Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 02.02.2011., 00:31   #21
Ankin brat

Na listu istrgnutom iz rokovnika nažvrljala sam natuknice. Rođendan, psi, Eko-eko, pogrebni marš, lepinja, Isus, pismo. Ne znam, naime, kako vi; mi smo za zadaćnice smjeli napraviti koncept kod kuće, prije pisanja zadaćnice kao takve. Tek sad mi je koncept koncepta postao jasan.

Išao je u b razred. Ja nisam. Ali imali smo rođendan istog datuma. I išli smo skupa na vjeronauk u crkvu. Tamo smo crtali Isusa i formule, igrali nogomet i jeli okrajke hostija što ostanu kad hostije izađu iz štance.
Bio je niži od mene, puno, najviše ikad. I od Anke je bio niži. Ali je imao smeđu kosu i mangupski osmijeh.

U četvrtom razredu (OH SREĆOSTI! USHITA! SVEGA IKAD!) prešao je u MOJ razred. Ponekad smo sjedili skupa. Tada smo igrali pse.
Uzeli smo A4 list iz matematičke bilježnice. Na kvadrate, nikako pravokutnike. Jedan je kružić, drugi križić, i moraš složiti 5 istih u nizu, vodoravno, okomito ili dijagonalno. Na kraju svake partije oko nakupine kružića i križića povuče se granica i u njoj se traži oblik psa. Gdje mu je njuška, gdje su mu uši, a gdje oči.

Kad smo išli gledati Eko-eko u Kazalište Trešnja, moja prijateljica je sjela između nas. Nije ona kriva. Nije znala. Nitko nije znao. Samo moj vrat kojeg sam iskrivila naginjući se preko nje prema njemu kako bismo pričali za vrijeme predstave. Iako, predstava je bila najbolja na svijetu. Eko-eko je bio velik poput osamdesetlitarskog bojlera i imao je puno šarenih lampica, a Vesnu je igrala ona plava što je glumila Mazalovu curu u Smogovcima.

Imali smo tajnu udrugu, nas par. Nitko nije znao čime bi se udruga trebala baviti i zašto je uopće tajna, ali eto. Nazvali smo se prema slovu grčkog alfabeta. Ne znam zašto. Znam da se tako zove firma koja proizvodi premaze za brodove. Jednom smo se ušuljali u skladište nekog tipa koji je proizvodio neke plastične igračke i ukrali par komada. Pekla me savjest dugo nakon toga.

On je svirao, sve ikad. I u glazbenu školu je išao. Želio je imati Korg klavijature, ali je imao Roland. Ponekad smo znali nasumce izabrati broj iz imenika, onda bismo ga nazvali, a on je svirao pogrebni marš. Tada nam je to bilo jako zabavno, jer nismo mogli ići okolo, zvoniti na portafon i pobjeći. Nije bilo puno zgrada oko nas.

Jednom je mislio da je prvi dan škole ujutro, a bio je popodne. Pa je došao kod mene i probudio me. Kasnije je u sastavku o prvom danu škole pisao kako se zbunio malo kad je vidio da nikog nema, ali onda je otišao kod Herp jer zna da ona uvijek ima raspored točan kao sat.

Za rođendane me častio lepinjom. Za ćevape nismo imali.
Često smo pjevali Stand by me. Napisala sam mu pismo, na starom pisaćem stroju. Nisam mu ga nikad dala.

Kad sam navršila desetu i vidjela kako će mi mladost proći uludo, došli su neki novi klinci, kako to obično u petom razredu biva. Zadnje što pamtim, već smo bili veliki srednjoškolci, poklonio mi je lokot kojeg sam nosila oko vrata i na gitari mi je svirao Come as you are. Htjeli smo ići kod njegove rodbine u Slavoniju da ležimo na sijenu. Nismo nikad otišli.
__________________
štraco retajska šupjaćo najružnija redikulice na modi retaju neodgojiti lajavi peškarušo bracero sa ružnin sisaman. (c) manitusha @forum.hr
Herp is offline  
Old 02.02.2011., 02:10   #22
Imam odrvenjele usne i napadaj štucanja, što nije nimalo romantično... Trenutno nisam pozvana izgovoriti ni slova o svojoj prvoj ljubavi, ali danas mislim na tu ljubav, na njega. O, bilo je i kasnije nesagorivih i nesavladivih ljubavi, i svaka zaslužuje svoju posebnu priču. Ali ovo je prva na koju mogu pogledati s razdaljine od dva desetljeća... s čežnjom koja je dostojna samo onih djetinjih, nevinih misli... kad ljubav nisi morao taknuti da bi bila stvarna...
__________________
The truth is out there, but trust no one and deny everything!
Skylab is offline  
Old 02.02.2011., 11:56   #23
Zanimljivo, ova tema me pogurala u putovanje u prošlost, što i nije loše obzirom da rijetko tamo zalazim.
Kopam i kopam, al' moj susret sa "prvom ljubavi" nalazim tek u petom osnovne.

Naselje mojeg djetinjstva je smješteno pored maksimirske šume između dva svijeta, Markuševca kao prigorskog mjesta gdje su upitne rečenice počinjale sa "kuj" i gornje Dubrave, uglavnom naseljene ljudima sa svih strana hrvatskog govornog područja. Danas je to cjelina grada Zagreba, u prošlosti predgrađe. Selo sa kokicama i pokojim pajcekom.
Činilo ga je par kuća popikanih uz prašnjavu cestu. Kanalizacija je bila otvoreni potočić koji je omeđivao dvorišta od puta. Stojadini, fićeki i pokoji orginalni fiat. Jedan tata je imao peugota, to je bio vrh.
Bilo je mirno i mi djeca smo tu uličicu smatrali svojim osnovnim mjestom za igru. Naš svijet.


Škola sa nazivom nekog partizanskog heroja nalazila se sjevernije tri autobusne stanice. U Mjestu. Namjerno sa velikim slovom. Tamo smo nosili naziv "dotepenci". Primjetio sam da je starije dečke iz moje ulice to dosta smetalo i nekako kao da su ulagali ekstra trud da se svide isključivoj sredini. Njihov svijet.

Ja to nisam primjećivao u svojem razredu. Bar ne tada.

Ali nešto ipak jesam. Bolje rečeno nekoga. Evo dok pišem smiješak vadi te nevine emocije i sjećanja, a mutna su. Kao da su svi događaji u mom životu kasnije, zakopali onog malog sretnog dječaka koji se oduševljavao jednostavnim stvarima. Te bademaste smeđe oči i tamno smeđa kosa do uha. Snimio sam je pod velikim odmorom, bila je mlađa od mene. Razred ispod. Godište mog najboljeg prijatelja Franje. Njega sam isto jako volio. Volim ga i sada, znam ga sanjati ponekad'. On još živi u toj ulici mojeg djetinjstva. Ne čujemo se danas. Volio sam i njegove roditelje koji su na neki način bili bliži mojim ex hipijevcima nego što su to bili od ostale djece.

Ostatak društva, mahom sve stariji dečki nisu znali za moju tihu patnju. To je bio dio mojeg srca koji sam dijelio samo sa svojim Franjom. (cerek)

Stalno sam je promatrao. Nekak' mi je to onda bilo dovoljno. Ili nije? Ma nije....stalno sam maštao o susretu, htio sam joj izraziti neš', valjda izrecitirati da mi je najljepša cura na cijelom svijetu. Ali nisam. Čekao sam nekog vraga, neki slučaj, tko će ga znati. Znam samo da sam njeno lice nosio u san svaku večer.
Jedan dan je došla prekretnica, jedna od mnogih koje su me slijedile kasnije, a u ovom slučaju preseljenje na drugi kraj grada.

Plakao sam, onako satima....nije samo radi društva iz ulice koje mi je bilo dio moje osobnosti, nego i zbog nje.
Iz tog plača izrodila se odluka. Moje prvo ljubavno pismo.

Znao sam ići stanicu niže sa svojim best frendom uz prometnu cestu samo da bacim pogled na njenu kuću i ogradu.
Napisao sam pismo, nažalost ne sjećam se riječi. Znam samo da sam utisnuo svoje osjećaje, sve to sa crvenim i plavim bojicama.
Franjo mi je bio podrška u odluci da joj ostavim na ogradi taj manifest nevinih dječjih osjećaja. Još se sjećam kako smo trčali kada sam presavinuti papir (bez kuverte) ostavio na betonskom stupu šalova. U stilu krađe jabuka pored kuće sa čangrizavim didom i bakicom koji je imao zračnu pušku.

Kasnije u životu sam znao ispijati kave, bogami i pive po okolnim birtijama u tom Markuševcu.
Ali nikad je nisam više sreo. I da, malo je šepala koliko se sjećam. Ali te duboke smeđe okice..............

Morat' ću otići na pivu sa svojim ex best frendom Franjom, da mi pomogne osvježiti sjećanja. A ima ih.
Graham is offline  
Old 02.02.2011., 14:02   #24
Moja prva ljubav, ili "kako je Marija ukrala Metallicu"...

Iako sam u vrtiću imala prvoga dečka, on neće biti glavni lik u ovom uratku.
Zapravo, glavni lik ću biti ja, ali on neće biti ni drugi glavni lik, čisto zato što je to priča od koje me srce više ne zaboli, makar znam da mi u onim trenucima nije bilo nimalo svejedno.
Razlog iz kojeg ću uopće spomenuti Stipu je objašnjenje činjenice da mi se od vrtića do srednje školi nitko nije sviđao. Jer Stipe i ja bili smo Romeo i Julija u dobi od četiri godine razdvojeni od vlastitih roditelja. Naime, ljubili smo se naočikled svima, zalijepljeni poput dviju poštanskih markica (doslovno). Rezultat je bio tetina pritužba mamama, da kako se mi ne družimo s drugom djecom, da kako sva druga djeca pričaju samo o nama i da kako je, zapravo, degutantno vidjeti dvoje male djece u ljubavnom klinču. Ne znam jesu li se bojali novinskih članaka o najranijem prvom seksu ikad, ali bili su toliko retardirani s tm svojom reakcijom i odvajanjem nas, premještanjem svakoga u svoju grupu i prisiljavanjem samih sebe na slušanje trodnevnoga plakanja to isto dvoje male djece, pa me uopće ne bi ni začudilo da su se uistinu bojali maloljetničkog...skoro infantilnog seksa. Newborn-porn, rekao bi Sergej Trifunović... Je, rajt...!

Tako se meni, nakon Stipe, nitko godinama nije sviđao jer su mi mame i teta Anđelka, inače sve tri dobre žene, ogadile pojam ljubavi.

A onda je, konačno, došao pubertet, meni malo kasnije nego ostalima, tek u prvom srednje.
Sjedio je u zadnjoj klupi i zapravo smo se znali još od osnovne škole, ali ja nisam znala da on sluša Metallicu, a to je tada bilo jedino bitno. Kad smo jedan sat zemljipisa proveli čitav okrenuti jedno prema drugome u žučljivoj raspravi o tome tko je, zapravo, bio najbolji basist Metallice, počele su mi se događati čudne stvari po povratku doma... Odjednom nisam više razmišljala o skidanju Metallice iste sekunde nakon ručka, o odlasku na probe orkestra navečer i bjesomučnom nagovaranju maestrice da nabavi For Whom The Bell Tolls za tamburaški orkestar, o tome kako Lars Ulrich zapravo radi to što radi i, na koncu, o tome tko je uopće bio najbolji basist Metallice... Razmišljala sam o Njemu i kako čak malo baca na Hetfielda.
Sutra ujutro pojavio se u majici s kapuljačom, crnom, i motivom s naslovnice Master Of Puppets i najljepšim osmjehom koji je do tada ikad razvukao. Da mu nije bilo ušiju, smijao bi se oko glave, usuđujem se reći.
Metallica me, službeno, pogodila strelicom. Ma koji Amor, Amor je kurac za ovo! Meni su mjesecima, ma i godinu dana plesali oko glave minijaturni članovi omiljena benda, odjeveni u ružičaste haljinice i sa srcima u očima, gađali me iz nabrijanih lukova i strijela drito u tinejdžersko srdašce, a sa svakim zabijanjem strijele ja sam hihotala poput nadrogiranoga merkata. Prestala sam jesti, naravno, da mu budem ljepša (jer tko je ikad voliko naznake ženstvenosti!) i koncentrirala se na učenje apsolutno svih podataka o bendu, enebili ga fascinirala. Mislim da je to počelo zato što me u jednom razgovoru proglasio lošim fanom jer nisam znala da se „Kirk Hammet oženio na Havajima tada i tada, s Havajkom Lanom, bos“. Ovaj detalj s bosoćom čak me i tad ostavio s ogromnim upitnikom iznad glave, ali nije bitno, sad moram naučiti kad se koji oženio, protiv koga, kakve su mu bile cipele i je li ih uopće imao, kako im se zovu starci i djeca... – sve. Hrpetina ekstranepotrebin i uberglupih podataka o Metallici ključ je koji će otvoriti vrata nove dimenzije u mojem životu!
Kad sam kasnije razmišljala o cijeloj toj štoriji, sjetila sam se da u mojoj ljubavi prema njemu nije bilo ništa seksualno. Nikad nisam ni pomislila na to da bismo se možda mogli poljubiti, a da mi je slučajno palo na pamet bilo kakvo pipkanje, vjerojatno bih se rasplakala od muke. Seks? Šta je to? Ne seksaj se jer ćeš ili zatrudnit, ili umrit! Naša je ljubav čista i nepatvorena, mi imamo nešto drugo...

Provodili smo noći i noći tako da jedno drugoga probudimo sms-om i porukom „aj, dođi na chat“. Bili su to jedni od onih chatova sa sto ljudi u istoj sobi, zapravo najklasičniji chatovi. Nisam primjećivala da se tu i tamo zachata i s kojom drugom djevojkom dok ja strpljivo čekam da se vrati meni.
A vratio bi se, prije ili kasnije.
Katkad nismo odlazili na chatove, nego bismo se jednostavno sms-ali. Naravno, ja cijelo to vrijeme nisam pojma imala što on zapravo misli jer smo razgovarali o jako malo stvari. Osim Metallice, tu i tamo bismo se dotakli nogometa, ali kako sam ja obožavala Liverpool, a on Chelsea, brzo bismo otišli na nešto drugo. Tj. opet na Metallicu...
Jednog me dana frendica iz klupe upitala kad ću već nešto poduzeti.
„Po pitanju čega?“ iskreno sam se začudila.
„Ma daj, pa palite se jedno na drugo, to je već i Bogu i vragu očito!“, podviknula je i kimnula glavom u njegovu smjeru, a ja sam obnevidjela od neugode jer „o, Kriste, kako li je samo shvatila, a tako sam to vješto skrivala, OD SVIH, pobogu!“
Bilo je već proljeće i bližio se kraj školske godine. Da, provela sam cijelu godinu dopisujući se, chatajući i pričajući preko satova i odmora s objektom svoje čežnje, ali nikad ništa nisam poduzela.
Zadnji tjedan nastave, vraćajući se navečer s proba, odlučila sam ovo promijeniti.
Odnio vrag šalu, doći će ljeto, ja ću zapizdit u Makarsku, on pitaj Boga gdje, svidjet će mu se netko drugi, meni neće, vratit ću se u školu i bit jadna do kraja života!
Izvadim mobitel iz džepa s namjerom da ga NAZOVEM (!!!!) i pozovem na tribine (popularni fukodrom u gradu, na kojem se, ipak, nitko doslovce ne fuka) i da mu kažem što mi je na duši. Čudnog li čuda, u tom trenutku, baš u tom, stigla mi je poruka! Od njega! Noge su mi se zatresle, oši zacrvenile, a oči vjerojtano budne ušle u REM fazu...
„Vidio sam da ideš s proba. Već sam te i prije htio pitati imaš li Marijin broj. Znam da svirate zajedno, a meni se ona pre-sviđa. Ti si mi najbolja frendica, znam da ćeš mi pomoć...

Suze su mi same krenule, a mobitel ispao na pod. Marija je, slučajno, bila nekoliko metara ispred mene pa se okrenula i prišla mi, zabrinuta. Ja sam rekla da mi se zavrtilo, umorna sam, vruće je i tako to. Malo je sjela sa mnom na klupu dok dođem k sebi, a kad je procijenila da sam dobro, dala mi pusu i otišla. Tada sam prvi put zamijetila koju sisu žena ima...
I poslala sms: „Naravno! (broj) Eto, pa joj se javi. Mislim da je ona baš cura za tebe! Sreeetnooooo!!!!“

Ljeto je prošlo u bjesomučnom plivanju i sunčanju i buljenju u mobitel na koji poruke nisu stizale. Našao je novu zanimaciju. Njegovo je ljeto prošlo u gnjavljenju Marije koja ga je još naredne dvije godine uporno odjebavala.

Oboma je, međutim, ljeto prošlo u neslušanju Metallice: moje – jer je on voli, njegovo – jer je Marija ne voli...

Zadnje uređivanje morcego : 02.02.2011. at 14:09.
morcego is offline  
Old 02.02.2011., 14:41   #25
Upoznali smo se u gradu. On povučen, 19 godina, curu nikad imao. Ja nabrijana, pubertet me taman još lagano držao, 15 godina.

Prvi pozivi i po sat-dva pričanja na telefon. Prvi zajednički izlasci. Prvi seks. Prve ljubomorne scene. Prve suze radi odlaska u vojsku. Prva pisma od desetak i više stranica. Prvi planovi za budućnost.

Prva zabrana mojeg izlaženja van bez njega. Druga...treća...petnaesta. Prva uputstva kako se moram ponašati/ oblačiti/ nekomunicirati sa suprotnim spolom. Provjere, sumnje, posesivnost. Ostavila sam ga. Udario me... prvi i zadnji put.

Prošlo je cca 10 godina od našeg prekida. Još uvijek mi nekad pošalje poruku. Do nedavno mi je i njegova žena povremeno slala poruke. Imaju klinca, sređuju kuću.

Što me privuklo tad njemu? Ne znam. Znam samo da sam uz tu vezu dijelom odrasla a dijelom povukla traume koje su tek nekoliko godina kasnije "riješene" uz pomoć meni i dan danas jako posebne osobe. Ne žalim radi ičega.


Lažem.


Žalim što sam plakala kao kišna godina jer sam sa starim zapela u Dubrovniku a bio je vikend i trebao me moj najdraži nazvati iz vojske te subote...umjesto da sam uživala u svakom trenutku provedenom u tom divnom gradu i na Elafitima. Baksuz.
Pangaea is offline  
Old 04.02.2011., 08:09   #26
Moja prva ljubav

Kad god čujem „prva ljubav“ kroz glavu mi prođe Balaševićeva pjesma. Jedna od onih njegovih slatko-gorkih. Valjda je tako uistinu i s prvim ljubavima, pa su sve slatko-gorke. Moja u svakom slučaju jest. A ovo je priča o njoj. Mojoj prvoj i ujedno jedinoj ljubavi. Jer ovo nije priča o zaljubljenosti. Kojih je bilo dosta u mom životu. Počevši od onih vrtićkih, pa nadalje. Ovo je priča o ljubavi. A ona je bila samo jedna.

Ne znam kad sam ga zavoljela. Znam kad sam shvatila da ga volim. Onog dana kad mi je rekao da me nikad nije vidio tako opuštenu. A tad smo se znali pet godina. Gledala sam ga razmišljajući: što mu je, pa uvijek sam ovakva. I onda sam shvatila...

Shvatila sam da ga nikad nisam dotakla. Osim slučajno ili kad sam morala. Da mu čestitam rođendan, naprimjer. I to bi onda uvijek ispalo nekako nespretno.

Ima o tome nešto u filmu Zaselak (The Village). Znam, ja sam valjda jedina osoba koja ljubavnu referencu nalazi u hororu. Ali njih sam uvijek više voljela od romantičnih komedija. Uglavnom, kad se govori o ljubavi između dvoje likova u tom filmu, govori se o tome kako je očito da se vole jer se nikad ne dodiruju. E tako i ja njega nisam mogla dotaknuti. Iako sam inače osoba koja se grli sa svima.

Ne sjećam se više što sam mu odgovorila tada. Ali danima nakon toga sam samo razmišljala kako da mu kažem da ga volim. I polako skupljala hrabrost. Prisjećala se trenutka od prije par godina kad je on nešto pokušao. I grizla sam se što mu tada nisam dala šansu. Ali tad sam bila u drugome filmu. Zaljubljena u jednu drugu osobu. Pa smo nastavili biti prijatelji.

I onda sam nakon nekoliko dana konačno odlučila da ću mu reći. Našli smo se to popodne, kao i inače. Družili smo se praktički svaki dan svih tih godina. Počeli smo pričati i tad mi je rekao radosnu vijest – da su on i Ana od sinoć zajedno. Ana je dugo bila tu negdje, a sada su konačno odlučili napraviti dodatan korak. Bila sam sretna zbog njega. I bila sam tužna zbog sebe. Mada tuga i nije dovoljno jaka riječ. Jer tog sam trenutka prvi put osjetila da ljubav može fizički boljeti. Ne samo da sam imala osjećaj da mi je puklo srce, imala sam osjećaj da je sve u meni puklo. I da mi svaka ta pukotina stvara nevjerojatnu fizičku bol. Ne znam kako sam izdržala i nastavila pričati s njim. Ali putem do doma, jedva da sam išta vidjela od suza. A bol je iznutra bujala sve jače...

I tako sam u svega nekoliko dana od trenutka kad sam shvatila da ga volim, počela ga prebolijevati. A to nije bilo lako jer sam onih dana dok sam razmišljala o tome kako mu reći da ga volim, shvatila i zašto ga volim. Shvatila sam da sam tih godina uz njega postala bolja osoba nego što sam ikada bila. Da sam napravila stvari za koje ne znam bi li imala hrabrosti sama se odlučiti da ih napravim. Da je uvijek vjerovao u mene više no ja sama. I vidio u meni ono što ja nikad nisam vidjela kod sebe. I tako mi pomogao da samu sebe (konačno) upoznam. I da iskoristim sve svoje potencijale u najvećoj mogućoj mjeri. Voljela sam ga jer sam zbog njega, prvi put istinski zavoljela sebe. Onakvu kakva sam postala upravo zahvaljujući njemu.

I jesam nakon nekog vremena preboljela to što je on s drugom. Ali nisam ga prestala voljeti. I dalje mi je bio najbolji prijatelj. I dalje sam uz njega, zbog njega, bila najbolja moguća ja.
A onda je opet došla bol...

Došla je onog dana kad je meni i jednom prijatelju rekao da je dobio ponudu za posao u inozemstvu i da će je prihvatiti. Meni su iste sekunde krenule suze i samo sam nešto promrmljala, izašla iz sobe i otišla plakati u wc. Kasnije mi je taj prijatelj rekao kako mu je on povjerio da ga je jako iznenadila moja reakcija. Ali meni nije ništa spomenuo u vezi toga. A nisam ni ja njemu ništa rekla.

Prošlo je više od deset godina otkako smo se upoznali. Dvije godine otkako se on odselio.
I dalje ga volim. Ne više na onaj isti način, ali ga volim kao što ne volim nikoga drugoga.
I da, i dalje mi je najbolji prijatelj. Iako se sada samo čujemo telefonom ili online. I vidimo jedva jednom godišnje. No, on je i dalje jedini koji me uistinu poznaje. Koji prepoznaje sve najbolje u meni. Ali i jedini kojem mogu reći i ono najgore o sebi, a da me nije sram. I da me on nakon toga i dalje vidi na isti način kao i prije.

I sretna sam kad mi stigne neka njegova poruka. Poput one da je vidio nešto i sjetio me se. Jer isto tako i mene jako puno toga podsjeti na njega. Vrlo često...

Iako se njemu nikad nisam dala na način na koji sam se predala svima onima s kojima sam bila u vezi, iako od njega nikad nisam dobila nego prijateljski poljubac; od njega sam dobila ono što od nikoga nisam – dobila sam sebe, u potpunosti.

I da, otkako je otišao i nije svaki dan tu za mene, osjećam da se opet malo po malo, iz dana u dan, gubim. I pokušavala sam uz druge, u koje sam se u međuvremenu zaljubljivala, pronaći barem manji dio sebe koji sam izgubila njegovim odlaskom. I ponekad bih i pronašla nešto malo, ali još uvijek ni uz koga drugoga nisam pronašla cijelu sebe.

Evo, to je priča o mojoj prvoj i jedinoj ljubavi do sada. Baš kao u pjesmi, došla je tiho, nezvana, sama i skrila se tu negdje duboko u meni. I ostala...
Velia is offline  
Old 04.02.2011., 15:22   #27
"Hajde zaljubi se u moje oči".. treštala je Tajči iz zvučnika za vrijeme čage viših razreda osnovne škole. Gledala sam ga kako pleše s popularnim curama iz škole. Bio je tako sladak. Nije znao ni da postojim, barem mislim. Ponekad bi me pozdravio na hodniku za vrijeme odmora i meni bi se noge istog trena pretvorile u puding, a mozak trokirao, jedva sam i promucala bok.. Sanjala sam ga stalno, pisala po klupama da ga volim. Jedan dan nije došao u školu. Drugi dan isto. Cijela dva tjedna ga nije bilo. Više neće ni doći, javili su. Nikada ga više nisam vidjela. U bolnici je. Tumor.
Nakon manje od godine dana je umro. Mislila sam da će mi srce puknuti, a suze me ugušiti. Nikada mu se nisam ni obratila. Da barem jesam.
anima sola is offline  
Old 05.02.2011., 02:21   #28
Sinisa

Prva ljubav je dosla u najtuznije doba blize povjesti-pocetak rata,'91g.
Mama i ja,kao i stotine Vukovaraca posle u nepoznato.
Nakon mjeseci u Losinju,zene su krenule nazad,govoreci"idemo za Vukovar"
Ipak,dosli tek dok Djakova.
Smjesteni u tudje kuce,mi smo dospjele u simpaticnu obitelj,dvoje djece..
A ja se sjecam samo njega-Sinise..
Nasi dani u podrumu,dok fijucu granate,a on nasmijan pokusava umiriti mene i sestricu..
Sjecam se djeljenja svake kriske kruha,bonbona,bilo cega..
Sinisine bonbone sam jela ja,a on bi uvjek govorio"neka,bit ce za mene drugi put"
Nisam zavoljela samo te smedje oci,nego toplinu u njima,tu hrabrost poluodraslog djecaka,kojeg su sigurno isto plasili razgovori o ratu,granate iznad nas i bombardiranja,a da nikad nije pokazao taj strah..
Iako mladja,nasli smo se,prerano odrasli,osjecala sam da i on gaji osjecaje,pa makar te "djecije simpatije".
Jednog predvecerja,opet sirene upozorenja.
Sami u kuci,igrali ribice na magnet..
Kad je zatutnjalo,povukao me k podrumu..
Opet ja u suzama,on me opet grli..
Al tad me poljubio u obraz i kosu..
Zasto je zasjalo sunce i rodio se osjecaj nade,sigurnosti?
Rodila se valjda ta prva ljubav.
Nitko vidio,nitko znao.
Sinisa je svaki put,kada smo bjezali u podrum,bio uz mene,grlio ili drzao za ruku.
Oci nasih odraslih nisu imale vremena ugledat tu djeciju paznju,al moje jesu..
Zadnje sto se sjecam,uplakanu njihovu majku i sestru.
Odlazimo cestom,na zeljeznicki.
Rat nas prognao dalje,a moj je Sinisa stajao hrabro,suteci se valjda oprastao od mene,iako je zadnji stisak ruke na pragu rekao vise.
Sinisa je danas sjecanje koje me grije jer je mozda najnevinije i najljepsi osjecaj koji je ostao neokaljan ratom..
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 06.02.2011., 17:27   #29
Nije bitno kako se zvao

Znali smo se oduvijek, ali primijetila sam ga tek tada. Bila sam peti razred, a on tri razreda stariji. Ljubav se ispočetka činila obostranom. Utkali smo zajedno u ta predvečernja druženja na igralištu naše interne zezalice i šale, neizmjerno mnogo pogleda i stvari o kojim bi pričali samo kad bi ostali sami. Godinama kasnije će ostati misterij kako to antisportsko dijete s dvije lijeve ruke i dvije lijeve noge izvrsno igra isključivo košarku dok sam se ja uvijek sjećala, doduše ne uvijek s jednakom količinom oduševljenja, tih godina treninga. On je bio taj – ultimativno mjerilo stvari po kojem sam ispunjala rubrike leksikona. Kako bih drugačije znala da na dečkima najviše volim talijanku?

No, naš mali svijet se uskoro morao suočiti sa svojim jahačem apokalipse – adolescencijom. Njemu je s vremenom naša ljubav postala neprikladna. Tri su godine postale jaz koji ni Golden Gate ne bi premostio. Ostao je, istini na volju, tu, sa mnom na igralištu, ali naša druženja obavijala je sve više šutnja. Prerastao nas je kao stari ružni džemper i sve što smo tkali počelo se parati. Nisam shvaćala što se to zapravo dogodilo, ali više nisam mogla držati korak s njim. Kad sam napokon shvatila, postalo je nebitno. Bilo je bitno iskoristiti sve što život pruža. Ultimativno je mjerilo stvari izgubilo svako svoje značenje. I mada smo vjerojatno opet pripadali istom điru, život nas je razdvojio, a u onim rijetkim trenucima kad bi se sreli, držali smo se podalje s usiljenim ponosom kakvog ga samo tinejdžeri imaju. Zatim smo se prestali viđati uopće.

Činilo se kao da ga godinama nitko nije ni spomenuo. No, vjerojatno je, samo ja nisam primjećivala. Čini mi se čak da je bio potreban izvjestan napor kako bi se sjetila da je to netko tko mi je nekada nešto značio te večeri kad su mi rekli, nakon više od deset godina, da će nam se pridružiti za šankom. Toliko bivših ljubavi, nakon što ponovno čovjek sretne, proizvedu u čovjeku tek osjećaj čuđenja – Zar se meni zaista TO sviđalo? Nisam očekivala ništa drugačije ni sada. Nisam ni razmišljala o tome. Ipak, taj epilog ću ostaviti nedorečen. Moja prva ljubav, onakva kakve je se želim sjećati, završila je negdje malo prije svitanja novog milenija. I na tome ostaje.

[Pokušala sam napisati baš onako kao za zadaćnicu. Nisam mislila da će biti tako teško pisati bez anglizama, ali je zbilja napor. No, uspjela sam. Izostavila sam ih sve. ]
__________________
... and here I said it!
Poredmora is offline  
Old 06.02.2011., 20:28   #30
Imala sam sedam godina kad sam ga prvi put ugledala. Bio je stariji pune tri godine, zreli desetogodišnjak, miljama udaljen od mog djetinjeg pogleda na svijet. Bio je najbolji prijatelj starijeg brata. Dolazio je kod nas jer je brat prvi u kvatru dobio Nintendo, tako da se cijelo "starije" društvo okupljalo kod nas.
Bila sam među većim facama u svom društvu jer sam iz prve ruke znala kako starija ekipa funkcionira, te sam tu i tamo to dijelila s mlađarijom iz moje generacije. Imala sam status "one koja se druži s četvrtašima".
Nikad mu to nisam dala do znanja, ali to je bila ljubav. Bio je voljen, a da toga nije bio ni svjestan

Godinama je to trajalo.
Prošlo je neko vrijeme, bila sam trećašica, oni već šestaši. Totalno nedodirljivi. Povremeno su još uvijek dolazili kod nas, igrali nekakve društvene igre. Jedini smo živjeli u kući, tako da je uvijek bilo najviše prostora za druženje.
Tako su jednog utorka (piše mi u dnevniku), prije više od 15 godina igrali na karte. Brat, Hrvoje i ostatak društva. Igrali su "magaraca". Hrvoje je skupio sva slova, te je za kaznu morao s balkona tri puta glasno viknuti: "Ja sam magarac!".
Provukla sam se za njim na balkon, skupila svu snagu i počela se derati: "JA SAM MAGARAC!". Tri puta.
Hrvoje me pogledao i pitao: "Equuleus, šta ti je došlo?", rekoh: "Umjesto tebe sam vikala. Ne moraš ti.". Hrvoje me pogleda jako zbunjeno, jako zbunjeno.
Mislim da sam u tom trenutku mogla jaaako puno struje proizvesti svojim obrazima.
Pošto je ipak stariji i pametniji, shvatio je moje motive. Nasmijao se i rekao: "Meni je Anita cura."
Eto.
Duuugo sam ga voljela, malo duže se crvenila.
Hrvoje je još duuugo svraćao kod nas, a ja sam morala duuugo učiti zaključana u svojoj sobi u to vrijeme.
Sretnem ga ponekad i dan-danas. Anita je udana i ima dvoje djece. Ne njegove. On je pred brakom.
Ja i dalje volim raditi stvari umjesto svojih muškaraca.
Equuleus is offline  
Old 07.02.2011., 09:07   #31
Zadaćnica - drugi tjedan - Nepravi

Hvala, ljudi.


Hladno pivo je to reklo ovako...

Dosta sam dugo šarao svijetom
Samoću liječio kvantitetom
Na putu sreo ljude, ranjene i lude
I više put' opečene
I u strahu nedorečene

Zato ne jebem više jeftini cliché
Da se samo o onoj pravoj piše
Pa zar nijedna pjesma, nijedan stih
Za onih milijun pogrešnih koje su bile tu
Kad nisam imao nju

Kad sam vikendom staj'o na rubu
I kad je nedjelja zjapila k'o crna rupa
Meni su neprave pružile ruku
I poljupcima odvukle do jutra

Nisu bile glupe, vjeruj mi
Svaka je znala
Kad nema velike ljubavi
Dovoljna je i mala

Nisu bile glupe, vjeruj mi
Svaka je znala
Da šutnja je zlato i da riječi se troše
Možda to nije to ali nije ni loše


Dakle...
Svugdje i uvijek se piše i čita o pravima.
O onima koji su nas povrijedili. Ili nisu.
O velikim ljubavima, vječnim ljubavima, pravim ljubavima...
Haj'mo ovaj put malo o malim.
Ljubavima.
O onim nepravima.
O onima koje smo možda mi povrijedili. Ili nismo.
O onima koji su nam pružili ruku i poljupcima izvukli do jutra kad nije bilo pravih.

I mi smo nekome jednom bili nepravi i pitamo se tu i tamo- sjeti li me se ponekad?
Pa eto, sjetimo se svojih nepravih.
Odajmo počast svima onima koji su bili tu, kad nismo imali NJU...

__________________
After this we have to rewrite all definitions of what awesome stands for.
Morticia Addams is offline  
Old 07.02.2011., 11:47   #32
U životu svakog od nas postoje ljudi koji su bili tek usputna stanica, ali su ipak ostavili svoj trag. Ovo je priča o jednom od takvih.
Prije desetak godina bila sam ogorčena djevojka koja je bila bijesna na svijet oko sebe. Nije da za to nisam imala razloga, ali svejedno sam na ljude oko sebe ostavljala loš dojam. I nije me bilo briga. Jednog dana je moj stariji brat doveo svog prijatelja Maria u posjet. Mario je, baš kao i ja, nosio teret trauma iz djetinjstva, pa se, kad me vidio, nije prepao moje ljutnje. Mislim da je bio jedan od rijetkih ljudi koji me uistinu vidio. Malo-pomalo smo se počeli družiti. Dva mjeseca kasnije svi su njegovi prijatelji pripremali "oproštajke" prije odlaska u vojsku. Svi osim njega. Još se i danas sjećam tuge na njegovom licu kad je rekao da njega nema tko ispratiti. Cijelu tu večer i noć smo proveli zajedno, razgovarajući do jutra u mojoj kući, dok je moja obitelj već duboko spavala. Ništa nije pokušao ni te večeri, a ni ikad poslije i na tome sam mu zahvalna. Jedino fizičko što se ikad desilo između nas bili su poljupci u ranu zoru, kad je već bio na odlasku. Redovito mi je slao pisma iz vojske, ali ja ni na jedno nisam odgovorila. Pisao mi je da me voli, da će otići sa mnom ako ja to želim. Nisam to željela. Zapravo, nedugo nakon što je otišao sam se zaljubila u drugog i to sam mu rekla čim je došao na prvi vikend. Jako sam ga povrijedila, iako to nisam htjela. Još je dugo nakon toga Mario ostao blizu, pri ruci kao prijatelj i rame za plakanje.Davao mi je korisne savjete, prolazio je sa mnom moje nesretne ljubavi, moje krize, a i lošu vezu u kojoj sam kasnije završila. I dalje ništa nije pokušavao, iako mi je povremeno govorio da me još uvijek voli. S vremenom je našao djevojku koja je znala za njegove osjećaje prema meni, no ostala je s njim. Kako je njegova veza postajala ozbiljnija,sve smo se manje viđali. Ja sam, nakon poprilično muke izašla iz lošeg odnosa u kojem sam zaglavila i ušla u zdravu vezu. Mario se oženio i dobio djecu. Tri se godine nismo ni vidjeli ni čuli, a onda smo se našli preko Facebooka. Danas sam dragi gost u njegovoj kući, zove me sestrom, ali mi i dalje povremeno spomene kako sam bila jedino živo biće koje ga je ispratilo u vojsku.
Crnjača is offline  
Old 07.02.2011., 12:14   #33
Divno mjesto za hommage jednom krasnom čovjeku, u daljnjem tekstu poznatog kao Kajk, razlog vrlo interan i nema smisla dalje elaborirat.

Kajk i ja


Kajk i ja upoznali smo se na kraju mog prebolijevanja jedne gadne veze. Jako gadne, onako, s neslaganjem roditelja i psihičkim bolestima i s još mnogo ružnih stvari. Kajk je bio stariji od mene, ali ja mu se mnogo dopala, a i on meni.

I tako, počeli smo vezu, brzo sam se doselila.

Prvi znak da nešto ne valja bilo je moje zaljubljivanje u nekoga drugoga, što je Kajk, kao iskusan čovjek, odmah primijetio i shvatio, ali ništa ne poduzeo, osim što mi je rekao da shvaća i vidi i da je najbolje da mu se povjerim jer on mi tu najbolje može pomoći. Prošli smo moje besane noći, razmatranja da odem na drugi kontinent za onim drugim, vagali za i protiv. Protiv je ipak prevagnulo.

Znao je Kajk da ga ne volim nikako drukčije no prijateljski. On je bio načistu s tim, ja sam se još uvijek zavaravala. Kajk i ja imali smo posve drukčije ciljeve u životu, on je želio obitelj, a ja nisam. On je volio kuhati, a mene pogled na muškarca s kuhačom petrificira. Ipak, cijenila sam to što je znao da mi se mnogo toga ne sviđa, ali nije se mijenjao. On je odlučio ostati svoj, pošto-poto, u nadi da će se stvari možda ipak jednog dana promijeniti.

Nisu se promijenile i mi smo se razišli.

Svejedno, Kajk je bio čovjek koji me naučio da onako pravo upoznam samu sebe. Da vidim što ja mogu pružiti nekome, a što ne. Dao mi je puno samopouzdanja. Bio je strpljiv, krasan čovjek koji me naučio kako da postanem potpuno zaokružena, samostalna i samosvjesna osoba i kako da iz zbunjenog bića postanem suvisla mlada žena koja zna voljeti.

Ali nekog drugoga.

Još uvijek smo u kontaktu. I on se genuino veseli što sam sretna. A on još uvijek traži. Ja mu želim svu sreću.
Nanuša is offline  
Old 07.02.2011., 14:15   #34
Ne vjerujem u Onog Pravog.
Jer On je prije deset godina bio dječak u plavoj trenirci. Prije sedam godina On je bio najzgodniji dečko u razredu. Prije pet godina On je bio onaj kojeg je trebalo spašavati od samoga sebe. Prije tri godine Onaj Pravi je bio onaj kojeg su sve htjele, a ja sam ga imala.
Oni su bili pravi. U tom trenutku.
I koliko god me i loših uspomena vraćalo u ta vremena, ne mogu poreći činjenicu da sam zahvaljujući Njima ovo što jesam.
No ova priča nije o Njima. Ova priča je o onima koji su mene spašavali od Njih.

Nakon svakog kraja dođe neki kojeg se danas možda teško sjetim, no jednog nikada neću zaboraviti.
Moj prijatelj koji možda ne zna koliko mi je značio i koliko mi još uvijek znači. Ne, on nije Onaj Pravi.
On je osoba koja zaslužuje bajku na kojima sam i sama odrasla. On zaslužuje sretan kraj i živjeli su zauvijek sretno. I želim mu to svim svojim srcem.

Sve moje veze su završavale u nečijim suzama. Svi su rastanci bili teški i dramatični. Jer ja sam takva. Teška i dramatična. Jedina priča koja nije završila suzama je Njegova.
Moj Tomek.
Mislim da smo u tom trenutku oboje trebali nekoga tek toliko da zaboravimo, tek toliko da primimo nečiju ruku kad ona stara nedostaje.
I imali smo jedno drugo. Za razgovor. Za zagrljaj. Za novi početak.
Dao mi je mir. Obožavala sam naše kave i priče. Obožavala sam taj osjećaj mira koji mi je sama njegova pojava davala.
Njegovi su zagrljaji bili oni pravi i toplina u tim očima je bila ono što poželiš sačuvati za cijeli život. Voljela sam ga svim svojim srcem, možda ne kao čovjeka s kojim ću ostariti, ali voljela sam ga kao čovjeka.
I još ga volim.
On možda sluti koliko u mom srcu ima njegovog. Koliko ga je tamo ostalo. A kažem da nije bilo ono pravo.
I on, po svemu što poznajem do sada, nije bio Pravi.
Zašto? Zato što više nije ovdje? Zato što se ne budim kraj njega i ne hvatam prvi san u njegovom zagrljaju?
Možda jednostavno nisam dobro pazila na satu kada je definicija Onog Pravog bila izrečena jer ne znam reći niti jedan razlog zašto on nije taj.
Prije nekoliko mjeseci me iznenadio na poslu. Nisam znala da će doći, i toliko sam se iskreno obradovala njegovom osmijehu ne sjećajući se kada sam se posljednji put nekome tako obradovala.
A moj Tomek nije Onaj Pravi.
No pomisao na njega je još uvijek čista ljubav koju ću uvijek s radošću prizivati u ovo malo srce. Bio je tu kad mi je trebao. I bit će tu uvijek.
Jer i oni nepravi su ponekad pravi. I njihov je dodir ponekad ono što trebamo. I onda to cijenimo ili ne cijenimo.
Ponekad jednostavno ne ide, ali ostaje zahvalnost Bogu, Svemiru, Nekome ili Nečemu što ga je poslalo i Njegovu ruku u tom trenutku stavilo u tvoju.

Hvala mom Tomeku koji možda nije bio Onaj Pravi ali je bio sve što mi je trebalo.
Hvala mu na osmijehu, zagrljaju i priči sa sretnim završetkom.
MeInWonderland is offline  
Old 07.02.2011., 14:57   #35
Nakon što sam više od godine dana patila za jednim kojem ja očito nisam bila Ona Prava, tog se ljeta pojavio On. Osjetila sam odmah nešto, da bi kasnije priznao da je i on. No sve je ostalo na tome. Ničemu.

Sreli smo se par mjeseci kasnije. Na jednom koncertu. Jedne hladne prosinačke zime u Zagrebu.

Poljubio me tada i nastavio isto sljedeće skoro četiri godine. Volio me kao niko do tada, i ja sam njega voljela više od svega. Imali smo divan početak, priču koju bi mogla pričati našim unucima da smo ostali skupa.Imali smo Zagreb, imali smo Split, imali smo more, imali smo Zrinjevac, imali smo Marjan, imali smo Sljeme.Imali smo potoke suza ispakanih na kolodvoru, imali smo jednu pjesmu. U jednom je trenutku svijet bio naš.
Uz sve probleme praktične naravi koji su se nizali, mi smo opstajali. Jači nego prije.
Do dana kada nisam shvatila, da on nije moj The one. Ko grom iz vedra neba. Nisam bila od onih koji riskiraju, koji se zaljube na prvi pogled, koji pucaju od strasti. Do jednom.......
I ne nisam mogla dalje s njim, ne nakon što sam upoznala Njega.
Pogazila sam sve što sam rekla, ostavila ga na način na koji nije zaslužio ne znajući tada, da postoje u životu stvari koje je bolje prešutiti.

Srećemo se rijetko, pozdravi me još rjeđe, a ja ponekad sklonim pogled da ne vidim ono nešto u njegovim očima.Jebiga, bila sam kuja.

I pitam se često, je li citat Ima l išta lakše neg obećati, na njegovom fb profilu upućen meni.
zija is offline  
Old 07.02.2011., 15:57   #36
Ona je bila sve sto sam mogao pozeljeti i jos uvijek ne razumijem zasto to nije bilo dovoljno iako je bilo i previše. Ponekad čak ne razumijem od kud meni pravo tj tko se usudio uopce darovati mi poziciju iz koje ja odlučujem dali ja nju želim ili ne. Jer ona je bila u svemu bolja od mene, iako to nikada nebi rekla niti primjetila no ja sam znao al' joj nikada nisam rekao. Bio sam tek običan balavac, više balavac nego mlad, koji je uvijek mogao računati na nju i ne znam dal mi je to odgovaralo ili mi se činilo prelako..

Upoznavali smo se pola godine. Nasli bi se na istom mjestu, slusali istu muziku, plesali bi .. naravno, bez da se znamo. Jednostavno nam je pasalo da smo jedno pokraj drugog. Tu i tamo bi se pogledali,nasmjesili i nastavili se druziti sa svojim mislima (ustvari naravno razmisljali smo jedno o drugom i uzivali u tome sto ne znamo nista jedno o drugom i kao da smo nekako po dogovoru odgađali taj trenutak kada ce se jedno od nas dvoje obratiti ovom drugom..)


Bio sam sretan kada bih izasao van i opet ju sreo u klubu, izlazak mi je odmah bio 500x bolji a i njoj su se oči uvijek zacaklile kada bi nam se pogledi sreli, prštalo je oko nas.. sjaj, uzdah i osmjeh. Uvijek je iznova fasciniralo i bilo prezanimljivo znati da imas nekoga koga nemaš. Mozda je i to sve skupa bila pogreska od početka, mozda smo predugo inzistirali na distanci ne želeći išta pokvariti ..


Naravno nije se dogodilo da nikada ne progovorimo. Oboje smo strasno voljeli glazbu i to nam je bila prva poveznica pa tako i tema. Ona više nije netko koga imam a nemam niti netko koga ne znam. Ona je sada Petra. Malena zgodna Petra. Lijepih očiju, sitnog ali skladnog tijela,duge crne kose koja se spustala sve do guze. Bila je vrlo inteligentna, zabavna i zaljubljena.

Ustvari prva i jedina osoba koja bi meni divljem, odgovarala. Imala je način tj nije ga imala nego je jednostavno bila takva da mi nesto kaze a ja se smirim, poslusam. Pasalo mi je kako se ponaša prema meni, kako svojom preciznom vagom baci točno onoliko tona i riječi koliko treba da sutim. Iako sam osjecao da sam ''jači'' od nje ili da je ona više zaljubljena i znao da mogu nekako što hoću, nikada to nisam izabrao.. jer to je bila ona.


Pošto se naš ples pretvorio u zagrljaje i poljupce, tišina u razgovore, sve ono što nismo znali sada smo znali. Na red je dosla i tema dali bi mi trebali biti cura i dečko. Nije doslo do onog klasičnog pitanja - e hoćeš li biti? Nego je jednostavno tema dosla sama po sebi. Ona je odlučila da ne želi vezu jer joj paše ovako, da se vidimo kad se vidimo a uvijek se vidimo i jer nema vremena za vezu jer studira. A ja ionako nisam ustvari niti znao što je veza i koliko vremena treba za nju.

Dobio sam Petru i gratis svu slobodu. I s vremenom ona je postajala sve zaljubljenija a ja sve slobodniji. Nisam se znao nositi sa time sto nekoga imam, nekoga kome je stalo do mene, tko je uvijek tu. Nisam shvacao izazov a izazov je ono što privlači dečka u dvadesetim godinama. Ja sam odtrčao za izazovom a ona je to prihvatila jer mi je sama ponudila slobodu. Bilo joj je teško i znao sam da joj je teško no moje misli su otišle jednim drugim vozom jednoj drugoj ljubavi..


Kada je ta ljubav pukla, ona je još uvijek bila tu.. sa istim sjajem, sretna jer me dočekala.. iskrena.. bilo joj je žao što mi je dala onu slobodu.. plakala je.. poljubili smo se opet, nakon godinu dana .. ona mene jer me voli a ja nju jer sam joj se divio. To me sve zbunjivalo.
Nije više moglo biti isto, jer sam osjecao krivnju što sam uopće otišao a pogotovo jer sam otišao nekome tko joj nije niti do koljena..


Vrijeme je napravilo svoje.. uvijek je se sjetim, znam da je dobro jer je dobra i ne zasluzuje nista manje od biti sretna.


Ona će zauvijek biti lijepa uspomena, cura koju ne smijem zaboraviti kako bih nekoga mogao naučiti nešto od onog što je ona naučila mene i jedna prava al ne prava ljubav ili ipak prava, ne znam...





Ovim putem pozdravljam Petru.
__________________
sistem : žaba guta rodu.
pbeatz is offline  
Old 07.02.2011., 18:14   #37
Pik dama

Tu sam. Na brodu s prijateljem koji me nagovorio da odem s njim na jednu turu, iako sam se ježila od pomisli da ikad budem hostesa. Jedrilica me oduševila i prevladala je želja za takvim iskustvom. Iako sam uživala u društvu starog para gostiju, tražila sam trenutak da se družim sa starom prijateljicom, i iskoristila jedan poduži odlazak na ručak lažući kako sam preumorna da bi išla s njima. Prijatelj je znao šta se događa i odlučio me pokrit.

Otišli su, kad me nazva i pita može li dat moj broj jednom svom poznaniku skipperu. 'Nema za zapalit, reka sam mu da ti imaš, pa me upila da te zovem. A dobar ti je momak, bit će ok društvo!' Iako preferiram samoću, nekako sam povirovala prijatelju koji rijetko griješi u vezi mene i prihvatila igru. Spremala sam brod, čisto da nešto radim, kad je ovaj ušeta na brod. Bez ikakvog upoznavanja, dala sam mu materijal, i nastavila čistit po salonu dok je on sprema trubicu. Vodili smo neki razgovor, onako lagano kao da smo stari drugovi.

Nije ostavia na mene neki specijalni dojam, ali sam navečer poželila opet imat društvo za aktualni sport. Bia je veseljak, a veselja mi je falilo. I pričao je o svojoj dugogodišnjoj curi da mi da do znanja da ima nekog tko mu je važan. To mi je vraćalo vjeru u ljubav. Nazvala sam ga, i prihvatia je. Padala je kiša a mi smo šetali bosi do neke crkvice di nas nitko neće vidit u bezakonju. Motali smo sitne, sitne trubice. I nakon svake bi bilo: 'A mogli smo još jednu!'. Razgovor je postaja sve bolji i bolji. Zaboravljala sam na tugu u tim razgovorima. I osječala se kao žena nakon dugo vremena kad bi primjetila kako me gleda. Kao za nekog vraga, tri dana je bila nevera i nismo mogli isplovit. I tri dana smo se družili. Što sami, što s društvom, bili smo tu negdi, stalno blizu.


Doša je i taj dan i isplovili smo. Negdi na sred kanala je prijatelju zazvonia mobitel, a ja sam znala tko je tamo. Pričali su o tome di tko ide i nekako, eto, slučajno, se dogovore da bi mogli skrenit s rute i naći se opet u istom mistu, ovaj put nekom drugom. Prokleto more, i sunce, i misec i zvizde, i otoci, di god smo se sreli sve romantičnijeg od romantičnijeg. I dalje smo se nalazili pod izlikom pušenja i za ono šta ljudima inače treba 15 min nama je trebalo po 4-5 sati. Ali vidila sam da stvari ne idu na dobro. Smijali smo se sve više i gleda me sve željnije. A on je jedan od onih vjernih, koji nije ima mrlje u zadnjih mnogo godina. A ja povriđena, već jako dugo, nisam bila živa godinama.

Prošao bi dan da se ne vidimo, ali čuli bi se zbog nečeg. I potrošili cili bon, prvo on, onda ja. Sreli bi se opet i ponovili cilu priču. Godila mi je pažnja, iako sam bila na strani cure, nisam mogla odolit, nisam se godinama tako osječala. Pričali smo o tome. Otvoreno kao i o svemu drugom. Nije zna reć pada li mu teže ono šta pričam, način na koji mislim ili moje tijelo. A ja sam mu objašnjavala da je glupa muška mandrila koju bi sve to prošlo čim bi se posexali. 'Za tebe, evo računaj, kao da jesi!'. Smijali smo se tome, ali je reka:'Bojim se da bi tad bilo samo još gore.'. Stajali smo na sigurnoj udaljenosti, strast je rasla i doslovno smo provodili vrijeme sjedeči 2 metra jedno od drugog. Dok se ne bi digli sve bi bilo u redu. Kad bi se digli, kao da su nas nevidljive sile vukle jedno prema drugom dok netko ne bi zaurla: 'Miči se od mene!'. Nekad je bia pametan on, nekad ja.

I odlučili smo da to treba stat. Nismo se više viđali, sretali, iako bi se tu i tamo čuli. Do jednog dana. Mislila sam da je negdi na sjeveru, ali smo se sreli na jugu. Pa je on mislio da sam ja na jugu ali smo se sreli na sjeveru. Pa smo se opet sreli. Pa opet. Pa opet. I tako cijelo ljeto. Kao da nas je neka sila spajala. Bilo je smiješnih situacija. Nisam radila jedno vrime i odem u grad na moru kod prijateljice. Izađem iz diska u sred noći i odem na taxi tu ispred pitat vozi li do sljedećeg grada. Tražim taxistu, i netko mi kaže: 'Eno ga priča s nekim'. Potapšam čovika po ramenu, okrene se a ispred njega ON. Pijan k'o majka, gleda u mene, bulji, protrlja oči, udre se po čelu, kaže na glas 'Totalno sam otiša u k***' i nastavi pričat s taxistom. Ima je problema s priviđanjem kad god bi vidio brinetu moje građe. Tolikih da je i kad me vidia mislia da mu se priviđa.

Sreli smo se ponovno jednom u nekom gradu. Tu večer se išlo na party, brodom. Cila večer je prošla odlično, tu je bilo njegovo društvo, svi su nanjušili što se događa, ali nitko nije virova da zaista ništa nema. Nagovarali su ga da zaboravi da ima curu, a mi smo im govorili da su budale. Ujutro smo otišli u sobu malo u miru popričat prije rastanka. Nikad neću zaboravit razočaranje na licima ekipe kad su nakon sat vremena upali u sobu i našli nas kako obučeni, sjedimo svak na svojoj strani bračnog kreveta i pričamo:'Pa vi stvarno samo...pričate!'. Samo ih je pogleda a ja sam bacila komentar nakon kojeg je ovaj jednim potezom demonstrira strahovit ponos zbog mog intelekta.

Otišla sam, a tad je navodno poludia u želji da ide zamnom. Stvoria se tamo 2 sata kasnije, na tom pontonu di sam bila, zgrabia me za ruku i odvuka u kabinu prvog broda koji je bia tu. Naglasila sam mu da je pijan a on je....ne znam kako je sve ostalo na poljupcu. Kad se sitim, kao da je bia sex svemirskih razmjera. Nikad takve strasti.

I trajalo je to. Trajalo je dugo, toliko dugo dok nisam osjetila da sam sebe uvjerava da želi samo sex. To više nije bilo to. Rekla sam mu šta me to toliko boli i šta me muči, i da se ne igra. Shvatia je valjda i on da nije za igru. I ostalo je na jednom simpatičnom poznanstvu. Dan danas me nekad zna nazvat i nakon dugog razgovora reć: 'Uf kako ću sad i******'. Ne znam tko je tu lud. Ja samo znam da sam zbog toga preživila kad je bilo najgore.

A smiješne situacije se i dalje događaju. Ovo ljeto se nismo nikako vidili prva dva miseca. Do jednom. Čudno je bilo... Uletila sam s nekim razlogom u jedno disko na jednom otoku, u žurbi trčala po disku tražeći nekog gosta, u jednoj ruci hrpa francuskog keša, u drugoj 3 mobitela kojih bi se novinari rado dočepali, umorna kao pas, ne znam tko mi glavu nosi, stanem na sekund, odjednom me netko zgrabi za rame i trese me. Gleda me čovik u oči, prepoznajem njegovog najboljeg prijatelja, vidim ON tu do njega, tupo me gleda bez riječi, a prijatelj mu VRIŠTI i smije mi se u facu na sav glas! Uspijem se išćupat, kažem 'Idem ja sad!' i odem. Nisam znala što mislit...čemu takva reakcija...ali imala sam drugih briga na pameti.

Sutra me nazvao i priča mi što je bilo. Stajao je u disku s frendom, već na izmaku snaga nakon paklenog dana koji je završio još paklenijim neplaniranim izlaskom, i rekao mu: 'Koji jebeni dan, šta se sve izdogađalo, još samo fali da Madam sretnem!'. U tom trenu prijatelj ga zgrabi za rame, trese ga, počima VRIŠTAT od smijeha, on gleda šta mu je, i na kraju druge prijateljeve ruke ugleda mene. U šoku me pogleda, a ja ga tupo gledam i kažem:'Idem ja sad!'.

__________________
Oprosti mi Bože šta sam Dalmatinka...

Zadnje uređivanje Madamoiselle : 07.02.2011. at 19:35.
Madamoiselle is offline  
Old 07.02.2011., 19:38   #38
Kad god se sjetim mog Nepravog, ni dan danas nisam načisto je li on možda bio Pravi kojeg mi je Svemir poslao u krivi čas. Oboje s istim ožiljcima iz prethodnih veza, oboje željni ljubavi, oboje istraumatizirani manjkom iste, oboje izmrcvareni grižnjom savjesti zbog netom završenih prošlih veza u kojima smo, opet oboje, teška, najteža srca ostavili svoje bolje polovice jer smo znali da to nije to.

U njegovim očima vidjela sam svoje snove i čežnje, u njegovom zagrljaju osjećala se sigurno, ali ponekad, samo ponekad, u istim tim zelenim očima u koje sam tako često krišom zavirivala nadajući se da ću naći pripadnost, nailazila sam na zid. Strašni, debeli, neprobojni zid. Ja nisam bila ta.

Često ga se sjetim u svojim lutanjima i previranjima. Je li baš moralo tako, eh da smo se kasnije sreli, i sve ono što se čovjek pita kad je na dnu i sam.

Da, vratio me u život moj Nepravi, bio je tu kad mi je najviše trebao, nadahnuo me, vratio mi nadu i onda onakvu izranjavanu dokrajčio svojim odlaskom. O, kako sam bila hrabra kad me ostavljao! Ja sam njega tješila, smirivala, govorila mu da će u meni uvijek imati prijatelja.... Htjela sam ga poštedjeti grižnje savjesti što me ubija, glumila život dok me preplavljivala smrt; o da - bila je to uvjerljivo najteža uloga na mom repertoaru....

I danas ponekad sretnem svog Nepravog. Sretan je. Oženjen s Pravom. Sretna sam i ja zbog njega.
Premda jedan djelić mene i dalje žali što to nisam mogla biti ja.
hard-candy is offline  
Old 07.02.2011., 20:16   #39
Krtica
Ovo će zasigurno izgledati kao još jedna već pročitana štorija, samo su glumačka lica drugačijih crta i obrisa. Uloga je moja i njena. Ako neka daleka budućnost čeka starca i pruži mu prašnjavu knjigu kako bi mogao uploviti u bunar prošlosti, onda bi moja knjiga velikim dijelom sadržavala poglavlje "Ona".
Ime nije potrebno, to je ionako skup znakova. Ona je bila moja Krtica. Bila je prva kojoj je uspijelo prokopati onaj kanalić u srcu i tamo pronaći domak. Prva koja je bila sve. I bila je slijepa baš kao i Krtica, čak i previše slijepa što će se na kraju pokazati kao kraj. Kraj jednog lijepog poglavlja. Upoznao sam je u svijetu virtuale, na njezinu incijativu odlučili smo vidjeti kako zbilja diše. Rekla je "Dosta mi je čekanja".
Bila je zima, prvi mjesec netom nakon njezina rođendana. Sjećam se da sam od nervoze uspio promašiti kovanicu u Manduševac. Dobro, iz drugog pokušaja je uspijelo. Nakon što je ona kasnila dobrih pola sata mislih si "prokleta kovanica i moje vradžbine". Prvi spoj je prošao relativno dobro, izuzmemo li da je ona većinom šutila dok sam ja brbljao kao navijena ura. Branila se da je od nervoze ali joj baš i ne vjerujem pošto je rundala vodku. Sjeli smo u 14-icu, krenuvši prvotno ka narodnom kazalištu, a onda produžili na Savski. Ona je bila ta koja je poduzela i prvi korak kada se uslijed svoje doze alkoholiziranja odlučila mene poljubiti. Mene je vazda morila misao što, kako i zašto. Zato sam i bio onaj koji je vječito preispitivao "a što bi bilo kad bi bilo". Tako je to i počelo, pomalo pod kočnicom opreza a nastavilo se u nekakvom polu-mirnom, polu-divljem vlaku četiri ipo godine.
Postoji li izbor najdražega sjećanja, najdraže slike ili uspomene, kako izabrati ono nešto posebnije od drugoga? Odustajem od toga. Spomendar je oslikan Korčulom, oslikan je hranom, pjesmama, morem, oslikan je ispijanjima kava, sanjarenjima i životnim planovima, imenima. Bilo koja stranica je slika života, dakako da tu ima ponešto i loših, ružnih uspomena ali uglavnom lijepih. I onda nestade. Pale su ružičaste očaline. Ostala su dva stakla različitih dioptrija. Što karakter, što životna okruženja i uvjeti sve više su izranjali na površinu. Počela je snivati snove za koje sam znao da uz mene neće uspjeti ostvariti. Počesto sam se pitao može li posesivnost bivati toliko malenom da ne smeta slobodarskom umu? Može li društveno biće disati zatvoreno u okviru istih lica? Kada osjetiš da to što si uklonio sebe i svoje biće nebi li drugi dio tvoga srca bio potpun u svojemu pogledu, znaš da je putu došao kraj. I teško je, prekinuti osjećaj navike. Ali bolje je i sačuvati sve te lijepe uspomene nego hiniti da se usprkos svemu može i mora, pa da malo poduži put sva ta sjećanja okuje u crnilo.
A Krtica? Bila je prava i neprava. Prava suptnica jednog prošlog vremena.
Bastrado is offline  
Old 07.02.2011., 20:34   #40
„Nekada je svog Pravog Frajera imala svaka ulica, zgrada, ulaz, svako malo ili veliko mjesto svugdje u svijetu. Neovisno o kapitalizmu i socijalizmu, blokovima, nesvrstanima, staležima, ta izumrla vrsta je bila malobrojna, ali sveprisutna. Kao neka mreža, bili su pravilno raspoređeni svijetom i branili su ga od dreka. Tek sad to znamo, sad kad su nestali.“

Upoznala sam ga jedno ljeto. Bila je to jedna suncana kava. I znala sam da mu se svidjam, od prvog momenta kad me vidio. A ja sam u tom momentu lizala rane i razmisljala da li bih se uopce u ista upustala. Jer nema onog klika, nisu mi koljena ni jednom klecnula.

Nastavili smo se dopisivati i vidjati jos mjesec, dva onak povremeno, kao tu smo si, ali kao da ni jedan ni drugi ne znamo kaj bi. I mic po mic, nasa druzenja su postajala cesca, poceo mi se svidjat, imao je neki mir, bio je tu. On je to kuzio, kroz zezanciju se upucavao, ali i dalje se nis nije desavalo. A ja sam i dalje lizala rane.

Poljubila sam ga prvi put u zimi. Iznenadio se. I tako je pocela nasa veza. Bio je tu, predobar za mene. Sve za mene. Nova skinuta mjuza za mene, kava ujutro u krevet za mene, masaza poslije posla za mene... Nitko se za mene nikad nije toliko brinuo kao on. Nikad vise necu naci nekoga tko se toliko nece bojati pokazati da me voli kao on. Tko ce biti njezan kao on. Tko ce me paziti kao on. A ja sam i dalje lizala rane.

Prekinuli smo. I uzasno sam plakala tih dana, i zbog sebe i zbog njega. On je htio da pokusamo ponovo. Jesmo. Iako sam ja znala da sve ono sto sam dala kao razlog prekida nije istina, i da nema toga sto bi on mogao napraviti, a da postane Pravi. Jer sam zbog Pravog lizala rane.

Prekinuli smo opet nakon par mjeseci. Sad finalno, gotovo, kraj, nema vise. Ostavila sam njemu na izbor zeli li da ostanemo u kontaktu ili ne. Javio se nakon kratkog vremena jer je zelio da ostanemo prijatelji, jer sam mu ja super, jer sam jedna izuzetna cura kakvu ne sreces svaki dan, jer sam bila tu kad je njemu trebalo i nije bilo nikog. I sad je jedan od mojih najboljih prijatelja. I mogu mu stvarno reci sve. Osim da nikad nije kod mene imao pravu sansu, koliko god divan bio, jer ja jos uvijek...
double effect is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:59.