Problemi i savjetovanje

[JPK]

Ja nikad ljudima ne dolazim s problemom, nego s problemom i mogućim rješenjem i onda očekujem od njih da nađu slabe strane tog rješenja, tj. da ga što kvalitetnije kritiziraju.
Pod tim naravno ne mislim na uobičajeno hrvatsko “ništa se ne može i ništa nema smisla” brabonjanje, nego na konkretne i utemeljene primjedbe.

Doći samo s problemom je najčešće besmisleno, prostor rješenja za svaki malo zahtjevniji problem je prevelik da bi netko površno upoznat mogao dati smisleno rješenje.
A ljudi koji očekuju da se samo sluša njihove probleme me iritiraju i nemam strpljenja za ta sranja.
Osim ako se ne radi o kriznim situacijama poput ovisnosti, depresije ili neke teže bolesti.

[Carla B.]

Toliko toga sam se naslušala dok sam još bila neistrošena i strpljiva da sam na tuđim problemima naučila puno, puno. A naučila sam i da svoje probleme najbolje rješavam sama i s mužem. Ne mogu svi razumjeti sve i nemaju možda baš takvih iskustava koja bi možda pomogla. Opet, ne vrijedi sve za svakoga i nisu problemi jednako teški, bitni il nebitni u životu svakog od nas. Možda ono što je meni najmanje problematično drugom bude najveći problem ikad. Lakše mi živjeti sa isključivo svojim odlukama, makar bile krive jer je odgovornost samo moja. Sama pala, sama se ubila. I moram reći da funkcionira puno bolje od mlaćenja prazne slame. Nakon nekoliko iskustava gdje se moja slabost iskoristila protiv mene, a u svrhu uzdizanja te persone, nemam baš potrebe za tim. Postalo mi kao priznavanje da sam potrebita i slaba.
Imam jako dobru prijateljicu kojoj vjerujem, ali nije baš u najboljem životnom razdoblju pa radije budem njoj oslonac jer nam se poimanje možda postojećih problema ne poklapa u težini I bitnosti. Ujedno sam sigurna da bi me saslušala u bilo kojem trenutku. Meni dovoljno znači samo to da uvijek tu negdje postoji rame za mene.

[Hilda]

JPK kaže:

Ja nikad ljudima ne dolazim s problemom, nego s problemom i mogućim rješenjem i onda očekujem od njih da nađu slabe strane tog rješenja, tj. da ga što kvalitetnije kritiziraju.
Pod tim naravno ne mislim na uobičajeno hrvatsko “ništa se ne može i ništa nema smisla” brabonjanje, nego na konkretne i utemeljene primjedbe.

Doći samo s problemom je najčešće besmisleno, prostor rješenja za svaki malo zahtjevniji problem je prevelik da bi netko površno upoznat mogao dati smisleno rješenje.
A ljudi koji očekuju da se samo sluša njihove probleme me iritiraju i nemam strpljenja za ta sranja.
Osim ako se ne radi o kriznim situacijama poput ovisnosti, depresije ili neke teže bolesti.

Ovako nekako i ja, s tim da je broj ljudi kojima uopće dolazim s problemom jako jako mali.
Više promatram, čitam, slušam druge pa si slažem što i kako. I onda to eventualno istovarim jednom do dvoje ljudi koji su mi dovoljno bliski.
Za sve ostale ja nemam problema. Ponekad pomislim da se premalo otvaram, ali mi odmah glas razuma kaže...čemu?

[Ange ou Demon]

Brijana kaže:

Npr. kad sam kolegici rekla da ne brine što su joj našli miom jer ga ima većina žena, a imam ga i ja, i preporučila joj čaj koji koristim, ona se naljutila. Jer, kao da je očekivala da ju se sažalijeva, i da imam razumijevanja za njen nerad i neefikasnost, i to što je više nema nego ima na poslu.
Inače, ona je stalno imala neke probleme psihičke i fizičke naravi, ili pak u međuljudskim odnosima, u poslu...
Ili pak, da time što nudiš potencijalno rješenje problema, umanjuješ problem, i dovodiš ih u opasnost da izgube nešto sa čime se identificiraju.

Koji čaj ?

Što se povjeravanja tiče, ovisi o situaciji.
Nekad trebam mokrom krpom po glavi, nekad tapštapš there there, a nekad se samo hoću iscendrat k'o čovjek i da me puste da plačem kutu.

[petrunjela84]

Ne iznosim okolo probleme, nadošla sam da rješenja tražim na internetu, po forumima, razno raznoj literaturi i preporodila sam se

Što se tiče tuđih problema, s godinama sam nadošla da me ljudi rijetko, odnosno skoro nikad poslušaju. Nedavno se frendica žali da su je u frizeraju totalno pogrešno ofarbali i očajno pita za savjet. Ja joj kažem da sam imala slično iskustvo i kažem koja me frizerka spasila iz toga, nakon čega se ona naručuje kod treće. Napravila joj još gore. Mislim ok, ali malo se osjetim kao idiot i nakon tako banalnih epizoda.

Prije koju god sam savjetom dosta pomogla oko jednog zdravstvenog problema, nisu mi bliski ljudi u pitanju i jako mi je drago da jesam.

Tako da se pri iznošenju tuđih problema o mužu, obitelji, poslu...uglavnom solidarizam i kažem nešto kao a što ćeš, znam kako ti je, da, da...itd.

[Ay Carmela]

petrunjela84 kaže:

Ne iznosim okolo probleme, nadošla sam da rješenja tražim na internetu, po forumima, razno raznoj literaturi i preporodila sam se

Što se tiče tuđih problema, s godinama sam nadošla da me ljudi rijetko, odnosno skoro nikad poslušaju.

1. da, i meni se to pokazalo kao dobra odluka.
2. isto, samo me to nimalo ne dira. Dosta mi je za duševni mir da sam se ja angažirala u pokušaju pomoći.

[mari_2011]

ukratko: nas je mater ucila da 'ne iznosimo svoje stvari van'.

udugačko: ucila nas je da svaka familija ima svoj kriz, da ne trebamo svoje probleme drugima iznositi jer ce ti ljudi onda nase probleme prepricavati drugima i tračati.
mogu vam reci da, bez obzira sto sam imala frendove i prije osnovne skole, i tokom, i poslije, sam tek sa 20 godina na faxu ekipi ispricala npr. neku situaciju koja mi se grda desila u sukobu sa tatom.
ali ne na nacin da mi daju utjehu, rjesenje,blabla, jer se situacija dogodila i nije bilo nazad. nego ocenito ono- povjerila se kao ranjena srna. ogolila se.

sad kad analiziram, nije stvar u problemima, savjetovanjima, utjesi.....

nego- ili jesi tip osobe sta se povjerava drugima ili nisi.

od te 20te godine sam imala u periodima npr.
od 20-30 godine jednu te istu osobu izvan obitelji kojoj sam se 'ispovjedala' pa
bismo prokomentirale te neke zivotne situacije.
od 30- do danas imam jednu drugu osobu izvan obitelji kojoj je povjerim....pa prokomentiramo te neke zivotne situacije.



to je to, stari moj.
sve drugo sa burazom pročešljam.

odgoj je to.

[Afrika paprika]

Nemam potrebu istresti se, znači svoje probleme i frustracije reći nekome, pa će meni biti lakše kad opterećenje "prebacim" na drugoga, i zato pogotovo mrzim kad skužim kod nekoga taj uzorak ponašanja.
Ne opterećuj me, brate, svojim debilanama ako ne želiš rješenje, nego samo svoje nepostojeće probleme od kojih složiš drame prebacit na mene da se ja s njima složim i da nam svima bude super. Ma de ajde. Što dalje, to me više opterećuju takvi.

[isadora w.]

mari_2011 kaže:

ukratko: nas je mater ucila da 'ne iznosimo svoje stvari van'.

udugačko: ucila nas je da svaka familija ima svoj kriz, da ne trebamo svoje probleme drugima iznositi jer ce ti ljudi onda nase probleme prepricavati drugima i tračati.

hm.
ovo je neka klasika kod nas.
iskreno, meni se taj zatvoreni i distancirani pristup zbog fobije od sramote i ljage obiteljskog imena nimalo ne sviđa.
iz jednostavnog razloga što sam godinama mislila da je samo moja obitelj nakupina frikova kasnije sam tek ustanovila da smo još super funkcionalni, kakvi su drugi. i zato što sam mislila da samo moja obitelj ima neke probleme, bilo mi je još gore. ispostavilo se da su svi mislili da samo njihova obitelj ima probleme.
a da smo se povjerili jedni drugima u trenutku kad si tako zbunjen, a ionako te pubertet šamara, mislim da bi nam svima bilo lakše.

mislim, nevezano za to sam i dalje dosta 'privatna' po tom pitanju i neću ići svima blebetati o stvarima koje su mi važne, ali taj 'šuti i trpi' pristup mislim da nije dobar.

[petrunjela84]

isadora w. kaže:

mislim, nevezano za to sam i dalje dosta 'privatna' po tom pitanju i neću ići svima blebetati o stvarima koje su mi važne, ali taj 'šuti i trpi' pristup mislim da nije dobar.

Naravno da nije. Ali sam ja za pristup rješavaj problem tamo gdje nastaje, reci onome koga se to direktno tiče. Ne vidim velike koristi, a niti satisfakcije tražeći okolo ramena za plakanje.
Netko se na taj način olakša i to je ok, ukoliko je druga strana nema ništa protiv, naravno...

[isadora w.]

petrunjela84 kaže:

Naravno da nije. Ali sam ja za pristup rješavaj problem tamo gdje nastaje, reci onome koga se to direktno tiče. Ne vidim velike koristi, a niti satisfakcije tražeći okolo ramena za plakanje.
Netko se na taj način olakša i to je ok, ukoliko je druga strana nema ništa protiv, naravno...

mislim da je nerealno očekivati da smo svi stalno tako racionalni i konstruktivni.
očito je da nismo.
i problemi dolaze u različitim formama, također na iste stvari drukčije reagiramo u različitim životnim fazama...a postoje i oni za koje lijeka nema nego čekati da prođu i kad ti je taj teret težak, rame za plakanje ti zbilja može koristiti.
nismo roboti, jebiga.

[petrunjela84]

isadora w. kaže:

mislim da je nerealno očekivati da smo svi stalno tako racionalni i konstruktivni.
očito je da nismo.
i problemi dolaze u različitim formama, također na iste stvari drukčije reagiramo u različitim životnim fazama...a postoje i oni za koje lijeka nema nego čekati da prođu i kad ti je taj teret težak, rame za plakanje ti zbilja može koristiti.
nismo roboti, jebiga.

Naravno, zato sam i navela zadnju rečenicu :

Netko se na taj način olakša i to je ok, ukoliko je druga strana nema ništa protiv, naravno...

Ja samo kažem kako stvari za mene funkcioniraju. Nije tako uvijek bilo i ne znam hoće li tako uvijek biti, ali zadnjih godina je tako. Ne smatram se robotom, ni preracionalnom

[Hilda]

isadora w. kaže:

hm.
ovo je neka klasika kod nas.
iskreno, meni se taj zatvoreni i distancirani pristup zbog fobije od sramote i ljage obiteljskog imena nimalo ne sviđa.
iz jednostavnog razloga što sam godinama mislila da je samo moja obitelj nakupina frikova kasnije sam tek ustanovila da smo još super funkcionalni, kakvi su drugi. i zato što sam mislila da samo moja obitelj ima neke probleme, bilo mi je još gore. ispostavilo se da su svi mislili da samo njihova obitelj ima probleme.
a da smo se povjerili jedni drugima u trenutku kad si tako zbunjen, a ionako te pubertet šamara, mislim da bi nam svima bilo lakše.

mislim, nevezano za to sam i dalje dosta 'privatna' po tom pitanju i neću ići svima blebetati o stvarima koje su mi važne, ali taj 'šuti i trpi' pristup mislim da nije dobar.

I mi funkcioniramo isto i nije mi to princip "šuti i trpi". Pa imamo jedni druge. Mislim na obitelj i najbliže ljude oko nje. Samo ne vidimo razloga da se to prepričava kome ne treba i koga se baš i ne tiče.
Nije problem ako u određenim okolnostima tema iskrsne pred bilo kime. Samo je nećemo ići samo tako bez nekog posebnog razloga prepričavati.

[isadora w.]

to je druga stvar očito se nisam dobro izrazila, a ne bih sad detaljnije, nije mi ok da tuđe živote opisujem.
naravno da nema potrebe da se previše toga iznosi iz veze i obitelji van. nije život reality show.

[Ange ou Demon]

Mislim da Izi hoće reć da ti je lakše kad shvatiš da nisi sam u nekim zajebanim obiteljskim uzorcima i zapetljanijama.

Kad shvatiš da svaka obitelj ima svoje obrasce i da su i ostali sjebani, samo je pitanje stupnja i načina, lakše ti je. Neće ti riješit problem, ali se ne pitaš još i zašto je samo kod nas kaos kad je kod ostalih kuća/ograda/retriver.

Ako me kužite

[petrunjela84]

Ange ou Demon kaže:

Mislim da Izi hoće reć da ti je lakše kad shvatiš da nisi sam u nekim zajebanim obiteljskim uzorcima i zapetljanijama.

Kad shvatiš da svaka obitelj ima svoje obrasce i da su i ostali sjebani, samo je pitanje stupnja i načina, lakše ti je. Neće ti riješit problem, ali se ne pitaš još i zašto je samo kod nas kaos kad je kod ostalih kuća/ograda/retriver.

Ako me kužite

Zato danas guglaš po internetima i vidiš koliko ljudi se žali na isto
Najsigurnija i najbezbolnija metoda, a u anonimnosti su ljudi svakako otvoreniji...

Nisam imala nijedan problem, a da isti ili jako sličan nisam uspjela izguglati

[Hilda]

Kužim kužim. I slažem se. To je dosta bitno za mir u duši. I to ne samo u biteljskim odnosima nego i općenito, osobno.
Za to služe trač partije, selfhelp s primjerima i tak
Mislim da u biti mislimo jednako. Razlika je u nonstopnom istrčavanju sa svojim problemima svakome tko želi slušat... i u normalnim odnosima, gdje se ne skriva ali ni ne priča o tome bilo kome. Jer ionako izađe taman dovoljno da se zna. Kako ono ide? Dovoljno je troje...

Edit: i da da, internet Dušu dalo za vidjet koliko si normalan

[Ange ou Demon]

Pa dobro kokoši, nije uvijek bilo internetova

edit: Ili vidjet koliko nisi normalan

[Hilda]

A da

[chocolatecookie]

Brijana kaže:

Čula sam da mnogi samo žele da ih se sasluša i da im je to dovoljno, jer imaju potrebe nekom reći svoj problem, i pronaći utjehu i razumijevanje. U praksi nije ni bitno da ih se sluša, bitno da ih se ne prekida i da ih se ništa ne savjetuje potom (pa makar se i ne slušalo uopće).

Za ovo još nisam čula. Ljudima zna biti bitno da ih se čuje, i to što ih je netko zbilja čuo i doživio im je važno i olakša im. Kako ti pomogne ako imaš problem i sjeban si, i otvaraš nekome dušu a on sjedi, gleda kroz tebe i planira što će sutra kuhati?

Ovisno o situaciji, nekad mi pomogne to, nekad mi pomogne pričanje s nekim tko je prošao kroz slično iskustvo pa mu ne moram puno ni govoriti, nekad se bolje osjećam kad ljudi krenu sa svojim sličnim iskustvima jer se više ne osjećam kao jedini izrod kojem se to dogodilo pa mi to smanji dramicu, nekad mi je dobro došlo čisto to da mi netko kaže da nisam luda, nekad mi dobro dođe tuđa perspektiva, nekad mi dobro dođe tuđi savjet, nekad mi dobro dođe humor.

Pokušaje rješavanja problema u situacijama kad čovjeku samo treba da ga netko zagrli i kaže "aukurac" jer se ništa drugo ni ne može smatram odrazom dobrih namjera i emocionalne retardiranosti.