog PREDSTAVLJA sve to navedeno, ali nije ništa od toga, jer onda ne bi niti postojao bio bi samo imaginarna apstrakcija, a ne stvarna apstrakcija.

Bog je samo personifikacija svega navedenoga, zapravo Bog jest personifikacija svih apstraktnih i fizički/fizikalnih koncepata, ali da bi bio personifikacija i predstavljao sve navedeno; Bog mora postojati, a ako Bog nema dušu, svijest, energiju, to znači da Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu (makar i neodređenu formu) i oblik, ali onda Bog NE može nikako postojati, bio Bog apstraktan ili fizički/fizikalan.

Da bi mogao postojati, Bog mora imati/ima životnu energiju kojom predstavlja sve gore navedene apstraktne i fizičke koncepte, kojom daje život i smrt, kojom stvara i uništava, kontrolira i manipulira, ta životna energija ga stvara/čini, posjeduje/ima dušu i svijest.

Bog ima dušu/svijest i energiju koja mu daje moć da radi što ga je volja i predstavlja sve apstraktne koncepte, ali sam Bog je živo svjesno biće sa dušom-Bog kao živo, svjesno biće/entitet nije onda apstraktan čim posjeduje dušu, svijest i energiju, jer čim posjeduje dušu, svijest i energiju tada ima i veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Iako sve navedeno što sam rekao o Bogu nije fizičko, ali ipak duša, energija i svijest (koji nisu fizički/fizikalni koncepti, nego su u ovom slučaju apstraktni konecpti je su sastavni dijelovi apstraktnog Boga) koji čine Boga i koji su sastavni dijelovi apstraktnog Boga također imaju veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Što se tiče apsolutnog ništavila, to ne postoji jer je apsolutno ništavilo=apsolutno nepostojanje, a nepostojanje ne postoji-sam nazivi/riječi je odgovor.

Uzmi recimo ovako pitaš koliki ti je dug banci: ništa, znači nema duga, dug ne postoji (osim ako ga banka ne izmisli, što je naravno suludo); iako su danas svi dužni bankama i jedva sklapaju kraj s krajem, ali ovo je bio samo mali/sićušan, vrlo jednostavan primjer koji u potpunosti 100% nepobitno dokazuje kako i zašto ništa/ništavilo/nepostojanje ne postoji niti može postojati!

[krena]

civilizacija I kaže:

Da Bog postoji izvan prostora i vremena je obična dogma, koja nema veze sa stvarnošću.

Sve što postoji TREBA i prostor i vrijeme da bi moglo postojati.

S time da Bog jeste i prostor i vrijeme. Eto ukratko.

Nema veze sa stvarnošću danas. Ali ima jako velike veze sa stvarnošću koja je bila prije 13.7 milijardi godina !


U tome trenutku Bog nije trebao ni prostor , ni vrijeme.

[ćumez]

krena kaže:

U tome trenutku Bog nije trebao ni prostor , ni vrijeme.

mislim da je, ali nemam dokaze za to

[krena]

Hyper-man kaže:

Sve je to u redu osim jednoga ja uvijek kažem nemoguće je dokazati i opovrgnuti postojanje/nepostojanje Boga.
Drugo, Bog nije beskonačan i sada ću reći i dokazati zašto!

Bog, ako doista postoji, jest apstraktno/metafizičko/konceptualno biće/entitet, naravno čim se kaže apstraktno onda je to suprotno od fizičkog i po toj logici Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu i oblik-no to ću dokazati da čak i apstraktni Bog ima veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Kako, jednostavno-Bog je biće/entitet, posjeduje svijest Bog može možda obuhvatiti sve apstraktne i fizičke koncepte: ništavilo/nepostojanje, vječnost, beskonačnost/beskrajnost/bezgraničnost, zaborav, entropiju, ideje, krativnost, inovativnost, ružnoću, ljepotu, život, smrt, kao red i sve ostale apstraktne i fizičke/fizikalne koncepte-ali štos/kvaka/100% nepobitna činjenica jest u tome što Bog NIJE sve to navedeno, Bog PREDSTAVLJA sve to navedeno, ali nije ništa od toga, jer onda ne bi niti postojao bio bi samo imaginarna apstrakcija, a ne stvarna apstrakcija.

Bog je samo personifikacija svega navedenoga, zapravo Bog jest personifikacija svih apstraktnih i fizički/fizikalnih koncepata, ali da bi bio personifikacija i predstavljao sve navedeno; Bog mora postojati, a ako Bog nema dušu, svijest, energiju, to znači da Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu (makar i neodređenu formu) i oblik, ali onda Bog NE može nikako postojati, bio Bog apstraktan ili fizički/fizikalan.

Da bi mogao postojati, Bog mora imati/ima životnu energiju kojom predstavlja sve gore navedene apstraktne i fizičke koncepte, kojom daje život i smrt, kojom stvara i uništava, kontrolira i manipulira, ta životna energija ga stvara/čini, posjeduje/ima dušu i svijest.

Bog ima dušu/svijest i energiju koja mu daje moć da radi što ga je volja i predstavlja sve apstraktne koncepte, ali sam Bog je živo svjesno biće sa dušom-Bog kao živo, svjesno biće/entitet nije onda apstraktan čim posjeduje dušu, svijest i energiju, jer čim posjeduje dušu, svijest i energiju tada ima i veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Iako sve navedeno što sam rekao o Bogu nije fizičko, ali ipak duša, energija i svijest (koji nisu fizički/fizikalni koncepti, nego su u ovom slučaju apstraktni konecpti je su sastavni dijelovi apstraktnog Boga) koji čine Boga i koji su sastavni dijelovi apstraktnog Boga također imaju veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Što se tiče apsolutnog ništavila, to ne postoji jer je apsolutno ništavilo=apsolutno nepostojanje, a nepostojanje ne postoji-sam nazivi/riječi je odgovor.

Uzmi recimo ovako pitaš koliki ti je dug banci: ništa, znači nema duga, dug ne postoji (osim ako ga banka ne izmisli, što je naravno suludo); iako su danas svi dužni bankama i jedva sklapaju kraj s krajem, ali ovo je bio samo mali/sićušan, vrlo jednostavan primjer koji u potpunosti 100% nepobitno dokazuje kako i zašto ništa/ništavilo/nepostojanje ne postoji niti može postojati!

Neki koncepti Boga su jako slični onoj vezriju koju zastupa znanost:
Haos:


A neki jako daleki od takve koncepcije:


I to unutar jedne mitologije.

Ali je ovo prvo božanstvo skoro i ne spominje. Nikad nisam čuo za hram Haosa.
Uvijek su hramovi posvećeni Zeusu, Ateni , Posejdonu, Artemidi..........

[Ljubo]

Civilizacija
I varaš se što se prostora i vremena tiče, oni itekako postoje i OSNOVA su našega postojanja, a nastaju iz onoga JEDINOGA uzroka koji je vječan i koji ih STVARA, a to je NIŠTA a ne nekakva svijest. Svijest treba prostor i vrijeme da bi postojala, dok prostor i vrijeme ne trebaju nikoga i ništa da bi postojali. Uvjeren sam u to. Dapače.

Ovo ni pas s malom ne bi pojeo:

"Prostor i vrijeme postoje"

"Prostor i vrijeme nastaju"

"NIŠTA je uzrok koji STVARA prostor i vrijeme"

[civilizacija I]

Ljubo kaže:

Ovo ni pas s malom ne bi pojeo:

"Prostor i vrijeme postoje"

"Prostor i vrijeme nastaju"

"NIŠTA je uzrok koji STVARA prostor i vrijeme"

Sve ti je to točno, ali treba vremena da dođeš do toga.

Ali bez žurbe, sve će polako doći na svoje.

Kao što sam rekao, ono što nam se isprva čini nemogućim na kraju postaje sasvim moguće. Garant.

[civilizacija I]

Hyper-man kaže:

Sve je to u redu osim jednoga ja uvijek kažem nemoguće je dokazati i opovrgnuti postojanje/nepostojanje Boga.
Drugo, Bog nije beskonačan i sada ću reći i dokazati zašto!

Bog, ako doista postoji, jest apstraktno/metafizičko/konceptualno biće/entitet, naravno čim se kaže apstraktno onda je to suprotno od fizičkog i po toj logici Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu i oblik-no to ću dokazati da čak i apstraktni Bog ima veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Kako, jednostavno-Bog je biće/entitet, posjeduje svijest Bog može možda obuhvatiti sve apstraktne i fizičke koncepte: ništavilo/nepostojanje, vječnost, beskonačnost/beskrajnost/bezgraničnost, zaborav, entropiju, ideje, krativnost, inovativnost, ružnoću, ljepotu, život, smrt, kao red i sve ostale apstraktne i fizičke/fizikalne koncepte-ali štos/kvaka/100% nepobitna činjenica jest u tome što Bog NIJE sve to navedeno, Bog PREDSTAVLJA sve to navedeno, ali nije ništa od toga, jer onda ne bi niti postojao bio bi samo imaginarna apstrakcija, a ne stvarna apstrakcija.

Bog je samo personifikacija svega navedenoga, zapravo Bog jest personifikacija svih apstraktnih i fizički/fizikalnih koncepata, ali da bi bio personifikacija i predstavljao sve navedeno; Bog mora postojati, a ako Bog nema dušu, svijest, energiju, to znači da Bog nema veličinu, volumen, promjer, formu (makar i neodređenu formu) i oblik, ali onda Bog NE može nikako postojati, bio Bog apstraktan ili fizički/fizikalan.

Da bi mogao postojati, Bog mora imati/ima životnu energiju kojom predstavlja sve gore navedene apstraktne i fizičke koncepte, kojom daje život i smrt, kojom stvara i uništava, kontrolira i manipulira, ta životna energija ga stvara/čini, posjeduje/ima dušu i svijest.

Bog ima dušu/svijest i energiju koja mu daje moć da radi što ga je volja i predstavlja sve apstraktne koncepte, ali sam Bog je živo svjesno biće sa dušom-Bog kao živo, svjesno biće/entitet nije onda apstraktan čim posjeduje dušu, svijest i energiju, jer čim posjeduje dušu, svijest i energiju tada ima i veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Iako sve navedeno što sam rekao o Bogu nije fizičko, ali ipak duša, energija i svijest (koji nisu fizički/fizikalni koncepti, nego su u ovom slučaju apstraktni konecpti je su sastavni dijelovi apstraktnog Boga) koji čine Boga i koji su sastavni dijelovi apstraktnog Boga također imaju veličinu, volumen, promjer, formu i oblik.

Što se tiče apsolutnog ništavila, to ne postoji jer je apsolutno ništavilo=apsolutno nepostojanje, a nepostojanje ne postoji-sam nazivi/riječi je odgovor.

Uzmi recimo ovako pitaš koliki ti je dug banci: ništa, znači nema duga, dug ne postoji (osim ako ga banka ne izmisli, što je naravno suludo); iako su danas svi dužni bankama i jedva sklapaju kraj s krajem, ali ovo je bio samo mali/sićušan, vrlo jednostavan primjer koji u potpunosti 100% nepobitno dokazuje kako i zašto ništa/ništavilo/nepostojanje ne postoji niti može postojati!

Ma kužim ja tebe ali ti mene ne kužiš.

Ako nemaš ništa novaca onda znači da novaca NEMA.

Ali ako imaš ništa prostora i vremena ( ne u smislu da uopće NEMA ni prostora ni vremena, već da ima nula prostora i nula vremena, dakle NEŠTO), onda to ne znači da prostor i vrijeme uopće ne postoje.

Ništa i ničega NIJE jedno te isto.

I Bog naravno ima i volumen i veličinu, i sve što si ti lijepo nabrojao. Ali Bog je po našem poimanju stvarnosti jednostavno NIŠTA. Drugo niti ne može biti. Ili?

[LIQ]

Ljubo kaže:

LIQ



Prestani više s tim "prostorom", dosadan si. (Sorry)

[ćumez]

LIQ kaže:

Prostor ne može biti praznina ako u njoj oduvijek i zauvijek postoji svijest.
Praznina je onda kad u njoj ničeg nema, a onda kada u njoj ničeg nema
nema niti praznine.
Svijest koja je oduvijek u toj "praznini" može biti svjesna same sebe, ali ne
vidim kako može biti svjesna praznine, odnosno kako u toj praznini može
razlikovati ono što ona jest od onog što ona nije.

prestani više s tom "svijesti".
dosadan si

[civilizacija I]

krena kaže:

Nema veze sa stvarnošću danas. Ali ima jako velike veze sa stvarnošću koja je bila prije 13.7 milijardi godina !


U tome trenutku Bog nije trebao ni prostor , ni vrijeme.

Ma trebao je Bog UVIJEK i prostor i vrijeme.

Ne može baš ništa postojati bez njih.

Ali to nije više bilo (prije nastanka našega prostor-vremena), NAŠE vrijeme i naš prostor, već neko drugo vrijeme i neki drugi prostor koji postoji NEZAVISNO od našega i vremena i prostora.

Dakle i prije je postojalo vrijeme, ali ne naše linearno.

Mislim da drugačije NE MOŽE biti. Dapače.

[dominik01]

civilizacija I kaže:

Razumijem te.

Ti bi kao i ja UŽIVAO da si na Mjesečevom mjestu, a neki bi htjeli da on nestane kada mu netko okrene stražnjicu (a tek se onda ima puno toga uzbudljivoga za vidjeti).

Inače, slažem se da Bog nije jedan (jeste kao uzrok svega ali nije osoba), nego JEDNO.

Čak se i imenica slaže sa srednjim rodom, ono jedno NIŠTA. Savršeno odgovora.