Kišni monolozi...

[Neomeđena točka]

Izvadili su svoje meso iz plastičnih vrećica u kojima su udisali psihijatrijske opuške, kojima su veletrgovci i akviziteri mitili drvorede doktorskih skupih automobila na rubovima Grada. Najneviniji ljubimci brali su ljubičice.

Iza ugla su lopovi tehničarima davali malo snijega. Iza ugla škiljili su pacijenti, ucviljenih roleta, jer nisu mogli prijeko. Lažni lavež mjeseca odavao je tajne.

Na svakom odjelu nadgledajući psihjatar hranio se aurorom plašljivih pacijenata, koji su odbijali terapiju. Neostanke neonskih kiša ljubičastih zavjesa ratoborno su romorile. Lanjskim putem nisu išli.

Svadba je prošla i mi smo vidjeli Velikog Raspućina s našiljenim brkovima, kako na svastici peče jaja. Nismo više nosile zelene torbe. Moji mrzovoljni drugarski patuljci nisu se najavili u Centru za naručivanje. Svak psihijatar sisao je svog pacijenta i pohranjivao njegove bakrene novčiće, čiju su patinu oblizivali. Došlo je tako i jutro.

Nezavršene škole diplomirani scientolozi plombiranih umnjaka skrivenih u mreži pećina poplavili su oceane. Doktor Vještica položio je ispit i pljugao travu prvi put nakon istine. Na zajedničkoj viziti vitezovi su to i priznali. Rodili su četverokute i pohranili otpusna pisma novopristiglih. Sjašili smo s predavanja.

Ti si vrištao: "Ti si ubojica!!!"

(Svi su bili patuljasto glupi i sjedili su u magarećim klupama.)

[Neomeđena točka]

Okovali su ponorne prozore
u prizore poroznih kiša utvarne utrobe zaboravnih.
Lijeno smo gniječili izmicanje potopljenih dvera. Nitko nije došao.
Niti mi.
Prekoračili smo sate na izronjenoj strani vodovodnih cijevi.
Mrzili smo osnovice i balansirane žice. Potkradanih marioneta.
Iza zamijećene zavjese. Neosvješteni. Podno pozivnih kiša kratkog kraja.
Neizmjerno odvrnuti za jednu znamenku.

Gdje smo se to pogubili????

[Neomeđena točka]

Nismo izlazili. Prvi su sutoni sjeli blagoglagoljivo dobro, blagnonaklono. Prisjećavši se negdašnjeg kamenovanja na izlazu iz grada, mi smo stali i gledali strijelu zapelu u oblaku. Neotuđive kiše padale su gladno. Robovali smo osloncu jer nas nitko nije izazivao, mašući crvenom maramom, u taktu. Izvidnica je zapela na uglu ametista jer nije pronašla lapis lazuli. Tvrdili smo superiorno suprotno. Ti si sumanuto mahao rukama i staklo se zamutilo, tako da je nisam mogla prijeko. Familija svetih očajnički mi je dovikivala, no nije se čulo ništa, samo drhtave usne, daleko od obilježja mrtvih. Sjela sam i čekala.

Nikad je bilo preuranjeno. I ti si onda otišao. Iza ugla bila je još jedna nova zemlja, ali mene nije bilo. Obronci horizonta padali su izvan zacrtane kružnice. Bilo mi je drago zbog tebe.

Nije bilo glasnika, ni dopisnica. Križarski ratovi održavali su se na sasvim drugoj ravni, daleko od našeg otuđenja.

Sunce je bilo crno.

"Vjerujem", rekao si, "u tibetanke kažnjenike izvan Bardo Tadola." Pokazivao si mi smjer rukama, no nije bilo duha koji bi mi pokrenuo ruke. Ruke nisu postojale.

Vrijeme nije postojalo i mi više nismo bili mladi. Bili smo mladi. "Jesmo!", htio si me utješiti, kako bi me ponovo mogao kažnjavati. I to ti nije bilo dovoljno. Još... Iza površine vidljivog... "Dopustite!", odzvanjalo je...

[modro-zeleni]

sjedim pod vrbom
Mislim na Tebe
Prijatelju stari

[Neomeđena točka]

porozni izlozi vagona i međaši
nerazgovijetno oslanjanje novih
koji neće stići do izmaka
kaznionici ljupkih krizantemA
-
zato smo ogoljeli i stijenke
...
krevetnina

zbogom
neonska sjeno bez zidova

[Neomeđena točka]

Nismo više bili tu, iako su nam krila bila oduzeta obuzetom normalnošću gubitnika. Nevidljivo putovanje, utočišta beskućnika, tjerajući križeve na pristojnu odaljenost.

Nitko nije stigao. Sjedeći tako dokono u sarkofagu, progovaram rješavajući križaljke križara na krivotvorenom križanju.

Gubitnici. I oni koji smrde na normalnost... Preveli smo razroke vojne zarobljenike i utamničenike mrtvih preko obzora sna. Umreženi, sad smo prvi na listi za odstrijel...

Dođi i spasi me!

[modro-zeleni]

Lijepo je Bivati,
Slušati svoje Biće,
Putovati

[arna]

Isse, što učiniste stranici!?!
Daj neka netko smanji te slike.

[Templarski red]

Napokon...


Napokon kiša.



Ali trenutak je bio poseban... naš.
Povratak iz butige sa toplim kruhom i nešto grozdova bijelog grožđa.
I onda se nebo otvorilo. Krupne kapi šarale su nam majice, topile kosu i nasmijavale lica.

Lokve su se stvarale u sekundama.

I nije nam se nigdje žurilo.
Ona, ja i on.

On kojeg jedva čekamo zagrliti kao što smo i ovu kišu.

[ultramundane]

isprala je sve mrlje, kao ariel, prekrasna divotna kiša
isprala sve pikave suze, izvadila sve bolesno iz požutjele duše
uvela je treštave brige natrag u Vaša usta, i ostavila ulicu tihom, čistom
dozvala je sjećanja o toplim kolačima i mirisima stana u kojem smo nekoć živjeli
pljusnula je brdo mojih misli, pljunula ih na pod, raspršila 13 kila šarenih slika
i ostavila me da dišem,,
da dišem,,
da dišem.

hvala kišo
već sam mislila da sam zaboravila disati

[contra rationem]

Kremenasta kiša porozno je zahvaćala sve kuteve kutijice od šibica i igrali smo rulet na rominjanej. Ti nisi došao s polusvjetom od neona. Bilo je rezbareno vrijeme od kosti i sitne vodenkaste kapi plazile su zmijoliko po smrznutoj nam koži. Krivotvoreno križarsko putovanje ludih buba švaba kasnilo je sa zornicom.

[contra rationem]

Neravnomjerno raspoređeni rastanci udarali su o prazne stijenke soba. Mi smo odvajali glave od tijela, ne bi li se osjećali bolje. Neonsko je žutilo proždiralo ishlapljele ostatke plutajuće boce s porukom. Mrzili smo more i Ti si proklinjao život. Srećom da smo bili vjerodostojno mrtvi, iako nam se to nije isplatilo.

[Templarski red]

Stvarno ima dosta vremena otkako sam zadnji put preslušao.
I uvijek se zapitam na ovaj ili onaj način...




No s godinama je to pitanje postalo sve profinjenije. I u tome se mnogi od nas spotiču.
U tom kompliciranju jednostavnog. Nevjerica da neki odgovori mogu biti tako jednostavni,
a tako "teška" životna pitanja su postavljena.

Siguran sam da je ovo dolje više nego točno i da jednostavnije ne može biti.



Stoga... treba početi od kraja. Treba ukloniti sve suvišno u svim oblicima pojavnosti i ono što ostane... smo mi.
Ne sumnjam da tako razgolićeni nećemo nekome biti privlačni.

Naprotiv...

A o osobnoj potpunosti da i ne govorim.

P.S. Ne mogu spavati... falite mi!

[Happyning]

Templarski red kaže:

Stvarno ima dosta vremena otkako sam zadnji put preslušao.
I uvijek se zapitam na ovaj ili onaj način...




No s godinama je to pitanje postalo sve profinjenije. I u tome se mnogi od nas spotiču.
U tom kompliciranju jednostavnog. Nevjerica da neki odgovori mogu biti tako jednostavni,
a tako "teška" životna pitanja su postavljena.

Siguran sam da je ovo dolje više nego točno i da jednostavnije ne može biti.



Stoga... treba početi od kraja. Treba ukloniti sve suvišno u svim oblicima pojavnosti i ono što ostane... smo mi.
Ne sumnjam da tako razgolićeni nećemo nekome biti privlačni.

Naprotiv...

A o osobnoj potpunosti da i ne govorim.

P.S. Ne mogu spavati... falite mi!

Pozdrav T
Kisa je pala lijepo te je ovdje vidjeti.

Ne mogu trenutno vidjeti video clip, nego tvoj tekst me je podsjetio na moja nekadasnja lutanja i "teskih" iscrpljujucih pitanja o svemu i svacemu.

To unutrasnje pitanje/tvrdnja: "Ja nemam pojma sto bih ja trebao biti?!" me je pogotovo okupirala i stvarala tezinu/nerazrijesenost u meni.

Nakon svih mojih preljepih ali i teskih zivotnih iskusava od kojih sam za neke mislio da je to "To", koliko god bile sveobuhvatne, one nisu bile "To" jer su uvijek otisle, nakon cega sam postao nekakva vrsta lovca na takva i takva "specijalna, misticna, kozmicka, blazena iskustva bilo unutarnja ili vanjska u vidu raznih materijalnih ili socijalnih postignuca i odnosa.
To su sve vrijedne postgnuca lijepe i ispunjujuce stvari ali su stvari koje uvijek prodju i one jesu "to" ali nisu "To" za cim me je izvorno zapravo vuklo, i zapravo su samo upirali na mene samog, na to sto jesam. Istina je da putem raznoraznih postignuca, stvari iskustava, pojava da zapravo preko njih trazimo u biti sebe.

Sada vidim da sam oduvijek bio to sto jesam bez obzira kakva god iskustva prolazio. To sam u kojem se razna iskustva pojavljuju, traju i u meni kao i na nebu nestaju kao oblaci.
Koliko kod bilo oblaka, nikakva kolicina svijetlih ili tamnih oblaka, misli, raspoloznja...ne moze zamutiti ili zasjeniti to sto ja jesam.

Sto god se dogadjalo u i oko mene ja sam neopisiv spokoj i ugodna radost koja tinja u srzi svega sto se dogada i pojavljuje.

To je zaista razgolicenje onog za kojeg smatramo da jesmo da bi vidjeli sto zaista jesmo. Tek tada postaje jasno da nikakve pojavnosti ne mogu uznemiriti to sto jesmo jer nismo tek prolazna pojavnost nego nesto sto omogucuje pojavnosti.

bas, potpunost, jer za to prolazne stvari ne trebaju biti potpune ni idealne da bi bili to sto vec jesmo, potpuni unatoc prividnim prolaznim nepotpuntima.

"TO" Jesam i sad.
"TO" zaista postoji, ne tamo negdje nego vec sada kao nasa izvorna priroda i prekrasna je, vec samim time sto je u svakome. Hvala

[contra rationem]

So we are: Angels of Babylon

Mi, djeca asfalta, nemarno smo zabacili prašnjave plašteve rezbarenih vijuga na otvorenom dlanu razroke proročice. Večernje kapi u kojima smo noćivali jutrom bi ozbiljile dolaske mrtvih. Oni drugi, s kaskada zaboravnih daski, kao i oboružani prijetvornom nevinošću poslužitelja sistema, kao i obrezanih davatelja krvi u hramu za beskućnike, u kojem je uvijek bilo hladno, iako su grobnice bile dobro zatrpane pijeskom i nevrijeme je divljačkim zamasima kista širilo crnilo po praznoj crti. "Kašnjenje osigurano", rekao si dobrovoljcu na izlazu iz grada. Nismo imali ni novčić za otkupninu na tržnici cvijeća. Francuski legionar dotle je pušio električnu cigaretu s okusom vanilije i, pažljivo memorirajući, dokono prolazio prstima kroz kosu. Razvratnost je štitila trule sintetičke klonove na njihovj misiji strogih kontroliranih vlakova, dok je dječak spavao sam na klupi u čekaoni.

[- nya -]

"Ako je “hvala” jedina molitva koju ste izrekli tijekom života, i to je dosta."

Meister Eckhart

Hvala Suncu ucitelju pravednosti,
Hvala Mjesecu ucitelju tisine,
Hvala Vodi uciteljici lakoce,
Hvala Stablu ucitelju velikodusnosti,
Hvala Nebu ucitelju postojanosti.
Hvala Zivotu ucitelju Svega vidljivoga i nevidljivoga.
I Hvala ljudima koji ih svih vide i osjecaju.
I uce.
Oducavajuci se od svega nePrirodnog.

...Hvala...

[todaytonight]

..




Dusa koja ljubi mudrost uvijek dade zahvalnost Bogu.
Ako si pretrpio zlo, daj hvalu Bogu i sve se preobrazi na dobro.
Nije grjesnikom onaj koji pati, vec onaj koji stvara patnju.
Zahvali se cak i na bolesti, na neimastini, ili laznim optuzbama.
Nismo mi ti koji trpe, vec oni koji cine zlo.

Sv Ivan Chrysostom

[contra rationem]

Nitkovi su zijevali posuti prašinom sa Sirijusova otirača, gdje je voda razmrskala lubanje idiotskih pristranih Indijanaca na čijoj sahrani nismo dočekali jutro. Vođeni nepostojećim, završili smo pod šiljkom šestara, a veseli masoni i iluminati dozvolili su nam da spavamo na klupi jednog od nepouzdanih parkova, pod pokroviteljstvom prijateljski nastrojenih jahača Apokalipse. "Onemogući me i čuči na zahodu!", dodala sam u zapisnik, jer sam znala da će oni naknadno patiti od zatvora. Kaleidoskopi kaligrafskih kolonoskopija na križnom putu axis mundi.................... Krivotvorenu krv dodavali su si kao štafetu.

[- nya -]

Zasto je stablo s lakocom Stablo, a covjek se muci da bi postao Covjek?
Ili je mozda i Stablo proslo isti put?
Dugi put.
Jer bio je sjemenka (tko bi reko?). U kojoj je Zivot uspio probiti tvrdu opnu. I zaJedno skoro dodiruju oblake...
A u nekima nije uspio. Pa nisu postale Stablo. Samo hrana za crve. Ako nisu i za to bile pretvrde.
Jer ako Zivot nije uspio proklijati kroz njih, tesko da su ih i crvi mogli 'svladati'.
No ipak su nesto uspjeli. Sacuvali su se. Za vijeke vjekova amen.
Jer fino je, ugodno, toplo i mracno. Sto ces bolje?
Osim one klice koja im pocesto nije dala mira.
No kad su dovoljno otvrdnuli i presjekli klici kontakt sa Zivotom, nastupio je mir.
I jos se ne moraju vise bojati ni crva... dvije muhe jednim udarcem. Jer tko zna ima li Zivota izvan sjemenke?
Neke su doduse pricale o Stablima koja skoro dodiruju oblake, ali nitko ih nikada nije zaista vidio, a samoj klici nije za vjerovati, tko zna sto ona hoce...
Jer sto su to Stabla i sto su to oblaci?

[yakuzza]

- nya - kaže:

Zasto je stablo s lakocom Stablo, a covjek se muci da bi postao Covjek?
Ili je mozda i Stablo proslo isti put?
Dugi put.
Jer bio je sjemenka (tko bi reko?). U kojoj je Zivot uspio probiti tvrdu opnu. I zaJedno skoro dodiruju oblake...
A u nekima nije uspio. Pa nisu postale Stablo. Samo hrana za crve. Ako nisu i za to bile pretvrde.
Jer ako Zivot nije uspio proklijati kroz njih, tesko da su ih i crvi mogli 'svladati'.
No ipak su nesto uspjeli. Sacuvali su se. Za vijeke vjekova amen.
Jer fino je, ugodno, toplo i mracno. Sto ces bolje?
Osim one klice koja im pocesto nije dala mira.
No kad su dovoljno otvrdnuli i presjekli klici kontakt sa Zivotom, nastupio je mir.
I jos se ne moraju vise bojati ni crva... dvije muhe jednim udarcem. Jer tko zna ima li Zivota izvan sjemenke?
Neke su doduse pricale o Stablima koja skoro dodiruju oblake, ali nitko ih nikada nije zaista vidio, a samoj klici nije za vjerovati, tko zna sto ona hoce...
Jer sto su to Stabla i sto su to oblaci?

Stablo, iako nesposobno uplesti se u sopstvenu kompleksnu maštu i stvoriti sebi duplu iluziju - jer čovek je za to jedino sposoban - sama stvarnost koja je stablo upletena je samo u okviru onoga što nestvarno jeste - u to da je ona samo stablo.

Čovek duboko u sebi nosi i semenku i stablo pa i čitav kosmos, takođe semenka u sebi ne samo da nosi stablo već i čitavu evoluciju prethodnosti i potonjih formi, ali je to usled samodolivajućeg ulja na vatru njegove izmaštane "stvarnosti" jedna od čovekovih paradoxalnosti - no, bilo kako bilo, sve to proističe iz prirode ništavila koje u sebi skriva stvarnost.