Zabrana druženja?

[paprenjak]

U našoj zgradi živi obitelj s troje djece. Dvoje su školarci i stalno rade pizdarije po zgradi. Vrlo često nimalo bezazlene. Tipa bacanja kamenja,lupanja stakla,paljenja vatre u garaži. O tučama i svađama da ne pročam. Njihova majka je visokoobrazovana ali nezaposlena i negira sve,kaze da su djeca djeca i da je igra dozvoljena. Kraj njih u stanu živi susjed koji radi noćne i naravno da mu smeta svakodnevno bubnjanje bez granica iz njihova stana. Ona kaže da ga razumije ali ne može djeci zabraniti igru. Treće djete jevršnjak sa mojim i ne bi mi bilo drago da se danas sutra druže mali psuje,tuče se i sve ostale gluposti.
Stariji su dragi ostaloj djeci jer su im zanimljivi i vođe..
No kad dođde do pitanja odgovornosti nikad nisu krivi jer im majka drži stranu.

[pequenita]

Evo jedna mama jednog 5godišnjeg bullyja.
Moj sin je teški emotivac. Vrlo bistar, brzo kuži sve ali se ne zna emocionalno izraziti pa zna biti agresivan prema djeci, naročito nepoznatoj. Ono, igraju se svi u parku, i moj bez problema drugo dijete onako usput gurne, klepne...eto tek tako. I poznat je po tome.
Svoje prijatelje iz vrtića NIKAD ne dira, znaju se svađati ali nema agresije. Svoje prijatelje iz parka PONEKAD zna udariti no najčešće zbog nečeg što ne zna riješiti sam pa pokušava tako jer ne zna bolje. Ja objašnjavam, pričam, pokazujem i ukazujem na pozitivno ponašanje. Ne tučem ga.
Ali ima jednog prijatelja iz parka, vršnjak njegov, s kojim svako druženje završi tako da dječak viče,plače,zove mamu da ga je moj gurnio,udario,počupao,bacio kamenje na njega,govorio mu ružne riječi itd. I moje dijete uvijek nahebe: svako malo se prekida igra, objašnjavam da kamenje može ozlijediti nekoga, da su ružne riječi ružne i da bole isto kao i kad nekog udariš,na sljedeće upozorenje idemo kući (da, odvedem ga kući uvijek i bez iznimke). Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj. Samo što moj ne plače na svaki dodir. Dječakova mama i ja smo OK, ali ona kao da ne vidi koliko je njezin mali cmoljav. Ne uplićem se u svaku banalnu svađu među djecom, često ih puštam da pokušaju sami riješiti problem. Kad postoji mogućnost fizičkog ozljeđivanja ili oštećenja imovine, tu uvijek interveniram.
I ja se sad dvojim da prekinem to prijateljstvo jer vidim da budi ono najgore u mom sinu. Svjesna sam da će u životu imati mnogo takvih oko sebe i mislim da bi mu ovim postupkom pokazala da je najbolje maknit se od onih koji ti zagorčavaju život i sprječavaju te da budeš normalan.
Any suggestions?!?!?!?

[MMovca]

pequenita kaže:

Evo jedna mama jednog 5godišnjeg bullyja.
Moj sin je teški emotivac. Vrlo bistar, brzo kuži sve ali se ne zna emocionalno izraziti pa zna biti agresivan prema djeci, naročito nepoznatoj. Ono, igraju se svi u parku, i moj bez problema drugo dijete onako usput gurne, klepne...eto tek tako. I poznat je po tome.
Svoje prijatelje iz vrtića NIKAD ne dira, znaju se svađati ali nema agresije. Svoje prijatelje iz parka PONEKAD zna udariti no najčešće zbog nečeg što ne zna riješiti sam pa pokušava tako jer ne zna bolje. Ja objašnjavam, pričam, pokazujem i ukazujem na pozitivno ponašanje. Ne tučem ga.
Ali ima jednog prijatelja iz parka, vršnjak njegov, s kojim svako druženje završi tako da dječak viče,plače,zove mamu da ga je moj gurnio,udario,počupao,bacio kamenje na njega,govorio mu ružne riječi itd. I moje dijete uvijek nahebe: svako malo se prekida igra, objašnjavam da kamenje može ozlijediti nekoga, da su ružne riječi ružne i da bole isto kao i kad nekog udariš,na sljedeće upozorenje idemo kući (da, odvedem ga kući uvijek i bez iznimke). Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj. Samo što moj ne plače na svaki dodir. Dječakova mama i ja smo OK, ali ona kao da ne vidi koliko je njezin mali cmoljav. Ne uplićem se u svaku banalnu svađu među djecom, često ih puštam da pokušaju sami riješiti problem. Kad postoji mogućnost fizičkog ozljeđivanja ili oštećenja imovine, tu uvijek interveniram.
I ja se sad dvojim da prekinem to prijateljstvo jer vidim da budi ono najgore u mom sinu. Svjesna sam da će u životu imati mnogo takvih oko sebe i mislim da bi mu ovim postupkom pokazala da je najbolje maknit se od onih koji ti zagorčavaju život i sprječavaju te da budeš normalan.
Any suggestions?!?!?!?

Ja se recimo s tobom i tvojim djetetom ne bih družila nakon ovih misli.

Dakle dijete je cmoljavo jer plače kad ga se udari i zagorčava agresivcu život, a tvoj je normalan iako udara i još je jadan jer mu se to ne tolerira i jer dijete, vjerojatno malo, ne stisne zube...


Baš sam nedavno razgovarala s frendicom da tu priču o neagresivnosti pušimo samo mi čija su djeca žrtve, tj. moj je bio, jer sam mu dopustila da vrati, sad više nije...Ovi koji stalno proklamiraju razgovore, neagresiju među djecom i nevraćanje agresivcima najčećše odgajaju jednoga.

I dalje ne potičem nasilje, samo obranu

[Ivanicapeca]

Majamama potpisujem tvoj post! Kako točno pogođeno.

[pequenita]

Hmm, hvala na odgovorima.
Zbog agresivnosti mog djeteta prema nepoznatoj djeci (kao znak emocionalne nezrelosti i straha od nepoznatog) koja se kod njega najčešće očituje u ne dijeljenju igračaka i nasrtljivom branjenju istih, ne dozvoljavanju da nepoznata djeca uđu u njegov krug prijatelja, on je etiketiran u startu kao bully. I da,priznajem, plačljiv i cmoljav isto spadaju u etiketiranje i nisu lijepe riječi za okarakterizirati dijete, ni tuđe ni svoje.
Pokušat ću ilustrirati rečenicu Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj.
Situacija 1: igraju s loptom. I u dobacivanju lopta pogodi (ne namjerno) jednog od njih u glavu.
Reakcija mog sina: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mene plačući. Ok, bol je prošla, više ne plače, igra se nastavlja, obojica će biti pažljiviji.
Reakcija prijatelja: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mame plačući. I sad ide ono što mene ljuti. Plače, viče na mog sina, ti si kriv, kako to bacaš loptu, debilu, kretenu, idiote, više ti neću bit prijatelj. I onda ga udari. I onda mu moj vrati. I onda ovaj njega i tako dok ja ne odvedem svog kući.
Situacija 2: igraju se lovice. Jedan uhvati drugog. Nijedan ne zna prihvatiti poraz, još uče kako se to radi. Možda u trčanju i padnu.
Reakcija mog sina: Dotrči do mene, plače, on je mene povukao za majicu, ja sam htio njega uloviti, nije igrao pošteno, plače i dalje.
Reakcija prijatelja: Dotrči do mame, plače, otprilike isti razlozi, no uz sve to opet viče na mog sina, s istim riječima o debillima, kretenima, krivicom, i opet udarac. I opet moj vrati, i tako u krug dok ja ne odvedem svog kući.
Mogla bih sad nabrajati milijun sličnih situacija. Poanta je da dječak stalno okrivljuje mog sina za sve što mu se dogodi a nije mu po volji i onda plače neutješno za svaku ali svaku sitnicu i naziva ga svakako i traži tuču. I na kraju sam ja ta koja rješava situaciju tako da odvodim svoje dijete jer svojim ostankom samo potenciramo nove frustrirajuće situacije. I opet ispada da je on uvijek kriv, i ispašta i kad nije.

[MMovca]

pequenita kaže:

Hmm, hvala na odgovorima.
Zbog agresivnosti mog djeteta prema nepoznatoj djeci (kao znak emocionalne nezrelosti i straha od nepoznatog) koja se kod njega najčešće očituje u ne dijeljenju igračaka i nasrtljivom branjenju istih, ne dozvoljavanju da nepoznata djeca uđu u njegov krug prijatelja, on je etiketiran u startu kao bully. I da,priznajem, plačljiv i cmoljav isto spadaju u etiketiranje i nisu lijepe riječi za okarakterizirati dijete, ni tuđe ni svoje.
Pokušat ću ilustrirati rečenicu Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj.
Situacija 1: igraju s loptom. I u dobacivanju lopta pogodi (ne namjerno) jednog od njih u glavu.
Reakcija mog sina: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mene plačući. Ok, bol je prošla, više ne plače, igra se nastavlja, obojica će biti pažljiviji.
Reakcija prijatelja: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mame plačući. I sad ide ono što mene ljuti. Plače, viče na mog sina, ti si kriv, kako to bacaš loptu, debilu, kretenu, idiote, više ti neću bit prijatelj. I onda ga udari. I onda mu moj vrati. I onda ovaj njega i tako dok ja ne odvedem svog kući.
Situacija 2: igraju se lovice. Jedan uhvati drugog. Nijedan ne zna prihvatiti poraz, još uče kako se to radi. Možda u trčanju i padnu.
Reakcija mog sina: Dotrči do mene, plače, on je mene povukao za majicu, ja sam htio njega uloviti, nije igrao pošteno, plače i dalje.
Reakcija prijatelja: Dotrči do mame, plače, otprilike isti razlozi, no uz sve to opet viče na mog sina, s istim riječima o debillima, kretenima, krivicom, i opet udarac. I opet moj vrati, i tako u krug dok ja ne odvedem svog kući.
Mogla bih sad nabrajati milijun sličnih situacija. Poanta je da dječak stalno okrivljuje mog sina za sve što mu se dogodi a nije mu po volji i onda plače neutješno za svaku ali svaku sitnicu i naziva ga svakako i traži tuču. I na kraju sam ja ta koja rješava situaciju tako da odvodim svoje dijete jer svojim ostankom samo potenciramo nove frustrirajuće situacije. I opet ispada da je on uvijek kriv, i ispašta i kad nije.

Ne mogu ti opisati koliki je nesrazmjer između tvojih dvaju postova...

[Lyanna Stark]

pequenita kaže:

Hmm, hvala na odgovorima.
Zbog agresivnosti mog djeteta prema nepoznatoj djeci (kao znak emocionalne nezrelosti i straha od nepoznatog) koja se kod njega najčešće očituje u ne dijeljenju igračaka i nasrtljivom branjenju istih, ne dozvoljavanju da nepoznata djeca uđu u njegov krug prijatelja, on je etiketiran u startu kao bully. I da,priznajem, plačljiv i cmoljav isto spadaju u etiketiranje i nisu lijepe riječi za okarakterizirati dijete, ni tuđe ni svoje.
Pokušat ću ilustrirati rečenicu Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj.
Situacija 1: igraju s loptom. I u dobacivanju lopta pogodi (ne namjerno) jednog od njih u glavu.
Reakcija mog sina: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mene plačući. Ok, bol je prošla, više ne plače, igra se nastavlja, obojica će biti pažljiviji.
Reakcija prijatelja: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mame plačući. I sad ide ono što mene ljuti. Plače, viče na mog sina, ti si kriv, kako to bacaš loptu, debilu, kretenu, idiote, više ti neću bit prijatelj. I onda ga udari. I onda mu moj vrati. I onda ovaj njega i tako dok ja ne odvedem svog kući.
Situacija 2: igraju se lovice. Jedan uhvati drugog. Nijedan ne zna prihvatiti poraz, još uče kako se to radi. Možda u trčanju i padnu.
Reakcija mog sina: Dotrči do mene, plače, on je mene povukao za majicu, ja sam htio njega uloviti, nije igrao pošteno, plače i dalje.
Reakcija prijatelja: Dotrči do mame, plače, otprilike isti razlozi, no uz sve to opet viče na mog sina, s istim riječima o debillima, kretenima, krivicom, i opet udarac. I opet moj vrati, i tako u krug dok ja ne odvedem svog kući.
Mogla bih sad nabrajati milijun sličnih situacija. Poanta je da dječak stalno okrivljuje mog sina za sve što mu se dogodi a nije mu po volji i onda plače neutješno za svaku ali svaku sitnicu i naziva ga svakako i traži tuču. I na kraju sam ja ta koja rješava situaciju tako da odvodim svoje dijete jer svojim ostankom samo potenciramo nove frustrirajuće situacije. I opet ispada da je on uvijek kriv, i ispašta i kad nije.

Samo zato što tvoje dijete ima etiketu bullyja, ne znači da je bully.
Tko je prvi počeo pričati okolo da je tvoje dijete bully? Čini mi se da roditelj tog "prijatelja" malo nervozan zbog tvog djeteta i "prijatelj" to iskorištava.

[pequenita]

MAJAMAMA kaže:

Ne mogu ti opisati koliki je nesrazmjer između tvojih dvaju postova...

Možda. Zato i ne volim pisati po forumima. Ljudi se tako lako hvataju za napisano,seciraju svaku riječ. Toliko od mene.

[MMovca]

pequenita kaže:

Možda. Zato i ne volim pisati po forumima. Ljudi se tako lako hvataju za napisano,seciraju svaku riječ. Toliko od mene.

A za sto da se hvataju ako ne za napisano

[hawkmoon]

pequenita kaže:

Hmm, hvala na odgovorima.
Zbog agresivnosti mog djeteta prema nepoznatoj djeci (kao znak emocionalne nezrelosti i straha od nepoznatog) koja se kod njega najčešće očituje u ne dijeljenju igračaka i nasrtljivom branjenju istih, ne dozvoljavanju da nepoznata djeca uđu u njegov krug prijatelja, on je etiketiran u startu kao bully. I da,priznajem, plačljiv i cmoljav isto spadaju u etiketiranje i nisu lijepe riječi za okarakterizirati dijete, ni tuđe ni svoje.
Pokušat ću ilustrirati rečenicu Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj.
Situacija 1: igraju s loptom. I u dobacivanju lopta pogodi (ne namjerno) jednog od njih u glavu.
Reakcija mog sina: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mene plačući. Ok, bol je prošla, više ne plače, igra se nastavlja, obojica će biti pažljiviji.
Reakcija prijatelja: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mame plačući. I sad ide ono što mene ljuti. Plače, viče na mog sina, ti si kriv, kako to bacaš loptu, debilu, kretenu, idiote, više ti neću bit prijatelj. I onda ga udari. I onda mu moj vrati. I onda ovaj njega i tako dok ja ne odvedem svog kući.
Situacija 2: igraju se lovice. Jedan uhvati drugog. Nijedan ne zna prihvatiti poraz, još uče kako se to radi. Možda u trčanju i padnu.
Reakcija mog sina: Dotrči do mene, plače, on je mene povukao za majicu, ja sam htio njega uloviti, nije igrao pošteno, plače i dalje.
Reakcija prijatelja: Dotrči do mame, plače, otprilike isti razlozi, no uz sve to opet viče na mog sina, s istim riječima o debillima, kretenima, krivicom, i opet udarac. I opet moj vrati, i tako u krug dok ja ne odvedem svog kući.
Mogla bih sad nabrajati milijun sličnih situacija. Poanta je da dječak stalno okrivljuje mog sina za sve što mu se dogodi a nije mu po volji i onda plače neutješno za svaku ali svaku sitnicu i naziva ga svakako i traži tuču. I na kraju sam ja ta koja rješava situaciju tako da odvodim svoje dijete jer svojim ostankom samo potenciramo nove frustrirajuće situacije. I opet ispada da je on uvijek kriv, i ispašta i kad nije.

u postu iznad si to dijete etiketirala kao ''cmoljavo'', a tvoje dijete nije ''cmoljavo''? hajde iskreno...
neću ulaziti u načine na koje roditelji odgajaju svoju djecu jer jasno je svima da svaki roditelj želi najbolje svom djetetu i svaki roditelj ima svoj način da to postigne, ali treba biti i realan. niti jedno dijete nije savršeno, pa tako ni naše.
svi bismo mi htjeli krivicu prebaciti na druge, ali treba krenuti od svog djeteta. kažeš da mali radi isto što i tvoje dijete, ali ipak ti to jako smeta na tuđem djetetu, a na tvome i ne toliko, a baš bi trebalo biti obrnuto.
najčešće u takvim situacijama glavni problem leži u roditelju, a ne u djetetu.

[miss daisy]

meni je fascinantno koja sve opravdanja padaju na pamet roditeljima čija djeca pokazuju neprihvatljiva ponašanja.
ne ide to izravno pequenitu (iako me njeno "on jadničak udara nepoznatu djecu jer je emocionalno nezreo i boji se nepoznatog" podsjeća na to, a napominjem da uopće ne znam koja to djeca nisu emocionalno nezrela i u strahu od nepoznatog?), al viđam to i u RL.



a na temu topica, nemoguće je donijeti mišljenje na temu par rečenica koje je pink5 navela, međutim meni je problematično ono njemu "roditelji su već druga priča", jer ako se oni međusobno ne podnose, velika je šansa da će u dječjim sukobima reagirati loše i zauzimati stranu prozivajući tuđu djecu.
(s tim da uopće nisam shvatila ni tko je što od djece napravio, niti kako se provodi ta zabrana druženja).

[Death-of-Art]

pink5 kaže:

Mali ima 6 i po godina i praktički od rođenja poznaje prijateljice iz zgrade i druže se na svakodnevnoj bazi, svi su skoro vršnjaci.
Njihovi roditelji su priča za sebe, ali u to ne ulazim.
Uglavnom, prošli tjedan je izbio problem, njih troje su drugom susjedu polijepili par naljepnica na auto i on je to rekao i nama i njima.
Malog sam kaznila, a one su izgleda kao kaznu dobile zabranu druženja.

Ostala sam u šoku jer stvarno ne vidim jebenog razloga da se djeci brani druženje. Da, njihovi roditelji inače imaju tako neke sulude ispade, ali na kraj pameti mi nije bilo da će nakon toliko godina druženja im pasti napamet da se zabrani druženje.

Žao mi je djece, oni se ne poznaju od jučer nego cijeli život.
Što raditi? Što mislite da su ovakve zabrane za djecu normalne ili? Ne znam, nekako cijelo vrijeme živim u uvjerenju da se djeci takve zabrane ne daju i da im roditelji nemaju pravu određivati s kim će se družiti, a s kim neće.

Ili cijelo vrijeme živim u zabludi

Ma to su oni retardirani roditelji koji misle da su njihova djeca toliko savršena da ne bi njima nikad palo na pamet napraviti pizdariju nego da ih "drugi navode na to".

Ne mislim da roditelji imaju pravo određivati s kim će mu se dijete družiti na temelju takvih nekih...pizdarija.
Čak i da mi je dijete u ekipi koja se drogira ne bih skakala na to da mu branim druženje nego bih se suptilno uvukla među njih da izvidim situaciju i interveniram iznutra i pojasnim svima zašto droga nije baš kul
(nebitno sad)

Bila je takva situacija i sa mnom kad sam bila u srednjoj školi.
Nisam ja nikad bila problematična. Uvijek sam imala vrlo dobre/odlične ocjene, išla na razna natjecanja, bila sam u super odnosu s profesorima... itd..itd..
Međutim...taj dan u srednjoj školi smo na porti bile moja best frendica i ja.
Baš nas dvije...jebote. I nismo imale mira...morale smo vidjeti kako funkcionira onaj kurac za požar... kak se zove ona boca?
I mi smo to tako gledale...i ja sam vidjela da ima neki okidač i piše "povuci". Vidjela je i ona to i kaže:"Hoćemo povuć?"
Ja rekoh...aj baš da vidimo...i ja povukla..odjednom kad je to počelo špricat...čitav ulazni hodnik je bio prekriven snijegom..
Čistačica nam je rekla da smo glupe... profesori se okupili...došla ravnateljica...bla bla bla... domar nam je rekao:
"A možda ćemo morati obavijestiti roditelje o tome..."
Uglavnom...nikad škola nije roditelje obavijestila o tome. Valjda zato jer smo inače bile uzorne i nismo radile nikakva sranja. Shvatili su da smo jednostavno u tom trenu bile malo tupave.
Nego sam se ja prestrašila da će mamu nazvati iz škole pa sam mislila da je bolje da ju prvo ja nazovem i tako sam otišla u školski wc i nazvala mamu da joj kažem šta je bilo.
Njezina reakcija je bila upravo to...
"Nećeš se ti više družiti s M. Ona tebe non stop na neke gluposti navlači."
Imala sam 16 godina tad.
Uglavnom...rekla sam joj:"Pa ja sam htjela aktivirati protupožarni aparat. Nije me ona nagovorila. Mislila sam da će to samo malo pjene izaći."
Moja stara je i dalje srala po frendici....meni se nije dalo objašnjavati joj u kojoj iluziji živi i samo sam joj rekla da nisam maloumna i retardirana da me netko može natjerati na nešto, da radije pogleda svoje prijateljice i brine o njima, a da se okani mojih jer koje god sam sranje u životu napravila od rođenja pa do sad napravila sam ga na svoju odgovornost i iz svojih potreba, a ne zato jer me netko naveo i to priznajem.
(al tad sam ja već bila "velika"...pa sam imala stav)

Kužim ja te starce isto koliko kužim svoju staru.
Oni su u mojoj glavi jednostavno malo tupavi nedovoljno kritični prema vlastitoj djeci.
Napravit će od djece neviđene debile. Kako je moja mama htjela od mene napraviti.
A nije uspjela.
Ja baš ispala super pametna i fora i kul...
Zajebavam se sad malo...al kužiš šta ti hoću reći.

Samo što se njihova djeca ne mogu zauzeti za sebe i jbg... ne znam jel ti se isplati upuštati se u raspravu s takvim starcima. Možeš samo žalovati zajedno s djetetom.... ne znam što bih ti drugo rekla.

[Death-of-Art]

pequenita kaže:

Hmm, hvala na odgovorima.
Zbog agresivnosti mog djeteta prema nepoznatoj djeci (kao znak emocionalne nezrelosti i straha od nepoznatog) koja se kod njega najčešće očituje u ne dijeljenju igračaka i nasrtljivom branjenju istih, ne dozvoljavanju da nepoznata djeca uđu u njegov krug prijatelja, on je etiketiran u startu kao bully. I da,priznajem, plačljiv i cmoljav isto spadaju u etiketiranje i nisu lijepe riječi za okarakterizirati dijete, ni tuđe ni svoje.
Pokušat ću ilustrirati rečenicu Zbog malog plačljivca koji radi potpuno iste stvari kao i moj.
Situacija 1: igraju s loptom. I u dobacivanju lopta pogodi (ne namjerno) jednog od njih u glavu.
Reakcija mog sina: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mene plačući. Ok, bol je prošla, više ne plače, igra se nastavlja, obojica će biti pažljiviji.
Reakcija prijatelja: kuži da je bilo slučajno, boli ga i dolazi do mame plačući. I sad ide ono što mene ljuti. Plače, viče na mog sina, ti si kriv, kako to bacaš loptu, debilu, kretenu, idiote, više ti neću bit prijatelj. I onda ga udari. I onda mu moj vrati. I onda ovaj njega i tako dok ja ne odvedem svog kući.
Situacija 2: igraju se lovice. Jedan uhvati drugog. Nijedan ne zna prihvatiti poraz, još uče kako se to radi. Možda u trčanju i padnu.
Reakcija mog sina: Dotrči do mene, plače, on je mene povukao za majicu, ja sam htio njega uloviti, nije igrao pošteno, plače i dalje.
Reakcija prijatelja: Dotrči do mame, plače, otprilike isti razlozi, no uz sve to opet viče na mog sina, s istim riječima o debillima, kretenima, krivicom, i opet udarac. I opet moj vrati, i tako u krug dok ja ne odvedem svog kući.
Mogla bih sad nabrajati milijun sličnih situacija. Poanta je da dječak stalno okrivljuje mog sina za sve što mu se dogodi a nije mu po volji i onda plače neutješno za svaku ali svaku sitnicu i naziva ga svakako i traži tuču. I na kraju sam ja ta koja rješava situaciju tako da odvodim svoje dijete jer svojim ostankom samo potenciramo nove frustrirajuće situacije. I opet ispada da je on uvijek kriv, i ispašta i kad nije.

Ja bi im obojici rekla:"Šta cendrate koju pizdu materinu ili se igrajte normalno ili svaki na svoju stranu."

...može i bez ovoga... "koju pizdu materinu"...

[niptuck]

Death-of-Art kaže:

Ja bi im obojici rekla:"Šta cendrate koju pizdu materinu ili se igrajte normalno ili svaki na svoju stranu."

...može i bez ovoga... "koju pizdu materinu"...