Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[Miceki]

kosjenka- kaže:

Moja baka je umrla prije dva mjeseca, bila mi je najbliža osoba u životu, znam da zvuči čudno, ali bila mi je bliža nego majka. Boli me svaki dan kad se sjetim da je nema, moja najveća podrška u životu, uvijek uz mene, kad god sam trebala savjet ili bilo što bila je tu.

Ponekad se osjećam kao da nemam nikoga, nemam ni baš prijatelja koji bi bili uz mene, jednostavno svatko gleda samo sebe pa sam eto da olakšam dušu došla tu napisati.

Draga Kosjenka, moja je baka umrla prije 2 godine i još uvijek mi tako nedostaje. Također mi je bila bliža nego mama....nekako sada razmišljam da je možda vrijeme da se s majkom zbližim kao s njom...iako ne mogu reći da nismo bliske, jesmo, ali nije to to. Tako da te u potpunosti razumijem. Ali fali, fali njen način razgovora, fali mi njeno sjećanje...previše sjećanja smo dijelile...mama se ne sjeća puno toga jer smo baka i ja stalno bile skupa...to mi fali, nemam koga pitati za neke stvari, nemam se s kime smijati..mogu samo ispričati, ali nije isto nikada kao s bakom

[prilika]

Mislim da nikada neću preboljeti preranu smrt moje drage mame. Treba samo naučiti živjeti sa tom boli i prihvatiti je.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[dunjaranka]

prilika kaže:

Mislim da nikada neću preboljeti preranu smrt moje drage mame. Treba samo naučiti živjeti sa tom boli i prihvatiti je.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

točno tako, s vremenom ćeš samo naučiti živjeti s time, ali ne preboli se nikada...

[Azz]

Danas mi je umrla nona...i sve nanovo, makar nije ni prestalo razmišljanje o kraju, raspadanju, nestajanju i tome koliko smo mali i krhki..i tu smo nešto kratko, a onda odlazimo...u 4 godine umrli su mi nono, mama, najbolja prijateljica i danas nona...ljubim i gledam ta hladna tijela..nema više tih ljudi. ostane samo tijelo, a tijelo nisu oni...samo sjećanje i bol ostaju zauvijek. a mene su potpuno promijenili. pomalo prihvaćam da više nikad neću biti ona ista kao prije njihovih smrti...s njima sam zauvijek zakopala dio sebe i poimanje života uopće..

[dunjaranka]

Azzura kaže:

Danas mi je umrla nona...i sve nanovo, makar nije ni prestalo razmišljanje o kraju, raspadanju, nestajanju i tome koliko smo mali i krhki..i tu smo nešto kratko, a onda odlazimo...u 4 godine umrli su mi nono, mama, najbolja prijateljica i danas nona...ljubim i gledam ta hladna tijela..nema više tih ljudi. ostane samo tijelo, a tijelo nisu oni...samo sjećanje i bol ostaju zauvijek. a mene su potpuno promijenili. pomalo prihvaćam da više nikad neću biti ona ista kao prije njihovih smrti...s njima sam zauvijek zakopala dio sebe i poimanje života uopće..

moja sućut, draga...

[školom]

azzura, primi moju iskrenu sućut. točno znam kako ti je jer i sama prolazim isto. život nekako ide dalje, ali ništa više nije isto.

[angel777]

Azzura kaže:

Danas mi je umrla nona...i sve nanovo, makar nije ni prestalo razmišljanje o kraju, raspadanju, nestajanju i tome koliko smo mali i krhki..i tu smo nešto kratko, a onda odlazimo...u 4 godine umrli su mi nono, mama, najbolja prijateljica i danas nona...ljubim i gledam ta hladna tijela..nema više tih ljudi. ostane samo tijelo, a tijelo nisu oni...samo sjećanje i bol ostaju zauvijek. a mene su potpuno promijenili. pomalo prihvaćam da više nikad neću biti ona ista kao prije njihovih smrti...s njima sam zauvijek zakopala dio sebe i poimanje života uopće..

draga moja, žao mi je, moja sućut... i ja sam u četiri godine izgubila mamu, seku i tetu i ništa više nije i nikada neće biti isto ostalo je samo srce prepuno tuge i boli, koje se bori nekako izdržati život koji je bez njih tako težak, pust.......

[prilika]

Suosjećam sa svima koji su izgubili svoje najmilije, pogotovo mame. Ja sam sa svojom mamom imala poseban odnos razumijevanja. Bila mi je i više od mame. Kada se razboljela i bila nepokretna provodili smo puno vremena zajedno. Sjedila sam uz mamu na fotelji, čitala sam joj novine, prala zube u krevetu, mijenjala pelene. Poput djeteta mi je bila. Kako bi samo htjela da sada vidim mamu. Sa mamom sam uvijek lijepo razgovarala, dobro smo se uvijek razumjele. Uvijek kada pogledam prozor izvana kada sam vani pomislim na mamu koja je uglavnom bila u toj sobi. Nisam bila spremna na rastanak sa mamom. Nadala sam se da će još živjeti jer nije imala rak i imala je samo 68 godina.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[prilika]

I ja sam već prije mame izgubila moju baku i dedu, mamine roditelje. Oni su za razliku od mame umrli u visokim godinama života. Tako da mi sa mamine strane nije ostao nitko jer je mama bila jedinica, kao i ja.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[little-sunshi]

I ja sam nakon toliko mnogo vremena svratiila ovdje. Zbilja je otišao i dio mene, velik.

[*analena*]

Dragi svi,

moje suosjecanje svima koji tuguju, osjecaju prazninu, imaju mnogo pitanja u vezi smrti svojih clanova obitelji, prijatelja, partnera...
Prije 3 mjeseca je nazalost preminuo moj otac, 2 mjeseca prije njega njegov otac tj. moj djed, a 7 mjeseci prije njega tatina mama tj. moja baka.

Od osjecaja pune kuce i velike obitelji, sada nekako osjecam usamljenost, prazninu i mnogo pitanja o smrti i o tome sto se zapravo desava kad ljudi umru.

U zadnje vrijeme mnogo citam, pa bi i vama preporucila 2 knjige koje daju odredjeni pogled na zivot, na odnose sa ljudima, na oprastanje, na smisao zivota... Mozda ce nekome koristiti

Louisa Hay: You can heal your life
Viktor Frankl: Man's Search for Meaning

<3

[prilika]

analena

Žao mi je da i ti patiš za voljenim osobama koje su umrle. Ja sam doživjela prvo smrt dede i baka, ali oni su dugo živjeli i njihovu smrt sam realno prihvatila. Tako je moralo biti iako sam i za njih bila jako vezana. Umrli su u razmaku od točno deset godina. Mamina smrt prošle godine me užasno pogodila i još se ne mogu nikako oporaviti od toga iako je već prošlo 9. i pol mjeseci od mamine smrti.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[sanjcho]

Par sati čitam objave ljudi koji su izgubili jako bliske ljude, s kojima su živili, odrastali, i slično pa mene na neki čudan način bude sram što se "uspoređujem" s bolom i nedostatkom svih tih ljudi. Ali valjda je svakom njegov bol najveći i najteži.
Ja sam iznenadno izgubila ujaka prije više od dvije godine, za čitavu poprilično veliku obitelj je bio težak šok, tek smo se prije par mjeseci počeli oporavljati. Živio je poprilično udaljen od nas tako da bi se viđali otprilike 3 puta godišnje. Nakon teškog djetinjstva, odrastanja, u 40im godinama pronađe si ljubav života, dobije krasnu djevojčicu i njih troje su činili savršen tim kojem smo se mi divili, bili su primjer nekih idealnih odnosa, stabilnog financijskog i života općenito, pogotovo za stanje u ostatku obitelji. I u par sekundi je sve to nestalo, i najgora stvar nakon njegove smrti su bili ti kilometri jer su njegova supruga i kćer ostale same u velikom gradu, "bez nas", išlo im se u posjetu, ali to nije bilo to kad su one minute pred rastanak bile tako bolne, i svaki put se prolazila ista bol. Supruga mu je bila prvih godinu i pol u katastrofalnom stanju, mršanje do neprepoznatljivosti, cigare svako par minuta, bilo nas je strah za nju... Zašto mi je palo na pamet sve ovo napisati?.. Jučer smo svi skupa imali jedan veliki obiteljski izlet, naravno sve lijepo krasno, uživanje, ali svaki trenutak se trzneš, pogledom ga tražiš, znaš koliko je obožavao okupljanja koliko ga je sve to ispunjavalo na odmoru i nakon te gorčine pogledam u njegovu kćerku koja mu je slika i prilika, doslovno ima njegove oči, lice, i sada znam što je mojoj ujni bila snaga da se tako trzne, probudi, ojača i da se lagano počne navikavati na život bez njega. To je nekako bio i putokaz za sve nas.
Mojoj obitelji je sve to bio šok jer je bila i prva smrt općenito u obitelji, i strah me reći da znam kako je nekome tko izgubi neku bližu dragu osobu ali ne mislim da vrijeme liječi rane, samo te nauči na koji se način nositi sa njima i na koji način živjeti s tim...

[Unconscious]

Kako se inače kaže mi smo duhovna bića sa tjelesnim iskustvom.

Uvijek se sjetim koliko sreće imamo i koliku milost što neznamo kad nam je kraj ovog putovanja.Kakav bi to tek teret bio za nositi..

[kosjenka-]

5 mjeseci otkad moje bake nema.
Ja inače baš i nisam bliska s ostatkom obitelji, ne kužimo se baš najbolje tako da mi je ovaj odlazak bake baš teško pao, a nemam baš ni prijatelja pa eto sve to čini ovu situaciju gorom, kad pomislim na to samo mi se plače.

[sudoku22]

Ja bi da ste mi još tu..

[školom]

sudoku ija mislim da bi mi sekunda bila dovoljna, samo da tatu mogu još jednom zagrliti. bože, kako mi nedostaje...

[sudoku22]

školom kaže:

sudoku ija mislim da bi mi sekunda bila dovoljna, samo da tatu mogu još jednom zagrliti. bože, kako mi nedostaje...

Ja bi oboje na sekundu bar

[justagirl25]

evo i mene, ostala bez tate prije 4 dana, s tim da sam ga par mjeseci gledala kako se muči i bori za život... još sam pod šokom i imam osjećaj kao da nisam u potpunosti svjesna svega toga, da ga više nikad neću vidjeti, zagrliti... mama ga je slikala i snimila par videa zadnjih par mjeseci, jučer gledam jedan video iz bolničkog kreveta, di maše u kameru...i rasplačem se... pitam se zašto nam onaj gore uzima drage, dobre i mlade osobe...?!!
mogu realno prihvatiti smrt bake i djeda (koji su oboje preminuli prošle godine u razmaku od 5mj), ali smrt tate... ne znam kako... teško mi je jako

[ebolica]

Žao mi je zbog tvog tate...kažu da Bog prvo uzima one dobre k sebi, a meni se nekako čini da tako i je...oni zločasti obično dožive 101 godinu...razmišljaj o tome tako...

A što se tiče videa, ja neke ni 8 godina poslije iz te faze ne mogu gledati...imam VHS kazetu i video i nemam ni sad snage da pustim kasetu :-(((((