Odgovaram na pitanja i glumim frajera II

[Monahan]

Ipak ću razbiti u dva posta

SUMNJE

Sve navedeno u prijašnjim postovima stavlja nas na stranu Templara ( barem mene ) ali jedno veliko ali!

Jesu li uistinu bili potpuno nevini s obzirom na tadašnje poimanje svijeta i vjere?

Da li je unutar Reda postojala tajna inicijacija najvišeg stupnja?
Da li je vjerodostojan Tajni ili Roncelinusov pravilnik koji je 1780. u vatikanskim arhivima pronašao kopenhaški biskup Friedrich Munter?

Ovo su neka od spornih pravila Meštra Roncelina (Roncelinusa) de Fosa koji odstupaju od uvriježenog učenja katoličke crkve:

Znajte da Bog ne čini razlike medu smrtnicima - kršćanima, Saracenima, Židovima, Francuzima ili Bugarima - pa će svaki čovjek koji moli biti spašen". (5. pravilo)

"Marijinom i Josipovu sinu klanjamo se jer je bio svet čovjek, slobodan od grijeha i razapet na križu. No drvo križa smatramo simbolom Zvijeri o kojoj se govori u Otkrivenjur". (20. pravllo)

"Budući da je neznanje izvor mnogih zabluda, nijednom templaru neće se otkrlti ova pravila ukoliko ne poznaje trivij i kvadrivijum, odnosno sedam slobodnih vještina: gramatiku, dijalektiku i retoriku, te glazbu, geometriju, astronomiju i aritmetiku" (9. pravilo)

"Otkrije li neki brat zbog nepromišljenosti ili prevelike razgovorljivosti čak i najmanji dio ovih tajnih pravila ili stvari koje činimo na noćnim obredima, bit će kažnjen u skladu sa svojom pogreškom. Budu li vas na sudu ispitivali o tajnim običajima, zakonima, statutima i poslovima Reda, oduprite se takvom nasilju, sve zaniječite i zakunite se da ne znate ništa" (29. pravilo)

Na kraju Pravilnik kaže:

"Tajni zakoni ne smiju se prevoditi niti na jedan svjetovni jezikr".

Što znači magični kvadrat koji se pojavljuje u ruševinama Pompeja, jednoj latinskoj Bibliji iz VIII. stoljeća, grčkim rukopisima iz XII. stoljeća, na austrrjskom novcu iz XIV stoljeća, u crkvi od Piave blizu Cremone, u Magdaleninoj crkvi u Veroni, crkvi Svetog Lorenca iz Rochemaurea u Jarnacu u Francuskoj, katedrali u Santiagu de Compostell, te u brojnim drugim gradevinama što su ih podigli templari?

SATOR
AREPO
TENET
OPERA
ROTAS

Ima li kakve veze s osmim Roncelinovim pravilom: "Tamo gdje podižete velika zdanja ostavite znakove raspoznavanja"?

Što znače slova tajnog pisma i simboli koji se pojavljuju na tri jedina primjerka službenog templarskog Zakonika sačuvana u Rimu, Parizu i Dijonu?

Da li je Red nastavio postojati u tajnosti i da su od njega potekli slobodni zidari koji su održali i osuvremenili templarski duh? Koliko je vjerodostojan Levitikon, dokument koji navodno datira iz 400. godine i navodi na zaključak da su Vitezovi Hrama u svom najskrovitijem aspektu bili javno očitovanje jednog starijeg tajnog reda koji je uspio preživjeti daleko od očiju javnosti?

Tu su još mnoge druge optužbe o kojima su napisane knjige i knjige, po mom mišljenju senzacionalističke. Od toga da su propovijedali da je pravi mesija Sveti Ivan krstitelj, da je Marija Magdalena žena Isusa i da su ovi ustvari bili magovi da je Sveti Gral ustvari dijete Isusa i Magdalene da su se bavili ezoterijom da su pljuvali križ prilikom inicijacije da su obožavali i klanjali se Bafometu ( lik s ljudskom glavom i dugačkom bradom ) itd. itd.

Te teme prepuštam nekom drugom ako ih je voljan elaborirati.


Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!

[Monahan]

ZAKLJUČAK

Nakon što sam pokušao opisati povijesni tijek događaja mislim da bi trebalo donijeti i nekakve zaključke. Mada je sam proces protiv templara, politička igra započeta iz vrlo svjetovnih interesa ,koji su utjecali na konačnu presudu, sve se tijekom vremena pretvorilo u jednu od najvećih kako legendi tako i tajni srednjeg vijeka. Filip Lijepi želio je objediniti zemlju, jer istini za volju templarski red je bio država u državi ,npr. Red je mimo kralja mogao proglasiti rat ali nije bio obavezan sudjelovati u kraljevim pohodima. Red je mogao sklapati separatni mir i imao još drugih povlastica, te je bio kralju trn u oku. Francuska riznica bila je više nego prazna zbog Filipove loše politike a Red je bio oslobođen nameta i ujedno bogat pa pohlepa igra veliku ulogu jer na kraju se kraljeva riznica dosta popunila. Osim toga tu je bila i vječna želja francuskih kraljeva da vode glavnu riječ na europskoj političkoj pozornici. Filipova želja je bila da uđe u povijest što mu je na osobit način i uspjelo.

Priča o templarima prerasla je u legendu koja se temelji na poznatim povijesnim događajima i viziji novog svijeta koju su imali veliki vođe Reda. Templari su po mnogočemu bili ispred svog vremena:

borci za vjeru prije jezuita Svetog Ignacija
veliki moreplovci prije Kolumba
konkvistadori prije Cortesa i Pizarra
vješti diplomati prije venecijanskog dužda
mirotvorci i zagovarači vjerske snošljivosti prije Henrika IV
federalisti prije Karla V
novčari i bankari prije obitelji Medici.
veliki graditelji gotike

Sve su to bili temelji njihova uspjeha, ali i razlozi koji su ih odveli u propast.

Ovi završavam ovu temu ( nadam se interesantnu )

Literatura koju sam koristio:

The Knights Templars F. Sanello
Rule of the Templars J. M. Upton-Ward
The Trial of the Templars M. Barber
Templars Secrets A. Vignati

Bilo je tu još nekih knjiga koje nisu dominantno vezane za temu templara, nešto iz knjiga "Ostavština Templara" i "Sveta krv sveti Gral" ( po mom mišljenju pisane da donesu brzu lovu )

Jako puno siteova na tu i slične teme, kao i rasprave s zaljubljenicima ovakvih tema koje ovim putem pozdravljam jer znam da neki od njih malo lukaju po temi na forumu.

NEMOJTE SAMO ČITATI. PIŠITE !!!!!!


Legione ja bio jutros u 7 kod bana a ono same kumice i zakašnjeli pijanci.


Teutonci uskoro ponovo jašu


Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!

[gabal]

Monahan, kao prvo jedan dopodni klanjalac za izvrsno obrađenu temu. Kada pročitam ovako nešto odmah mi dođe da se i ja uhvatim tipkovnice i obradim nešto zanimljivo (a toga imaaaa). Nego raci mi, je li činjenica ili samo povijesni trač da je nakon što je giljotiniran Luj XVI. krvnik uskliknuo Jacques de Molay, osvećen si?

Legion, jučer sam imao ispit ujutro (pao sam) a navečer sam imao nekih drugih obaveza na faksu tako da nisam stigao na povjesničarsku kavicu. Neki drugi put sigurno.

[Legion]

Pozdrav frajeri.

Gabal-kavica i onako nije bila povijesna, već se skupilo nas negdje 15-16, fakat previše i kenjali. Sve to skupa postaje previše masovno, tak da sa barem 50% ekipe koja je na kavi ne stigneš, ili jednstavno fizički nemožeš razgovarati.

Glede Rusko-Japanskog rata, jednom prilikom sam želio pisati o tome (vojno-pomorski aspekt) jer imam za to materijala, al me popljuvaše jer kao o tome svi sve znaju, pa odustah. O kopnenim operacijama neznam gotovo ništa i bilo bi mi drago da to neko obradi.

Kakvog je to utjecaja imalo na WW1? Mislim nikakvog. doduše Japan je stekao samopouzdanje i predočio svijetu da u buduće može i mora raćunati na novu silu na Dalekom Istoku.

Rusima je pokazalo da im je vojska u banani i da je hitno moraju reorganizirati-kaj baš i nisu napravili koliko je meni poznato.
Taj rat je imao utjecaja na prvu, "probnu" revoluciju u Rusiji 1905 god.

I da, naućilo je Ruse da ima je željeznićka mreža jako loša-čisto tehnički, a i da je željezničko osoblje protivnik carzima i despocije , sabotirali su povratak vojske sa dalekog istoka a sve u cilju pomaganja revoluciji. Istu stvar su napravili u 1917, -sad moram govoriti iz glave-isprtavite me ako griješim u mjestu, al čini mi se da je to bila Moskva-kad, po dobrom starom obićaju, nisu željeli prevesti vojsku da rastjera Sovjete.
Već duže vrijeme imam u glavu da napišem neku seriju posotova o Ruskoj revoluciji, ali toliko toga mi se skupilo, od zastataka na frajerskom, Paul von Lettov, bitka kod Issusa, nastavak viještica, Škotska povijest-jebo te dok to sve ne po svršavam ničeg se drugog ne prihvaćam, obveza na fakultetu, te objeze prema svojem želucu, jetri i bubrezima , da fakat neznam kad budem to napravio.

Ali to ću svakako imati i dalje u vidu.

Pozdrav svima.

[tulipan]

thanks!

a glede tvoje serije topica o sovjetskoj revoluciji - mislim da ce to mnogi ljudi u tome podrzati!

[Ken]

sjecam se kad je entko htio pisati o Rusko-Japanskom ratu ali su ga svi odmah napali kako se o toj stvari sve zna
nadam se da ce ta tema stici na obradu brzo

[SPQR]

Evo me doma!

Kao što sam rekao i prije, ja sam mislio da se prvo pregleda ovih 40 strana koje sam popisao i da se ubace još neke stvari uz opći konsenzus. Kod mog popisa tema išao sam na kvalitetu, tj. ako je kazano nekoliko općih rečenica o nečemu to bih automatski izbacio jer se većina takve stvari može naći u enciklopediji. Ponavljam, ukoliko ima kakvih kritika nema problema, ali onda lijepo stranica na kojoj se o tome govori pa neka se ubaci, a ne napamet. Vidim da se Monahan raspisao, što već i nije neka novost , čim uhvatim vremena pogledat ću sve što ste postali.

Stojte mi svi dobro

[Legion]

Nekoliko opčih rečenica o nečemu kažeš-hm, pa nisam baš siguran.

nemora post imati dva kilometra pa da bude zanimljiv i poućan-kao npr. prije navedeni Huni, ili Makiavellievi citati-ajd mi to dvoje nađi u enciklopediji molim te

Kad skupim vremena, budem išao i takve manje postove popisat.
SAda se bacam natrag na neku dozla boga dosadnu pizdariju kaj moram štrebat

glede Revolucije u Rusiji, ma najrađe bi se sad toga prihvatil, ali neću. Moram više odraditi zaostatke, a onda, bum probal nadmašiti sam sebe .

To mi se i sviđa kod ove teme. Svi se neš raspisuju što drugima daje dodatnog elana da pišu još i bolje postove.

[SPQR]

Na današnji dan (22. rujna) 480. prije Krista kod Salamine je malobrojnije grčko savezno brodovlje do nogu potuklo perzijsku flotu. Grci su izgubili 50, a Perzijanci preko 200 brodova.
Ova pobjeda, te pobjeda kod Plateje (479. godine B.C.) spriječile su daljnje širenje perzijskog carstva na Zapad.


Stojte mi dobro

[Ken]

ovo se mora nekako proslavit.. da nije bilo te pobjede mozda bi nam sad vladao Njegovo Preuzvišeno Božansko Veličanstvo Kserkso MMMCCCXXX

nego. kad ce Legion te teme vec jednom?!?

svekoliko pučanstvo nestrpljivo čeka

hehe.. inace ja mogu postati nešto o velikim ljudima iz perspektive BROJA JEDAN

čovjek počne drugačije gledati na povijest nakon što pročita koji broj ALANA FORDA

[gabal]

Danas sam nešto morbidno raspoložen pa vam šaljem i morbidnu temu - razvoj giljotine i njena uporaba.



Kao prvo, napisati ću malo o ocu giljotine, doktoru Josephu Ignaceu Guillotinu. On je kao mladić pohađao sjemenište te se namjeravao zarediti i služiti u samostanu u Bordeauxu. Ipak, svećenički poziv zamijenio je za liječnički – želio je pomagati ljudima. Istovremeno sa liječničkom karijerom započeo je i političku tako da je postao narodni zastupnik u Francuskoj Generalnoj Skupštini što je i vrhunac njegove političke karijere. Ipak, jedna politička odluka donijela je njegovom imenu (ili prezimenu da budemo precizniji) slavu koja i danas živi. Kao član lobističke skupine za humaniju smrt, doktor Guillotin je 10. 10. 1789. u Generalnoj skupštini predložio dopunu Kaznenog zakona koji se tada usvajao. Dr. Guillotin je predložio 6 članaka kojim je zahtijevao humaniju smrt i u duhu Francuske revolucije smrt jednaku za sve. Po tom zakonu, svaki osuđenik na smrt morao se smaknuti dekapetizacijom a prijedlog je bio da smaknuća više ne budu javna nego privatna tj. odvijala bi se unutar zatvora bez velike publike. Najvažnije (za ovaj post) je bilo da se samo odsijecanje glava povjeri stroju.

Ovi prijedlozi nisu bili bez vraga jer su dotadašnja smaknuća bila dugotrajna i bolna a doktor Guillotin je želio olakšati muke osuđenicima. Najuobičajenija vrsta smaknuća za ''pučane'' je bila raščetvorenje. Nesretni osuđenik bi se vezivao za 4 vola koja bi zatim tjerali svakoga na svoju stranu. Smaknuće bi bilo gotovo kada bi osuđenikovo tijelo pod pritiskom popustilo. Tada bi mu se skratile muke (ako do sada već nije bio mrtav) presijecanjem vratnih žila.

Druga popularna vrsta smaknuća koja se izvodila u nedostatku prikladnih volova bilo je odsijecanje glave. Za ovu svrhu najčešće se koristila sjekira ali osuđenici višeg roda imali su pravo na plemenitiju smrt uporabom mača. Ovakvo odsijecanje u teoriji ne bi trebalo biti bolno (ne bi znao, nikada nisam probao) ali problem je bio u ljudskom faktoru tj. krvniku. Biti krvnik nije bio previše poželjan posao tako da su najčešće tu dužnost obavljali raznorazni sumnjivi tipovi koji su imali iskustva sa oduzimanjem života drugim ljudima. Ukratko, kriminalce su ubijali još gori kriminalci koji su zbog stresa koji nosi ovaj posao često pribjegavali hrabrenju u vidu raznih alkoholnih napitaka. Nuspojava ovakve prakse bila je iznimna nepreciznost prilikom obezglavenja tako da posao ne bi dovršili samo jednim udarcem – bilo je potrebno više preciznih udaraca mačem da bi se glava u potpunosti odvojila od tijela. Koliko je to bio lijep prizor možemo samo zamisliti.

Ovi prijedlozi si prihvaćeni (osim onoga o zabrani javnih smaknuća) a 1792. glavni krvnik Francuske Charles-Henri Sanson i njemački izrađivač klavikorda Tobias Schmidt su izradili prvi prototip giljotine. Često se s pogreškom smatra da je dr. Guillotin odgovoran za dizajn ove naprave ali to je pogrešno. On je progurao zakon kojim je određeno da se ona izradi ali nije sudjelovao u dizajniranju i izradi same giljotine.

Treba napomenuti da su i prije 1792. u Engleskoj i Njemačkoj postojale slične naprave za smaknuće ali najslavnija je ipak ostala francuska giljotina koja je u smrt poslala na tisuće ljudi tijekom Francuske revolucije.

Prvotna oštrica giljotine bila je polukružnog oblika (kao kod sjekire) ili čak ravna ali je nakon prvih pokusa zamijenjena sa oštricom pod kutom od 45 stupnjeva koja se pokazala puno učinkovitija.
Prvi pokusi su se odvijali sa dijelovima životinja a zatim su iz bolnice odabrana tijela mrtvaca krupnije građe čije je posthumno obezglavenje proteklo bez problema. Nakon otprilike tri tjedna testiranja giljotina je bila spremna za uporabu. ''Čast'' da bude prva žrtva giljotine pripala je ''neprijatelju revolucije'' Nicolasu-Jacquesu Pelletieru koji je tako postao prvi osuđenik od tisuća njih koji su život završili pod oštricom giljotine. Na vrhuncu revolucije u samo 4 mjeseca, giljotinirano je 4.000 ljudi a među najslavnijim žrtvama giljotine su francuski kralj Louis XVI. koji je smaknut kao građanin Louis Capet 1793. Iste godine je smaknuta i njegova žena Maria Antoinneta, kćer carice Marije Terezije a giljotiniran je i Robespierre.

Zadnja javno smaknuća giljotinom izvedena su u Francuskoj 1439. i u Njemačkoj 1940. Zadnji osuđenik na smrt koji je smaknut giljotinom bio je Hamid Djandoubi, osuđen za ubojstvo. Smaknut je u marseillskom zatvoru 10. Rujna 1977.


Znanstvenici koji nisu imali pametnijeg posla izračunali su neke brojke vezane uz giljotinu. Izračunato je da bi sama dekapetizacija trajala točno 2 stotinke a kompletan postupak obezglavljenja od potezanja poluge 7 desetinki. Također je izračunato da bi zbog zaliha kisika glava bila svjesna još 7 sekundi nakon što bi se odvojila od ostatka tijela. Ne znam kako su došli do svih ovih podataka a da budem iskren, nisam siguran da i želim znati.

[gabal]

Malo sam još tražio o giljotini i našao ovaj zastrašujući izvještaj doktora Beaurieaxuea koji je zapisao svoja opažanja tijekom i nakon giljotiniranja Languillea 1905.

''Osuđenik je tijekom svojih posljednjih sat vremena bio poprilično hrabar i nije bio jedan od onih koje se toliko prestraše da ih se mora odnijeti do giljotine. Takvi osuđenici su već polumrtvi prilikom dolaska na stratište, Languille je bio vrlo pribran i mirno je podnio sve pripreme za svoju egzekuciju.
Glava je pala s čelom prema gore na podlogu koja se nalazi ispred giljotine tako da nisam morao čak ni uzeti je u ruke i ispraviti je kao što su novinari lažno prenijeli. Ovakav slučaj je poprilično pomogao mojim zapažanjima koje sam proveo te večeri.

Odmah nakon dekapitacije sam zamijetio ovo: očni kapci i usne giljotiniranog čovjeka su se trzali u nepravilnim grčevima nekih 5 ili 6 sekundi. Ovaj fenomen su svi prisutni ocijenili kao tipičan za giljotinirane.

Pričekao sam par sekundi, grčevi su prestajali dok se lice opustilo i kapci su se spustili tako da se vidjela samo bjeloočnica na jednak način kako je tipično kod umirućih koje viđam obavljajući svoju profesiju. Tada sam jakim i oštrim glasom viknuo: Languille! Vjeđe su se bez ikakvih grčeva lagano pomaknule, oči su mu se lagano podigle i pronašle moje te sam primijetio kako se leća fokusirala. Izraz lica je bio isti onakav kakav ima čovjek kojeg ste upravo probudili ili koji je bio obuzet svojim mislima. Ovo je potrajalo nekoliko sekundi a tada su se kapci lagano zatvorili te se lice vratilo u prijašnje stanje.

Tada sam po drugi put uzviknuo njegovo ime a kapci su se opet lagano podignuli bez ikakvog grča i nedvojbeno žive oči su se usmjerile prema meni te je ovaj put pogled bio još čvršći nego prvi put. Nakon nekoliko sekunda kapci su se opet lagano spustili i lice je zadobilo prijašnji izraz.

Pokušao sam i treći put zazvati Languillea, tada su se opet kapci počeli podizati ali su se na pola puta zaustavili te su oči poprimile staklenast izgled koji je tipičan za netom preminule.

Upravo sam vam izložio u detalje moja opažanja što sam preciznije mogao. Cijeli događaj je trajao između 25 i 30 sekundi.''

[Monahan]

Dobro jutro "frajeri".

Prije nego krenem dalje samo kratko. Gabal ne znam što je rekao krvnik ( makar se tako priča i piše ), kao što ne znam da li je lik na Torinskom platnu lik Jacques de Molaya ( isto se tako priča i piše ). Ja sam se pokušao baviti onim što je dokazano.

Idemo mi na obećanje dano Legionu. Pošto skoro svi kad im se spomenu Teutonci prvo pomisle na njihov juriš po zaleđenom jezeru odlučio sam početi upravo opisom te bitke.


Bitka na jezeru Peipus (1242 AD)

Ovu bitku je praktički besmrtnom učinio Sergej Eisenstein u svom filmu "Aleksandar Nevski". Istina Bog nije baš dobro opisao tijek bitke ali neka mu bude. Aleksandar Nevski je bio princ Novgoroda. Pošto je bio "stiješnjen" Mongolskom invazijom s istoka ( bio je Mongolski vazal ) i nasrtajima Teutonaca s zapada, morao se grčevito boriti za opstanak. 1240 porazio je Šveđane u bitki na rijeci Nevi blizu današnjeg St. Petersburga ( po tome je dobio nadimak Nevski ). Nakon smrti pravoslavna crkva ga je proglasila svecem.

Baltički križarski rat proglašen od pape Inocenta III da bi se pokrstilo "pagane" trajao je skoro tri desetljeća. Teutonski vitezovi su nastojali iskoristiti situaciju i riješiti se Ruske prijetnje jednom zauvjek. Biskup Hermann von Buxhoeven skupio je dovoljnu vojsku da otvori "ruski sjeverni front". Veliki princ Novgoroda Aleksandar Nevski odlučio je prihvatiti bitku i nakon nekoliko manjih čarki kampanja je kulminirala kada je križarska vojska "uhvatila u zamku" pagansku vojsku na istočnoj obali jezera Peipus, te izvela juriš sa zapada preko zaleđenog jezera.

Bitka je riješena ne zbog pucanja leda kako je snimljeno u filmu već zbog silovitog juriša Teutonskih vitezova koji su na kraju ostali sami u dvostrukom obruču Ruske vojske. Ova je bitka značajna jer je to bio zadnji veliki pokušaj Njemaca za osvajanjem istoka za nekoliko stoljeća, sve do 20 st. Legenda o Aleksandru Nevskom koristila se u Sovjetskoj protunjemačkoj propagandi ( razlog krivog prikaza bitke u filmu ).

Sama bitka je u stvari bila vrlo jednostavna. Križarska vojska jurišala je preko zaleđene površine jezera s zapada prema istoku, prema mjestu zvanom "gavranova stijena". Raspored je bio:

Danske snage na lijevom krilu
Teutonski vitezovi u centru
Latvijski feudalni vitezovi na desnom krilu
Na velikoj udaljenosti slijedili su ih Estonski pješaci ( nisu imali klizaljke )

Aleksandar je vojsku rasporedio:

Novgorodska milicija (pješaci) u centru na obali da primi taj juriš ( s rezervnom konjicom )
Na desnom krilu smjestio je jaku konjicu pojačanu s Mongolskim strijelcima da unište Dance
Na lijevom krilu nešto slabiju konjicu da se sukobi s Latvijskim vitezovima

Vjerovatno su ta dva "konjička" krila odradili svoj posao kako treba, odbili križarska krila te zatvorili dvostruki obruč oko Teutonskog centra koji je bio previše duboko da bi se mogao sam izvući. Estonska pješadija je u ovoj bitki praktički bila beskorisna jer zbog brzine i siline Teutonskog juriša nije ih mogla slijediti. Eto zbog velike srčanosti i želje za slavom ostadoše bez jajca. Procjena je da je nastradalo oko dvije stotine Teutonskih vitezova što je u to vrijeme bio strahovit gubitak.


Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!

[bogeyman]

Ako se ne varam, Rusi su bili fintirali povlačenje i tako nadobudne Teutonce natjerali u zamku. Kad su u jurišu stigli do strme obale jezera nisu mogli dalje, a Rusi su ih napali s leđa i nastao je totalni metež u kojem su oklopljeni vitezovi na konjima padali jedni preko drugih.

[SPQR]

Na stranici 28. po Pattonovoj želji sam pisao o bitki kod Murse 351. godine između Konstancija II, sina Konstantina Velikog, i uzurpatora Magnencija. Kako tamo nisam napisao puno toga, evo jedan malo prošireni tekst uz pomoć Gibbona kojeg upravo čitam.

Konstantin Veliki samostalno je vladao cijelim rimskim carstvom od 323. kada je porazio Licinija. Njegovo porijeklo vodi nas unatrag do Crispusa, brata imperatora Klaudija II Gotskog. Crispusova kći Claudia bila je majka Konstantinova oca i jednog od Dioklecijanovih tetrarha Konstancija I Klora. Konstancije Klor se ženio dva puta. Sa prvom ženom Helenom imao je Konstantina, a sa drugom ženom Teodorom (kćer Maksimijana) sinove Constantiusa, Dalmatiusa i Hanibalianusa, te kćeri Constantiju, Anastasiju i Eutropiju. Konstantin Veliki ženio se također dva puta. Prva žena mu je bila Minervina sa kojom je imao sina Crispusa. Zbog državničkih razloga razvodi se od Minervine, te ženi Faustom, drugom kćerkom Dioklecijanova suvladara Maksimijana koja mu je rodila tri kćeri i tri sina: Konstantina II, Konstancija II i Konstansa. Konstantinova polubraća bili su bez ambicija, a Konstantin Veliki ih je obasuo počasnim titulama. Prvi polubrat Constantius imao je dva sina (Gallusa i Julijana), drugi polubrat Dalmatius također 2 sina (Dalmatius i Hannibalianus), dok je treći brat bio bez djece. Konstantinova polusestra Constantija bila je udana za poraženog Licinija, te se iz te veze rodio Licinije junior.

Gibbon hvali početak Konstantinove vladavine, no po njemu nakon što je postao apsolutni vladar (323) i pritisnut godinama Konstantin se počeo ponašati kao tiranin. Njegov prvi sin Crispus istaknuo se u ratovima protiv barbara i Licinija kad je branio i obranio Bospor i Dardanele od znatno nadmoćnije Licinijeve flote. Bio je omiljen kod naroda, vojske i činovnika gotovo kao i sam Konstantin, a to je ostarjelog cara činilo sve ljubomornijim. Po svima, pa i Gibbonu, mladi Crispus je trebao biti pravi nasljednik oca. Po nekim podacima izgleda da je Konstantinova druga žena Fausta tajno preko drugih pumpala cara da Crispus sprema urotu, te je Konstantin 326 u Rimu dao uhapsiti Crispusa koji je odveden u našu Pulu gdje je ubrzo ubijen nasilno ili otrovom. Navodno se Konstantin poslije pokajao uvidjevši da je pogriješio podigavši zlatnu statuu Crispusa sa posvetom: «MOME SINU, KOJEG SAM NEPRAVEDNO OSUDIO». No da u ovo o pokajanju treba sumnjati kaže podatak da je ubrzo glavom platio i Licinije junior. Fausta je očito sve dobro izorganizirala. No ovo je tek bio početak. Kad je Konstantin umro njegova tri sina odlučuju ukloniti ostale pripadnike familije Flavijevaca, moguće suparnike na prijestolje. Navodno je tome kumovao nekakav pergament koji je drugom Konstantinovom sinu, Konstanciju II, koji je bio najsposobniji od tri brata, pao u ruke. Taj pergament je trebao predstavljati Konstantinov testament kojim mrtvi car iznosi sumnje da su ga otrovala vlastita polubraća. Konstanciju II nije puno trebalo: 2 strica Konstancija II, 7 rođaka (među njima oba Dalmatiusova sina), patricij Optatus koji je bio muže jedne od Konstantinovih sestara, te prefekt Ablavius pali su u čistkama koje su uslijedile. Od svih muških potomaka loze Flavijevaca uz tri Konstantinova sina samo su sinovi Juliusa Constantiusa, Gallus, tada 12 – godišnjak (budući caesar) i budući car (august) Julijan Apostata (imao je samo 6 godina) preživjeli masakr. Poslati su odvojeno u egzil, jedan u Ioniju, a drugi u Bitniju, da bi kasnije bili držani skupa u dvorcu Macellumu blizu grada Cezareje.

Nakon Konstantinove smrti carstvo je podijeljeno između braće: najstariji Konstantin II vladao je Britanijom, Galijom i Španjolskom; najmlađi Konstans dobio je Italiju, Ilirik, Makedoniju, Grčku i Afriku; Konstancije II dobio je Traciju i cijeli Istok. Mir među braćom nije dugo trajao. Konstantin II pokušao je Konstansu oduzeti njegove posjede, te dolazi do rata u kojem Konstantin II biva poražen i ubijen kod Aquileje 340. godine, te je Konstans potom zavladao i bratovim teritorijem. Konstans se istakao kao dobar vojnik i sa uspjehom je branio svoj dio carstva od barbara.

Konstancije II je pak na Istoku upao u dugotrajni rat sa perzijskim kraljem ratnikom Sapurom (koji će 363. godine B.C. natjerati cara Jovijana koji je naslijedio cara Julijana na sramotan mir – Perzijancima je predana bez borbe rimska Mezopotamija sa gradom Nisibisom, a taj grad je za Konstancija II izdržao tri perzijske opsade, u jednoj su čak korišteni i brodovi nakon što su Perzijanci namjerno poplavili opkope kako bi što bliže prišli braniteljima na zidinama). Konstancije II imao je isti problem kao i svi prethodni rimski carevi na Istoku – rimske istočne legije nisu bile iste klase kao europske legije, posebice ilirske (podunavske) legije. Istočnjaci jednostavno nemaju taj borbeni duh (to se i danas vidi kod ekipe sa Bliskog Istoka, bolji su teroristi nego vojnici). Kad god su rimski carevi trijumfirali nad Partima, a kasnije Perzijancima uvijek su bili prisutni na bojištu jaki kontingenti europskih legija (npr. u uspješnom ratu Marka Aurelija protiv Parta (162 – 166) iz Europe su na Istok prebačene 3 kompletne legije, a brojne borbene grupe iz drugih europskih legija također su bile prisutne grupirane u korpuse. Usprkos svim problemima održan je status quo na Istoku, ponajprije zahvaljujući carevoj sposobnosti. Na Zapadu Konstansov general germanskog porijekla Magnencije, znajući za probleme koje je Konstancije II imao na Istoku, izvodi puč, a Konstans pokušava pobjeći bratu. Magnencijeve ubojice stižu Konstansa u Pirinejima, izvlače ga iz hrama u kojem je tražio utočište i ubijaju. Na vijesti o pojavi uzurpatora i smrti brata Konstancije reagira tako što Gallusa postavlja za cezara na Istoku, a sam kreće na Zapad. Po mojem osobnom mišljenju Konstancije II izvukao bi deblji kraj u ratu sa Magnencijom (i ovako mu je malo falilo, što ćete vidjeti poslije) da nije bilo starog generala Vetranija. Vetranio je bio vojni zapovjednik u Iliriku, te se pod njegovim utjecajem Ilirik nije priklonio Magnenciju nakon što je Konstans ubijen. Vetranio je bio jednostavan čovjek i iskusan ratnik. Od početka je rekao da za njega postoji samo jedan zakoniti car – Konstancije II. No kćer Kostantina Velikog imenom Konstantina, očito želeći preko Vetranija ostvariti određenu političku moć za sebe, spletkama je uspjela nagnati starog Vetranija da se proglasi carem te mu je osobno stavila dijadem na glavu. Nemajući kud, Vetranio stupa u savez sa Magnencijom.

[SPQR]

Stigavši u Traciju Konstancije II se susreće sa ambasadorima Magnencija i Vetranija. Rekao je ambasadorima da uzima jedan dan da se posavjetuje sa svojim savjetnicima. Znao je da građanski rat protiv oba uzurpatora vodi u propast. Stoga je trebalo razjediniti suparnike. Sutradan je odbacio zahtjeve uzurpatora uz riječi: «Noćas u snu mi se pojavila sjena moga oca Konstantina koja je držala tijelo mog ubijenog brata; poznati glas me je pozvao na osvetu, zabranio mi da očajavam i obećao mi uspjeh i besmrtnu slavu u tom činu.»
Magnencijev ambasador je grubo otjeran, a sa Vetranijevim je znatno bolje postupano. Uskoro je diplomatskim manevarima Konstancije II pridobio Vetranija na svoju stranu. Stari general dojahao je u grad Sardicu, blizu današnje Sofije u Bugarskoj na čelu 20000 konjanika i još brojnijeg pješaštva da se pridruži pravom caru. Konstancije II uspio je pridobiti moćne ilirske legije na svoju stranu. Vetraniova vojska je bila brojnija od Konstancijeve.

Konstancije nije želio dijeliti vlast sa Vetranijem, te je odlučio pokušati na elegantan način riješiti taj problem. Po dolasku ilirskih legija pripremljena je predstava. Ujedinjenoj vojsci naređeno je da se okupi na obližnjoj ravnici na kojoj je postavljen tribunal. Rimljani i barbari u službi cara, svaka jedinica pod svojim stijegom, stvorili su ogroman krug oko tribunala. Oba cara su se popela na tribinu kako bi vojsci objasnila političko – vojnu situaciju u zemlji (Vojnici! Neprijatelj nikad ne miruje. Domaći izdajnici u dosluhu sa stranim silama kuju urotu protiv Nas ….). Prvi je govorio Konstancije, a kako je bio dobar govornik zapalio je masu (sjećanje na Konstantina, nepravedno ubojstvo Konstansa) koja je na kraju počela uzvikivati: «Dolje uzurpatori! Dug život i pobjeda sinu Konstantina ! Pod tvojim i samo tvojim stijegom ćemo se boriti i pobijediti!». Što se masa više komešala to je Vetranio sve više gutao knedle. Na kraju se bacio pred cara (proskineza) i javno se odreknuo svoje krune uz opće odobravanje vojske. Konstancije se pokazao velikodušnim, uzeo je Vetranija za ruku i podigao ga, te ga poslao u egzil u grad Prusu gdje je starac uživao u miru i obilju preostalih šest godina svog života.

Shvativši da od mira sa Konstancijem neće biti ništa, Magnencije provaljuje u Panoniju sa velikom vojskom sastavljenom od Gala, Španjolaca, Franaka i Saksonaca. Konstancije je htio voditi bitku kod Cibalije koja se u prošlosti pokazala sretnom za Flavijevce (tu je njegov otac 314 pobijedio Licinija), no kako je car svoj kamp opasao jakom obranom Magnencije je prekrižio Cibaliju kako moguće bojište. Odlučio je voditi manevarski rat kako bi manjim udarima oslabio Konstancija. Kad ocjeni da je Konstancijeva vojska u lošem stanju ponudit će bitku. Magnencije se pokazao taktički superioran Konstanciju. Osvojio je Sisak, napao Sirmium u pozadini carskih snaga, vršio upade preko Save, a u uskom prolazu kod Adarne nanio Konstancijevim snagama teške gubitke. Konstancije je postao malodušan, njegove trupe demoralizirane, pa je počeo razmišljati o miru kojim bi Magnencija priznao carem provincija sjeverno od Alpa. Odlučuje poslati ambasadora Filipa kod Magnencija sa uvjetima mira, no Magnencije se sada osjećao dominantnim te je zatočio ambasadora i sam poslao svoje izaslanstvo caru uz zahtjev da se odmah preda, te će biti pomilovan i spasiti glavu. Konstancije je odgovorio poput cara: «Uzdat ću se u pravednost moje borbe i zaštitu osvetničkog Boga». Filip ipak nije došao caru praznih ruku nakon pregovora. Uspio je nagovoriti Franka Sylvanusa, generala sa reputacijom, da prebjegne caru sa popriličnim brojem Magnencijevih konjanika nekoliko dana prije same bitke kod Murse.

Magnencije je odlučio zauzeti Mursu iliti Osijek vjerujući da se demoralizirani Konstancije neće micati iz Vinkovaca. Napao je grad te zapalio gradska vrata, no branitelji su se odlično držali, te je napad odbijen. Daljnju opsadu spriječila je pojava Konstancijeve glavnine. Ohrabren Sylvanusovim dolaskom odlučuje ponuditi bitku uzurpatoru. Da se Magnencija pitalo vjerojatno ne bi htio bitku jer se njegova dosadašnja strategija pokazala itekako uspješnom, no očito je da ga je Konstancijev dolazak iznenadio te se sada više nije mogao povući nekažnjeno (o delikatnosti povlačenja pred protivničkom vojskom već sam pisao -Punski ratovi). Bitka se vodila na goloj ravnici bez većih prirodnih zapreka. Konstancijeva vojska se postrojila tako da je njeno desno krilo bilo naslonjeno na Dravu (te je na taj način zaštićeno od obuhvata), dok je lijevo krilo sa glavninom konjice nadkrililo Magnencijevo desno krilo. Tijekom cijelog jutra obje vojske pod oružjem gledale su jedna u drugu bez akcije. Konstancije je održao snažan govor svojoj vojsci, te se povukao u pozadinu u jednu crkvu gdje će provesti bitku u molitvi za svoju vojsku. Svojim glavnim generalima povjerio je zapovijedanje vojskom tog odlučujućeg dana. Po povlačenju cara, njegovi generali započinju bitku udarom svog lijevog krila (što se i očekivalo) na Magnencijevo desno krilo. Očito je Sylvanusov prelazak dao Konstanciju izričitu nadmoć u konjici koja je počela potiskivati galske legije. No uskoro je disciplina galskih legija i hrabrost barbara u Magnencijevoj vojsci zaustavila prodor carskih trupa, te se bitka sve više pretvarala u neodlučan sukob kako se bližila noć. Napokon Konstancijevi generali ubacuju svoju rezervu, potpuno oklopljene katafrakte koji svojim teškim kopljima razbijaju koheziju galskih legija. U intervale koje su otvorili katafrakti upadaju tada pokretljive lake pješačke kohorte Konstancijeve druge linije sa mačevima u rukama, te povećavaju nered u Magnencijevim redovima. Istovremeno istočnjački strijelci započinju sijati užas među neoklopljenim Magnencijevim barbarima, te ih satjeravaju u Dravu. Ukupno je ubijeno 54 000 vojnika, od čega je pobjednik imao veće gubitke od poraženog. Pogubno po carstvo je bilo to što je u toj bitki izginuo cvijet rimske vojske, te je vojna moć carstva ozbiljno uzdrmana.

Čim su Konstancijevi vojnici upali u njegov logor, Magnencije se dao u bijeg uspjevši pritom izbjeći potjeru careve lake konjice. Konstancije potom slijedi Magnencija u Italiju, a zatim u Galiju. Nakon još jednog poraza u bitki kod Mons Seleuci (353), Magnencije bježi u Lugdunum gdje izvršava samoubojstvo 10. ili 11. kolovoza 353. godine. Konstancije će vladati do 361. godine kada na samrtnoj postelji proglašava augustom Julijana (koji se ionako na Zapadu samostalno proglasio carem 360. godine) kako bi spriječio novi građanski rat sjećajući se pokolja kod Murse 351. godine.


Stojte mi dobro

[SPQR]

Inače kad se sjetim Pattona uvijek mi padne na pamet ona njegova legendarna izjava koju je uputio svom nadređenom generalu Bradeyu kada je u Normandiji pokrenuo svoju 3. armiju da zatvori džep kod Falaisea i na taj način zatvori obruč oko njemačke 7. armije i dobrog dijela panzergrupe Zapad: "Ja idem dalje prema Falaiseu i bacit ću zajedno s Nijemcima i Britance u more. Onda još jednom mogu doživjeti Denkerque."
Bradley mu je uskratio veliku pobjedu zabranivši mu da ide dalje od Argentana, te se većina mobilnih njemačkih jedinica izvukla.

Stojte mi dobro

[Monahan]

Vratija se Šime .
Pozdrav Imperatore vidim da se vraćaš u starom sjaju.
Moram ti se pohvaliti da sam nabavio Gibbona u samo jednoj knjizi umjesto njih šest. Čisti tekst, meki uvez kao da čitaš roman. Cijena prava sitnica 10 eurića. Da i za Legiona da mu malo cure sline kupio ja Guderianovu autobiografiju Panzer Leader koju upravo čitam mljac.

Poslije dolaze Švabe

Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!

[SPQR]

Monahan, jesi li siguran da je to kompletni Gibbon? Ovo što sam ja kupija ima 6 knjiga tvrdih korica, svaka knjiga 500 - 600 stranica, obuhvaća period od 180 - 1453. Ako si kupija za tako male pare cijelog Gibbona onda ti mogu reći samo - gade sretni .

Ajde pomalo i stoj mi dobro

[Monahan]

Jesam siguran sam jer su izbačene sve fusnote i komentari a znaš da ih ima dosta i knjiga ima skoro 1400 stranica. Sada to izgleda ko veliki roman. Čuj bio sam početkom tjedna u Europama ušao u jednu kljižaru pao na dupe i ostao tri i pol sata i izišao bogatiji za dvije knjige. Pitao čovjeka vezano za "Đibu" a on mi reče da onakvih kompleta od 6 knjiga ne mogu previše prodati a ovakvih tipa đepno izdanje prodaju dosta i još je tiskanje jeftinije. Eto moj imperatore to ti je truli zapad.

Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!