Treba li razvijati dječju kreativnost?

[skeptik]

Cesto se nasim skolama zamjera da ne razvijaju dovoljno kreativno razmisljanje u djece. Takodjer se zamjera da djeca i mladi najcesce vole oblike zabave koji ne razvijaju kreativnost (vecina popularnih igracaka, vecina popularnih kompjuterskih igrica, vecina popularne literature, filmova i TV emisija, izlasci u kafice i diskoteke, ...)

Medjutim, treba li nasem drustvu zaista da bude sto vise kreativnih ljudi? Naravno, kreativci su itekako potrebni, no mislim da za drustvo ne bi bilo dobro kad bi kreativci bili u vecini. Naime, vecina profesija (u odrasloj dobi) NE zahtjeva osobitu kreativnost. A drustvo ne moze funkcionirati ako netko ne obavlja i te "glupe" poslove. Netko ce reci - OK, netko (zapravo vecina) treba raditi nekreativne poslove, ali tim ljudima moze samo koristiti ako su u slobodno vrijeme ipak kreativni.

Medjutim, meni se cini da ce covjek koji razmislja kreativno TEZE prihvatiti da svakodnevno 8 sati radi nekreativni posao. Stovise, cini mi se da ce zbog svoje kreativnosti LOSIJE obavljati nekreativni posao nego netko tko nije kreativan. Stoga, mislim da je u globalu ipak dobro sto drustvo ne potice kreativnost u vecoj mjeri, te sto su kreativna djeca vise iznimka nego pravilo.

Sto vi mislite?

[adriatic]

skeptik kaže:
Medjutim, treba li nasem drustvu zaista da bude sto vise kreativnih ljudi? ... ... ...
A drustvo ne moze funkcionirati ako netko ne obavlja i te "glupe" poslove. Netko ce reci - OK, netko (zapravo vecina) treba raditi nekreativne poslove, ali tim ljudima moze samo koristiti ako su u slobodno vrijeme ipak kreativni.

Medjutim, meni se cini da ce covjek koji razmislja kreativno TEZE prihvatiti da svakodnevno 8 sati radi nekreativni posao. Stovise, cini mi se da ce zbog svoje kreativnosti LOSIJE obavljati nekreativni posao nego netko tko nije kreativan.

Prvo se moramo dogovoriti što je to "naše društvo" kako ono može funkcionirati i kakvo bismo željeli da bude.

Odgajamo li ljude (za slobodu) ili robove (za stvaranje profita), a ako je ovo drugo onda je poželjno da kreativnih bude jako malo jer su velika opasnost porobljivačkom poretku.

No djeca su po prirodi kreativna i samo je pitanje koliko ćemo ih (drastično) sputati, tj. prisiliti da se prilagode budućem jarmu.

[Pallas]

skeptik kaže:
Stovise, cini mi se da ce zbog svoje kreativnosti LOSIJE obavljati nekreativni posao nego netko tko nije kreativan. Stoga, mislim da je u globalu ipak dobro sto drustvo ne potice kreativnost u vecoj mjeri, te sto su kreativna djeca vise iznimka nego pravilo.

Bravo, odlicno!

To je vrlo cest problem - ljudi nemaju maste i svoje poslove obavljaju mehanicki, u gabaritima koje nisu sami odredili i koje, k tome, ne razumiju.

[WeM]

skeptik kaže:
Medjutim, treba li nasem drustvu zaista da bude sto vise kreativnih ljudi?

adriatic:

Prvo se moramo dogovoriti što je to "naše društvo"

dvojbi mali miliun! a samo se ameri javljaju s marsa!

To je vrlo cest problem - ljudi nemaju maste i svoje poslove obavljaju mehanicki, u gabaritima koje nisu sami odredili i koje, k tome, ne razumiju.

ko da su na marsu!

[skeptik]

Pallas kaže:
Bravo, odlicno!

To je vrlo cest problem - ljudi nemaju maste i svoje poslove obavljaju mehanicki, u gabaritima koje nisu sami odredili i koje, k tome, ne razumiju.

Hm, sad mi nije jasno jel se ti slazes ili ne slazes samnom?

[Pallas]

Jao, jao, nisam te pazljivo citao... Evo, jos jednom -

Da, uzrokovao sam zabunu. Naime, napisao sam da je problem sto ljudi nisu mastoviti.

Ti, si, medjutim napisao nesto drugo - da je mastovitom covjeku tesko obavljati rutinski posao (slazem se) i da ce ga teze obavljati od onoga tko nije kreativan. Hm... Teze... Mozda. Losije - nikako.

Naime, sam imao neke radove po kuci. Gledajuci "majstore" kako rade zakljucio sam da je problem vecine njih sto nemaju bas nista maste.

Daklem, mislim da bi kreativnost trebalo poticati. (ergo, cini se da se ne slazem s pocetnim postom)
(ali, da, slazem se da su mastovita djeca rijetka)

Uf, ispade zapetljano...

[Essenca]

Pa valjda nigdje ne bi trebali biti imperativi "za slobodu" ili "za roblje" koji bi kao takvi, sami po sebi, isključivali opet neke druge imperative.
Ta zar bi se poslovi trebali dijeliti na "one glupe" i na "one manje glupe" jer to zaista zvuči kao da čovjeku kažeš da je glup, tup i (..navedite sami)samo zato što ne radi posao koji je po nekim principima okarakteriziran kao nedinamičan i nekreativan.

Netko voli rutiniranost, netko izazove i nepoznanice u obavljanju poslova. Nekog rutiniranost u poslu koji mu daje kruh svagdašnji~čini kreativnijim u njegovom slobodnom vremenu-e kako bi se neopterećenije bavio nekom drugom, osobnijom zanimacijom.

I koji su pak to principi po kojima čovjeka koji se npr. bavi poslom na nekoj tekućoj vrpci trebamo nazvati zaostalim jer kao, tko pametan to može?!
Pa po meni taj čovjek isto tako može biti i sjajan, skroman, jednostavan. Treba to i izdržat, točnije~podnosit na način koji spada.

Konačno, što je kreativnost? Težnja prema nečem većem?
A što je to veće?
Veća plaća? Veća kuća ili pak veća unutrašnja ispunjenost samog čovjeka?
A možda se radi i o isturenijoj direktorskoj fotelji, vrag bi ga znao..

A možda kreativnost znači i kad možemo obavljati 550 poslova istovremeno.

skeptik:"Stoga, mislim da je u globalu ipak dobro sto drustvo ne potice kreativnost u vecoj mjeri, te sto su kreativna djeca vise iznimka nego pravilo."

Ovo ti zvuči grozno

Ne bi li u slučaju nešto veće kreativnosti nego što je sada zastupljena, društvo bilo ponešto sretnije, zadovoljnije, a time i prosperitetnije?
Bi zasigurno!
Osim toga, u takvom društvo bi postojalo i lijeka za tzv. rutinske poslove.
Veća plaća. Masnija. Mnogo masnija
I eto ti rješenja.

[Anteaa]

Nije mi jasno da se netko, i to vrlo ozbiljno, zbilja priupitao treba li uopće poticati dječju kreativnost !

Ni odrastao čovjek ne smije zanemariti svoju kreativnu stranu (premda ovdje pretežu drukčije teze, ja iskreno vjerujem da smo svi mi više ili manje kreativni; samo tu kreativnost na drukčije načine ispoljavamo), a kamoli dijete.

Ne zaboravite da nas upravo to djetinjstvo određuje i profilira kao osobu sa svim unutarnjim bogatstvima koje u sebi nosimo (i nudimo svijetu)... a ne kao nekoga tko će jednoga dana glumiti stroj.

[beatrice]

Anteaa kaže:
Nije mi jasno da se netko, i to vrlo ozbiljno, zbilja priupitao treba li uopće poticati dječju kreativnost !

meni pitanje ne zvuči tako jendostavno/ jednostrano.
u stvari, na nekoj deklarativnoj razini, DAAA, svi smo mi za kreativnost.
Al kad to treba sprovest u praxu...
Mislim da bi tu pedagozi imali šta za reć više od mene, al da provan:
svjedoci smo sve veće uniformnosti društva, a ako uzmemo za istinito da se karakter razvija do ranijih godina djetinjstva (po nekima čak samo do 7 godine) i to je to, onda je jako bitno kakve vrijednosti navade usadimo našim potomčićima.
U isto vrijeme, dječica su odraz našeg roditeljstva, naš uspjeh il ne uspjeh, projekcija (ne)ostvarenih želja i ambijcija.
Da prizemljim teoriju:
Nedavno sam bila kod kućnih prijatelja i Majka Familijas me pita da šta ja mislim o novom načinu potpisivanja njenog najmlađeg diteta (mali je jako rano počeo spelovat, a sada je sa 5 godina odjedanput počeo izvrćat potpis, pisat ukrivo, svako slovo drugom bojom i sl...). Rekoh da su nas učili da je to normalno doba za istraživanje vlastite kreativnosti, da je to dobar znak jer se on sad igra sa pojmom zapisa i transkripcije, postaje svjestan svog stvaralaštva, svoje "moći" nad slovima, ispituje dokle može ići sa tim i u biti cijela je situacija jako pozitivna te da bi ga, ako ne već podržavala, trebala ostaviti na miru sa njegovim experimentiranjem. (napominjem, klinjo je u vrtiću i uistinu nije bitno kako će on napisati svoje ime)
Onda je došao trenutak za potpisivanje božićnih čestitki i jedno pet minuta uputa: Znaš, sad se ono lipo potpiši, ne ono tvoje, da vide drugi da ti stvarno znaš pisat a ne samo šarat.
O konkretnoj roditeljici bi mogla još pisat (ne da sinu da sam boja crtež novogodišnjeg bora jer nikad "ne pogodi boju zvijezde i kuglica"... ), al mislim da ovo nije čudan ni izoliran primjer. Jednostavno, svita i susida poradi bilo je bitno da se mali potpiše "kako triba" "da se vidi"...
Za one koji misle da je ovo trivijalan primjerić, a kako će se tek takvi roditelji potavljat kod krupnijih kreativnih zahvata, ako je bitno "potpisati se pravilno" čak i u dobi kad se to o tebe ne očekuje!

[Anteaa]

Kako sam, stjecajem okolnosti, imala priliku pratiti nastavu nekoliko profesorica u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, odgovorno tvrdim da su djeca puno bolje reagirala na nastavne jedinice koje su bile kreativno motivirane i u kojima se od njih tražila (u zadatku) kreativnost. Da samo vidite kako ta djeca pišu, glume i recitiraju! I još uz sve to uživaju! A za sve je "kriva" kreativna profesorica. I uz takav pristup, ta djeca su naučila i one "must know" podatke... Čak, štoviše, iskreno se iznenadih njihovim znanjem jer su upravo ti (osnovnoškolci) imali više znanja (u konkretnom primjeru - na području jezika) nego neki zagrebački gimnazijalci.

S druge strane, satovi nekreativne profesorice su bili tako zamorni da sam i ja htjela pobjeći glavom bez obzira. Djeca nisu znala ni one najosnovnije stvari... i bilo me sram gledati u oči takvom hrvatskom školstvu.

Ove primjere navodim, jer sam tim situacijama svjedočila. A vjerujem da ih ima bezbroj u raznoranim područjima i fazama života...

[Barbabianca]

Misliš ono "I NOVAC I JA"

Essenca kaže:
Pa valjda nigdje ne bi trebali biti imperativi "za slobodu" ili "za roblje.

Netko voli rutiniranost, netko izazove i nepoznanice u obavljanju poslova.

Mislim da je bitno pitanje gradimo li "Brave New World" (Po Huxley-u ili Bush-u svejedno) ili humani svijet za slobodnog čovjeka. Ako radimo samo zato da bismo preživjeli moramo biti nesretni. Ako nismo na poslu (bar donekle) ispunjeni, neće nas spasiti nikakva "kreativnost" u "slobodno vrijeme".

Ovo tvoju drugu rečenicu moglo bi se ovako prevesti:
Netko voli biti stroj, a netko čovjek.

Dokazano je da su najteži i najpogubniji za psihičko zdravlje rutinirani poslovi, kao npr. posao na pokretnoj traci i sve slično. malo kojem čovjeku IQ-a iznad 90 će se to sviđati (zapravo mislim ni jednom). Za mozak se najviše odnosi ona izreka : Use it, or lose it!

Nepoticanjem kreativnosti, čovječanstvo bi se guralo koracima, i koracima natrag.

adriatic:

Odgajamo li ljude (za slobodu) ili robove (za stvaranje profita), a ako je ovo drugo onda je poželjno da kreativnih bude jako malo jer su velika opasnost porobljivačkom poretku.

Baš tako.


Kreativnost sama po sebi ne mora značiti puno, ako i ostali povoljni "uvjeti" nisu zadovoljeni.

Skeptik, nikako se ne mogu složiti s tobom. Ako ljudi budu postajali u globalu sve kreativniji, naći će se način na koji će se ti glupi poslovi raditi bez da kreativan čovjek prolupa. Iako, s obzirom da je prosječni IQ u Hrvatskoj samo 90, ne trebamo se bojati da ćemo ostati bez jeftine radne snage.

I slažem se s Anteaaom......no more to add

[Essenca]

Ma nu šta ova čeljad govori...use it or lose it

Ima i ona...the more u use it, the more you lose it

[nitko i ništa]

Pianje je posve razumno uzme li se u obzir središnja dogma psihologije: sreća ovisi o stupnju uklopljenosti u društvo.
Kad se shvati da je ta dogma pogrešna, da su kreativni ljudi sretniji, čak i kad nisu dobro uklopljeni u društvo, od dobro uklopljenih čija je kreativnost ugušena, onda je jedina 'dilema': želimo li da ta djeca budu sretni ljudi?

[skeptik]

Da se razumijemo, ja sebe smatram kreativnim a vjerujem i da me to cini sretnijim. No radi se o meni kao pojedincu, ne treba to generalizirati. Netko drugi je mozda sretniji kad se dobro uklopi u drustvo i kad si kupi novi mobitel, nego kad napise nesto originalno i nekonvencionalno na ovom forumu (npr. da kreativnost mozda NE treba poticati ).

Dakle, ja kreativnost smatram vrlinom pojedinca. No kad bi SVI imali tu vrlinu, pitam se da li bi to moglo imati negativne posljedice na funkcioniranje drustva? Sto bi se npr. dogodilo sa sistemom baziranom na kapitalizmu kad bi vecina iznenada shvatila da je besmisleno teziti potrosackom nacinu zivota? (Time ne kazem da materijalisti ne mogu biti kreativni, ali nije to nepovezano ...)

[skeptik]

nitko i ništa kaže:
Pianje je posve razumno uzme li se u obzir središnja dogma psihologije: sreća ovisi o stupnju uklopljenosti u društvo.
Kad se shvati da je ta dogma pogrešna, da su kreativni ljudi sretniji, čak i kad nisu dobro uklopljeni u društvo, od dobro uklopljenih čija je kreativnost ugušena, onda je jedina 'dilema': želimo li da ta djeca budu sretni ljudi?

Ovo si malo nejasno srocio:
Tvrdis li da su sretniji oni uklopljeni ili pak oni kreativni? Ja sam shvatio da hoces reci ovo prvo, no nisam siguran ...

[nitko i ništa]

skeptik kaže:
Ovo si malo nejasno srocio:
Tvrdis li da su sretniji oni uklopljeni ili pak oni kreativni? Ja sam shvatio da hoces reci ovo prvo, no nisam siguran ...

Hoću reći da nas najveći dio psihologa uvjerava: 'ako se dobro uklopite biti ćete sretni.'
Pošto je to laž - jer je sreća u ljubavi i u kreativnosti (kao što je znao npr. Reich - onda bi sve psihologe valjalo bičem istjerati iz Države, kao što je Platon svojedobno pjesnike.

[nitko i ništa]

Evo, dan kasnije mi moj vlastiti doprinos raspravi izleda pomalo suludo pa da se razjasnim.
Rečenica 'istjerati ih iz Države bičem, kao što je svojedobno Platon pjesnike istjerao iz svoje' je citat jednog blago ekscentričnog lika koji ima psihologinju za ženu, pa mu je vjerojatno stoga ponešto povećana agresivnost prema toj profesiji. Dobro, odabir citata je moj - eto, nisam odolio. Mea culpa.
Zašto Platon ne bi primio pjesnike u svoju Državu (naravno, on nije spominjao bič, niti istjerivanje - samo ih ne bi primio u svoju novu Državu)? Zato što su bogovima pripisivali sve one suviše ljudske slabosti, time uvjeravajući ljude da su te njihove mane nešto OK, '...pa i bogovi ih imaju'. Dakle, pjesnici su nepoželjni utoliko što ljudima kažu: 'U redu je da živite tako kako živite, bez težnje za ičim višim, boljim, ljepšim.'
Psiholozi danas imaju sličnu društvenu funkciju. Svako malo se nađe neki današnji psiholog koji zaključi da je neki velikan iz prošlosti imao neki psihički poremećaj, ako ne i mentalnu bolest. Jedina je šteta što tada nije bilo psihologa da ga izliječe. Lijepo se mogao uklopiti u društvo i ne biti nikakav velikan, već zadovoljni mediokritet.
Jer kriterij ljudskog života za psihologa je 'normalnost'. Pod tim oni shvaćaju 'prosječnost'. Dakle najuspjeli život za psihologa je najuklopljeniji, dakle najnormalniji, dakle najprosječniji, dakle savršeni mediokritet. Nietzscheov 'zadnji čovjek'. A sve one koji imaju ambicije za nečim boljim, ljepšim, višim, pravednijim, valja liječiti.