27 godina - osjećam se staro, depresija

[Meadow]

Da, iskrenost je najbolji put.

Sretno!

[Nollle]

I ja se trenutno tako osjećam. Mislim da su to te godine kada sebe ispitujemo, kada žalimo što nešto jesmo ili nismo napravili. Ja sam malo previše izlazila i stalno, ali se opet ne osjećam iživljeno. Isto tako nisam još uvijek završila fakultet i u zadnjih godinu dana osjećam grižnju savjesti zbog toga. Najviše žalim što nisam dobro učila, jer sam se mogla odseliti u neki drugi grad.
Imam dečka, ali ne osjećam se spremnom ni za brak ni djecu. Želim to jednog dana, ali ne želim još uvijek...i onda se zapitam da li ja to želim uopće s njim. Navikla sam se na osjećaj u vezi, lijepo je biti u vezi, i osjećam se užasno staro za raskid i započinjanje novog singe života, šta onda sa sobom, opet izlaziti, pijančiti do nekih doba, upoznavati kretene i pitati se zašto se nisu javili?

U ovim godinama ako nemaš dečka/curu, ljudi te gledaju drugačije. Ja osobno prije braka želim završiti fax i naći neki dobar posao, ne želim preživljavati iz mjeseca u mjesec uz neki minimalac. Isto kao da sam naglo odrasla u svojoj 25-toj..do tada sam se bezbrižno zabavljala i godine mi nisu stvarale operećenje..a sada mi se čini da je sve teže i teže. Ne volim miran život, želim ga proživjeti do kraja, svaki sekund, svaki minut. Želim otići iz svog grada.
Ali nemam dovoljno hrabrosti

[Meadow]

Meni je cijela ta sintagma "osjećati se iživljeno" skroz deplasirana.

Postoje ljudi koji su više ili manje kućni tip, koji su više ili manje željni zabave, putovanja, plesa, izlazaka, druženja... naravno da će osoba koja to želi u većim količinama da bi se osjećala da živi punim plućima, to htjeti i sa 40, 50... naravno, u malo drugačijem obliku, ali će i dalje htjeti. Prošle godine na moru sam upoznala gospođu od skoro 60 koja priča kako je svaku večer negdje vani, i ja gledam.... gospođa ima bolji društveni život od mene.


Besmisleno je razmišljati na način "Aha, sad imam toliko i toliko godina, sad se MORAM uozbiljiti, MORAM odmah htjeti obiteljski život, prošlo je vrijeme zabave i izlazaka, sad se mora drugačije".

Ništa se ne mora.
Samo umrijeti.

Svačiji tempo je drugačiji, i svatko ima različite želje u različitom trenutku.
Najvažnije je osluškivati sebe i svoje potrebe.
Smatram da svi mi najbolje znamo što uistinu hoćemo i što nas čini sretnima. I ono što je najgora opcija jest sebe požurivati, vršiti presing a najgore - predbacivati si, zato jer su tu neke godine ili obitelj/okolina ima neka očekivanja. Ne smije se potpadati pod tuđe želje.

"Moglo se ovo ili ono, mogla sam završiti faks prije 5 godina, trebala sam ovako ili onako" --- nema smisla tako razmišljati. Ne, nije se moglo. Da se moglo, onda bi se tako i napravilo. "Može se" možda iz današnje perspektive, ali ti prije 5 godina nisi bila ovo što si danas. Bila si u drugačijim okolnostima i tada nisi mogla.

Zato, nema smisla predbacivati si, već se uhvati knjige sada, i diplomirat ćeš.

[rgigs111]

nema svako potrebu za istim stvarima

za neke stvari nikad nisam imao potrebu nit ću žalit ako se ne 'iživim' na nekim poljima, npr. putovanjima, nikad me nisu nešto posebno privlačila i znam da neću žalit ako ne proputujem svijet jer jednostavno - nemam potrebu nit me privlače nešto.

no npr. što se tiče izlazaka, avantura, upoznavanja novih osoba - tu još imam potrebu i volio bi se tu 'iživit' još nešto.

svatko zna najbolje šta još mora napravit da se u kasnijoj dobi osjeća zadovoljnim glede proživljenog i da ne žali za ničime

[Corvus27]

Meadow kaže:

Da, iskrenost je najbolji put.

Sretno!

Evo poslana poruka na osobnu stranicu na engleskom sa malenom isprikom sa možebitne nesporazume i molbom bi li se bilo moguće sastati i osobno upoznati pa bumo vidli kako dalje. Evo ja sam probao više od toga stvarno ne mogu napraviti.

Evo imao sam hrabrosti pa sad što bude bude.

A što se teme tiče, ja osobno stvarno ne vidim razlog zašto čovjek ne bi mogao izlaziti van i sa 45 i više, ja imam jednu susjedu koja redovito izlazi na sve partije i sa 46, i ludo se zabavlja, ako Neven Ciganović i Rene Bitorajac mogu izlaziti i partijati na Zrću i u svojim 40-ima tad niti za mene u ranim tridesetima nije prekasno. A ja među prijateljima imam ljude od 22 do 60 godina i dobri smo si. Negdje sam pročitao savjet neke bakice da se nikad ne smije pustiti starca u tijelo i um, a posebno da se mora gledati pozitivno, a ne crno. Zar bi se morao sakriti u crnu rupu, e baš neću, a ako kome ne pašem tad me nek otjeraju i ići ću negdje drugdje.

[zoki89]

Nollle kaže:

I ja se trenutno tako osjećam. Mislim da su to te godine kada sebe ispitujemo, kada žalimo što nešto jesmo ili nismo napravili. Ja sam malo previše izlazila i stalno, ali se opet ne osjećam iživljeno. Isto tako nisam još uvijek završila fakultet i u zadnjih godinu dana osjećam grižnju savjesti zbog toga. Najviše žalim što nisam dobro učila, jer sam se mogla odseliti u neki drugi grad.
Imam dečka, ali ne osjećam se spremnom ni za brak ni djecu. Želim to jednog dana, ali ne želim još uvijek...i onda se zapitam da li ja to želim uopće s njim. Navikla sam se na osjećaj u vezi, lijepo je biti u vezi, i osjećam se užasno staro za raskid i započinjanje novog singe života, šta onda sa sobom, opet izlaziti, pijančiti do nekih doba, upoznavati kretene i pitati se zašto se nisu javili?

U ovim godinama ako nemaš dečka/curu, ljudi te gledaju drugačije. Ja osobno prije braka želim završiti fax i naći neki dobar posao, ne želim preživljavati iz mjeseca u mjesec uz neki minimalac. Isto kao da sam naglo odrasla u svojoj 25-toj..do tada sam se bezbrižno zabavljala i godine mi nisu stvarale operećenje..a sada mi se čini da je sve teže i teže. Ne volim miran život, želim ga proživjeti do kraja, svaki sekund, svaki minut. Želim otići iz svog grada.
Ali nemam dovoljno hrabrosti

Ne žali zbog faksa. Samo ga postepeno završi i sve bude ok

Za razmišljanje drugih ljudi ne brini previše. Većina je toliko fokusirana na svoj život, da tuđe prokomentiraju tek usput. I neovisno kako ćeš živjeti, uvijek će biti ljudi koji će te poduprije i onih kojima se tvoj način neće sviđati.

Stoga se nemoj forsirati na brak ako to ne želiš za sada. Prije svega razmisli da li je tvoj dečko zaista osoba s kojom želiš biti. Ne dopusti da te strah blokira, jer nikada nije prekasno za nove početke.

[cherylvsdarryl]

Neshvatljiva mi je potreba za izlascima. Vjerojatno bih na prste mogla nabrojati koliko sam puta "izašla izašla", ali nikad me nije privlačilo u smislu u kojem se o tome ovdje priča. No dobro, introvert sam. Meni je više krivo što sam potratila puno vremena na internet umjesto da sam čitala dobre knjige. I upoznala zanimljivih ljudi. Ali ne u izlascima.

Corvus27 kaže:

A što se teme tiče, ja osobno stvarno ne vidim razlog zašto čovjek ne bi mogao izlaziti van i sa 45 i više, ja imam jednu susjedu koja redovito izlazi na sve partije i sa 46, i ludo se zabavlja, ako Neven Ciganović i Rene Bitorajac mogu izlaziti i partijati na Zrću i u svojim 40-ima tad niti za mene u ranim tridesetima nije prekasno. A ja među prijateljima imam ljude od 22 do 60 godina i dobri smo si. Negdje sam pročitao savjet neke bakice da se nikad ne smije pustiti starca u tijelo i um, a posebno da se mora gledati pozitivno, a ne crno. Zar bi se morao sakriti u crnu rupu, e baš neću, a ako kome ne pašem tad me nek otjeraju i ići ću negdje drugdje.

Pa 46 uopće nije staro!
Mislim da će meni u 40-ima biti najbolje. Nekako se pomiriš s tim da si taj koji jesi i da ti je život takav kakav jest pa počneš živjeti u trenutku i uživati u malim stvarima. Nemam posebnih očekivanja za/od sebe tako da se neću razočarati, bit ću gdje budem. A i psihologija kaže da su stariji ljudi sretniji, tako da, dok god zdravlje služi, mogu samo uzlaznom putanjom.