Traume iz djetinjstva... posljedice sada

[Kornjačon]

U osmom razredu kada je jedna profesorica izbacila curu koja je išla sa mnom u razred zbog prebanalnog razloga, onda je nakon par minuta odlučila pozvati natrag i izašla van i vidjela da cura plače, to ju je valjda iznerviralo, izderala se na nju, odvukla ju natrag u učionicu, onda ju je pokazala pred razredom i održala joj neku prodiku i ponižavala ju i onda je doslovno izgurala van. Bila je dopunska nastava pa nije bilo puno učenika ali ipak... Trebao sam je prijaviti ali nisam eto, žao mi je zbog toga, ali baš je bila zadnja godina (osmi razred), imao sam i ne baš tako dobre ocjene iz predmeta koji je predavala i neki su se drugi prije na nju žalili i ništa se nije postiglo, srećom navodno će brzo u mirovinu.

[randomcakezZ]

Ne mogu reć da je neko daleko djetinjstvo jer je bilo prije 5 godina (sad prošla 20), ali od tad sam daleko zrelija.

Živjela sam u domu i došla sam busom na stajalište blizu doma, izašla iz busa i paf... 2 starija nadrogirana lika (tad imali oko 30god) krenuli na mene, poderali su mi odjeću, jaknu, od tad mucam, kažu da je od šoka.

Ja i sad, skoro 5 godina kasnije svaku noć plačem, vičem i budim se sva u suzama.
Kad se sjetim toga, hvata me panika...

I prije toga sam bila depresivna, psihotična, paranoična, ali od tad... puuno puno više. Sve je jače i izraženije.

Radila sam s više psihoterapeuta - nula bodova.
Bude mjesec - dva ok, onda se opet vratim na staro.

Hoće li to ikad prestati?

[prilika]

Žao mi je da ste imali tako nesretno djetinjstvo. Meni je djetinjstvo bilo jako lijepo i sretno uz mamu, baku i dedu. Stvarno su mi omogućili sve što je trebalo, osjećala sam se voljeno i bila sam jako vezana za njih. Jedini problem je da su sada svi umrli. Pogotovo mamina smrt prošle godine me baš jako pogodila.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[kosjenka-]

Moje traume su najčešće vezane uz osnovnu školu gdje su me svi ignorirali i izbjegavali.
Jednom je jedna ženska cijeli razred počastila osim mene, osjećala sam se kao da imam šugu, još je tu bilo spuštanja i zajebavanja na moj račun, ali ajde sve bih ja to preživjela i nisam pravila od toga neki problem do zadnjeg razreda kad su mi baš radili pakao od života.

Svakodnevno su me fizički i psihički maltretirali, sjećam se kad sam jednom bila u posjeti djedovom grobu i poželjela da sam mrtva samo da se ne moram vraćati u taj razred, počela sam izbjegavati nastavu, više me nije bilo briga ni za ocjene ni išta, samo sam htjela da ta noćna mora što prije završi. Jednom se čak i jedan profesor pridružio zlostavljanju ismijavao me pred cijelim razredom. Strašno je koliko u ljudima ima zlobe....

Danas sam nepovjerljiva, sramežljiva, teže ostvarujem kontakte s drugim ljudima, imam strah od javnih nastupa, od ismijavanja, mislim da ne bih bila takva da nisam prošla to što jesam.

Što se tiče obitelji tu sam imala najboljeg djeda i baku što se poželjeti mogu i s te strane nemam zamjerke, samo oni nažalost više nisu na ovom svijetu.

[Tox]

Hrpetina svađa, nereda i razbijanja u kojima sam se najeo straha za majčin život. I tako niz godina trpaš u sebe i papaš g*vna i onda PUF !!! - nastaje magija; Čovjek kojemu se ne da živjeti. I dijagnoza u medicinski karton.

[Ghost Disaster]

Svi mi kažu da sam imao prekrasno djetinjstvo (do 7. godine) .. a od 7.me godine do početka srednje - sjećam se samo određenih segmenta i fagmenta iz prošlosti,koji nisu baš ugodni. Ako je ostali dio osnovne škole bio takav,onda mi je drago da ga se ne sjećam. Jer od svojeg djetinjstva fakat ne pamtim ništa.

[Sally Rage]

kosjenka- kaže:

Moje traume su najčešće vezane uz osnovnu školu gdje su me svi ignorirali i izbjegavali.
Jednom je jedna ženska cijeli razred počastila osim mene, osjećala sam se kao da imam šugu, još je tu bilo spuštanja i zajebavanja na moj račun, ali ajde sve bih ja to preživjela i nisam pravila od toga neki problem do zadnjeg razreda kad su mi baš radili pakao od života.

Svakodnevno su me fizički i psihički maltretirali, sjećam se kad sam jednom bila u posjeti djedovom grobu i poželjela da sam mrtva samo da se ne moram vraćati u taj razred, počela sam izbjegavati nastavu, više me nije bilo briga ni za ocjene ni išta, samo sam htjela da ta noćna mora što prije završi. Jednom se čak i jedan profesor pridružio zlostavljanju ismijavao me pred cijelim razredom. Strašno je koliko u ljudima ima zlobe....

Danas sam nepovjerljiva, sramežljiva, teže ostvarujem kontakte s drugim ljudima, imam strah od javnih nastupa, od ismijavanja, mislim da ne bih bila takva da nisam prošla to što jesam.

Što se tiče obitelji tu sam imala najboljeg djeda i baku što se poželjeti mogu i s te strane nemam zamjerke, samo oni nažalost više nisu na ovom svijetu.

Kosjenka, bas mi je zao procitati tako nes. Ko mala sam bila heroj i spasavala ljude od bullya, zao mi je sto tebe nisam mogla, jer skreno, nikad mi nisu bili jasni. Dijete u 4. osnovne pljune na drugo dijete zato sto nema oca. Toliko upitnika u mojoj glavi nikad nije bilo, a i dan danas su tu. Ne kuzim od kud ta mrznja, al glupa mrznja bez ikakvog povoda. Covjek bi reko " djeca su tako nevina bica", je vraga! Ali jednom sam cak imala situaciju, da curka koju sam branila, nakon nekog vremena je postala poput njih... cudno. Neka vrsta obrane ili?

[Vesper Arlene]

Sally Rage,
To je psihologija čopora. Ona više nije bila najslabija karika iz nekog razloga te je snagu vukla iz napadanja novog slabijeg. Jedini način da se 'osigura' od zlostavljanja u budućnosti je bio tako da se pobrine da je netko drugi uvijek 'slabiji'. Doživjela sam da me oni koje sam branila pokušavaju napraviti ludom i 'slabijom', poput neke zamjene teza. Ono što sam rekla u povjerenju su koristili protiv mene. Nije mi žao, ustala bih se za njih opet.

U mom osobnom slučaju su za traume bile krive okolnosti od kojih su me pokušavali zaštititi. Tuđa slabost se prelomila na meni. Nekoliko puta. Svega se sjećam.

[zoki89]

kosjenka- kaže:

Moje traume su najčešće vezane uz osnovnu školu gdje su me svi ignorirali i izbjegavali.
Jednom je jedna ženska cijeli razred počastila osim mene, osjećala sam se kao da imam šugu, još je tu bilo spuštanja i zajebavanja na moj račun, ali ajde sve bih ja to preživjela i nisam pravila od toga neki problem do zadnjeg razreda kad su mi baš radili pakao od života.

Svakodnevno su me fizički i psihički maltretirali, sjećam se kad sam jednom bila u posjeti djedovom grobu i poželjela da sam mrtva samo da se ne moram vraćati u taj razred, počela sam izbjegavati nastavu, više me nije bilo briga ni za ocjene ni išta, samo sam htjela da ta noćna mora što prije završi. Jednom se čak i jedan profesor pridružio zlostavljanju ismijavao me pred cijelim razredom. Strašno je koliko u ljudima ima zlobe....

Danas sam nepovjerljiva, sramežljiva, teže ostvarujem kontakte s drugim ljudima, imam strah od javnih nastupa, od ismijavanja, mislim da ne bih bila takva da nisam prošla to što jesam.

Što se tiče obitelji tu sam imala najboljeg djeda i baku što se poželjeti mogu i s te strane nemam zamjerke, samo oni nažalost više nisu na ovom svijetu.

Žao mi je zbog svega što si doživjela. Mogu s tobom podijeliti neke savjete za jačanje samopouzdanja. Možda malo pomogne.

a) Prihvati sebe sa svim manama i vrlinama, te si ne dozvoli osjećaj krivnje i žaljenja. Prošlost ne možeš mijenjati, ali upravljaš sadašnjošću i tako gradiš svoju budućnost.

b) Ne kritiziraj sebe, već svoje loše postupke. Nastoji se pohvaliti kada učiniš nešto dobrog.

c) Napravi popis svojih dosadašnjih uspjeha, pohvala koje si dobila, te aktivnosti u kojima se iskazuješ. Možeš navesti stjecanje obrazovanja, poslovna postignuća, sportske i umjetničke uspjehe, te razna naučena znanja i vještine. Podsjećaš se na vlastite mogućnosti, pa postepeno jačaš vjeru u sebe.

d) Pronađi optimistične i samopouzdane osobe, te se druži s njima. Tako pratiš njihove postupke i stavove, te učiš od njih. Postepeno ispunjavaj svoj život predivnim ljudima, pa ćeš osjećati sve veću sreću i zadovoljstvo.

e) Ne uspoređuj se s drugim ljudima, te ne brini što oni misle o tebi. Ljudi neprestano razmišljaju o vlastitom životu i problemima, pa tek površno komentiraju tuđe živote. Saslušaj svakog, ali pametno biraj koga ćeš poslušati. Postoji mnogo različitih ljudi, te ćeš se uvijek nekome sviđati, a nekome nećeš. Ne trebaš i ne možeš svakome udovoljiti. Vjeruj mi. Zato se ne prilagođavaj drugima, već živi po svome.

f) Stječi nova znanja, te postiži uspjehe. To mogu biti male i velike stvari. Nastoji svaki dan naučiti i ostvariti barem neku sitnicu. Osjećat ćeš da napreduješ, pa će tvoje samopouzdanje postajati sve veće. Npr. možeš svakodnevno naučiti nekoliko novih riječi stranog jezika, upoznati nove ljude, baviti se nekom fizičkom aktivnošću itd.

g) Koristi jednu ili više pozitivnih afirmacija. Npr. „Svakim danom postajem sretnija i uspješnija osoba.“ Takve rečenice snažno utječu na tvoju podsvijest i realnost.

[Sally Rage]

Vesper Arlene kaže:

Sally Rage,
To je psihologija čopora. Ona više nije bila najslabija karika iz nekog razloga te je snagu vukla iz napadanja novog slabijeg. Jedini način da se 'osigura' od zlostavljanja u budućnosti je bio tako da se pobrine da je netko drugi uvijek 'slabiji'. Doživjela sam da me oni koje sam branila pokušavaju napraviti ludom i 'slabijom', poput neke zamjene teza. Ono što sam rekla u povjerenju su koristili protiv mene. Nije mi žao, ustala bih se za njih opet.

U mom osobnom slučaju su za traume bile krive okolnosti od kojih su me pokušavali zaštititi. Tuđa slabost se prelomila na meni. Nekoliko puta. Svega se sjećam.

Sve to stoji, ali ako znas kako je "divno" kad te maltretiraju, gaze i odbijaju, kako mos cinit to nekom drugom? I to osobi koja ti je pomogla u tom ruznom razdoblju... To jedino samar zasluzuje!

[kosjenka-]

@zoky89-hvala puno na savjetima

Sally Rage- mislim da trebaš biti ponosna na sebe jer si se pobunila protiv nasilja iako je ta osoba postala takva kakva je, ja mislim da su takve osobe rijetkost, većina zlostavljanih itekako ima empatije i ne bi nikad zlostavljali druge, ja prva.

Prezirem nasilje, iako sam povučena uvijek stajem u obranu drugih, teško mi je kad čitam u medijima o slučajevima bullyinga. Nikad nije nitko stao u obranu mene, dugo sam to držala u sebi, tek sada sam to odlučila reći nekim ljudima i ovdje na forumu, samo mi je žao što sam tada šutjela.

Ako ima ovdje neka žrtva da čita nikad nemojte šutjeti.

[Arum]

kosjenka- kaže:

Prezirem nasilje, iako sam povučena uvijek stajem u obranu drugih, teško mi je kad čitam u medijima o slučajevima bullyinga. Nikad nije nitko stao u obranu mene, dugo sam to držala u sebi, tek sada sam to odlučila reći nekim ljudima i ovdje na forumu, samo mi je žao što sam tada šutjela.

Ako ima ovdje neka žrtva da čita nikad nemojte šutjeti.

To da ne treba šutjeti, sam shvatio prekasno. Poslije je bomba koja je ključala godinama eksplodirala, iza toga otvorila samo Pandorinu kutiju u kojoj su bile natiskane traume. Što sam se u konačnici usprotivio svojem zlostavljaču, danas mi apsolutno ništa ne znači. I dalje nosim ožiljke u duši koje ne mogu zaboraviti...

[Jaqueline]

Ne bih u detalje javno, bez obzira sto je anonimno, ali definitivno je bilo nenormalno i disfunkcionalno. Roditelji su mi se rastali kad sam bila dijete, a meni i nije nesto bilo zao jer nikad nismo ni bili obitelj. Zajednistvo i toplina doma nula bodova. Stari nije radio, bio je izoliran i pasivan s momentalnim nepredvidljivim ispadima bijesa. Moja vjecno ambiciozna majka me drilala da ucim i skupljam petice kako bi se mogla hvaliti familiji unatoc neuspjesnom braku. Zvali su me strebericom i nisam se uklapala. U srednjoj sam pukla i nisam vise nista htjela ucit, tad su nastali pravi problemi. Moje depresije, anksioznosti i povlacenje u sebe. Medju ljudima sam bila pasivna, a doma agresivna. Stara je govorila da je ona dala sve od sebe i da sam ja jednostavno ista ko otac. To odvratno razdoblje je iza mene, no danas sam medju ljudima plasljiva, nesigurna, bez samopouzdanja. Ipak, trudim se i dalje. Toliko ukratko.

[JoAny]

Tema u kojoj se pronalazim u cijelosti.

Odrastala sam u obitelji u kojoj je mama bila "podređena" ocu, te redovito dobijala po sebi psihički, ali i poprilično fizički. Tata je bio tip osobe koji je na poslu najbolji muškarac na svijetu(direktor ugledne firme), omiljen u društvu, respektabilan...

A doma je bio sušta suprotnost.

Sve frustracije koje je imao zbog odgovornosti tog posla(za koji očito nije bio sazdan)on je praznio na mami, a posljedično i na nama. No, nije to radio trijezan. Njegovim furijskim seansama prethodili bi dani natmurenosti, nepričanja sa mamom, tjeskobne napete atmosfere u kući u kojoj bi svi šutjeli ko bubice. Toga se sjećam još kao jako mala.
Onda bi jednu večer stigao pijan, noseći rezervu alkohola sa sobom...Šutke bi to pio, a mi bi znali da slijedi lom. Kada bismo ja i brat otišli u sobe odjednom bi čuli viku, dreku...lupanje,razbijanje...Mamam nam nije dala da izlazimo iz sobe u tim situacijama, iako smo mi to počeli raditi kako smo postajali stariji...Obično bi ju čupao za kosu, vukao za nju po kući, udarao nemilice vrijeđajući je na najpogrdniji mogući način. Mi bi se tresli užasnuti strahom da će majka svaki čas umrijeti od udarca.
Kad bi izašli bojažljivo, ne bi nas dvoje tukao. Samo je vikao u pogrdnom stilu da gledamo majku kako je "...takva i takva". Zvali bi policiju. Oni bi ga povremeno i odveli da prespava u postaji. Sutra bi se čudio svom sranju ko pura dreku Žalio ko beba, govorio da nikad više neće...Ali džabe. Nakon par mjeseci/ nekad i tjedana, scenarij bi bio ponovljen.

Iako mene i brata nije fizički tukao, bio je otac s kojim nismo smjeli razgovarati. Većinom je bio natmuren, činio se ljut, na rubu živaca...Nikad nas nije pohvalio, rekao toplu riječ. Povremeno se znao šaliti (na naš račun, naravno), ali su to bili rijetki trenuci. Ja sam cijelu srednju i osnovnu školu dobijala 3 kune za marendu(a u srednjoj bih u školi i na praksi provodila i cijeli dan). Bratu bi dao više "jer je on muško" (što je i mom burazu bilo krivo pa bi mi dao koju kunu više).

Jednog je dana prije moje mature otišao od kuće, i nije se više vratio.Našli su ga nakon godinu dana mrtvog. Nesreća(utvrđene nesretne okolnosti, o detaljima ne bih). Tih godinu dana za nas bile su horor...Kao u nekom snu...bunilu.Mislili smo da se takvo nešto ne događa normalnim ljudima...Da im netko iz čista mira nestane, i da se o njemu toliko dugo ne zna ništa...

Iako je bio takav otac meni je bilo užasno teško. Ne znam objasniti zašto.Valjda ona "krv nije voda". Ja sam to jako teško prihvatila, a i brat je(znao je samo sjediti u parku kraj škole buljeći u prazno, i ne odlaziti na nastavu tih prvih par tjedana)Mada je on bio tip koji je sve zadržavao u sebi i suze vidjeli nismo.Ja sam plakala.I doživljavala mini/napade panike(ono kad pred zaspivanje se naglo preneš i ne možeš udahnuti, u tebi strah, jeza...Aritmije...Pila nekoliko dana i helexe...užas.
U majci smo pak imali svu ljubav i toplinu...podršku, prijatelja.Sve. No, ipak...vječito smo joj potajno zamjerali što ga nije ostavila da imamo koliko toliko normalno djetinjstvo...Iako je ona tvrdila da nije imala kud(financijski) ni kome, što i jest bila istina.A i on joj je bio prijetio kad je to jednom pomenula kako će joj on uzeti mene, a ostaviti samo brata. Užasavala se razdvajanja, a i bojala radi njegovog statusnog utjecaja, i njezine financijske ovisnosti da će takvo nešto doista i izvesti.

I tako...

Sad sam odrasla.

Ti su dani prošlost.Njega već desetak godina nema.

Ali proživljeno nikad zaboraviti neću. I uvijek će biti "duh" u mom ormaru.

Vjerujem da dobar dio moje socijalne anksioznosti i proizlazi iz činjenice da nisam kao mala smjela progovoriti ni riječ, bila sam gurnuta u stranu, uvjerena kako je ono što mislim najnebitnija moguća stvar na svijetu. Nitko me nikad ni nije pitao za mišljenje pa ga nisam ni umjela izraziti. K tome sam još i hipersenzitivna, užasno emotivna, sve shvaćam pretjerano osobno i ozbiljno.Jako sam samokritična, i često sklona misliti da sam nedovoljno dobra/pametna/sposobna izboriti se s većim izazovima. Nisam vješta u sklapanju trajnih prijateljstava jer smo stalno selili...nigdje se ne bih uspjela "smjestiti"i uklopiti.
I tako...Mislim da je utjecaj roditelja kroz djetinjstvo PRESUDAN za formiranje mladog čovjeka. To je ili vjetar u leđa za cijeli život(ako je obitelj sretna, podržavajuća), ili vječiti vjetar u prsa, ako je obitelj poput moje.

Sad imam vlastitu obitelj. Nesavršenu, ali punu ljubavi, međusobnog uvažavanja, topline...Imam dvoje predivne djece pred kojom se ni ne mrštimo!Našla sam čovjeka koji je sve što moj otac nije bio.Daleko od savršenog, koliko sam daleko i sama...ali je jedno sigurno. Odgajamo dva mala čovjeka u eksplicitnoj ljubavi i privrženosti. To mi je šećer koji mi začinjava život, unatoč svemu.Spoznaja da iako sam prošla takvo djetinjstvo, nisam "zlu kob" prenijela na svoju djecu i budućnost. Oni djeda nikad nisu upoznali, niti će ikad saznati kakav je bio. Neće imati pojma da je obitelj poput moje prijašnje uopće moguća, i da je negdje postojala. To je ono bitno. Najvažnije.

Prekinuti "tradiciju". Izboriti se s osjećajima, i nastojati uživati u ovom životu koji živimo danas.Pustiti onaj stari.

Nekad je teško.Nekad se sjećanja vrate...Kad čujem muški glas kako glasnije i žustrije govori ja se automatski osjećam nelagodno, uznemireno...bježi mi se... Ali nastojim to prodisati, i nastaviti dalje. Zbog moja 4 oka koji zaslužuju sve ono što ja nisam imala. Sve ono što zaslužuje ama baš svako dijete.

[Death-of-Art]

Imam negativne i pozitivne traume.
Negativne su one koje se odnose na traume od starijih ljudi koji su me u djetinjstvu verbalno maltretirali.
Nisu to bili ljudi iz moje obitelji nego baš nekakva jadna okolina koja nije bitna spomena, ali su koristili situaciju da mi je otac bio invalid i nisam imala nikoga tko bi stao iza mene.
Naslušala sam se takvih govana i sranja da je to nevjerojatno.
Danas imam strašan PTSP kad netko zlostavlja slabijeg od sebe odnosno koristi svoju moć nad nekim da ga jebe u mozak pa s vremena na vrijeme ja verbalno podivljam. Ne mora se nužno raditi o djeci već o bilo kome tko je u tom trenutku nemoćan.
Pa tako npr. se dogodila situacija da je neka baba u DM-u maltretirala prodavačicu da zašto nemaju neku boju za kosu nijanse ŽNJ BLJ i da šta su sve pomaknuli na onu stranu, da više nije kako je bilo, sve su razmjestili... a prodavačica nema veze s politikom koju dućan vodi jebote...ni kriva ni dužna. Radi tamo ko zna za koliku plaću i onda dođe neka narogušena bezobrazna kučka i iskorištava činjenicu što je ona kupac, a ova je prodavačica pa kao kupac koristi svoju moć nad prodavačicom koja mora šutit.
Onda se pretvorim u čisto zlo i jednostavno istresem takve gadosti iz sebe prema takvim osobama da ni sama ne mogu vjerovati što sam u stanju sročiti. Izvrijeđam takve ljude pred svima. Koji kurac jebeš ženu u mozak, aj sjaši joj, ako ti se ne sviđa raspored u dućanu odjebi u tri pizde materine. Ali dobijem zahvalan pogled od prodavačice. To je ok.

Druga negativna stvar je ta da je moja stara imala totalno traume na lijenost pa me često znala buditi deračinom...tipa u 6 ujutro se dere po stanu:"A lijena si. Spavaš do podne. Ništa ne radiš. Ništa neće bit od tebe."
I tako otkad znam za sebe...
I dan danas...kad je sve mirno...budim se s jebenim paničnim napadajima. Srce mi se trese, osjećam ko da ću se u gaće usrat. Da bi se probudila mirna moram noć prije popit jebačku dozu antipsihotika i onda sam ujutro ko zombi i boli me kurac za sve i spavam stvarno do podne, a ne mogu si to često priuštiti jer se moram dizati rano zbog djeteta. Obično si dam oduška s tim antipsihoticima kad moj mali hoće prespavati kod sestrične preko vikenda pa tamo ostane i onda sam na odmoru sama sa sobom i svojim lijekovima.

Treća je trauma ona koju bih nazvala možda i s pozitivnim ishodom na kraju krajeva.
Otac mi je bio invalid i gledala sam od rane dobi sve i svašta.,.. i kako ga je mama presvlačila i kako mu je liječila dekubitus i svašta nešto...tako da sam već u pubertetu imala nekakav filing da brigu o drugima i ništa mi nije bilo gadno. Prvo sam počela s bebama... kao da mi je urođeno bilo presvući bebu, držati je pravilno, skrbiti i brinuti o njoj...a imala sam 13.
Onda sam bez problema radila s djecom s posebnim potrebama. Dijete za koje bi neke moje evidentno poremećene poznanice rekle da je "monstrum" mi nije bilo ništa nad čim bih se zgražala, stenjala i plakala nego jednostavno ...daj mi dijete u ruke i presvući ga, nahraniti ga i šta je god potrebno da se napravi. Ono kad kažu "moraš imati želudac za neke stvari"... pa ja ga baš imam.
Često puta sam znala alkoholičare dizat sa ceste, a ono totalno krvavi sjebani..spičkaju se mrtvi pijani..i šta ćeš od njih nego im obrisat tu krv i dezinficirat ranu i pozvat hitnu?...a sigurno neću proći pored njih i misliti u sebi "ko vas jebe". Moj organizam automatski leti prema osobi koja je ugrožena umjesto da bježi od nje. Pa je bilo situacija i da sam jednom nogu skoro slomila jer ženska nije pazila na svoje dijete pa mali odjurio na cestu, a ja skočila sa zida od dva metra prema djetetu da ga uhvatim ne misleći uopće kako ću se spičkat do jaja... tek kasnije kad sam ga stavila na sigurno sam skužila da me noga boooli u pizdu materinu. Adrenalin...jebiga.
Onda sam bez problema radila i s invalidima, sa starcima... brisala im guzice, prala ih, hranila ih... njegovala rane... bla bla bla...svekrva mi se rugala kakve to poslove ja radim... pa ja sam ipak studentica filozofije..sofisticirano u pičku materinu joooj... joj..joj... sram me bilo...
Nikad se nisam dičila time što imam to tako u sebi urođeno. To je jednostavno tako. Netko je za matematiku, netko je za glazbu, a netko je za skrb o drugima. Ja sam jednostavno takva, a objektivno gledano, ta moja trauma se je odrazila pozitivno jer neću početi cendrati kad vidim osobu kojoj je potrebna pomoć nego ću joj pomoći i napraviti nešto konkretno. Zato mislim da je pozitivno.
Hoću reći...ponekad traume izazovu i kontraefekt,. To je ono što se kaže...svako zlo za neko dobro.
A eto... morala sam naučiti na vlastitom ocu.

[ray of light]

JoAny kaže:

...
I tako...Mislim da je utjecaj roditelja kroz djetinjstvo PRESUDAN za formiranje mladog čovjeka. To je ili vjetar u leđa za cijeli život(ako je obitelj sretna, podržavajuća), ili vječiti vjetar u prsa, ako je obitelj poput moje.

potpis ko kuća

Sad imam vlastitu obitelj. Nesavršenu, ali punu ljubavi, međusobnog uvažavanja, topline...Imam dvoje predivne djece pred kojom se ni ne mrštimo!Našla sam čovjeka koji je sve što moj otac nije bio.Daleko od savršenog, koliko sam daleko i sama...ali je jedno sigurno. Odgajamo dva mala čovjeka u eksplicitnoj ljubavi i privrženosti. To mi je šećer koji mi začinjava život, unatoč svemu.Spoznaja da iako sam prošla takvo djetinjstvo, nisam "zlu kob" prenijela na svoju djecu i budućnost. Oni djeda nikad nisu upoznali, niti će ikad saznati kakav je bio. Neće imati pojma da je obitelj poput moje prijašnje uopće moguća, i da je negdje postojala. To je ono bitno. Najvažnije.

Prekinuti "tradiciju". Izboriti se s osjećajima, i nastojati uživati u ovom životu koji živimo danas.Pustiti onaj stari.

Nekad je teško.Nekad se sjećanja vrate...Kad čujem muški glas kako glasnije i žustrije govori ja se automatski osjećam nelagodno, uznemireno...bježi mi se... Ali nastojim to prodisati, i nastaviti dalje. Zbog moja 4 oka koji zaslužuju sve ono što ja nisam imala. Sve ono što zaslužuje ama baš svako dijete.

post pun boli i ljubavi, svaka ti čast!!!

[Tox]

JoAny kaže:

I tako...Mislim da je utjecaj roditelja kroz djetinjstvo PRESUDAN za formiranje mladog čovjeka. To je ili vjetar u leđa za cijeli život(ako je obitelj sretna, podržavajuća), ili vječiti vjetar u prsa, ako je obitelj poput moje.

Još jedan potpis.
Eto, sve više i više uviđam kako me moj anksiozni poremećaj sprećava u normalnom življenju i napretku. Pa se čovjek pita čemu sve to? Čemu život? Kvragu, zbilja zafrknuto kad se pojave takve misli.

[ray of light]

Tox kaže:

Još jedan potpis.
Eto, sve više i više uviđam kako me moj anksiozni poremećaj sprećava u normalnom življenju i napretku. Pa se čovjek pita čemu sve to? Čemu život? Kvragu, zbilja zafrknuto kad se pojave takve misli.

Tox, ne znam jesam te već to pitala, jel ideš ti na psihoterapiju?

[extrarockbaby]

zakonom bih zabranila da neki ljudi radjaju.upravo iz tih razloga posto sam kao dijete dozivjela sve najgore..necu nikada roditi,to sam si obecala.genetski kod mora biti prekinut...da pate djeca i okolina ,da se radjaju kreteni?ne hvala

[Tox]

rejoflajt kaže:

Tox, ne znam jesam te već to pitala, jel ideš ti na psihoterapiju?

A idem, al kak napreduje kao i da ne idem.

extrarockbaby kaže:

zakonom bih zabranila da neki ljudi radjaju.upravo iz tih razloga posto sam kao dijete dozivjela sve najgore..necu nikada roditi,to sam si obecala.genetski kod mora biti prekinut...da pate djeca i okolina ,da se radjaju kreteni?ne hvala

Zato ti ja velim. Najveća tragedija ovoga planeta je to što ama baš svatko može npravit djecu.