Južnoslavenska traganja.

Šta nam je nakon svega ostalo? Samo traganja. I dobro osmatranje situacije. Nepristajanje na frakcije izazov je: ali donosi i slobodu.
Nakon perioda titoizma, opet se ne pronalazimo, gledajući spolja, umjesto unutar sebe, u svoje već postojeće odlično hijerarhijski strukturirane intime. Nekad Alija Sirotanović, gušenje svih građanskih prava, odsustvo i duhovnih sloboda, neumske vikendice, afera Agrokomerc, nekoliko porodičnih klanova za svaku republiku. Danas produžeci ti istih klanova, većinom u istim partijama, kojima se Evropa smije.
SDP-ovci iz svih horor-državicâ stizali su kući nakon svojih osnivačkih skupština početkom 90-ih, krijući da su im se na internacionalnim socijaldemokratskim skupovima njihove tzv. bratske partije smijale: obično su im postavljali pitanje: kako možete baštiniti ono na čemu lijeva opcija ne postoji. Lijeva opcija je ono kad ne bacaš papirić po gradu, kad ne pljuješ ispred sebe, na to ne prisiljava ''Tito, partija, omladina, akcija'', to ili jesi ili nisi: ako nisi a pokušavaš to nakaradno stvoriti dolazi problem.
I da li je prije bilo isto, ili danas. Ma, kvaka je da je potpuno isto. Još mi lutamo, još smo idealistički nastrojeni, još crtamo mentalne bedževe, a idoli su nam bilo pozitivci, bilo negativci, ali oni koji su poletni, koji su revolucionari. Istodobno, se može primijetiti da smo uplašeni, i da ne bismo voljeli živjeti onu hladnoću koja je imanentna Zapadu. No, moramo zapamtiti da nas niko neće pitati: ulazak ili neulazak u EU je čista forma, ali vrijeme koje dolazi nama će sigurno prići, iako mi njemu ne budemo htjeli. Hladnoća, individualizam, usustavljenje stižu, bit će velikih promjena. Bit će interesantno promatrati ove sadašnje tzv. revolucionarno-novotalasne struje od kojih već jedan dio ne mogavši da izdrži pritisak, počinje nostalgirati za komunizmom.
O, da, da ne ostanemo nikome dužni: tu su naše divne nacionalne stranke: vanzemaljci u samoekspanziji. I oni su na skupovima vani, nakon što bi svako promuhabetio sa svojom dijasporom, odmah gledali najbližu internacionalu, koja bi baš njima odgovarala. I oni su krasni, pa se znalo dešavati da dvije k'o ''jaje jajetu'' slične stranke, jedna iz jedne, a druga iz druge horor-države, pristupe različitim internacionalama: i to je bilo ''šprdnje'', jer za razliku od naših monarhija, internacionale partijske vani iako različite, razmjenjuju iskustva, pa su znale, štošta na račun naših izgubljenih jadnika reći, jedne drugima.
Pa, gdje je bilo bolje? Prije ili sada? Tajna je u tome da je potpuno isto. Prije Sirotanović, i prisilne akcije, humanitarni rad, pripadnost partiji, ograničavanje vjerskih sloboda, mir sa copyright kao u dvd-lažnim bajkama, jedna sretna aždaha sa glavama.
Danas, nema neumskih vikendica, nema despota Tita, možda jednog od najvećih mafijaša, žigolâ, i državnik koji je u svoje vrijeme trošio desetinama puta više od tadašnjih npr. američkih predsjednika. Čuli ste, gospodo, da je Staljin, najveći zločinas 20 st., a onda Hitler. No ne, najveći zločinac je Tito, pa Staljin, pa Hitler. O, da, bilo je tada starih, iskrenih komunista, koji su bili spremni da vrše diverzije, za svoju bratsku majčicu Rusiju, skoro je bio jedan fantastičan TV-prilog, u kome partizanka navodi, kako bi ona i danas da se situacija ponovi opet pokušala izvršiti diverziju i pomoći Rusiji. Ali, ti slučajevi se mogu nabrojiti na prstiće ruke. Istina je 90 % apsolutno nevinih ljudi otišlo. Znamo iznos tadašnje YU-populacije, a znamo i ruske. Pomnožimo to, pa ćemo vidjeti da je nekoliko puta više nastradalih na Golom Otoku, s obzirom na broj stanovnikâ YU : RU, nego što je to slučaj sa Kolimom i Sibirom i svim staljinističkim čistkama skupa.
No, ni danas nam ne cvjetaju ruže. Nema više neumskih vikendica, koje sam fascinirano gledao sa jadranske magistrale (iako sam tada već bio poprilično odrastao, ideali su živjeli: a u kome nisu), ali danas svaki naš komšija ima nekoliko vikendicâ, kćeri i sinovi su mu obično već odškolovani dijasporično, a on ima fiktivne poslovne prostore i glavninu konta negdje vani: osim ako nije Rašo ili Mladić, pa da su im računi blokirani, ili dobijaju novce na ruke.
I evo opet zamke: tu su ovi novokomponirani moralisti (među kojima ima zaista i izuzetno vrijednih ljudi), koji ustaju i kažu, da onaj koji tako gleda situaciju da je ljubomoran, ili da ništa ne čini, ili da je izgubljen, ili da ne uživa život, a sve je zapravo još pogrešnije, jer vrijeme prolazi, svako samo svojim postojanjem oličava ono što jeste (a što sa čak ni najekstremnijim poretkom nema veze, ako si sretan, možeš biti i u fašističkoj Njemačkoj, i stvarata svoja najbolja djela, baš onako kao što je činio veliki Jaspers, ili kako je on to lijepo rekao, možeš jednostavno bitisati sa svojim snom, ne konfrontirajući se sa datim vremenom: primjer je naravno radikalan, ali čovjek definira prije svega ono što jeste, a ne ono što je bio ili će postati), no ako malo dublje pogledamo situaciju vidjet ćemo da ništa bitnije nije promjenjeno. Dobili smo zločinačke tj. mafijaške organizacije, policijski dužnosnici u svim instant-državicama vrše zaplijenu, a zatim prodaju droge, paralelna ekonomija šverca kafe, cigaretâ, i dok ja ovo pišem, fantastično funkcionira.
I pogađamo o čemu je riječ: pad morala, prodaja ljudi za sve i sva, lažni idoli, odsustvo srednjeg sloja, često promjena neadekvatnih zanimanja, porast prostitucije, narkomanije: nalazimo se u tranzicijskom društvo.
Prema najmirnijim i najstabilnijim teoretičarima sociologije, na makroplanu, tj. globalnom planu, možete uvijek u svijetu ustanoviti tri vrste društava: društvo u nastanku, tranzicijsko društvo, i društvo koje je izašlo iz tranzicije.
Svi analitičari vrlo brzo će vam reći da ima jako mnogo društava koja su izašla iz tranziciji, ali oni malo odgovorniji, složit će se da je takvih u svijetu veoma malo.
Stvarna društva koja su izašla iz tranzicije, karakterizira: ono što sociolozi, psihoanalitičari, i ekonomisti nazivaju: umor, tj. duboki uvid da nakon ''razbijanja glavom od zid'' je dovoljno da svaki pojedinac, ali dobro zapamtimo, ''svaki'' pojedinac ima minimum odgovornosti prema zajednici u kojoj živi, i onda društvo funkcionira kao spontano i prirodno dobro. Tu nije potrebna revolucija, nagli potez, ili promjena plana djelovanja.
Psiholozi i psihoanalitičari, oni kojima je to struka, kažu da političare, poslovne ljude, te one koji su posvećeni obrazovnim strukturama, u tranzicijskim društvima karakterizira tzv. sindrom misionarstva, bilo da su njihove namjere čiste ili ne. Oni intenzivno nastoje promijeniti ono što u nekim slučajevima može dovesti kasnije do katastrofalnih posljedica. Naravno, u takvim prijelaznim sociološkim tvorevinama postoje i tzv. sindrom nihilističnosti. No, onih, pogađate, koji trezveno gledaju situaciju, pokušavajući da mijenju sebe, a ne ugrožavajući tokove okoline, je najmanje.
Eh, sad, pored npr. Švedske, ili SAD-a, ili Norveške (na području Skandinavije se stoljećima ratovalo), ili Njemačke (i tu se stoljećima ratovalo; ratovi feudalni, plemićki, krstaški itd.), postoje i četvrta društva: eksperimentalna (tj. stvorena vještački) ili društva budućnosti: Singapur, Malezija...
Ankete mežu turskim državljanima pokazale su da preko polovine njih sanja, kad bi dobili priliku, nekadašnje Osmanlijsko carstvo. Znači kad bi dobili priliku, oni bi opet palili franjevačke manastire (i ako im je usput i fratre u njima) u BiH, zavodili harač po Lici, a crkve pretvarali u džamije.
Turska je tranzicijska.
Evo, Njemačka nije, ona je izašla iz tranzicije. Ankete su pokazale da u storyju Anne Frank ne vjeruje najmanje 70 % njemačke populacije (ostatak su vjerovatno bar polovina imigranata, što znači da skoro svi Nijemci i danas ne vjeruju u holokaust), a kad im je u drugoj anketi postavljeno pitanje da li bi nešto od svojih ubjeđenja implementira, odgovor je skoro stopostotan bio da su umorni, i da nekadašnje iskustvo ''ne bi ponovili''.
Ovo promatram kao nešto pozitivno, a ne negativno, iako je pokazatelj horibilan.
Svi smo mi ljudi isti: ako ne ošamarimo ženu, šamaramo je fizički mislima možda deset puta gure. Zgazimo vrapca na prijelazu gdje nije potrebno, a sutradan neko na toj mrlji napravi saobraćajnu nesreću, teško se povrijedivši. Primjer je krajnje hipotetičan, no on otkriva onu staru nametanu floskulu o opraštanju, a ne zaboravljanju, od čije patetike mi se ''okreće stomak''. Ne mogu da oprostim što mi je neko čisto nesputano u djetinjstvu opsovao nekog od članova porodice, a da tražim od nekog drugog da oprosti meni, ako sam mu ne daj, Bože, naudio ne verbalno, nego fizički. A iako je neko drugi doveo prostor moga življenja u takvu situaciju, i on također nije to učinio iz patetičnog razloga, nego zato što su mu ostala sjećanja, i barem 1 % istinitosti, u onome što su mu pričali prijatelji, neko iz sopstvene porodice, ili TV-programi, pa makar to bila i najgora laž.
Ljudi se i dobro i loše ponašaju po inerciji, zato što je njima tako dobro, zato što na taj način sebe kreativno ispoljavaju. I onda kad se te manje kvalitetne kreativnosti sinhroniziraju dođe do ratova.
Hoće li Nijemci ikad oprostiti. Možda jedan manji broj i to djelomice. Ostali će potisnuti. Zaboraviti. Umoriti se. I transponirati svoju dobrotu na potpuno novi način prema Židovima, opravdavajući sebe negdje duboko nesvjesno i praveći se svjesno da holokausta nikad i nije bilo. Tako i za sitne stvari svako od nas reaguje. A kamoli da odgovaramo na tako krupne stvari kao što je primitak u EU, ko je ispravan ili ko nije. I ko je kome šta nekada učinio. Osim ako nismo sveci. Ako svako od nas nije svetac.
Podsjetila me ona tema o primitku ili neprimitku Turske u EU, na jednu drugu opservativnost. Na primitak u EU, sve zemlje gledaju na dva načina: ili euforično (sjetimo se, to je tzv. sindrom misionarstva), ili pesimistično, autistično, konzervativno, znači zatvoreno (sjetimo se, to je tzv. sindrom nihilističnosti).

Prvi gledaju na to kao na propulziju manifestativnosti svoga naciona, a u suštini je bijeg od korijena, a drugi kao na gubljenje identiteta. Ovi drugi gledaju na EU, kao na uspostavljanje nekadašnje Jugoslavije, što je apsolutno i nemoguće: ne samo da to ljudi više ne osjećaju, nego i državne i ekonomske hijerarhije kritično promijenjene.
No mi smo siroti mali mravci; i na dva repera treba staviti težište, jer neminovnost je vremena da budemo asimilirani u veću zajednicu, napokon globalizacija je planetarna (a ona uključuje ne samo svoju regresivnu, nego i ekspanzionu stranu: bez obzira da li je ona pozitivna ili negativna, ili neutralna): treba staviti težište na jezik: bilo koja nacija u regiji ne smije ga gubiti, i treba staviti težište na: folklor, i u tradicionalnom smislu, i u smislu njegovoga osuvremenjivanja.
Jer, udar će biti strahovito jak. Već je cijela regija preplavljena pop-kulturom (ovog ili onog kvaliteta), amerikanizacijom, te anglizacijom, koje uz svu pozitivnost, donose i gubljenje autohtonih identiteta.
Tamo na književnosti, prije dosta mjeseci, naveo sam postojanje hrv. pisaca u okviru hrv. književnosti. Na religiji, filozofiji, gdje se u stvari ljudi najbolje vide, vidio sam (ne generaliziram, jednostavno je bio takav sticaj okolnostî, ali čovjek odgovara na trenutnu situaciju, jer u tom trenutku imaš relaciju sa takvim ljudima), 80 % temâ jednovjerski i jednonacionalno obojenih, pa reko' da ne povređujem nikoga da stavim hrv. književnost.
Na ovo sam se vratio i zbog jezika, jer ako stignem, pisat ću o tome ovdje neki drugi put, zastupam nenacionalnu podjelu književnosti. Uopće, veoma se rijetko čuje da je neko bh. pisac, to kao da je izbačeno, što možda najbolje govori o mentalnosti ljudi u regiji.
Dakle, da se vratimo: sačuvati jezik po svaku cijenu, svaka nacija mora: hoće li to biti putem međusobne komunikacije, uspostavljanja novih standarda, ili putem purizma, nebitno je: sad smo svi u istoj ''buli'', koliko susjedna država sačuva od jezika, toliko će i ova pored nje, pa makar se potpuno konceptualno razilazili. Amazon to rješava prosto: izuzimajući Sloveniju (mada se i sa Slovencima dobrano razumijemo) gleda tržište od nekih 20-ak milionâ, traži svoje promotore, prvo probne, onda apsolutne. Njegova ispostava, posredništvo, predstavništvo, ili knjižara neće biti na 20, nego na 200 ili 1000 m kvadratnih; knjige koje se ne prodaju za nekoliko mjeseci idu 20 % niže, godinu 50 % niže itd., a jezički priručnik za engl. ima da downloadirate besplatno ako treba, kad se konektirati na site na kojem se možete upoznati sa najnovijom ponudom sa Amazona na ''vašem'' jeziku. Oni koji već znaju neki od svjetskih jezika, kupit će zbog brže ponude, hira, kiča, promjene, ili samodopadljivosti, knjigu na engl. Doći će do katastrofalnih situacija, da je DVD izdanje za učenje nekog stranog jezika, jeftinije od čitanke za prvačiće. Ne vidim da je neka zemlja (možda su neke samo malo više, neke malo manje) ni blizu dobro ekonomski, kulturološki ili kulturno spremna za udar koji će uslijediti. Čak i da postoji maksimalna razmjena kadrova, komunikativnosti, i dobre volje, opet bi se morali činiti neki ustupci. Zašto nisam rekao da sačuvamo književnost. Samo zato što jezikom komuniciramo, on je kako je Cortázar upućivao ona prva pozitivna barijera, impuls, da bi se onda u korelativnost jezik i književnost nadopunjavali. Što više sačuvamo od jezika, imat ćemo i više književnosti.
Druga stvar je očuvanje folklora. Ajvatovica, Mujo Hrnjica, Marko Perković Thompson, ili pravljenje kruha u Gorskom Kotaru: nešto negativno, nešto pozitivno, nešto radikalno svijetlo ili tamnom kako već ko doživljava, nebitno: samo neka se razvija, ne ugrožavajući slobodu drugosti i drugačijeg. Eto nama evropskih prepečenica, pa hop: paški sir je specijalitet, daj da ga uz bolje cijene proizvodite manje, a manje ćete i raditi, pa hop: travnički sir, direktno ga transportiram, ja plaćam sav prijevoz do Švedske, jer je specijalitet, opa: šopska salata, zašto je ne proizvoditi u malim plastičnim pakovanjima, jao: vaše djevojke tako lijepo izgledaju, plaćamo im dnevnice da na sajmu samo budu i stoje uz vaše, a sada i naše EU-proizvode. Vaš je foklor divan, metode učenja vrlo stabilne, ali samo da mi malo inkorporiramo dio časa, da poboljšate vašu EU-efikasnost. Opet ista stvar, nebitno kako će se ko boriti za produžetak autohtonog tradicijskoga kontinuiteta, hoće li odabrati put razmjene iskustva, nadopunjavanja, ili vlastiti put: bitno je samo da se očuva.


P. S. Nisam baš uman i pismen, i vi sve ovo više-manje znate i bolje nego moja malenkost, postovi su zaista dugi, i ako budu prihvaćeni zahvaljujem moderatorima (ako su suviše dug, slobodno neka moderatori pobrišu topic): molili su me nesudionici foruma, koji gledaju u ekran, a ne uključuju se (nekima nisam mogao trenutno ovo poslati mailom, ali stići će to već preko drugih do njih, ako ne pročitaju ovdje), da nešto napišem. Ako imate komentare samo navalite.

[nitko i ništa]

Dream kaže:
...Lijeva opcija je ono kad ne bacaš papirić po gradu, kad ne pljuješ ispred sebe...

Ma nije to lijeva opcija, to je elementarna pristojnost.
To lijevo/desno je kod nas poprimilo tako groteskne razmjere da to već graniči s bolešću. Nedavno je u jednom postu na Politici Dalaj Lama proglašen ljevičarem.
Ljudskost, pristojnost, nisu lijevo ni desno, to su posve pogrešne kategorije za razmišljanje o tim pojmovima.

nitko i ništa kaže:
Ma nije to lijeva opcija, to je elementarna pristojnost.
To lijevo/desno je kod nas poprimilo tako groteskne razmjere da to već graniči s bolešću. Nedavno je u jednom postu na Politici Dalaj Lama proglašen ljevičarem.
Ljudskost, pristojnost, nisu lijevo ni desno, to su posve pogrešne kategorije za razmišljanje o tim pojmovima.

Imaš pravo.

[Mljacko]

nitko i ništa kaže:
Nedavno je u jednom postu na Politici Dalaj Lama proglašen ljevičarem.

A neg šta je?

[nitko i ništa]

Mljacko kaže:
A neg šta je?

Jel' se zajebaješ ili šta? Vjerski i državni poglavar jednog naroda, koji je to pravo stekao svojim rođenjem a ne svojim zaslugama, koji je iz svoje zemlje pobjegao pred komunistima koji su rušili njegove hramove pod parolom 'religija je opijum za puk'...Kakav ljevičar? Papa je veći ljevičar od njega - on je barem izabran na dužnost. Radi se o poglavaru jedne teokracije.

[Kosmarac]

E ali je na onom koordinatnom sistemu politicke i ekonomske levice i desnice,oznacen kao levi liberal. Ne znam da li ste se tamo testirali. Mogu naci link pa postaviti na politiku,ako to niste do sada radili.

Kosmarac, lijepo si to primijetio, ali ovdje se govori o tome da ljudi sude i tamo gdje uopće nemaju temelja za bilo kakvu prosudbu.
Da ženu koja mi se sviđa ili ne sviđa odmah proglasim lijevom ili desnom.
Ili semafor.
Ili težnju neke žene da me osvoji time što će patetizirati, praviti se luda, i biti neiskrena.
Ili da priđem bogu ili Bogu, ili nekoj istini pa da joj dam svoju autobiografiju.
A da prodavaču kad tražim kruh pitam kakve je kvalitete isti - desne ili lijeve.
Ili priđem ženi i kažem: Lijevo te volim, i za tebe desno gorim; zato sam cjelokupno tvoj.

Pa što nisi, majke ti, Kosmarac, stavio taj link za ''koordinatni sistem političke i ekonomske levice i desnice'', ovdje.
Hajde, please, stavi ovdje, tražio sam na politici, ne mogu pronaći.

[Kosmarac]

Eno postavio sam ga tamo,pa se tamo i anketiraj. Al evo ti ga i ovde.

http://www.politicalcompass.org/

Izvini što sam te opterećivao. U pravu si, našao sam topic na politici.