|
Woland
Registracija: Sep 2008.
Lokacija: Međuzemlje
Postova: 291
|
Vaše pripovijesti, sretne ili tužne, nebitno
Dženaza. Prvi put sam čuo za tu riječ davno, jednog kišnog popodneva.
"Mama, a šta je to dženaza?"-upitao sam majku.
"Daj, pomakni se smjesta, nemoj mi to ni spominjat"-kratko je odgovorila.
Nekad kasnije sam saznao da je to sinonim za sahranu.
Nekad kasnije sam i prisustvovao jednoj....
I
Sunce je osvijetlilo moju sobu probudivši me. Upalio sam mali televizor očekujući crtić. Imao sam nepunih jedanaest godina.Zazvonio je telefon, i moja mama je već hitala vesela da se javi. Nije znala šta će uslijediti. Spustila je slušalicu, i krenula plakati. Bilo mi je tada nepojmljivo da moja mama, simbolm snage, plače.
"Izgleda dido umr'o"-promucala je.
"Ma kako znaš?"-upitao sam je, ne vjerujući svojim očima a bogme ni ušima.
"Ma Alija me zovnuo, kaže samo da didi nije dobro".
"Pa onda nije umr'o, samo mu dobro nije"-pokušavao sam joj uliti neku nadu, iako smo oboje znali,a naročito ona da vjerojatno sama dido leži mrtav, nepomičan, prekriven bijelim pokrivačem.
Nije prošlo ni pola sata, a već sam zajedno sa sekom sjedio na zadnjem sjedištu tada još uvijek starog auta.Išli smo seka i ja maminoj prijateljici; dok su mama i tata išli u didinu kuću na selo.
Kod prijateljice sam prvi puta probao musaku, i nije mi se sviđala. Sada je obožavam...
II
Prije nego što napišem da sam bio u džamiji dan pred samu dženazu, jer ipak je red ali i obaveza da se klanja, trebam reći da mi i sada titra ironičan osmijeh na licu;osmijeh koji je doprinio nesimpatiju jedne profesorice prema meni;osmijeh ateiste.
Pogledao sam rođaka do sebe i vidio da mu teče suza niz lice.Jedna, ali koliko dobra ili žalosti se u njoj skrivalo, ne znam.Navečer, bili smo u mejtefu u kojem je moj dido provodio mnogo vremena. I ja sam naučio za tu prigodu suru koju i danas znam napamet, iako ne znam njen prijevod. Osjećao sam se u mejtefu jedinstven kada sam izgovorao meni sada tako daleke riječi, a tada vrlo bliske.
Mislio sam da je moj mejtef, mislio sam da sam poseban, da sam najbolje poznavao didu iako tako nije bilo.
Kad već toliko, možda i nepotrebno spominjem riječ "dženaza" koja mi je mrska, da kažem makar kako je protekla. Sve je bilo krcato meni nepoznatih ljudi. Ljudi su uzimali lopate jedni od drugih kako bi didu koji je ležao u sanduku prekrili zemljom. Tada sam razmišljao o njegovoj sijedoj, ali sjajnoj kosici, o lijepim crtama lica....
III
Mnogo se kuća nalazi u didinom selu,mnogo;ima ih svakakvih od niskih, širokih do visokih,uskih.Neke su fasadirane;neke bogami ne.Kuće su baš poput ljudi,ima ih svakakvih.Ne želim reći da dobrom čovjeku pripada dobra kuća, ali je moj dido imao. Nije bila dobra, nego prirodno lijepa, kuća na svom mjestu.
Kada biste otvorilu kapiju,drvenu ofarbanu u crno, dobroćudno bi vas dočekao asfaltirani putić, ukrašen sa obe strane zelenom, tek pokošenom travom;putić koji bi vas doveo do vrata na koje morate više puta pozvoniti ukoliko želite ući u kuću mog dide. Ali i nene. Ima i lakši način;prosto lupnite koji put u prozor sa staromodnim roletnama, i čućete starački, pažljivi zvuk koraka.
Kako kažu:Gdje mačke nema, miševi kolo vode.
Sada da dođete pred vrata, dočekala bi vas moja nene, jer dide već dugo nema. Nene, koja se mnogo promijenila,nagore, ali tako to obično biva kada dobijete bilo koji oblik vlasti u svoje ruke.Ali razumijem je. Sada napokon može raditi šta hoće, iako joj je malo kasno za to.Može napraviti jedino "sok-od-višnje-parti".Malo je noga muči, ali dobro je. No, ona nije ni vrijedna spomena.
Naravno, kuća i sada ima isti izgled kao i davne 2003. godine, ali nešto tu fali...
Fali taj njegov osmijeh sa kojim bi nas svaki put dočekao, i kada bi se dreknuo:"Hajde, bujrum!".
Mene je zvao "didinim", a seku "Bela".
"Pusti govna koja smrde"-govorio mi je u šali još tada za sestru i upravu je. Zaista je govno.
Jedne noći, da završim, dođosmo pred njegovu kuću. Januar 2003., snijeg napadao, ceste poledile. Zatekosmo ga kako zatvara kapiju.
"Babo, kuda ćeš?"-upita ga moja mama."Ajd u kuću, zar ne vidiš da je poledilo?!".
"Ma krenuo do Hatidže malo, ali neću sad kada ste vi ovdje.Ajde, upadajte!"
"Ma kakve Hatidže, sad si krenuo po staru ženu, ajd upadaj, ajmo mi lijepo u kuću..."-reče mu moja mama i svi uđosmo u toplu kuću.
Bilo nam je tu noć prelijepo.Smijali smo se, zezali;dido je stavio po jednu crvenu papirnu peticu u naše knjižice.
"Za odličan uspjeh, i da tako nastavite didi svom"-blistao je od sreće.
"Ma daj, što im daješ od svoje penzije"-govori moj tata,"kao da ih mi ne nagrađujemo".
"Ma nije to isto bolan"-reče dido i zagonetnu se nasmiješi.
Izlazili smo iz kuće. Bili smo na samom pragu kadli nene povuče moju mamu u stranu i reče joj:"Moram s tobom pričat o nečemu, ne pričam s njim već dva dana"
"Čućemo se mi"-reče mama vidno zabrinuta.
Moj tata je toliko volio didu da mu je tu noć obećao on od svojih para uvesti grijanje i digitalnu televiziju. Zaista su voljeli i poštovali jedan drugog.
Iduće jutro je telefon zazvonio, i taj nesrećni Alija sa početka priče je rekao mami da didi nije dobro. Da, baš, nije mu dobro....
IV
Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Naš se stan renovirao, i živio sam mjesec dana kod dide.
"Meni je najbolji sudac ovaj ćelo, Molina"-reče on.
"Kolina"-ispravih ga.
"Ma Molina bolan"-reče on.
"Kolina je sudac dedo, a Molina je golman Deportiva Lacorune"-rekoh vidno iznerviran.
"Ma nemaš ti pojma"-to je bio kraj priče.
Nikad ne znam da li je moj dido naučio razlikovati tu dvojicu koji su i dan-danas živi, ali moj dido je umro nakon godinu dana.
Ovo me danas posjetilo na Ćopićevog didu, i to me podstaklo da pišem ovo.
V
U raju se nalazim. Znam da sam mrtav već izvjesno vrijeme, ali sam začuđen jer nisam očekivao ni da ću vidjeti raj.
"Kako.."-zapitah se u sebi, ali mi dubok glas presječe sopstvenu misao, i reče mi da sam tu samo da se vidim sa njim.Znao sam na koga misli.
Stvorio se ni iz čega. Bio je sav u bijelo. Nije imao bora uopće.
"Kako je loš onaj Siemen golman, sjećaš se"-upita me.
"Sjećaš li se kako mu je onaj sa "R" dao gol?"-upita me.
"Da, taj sa "R" će kasnije postati najbolji igrač svijeta.
"Čuj?"
"Da"
"Mislim da bi Molina to odbranio"-reče mi smiješeći se.
"Možda"-nasmijah se i ja. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada sam se osjećao sretnim.
"Hajde"-začuh ponovo dubok glas-"Kreni ka dole, čeka te kazna."
Znao sam da će dole biti toplo, mislim na pakao, ali je onako, kako da kažem....uh, moram ići, evo Sotona mi javlja da Bog obilazi malo pakao, i niko ne smije biti na kompjuteru iza pola dvanaest. Naročito je "facebook"popularan dole kod nas. Čujemo se do drugog puta...
__________________
Tri puta reži, jednom sijeci...
|
Linearni mod
