Nemogucnost uklapanja u okolinu

[martinmerc]

Pozdrav ljudi, trebao bih vasu pomoc jer ne znam kako izaci iz svoje situacije.
Imam 24 godine, te sam student na jednom privatnom fakultetu kojeg si sam placam. Na testu osobnosti ispalo mi je ISTJ-T. Inace vise sam old school sto se tice svega.

Ukratko, kao mali sam bio hiperaktivan te nisam mogao u miru uciti jer bi stalno razmisljao o necem drugom. Slicno je i danas(makar se cinim previse pasivan te nezainteresiran za okolinu ali u glavi mi je kaos) makar je laksa situacija pa mogu sam nauciti a u osnovnoj skoli mi je trebala pomoc oko toga (matematiku ili bilo sta sa racunanjem sam smatrao nocnom morom). Period proveden u osnovnoj skoli mi je bio najdrazi nekako jer smo svi bili isti, malo je bilo podjebavanja ali nista strasno. U srednjoj je krenula nocna mora jer se ni sa kime nisam slagao osim mozda 2-3 u razredu. I da napomenem, zensko drustvo mi je uvijek vise pasalo nekako jer sam se lakse razumio sa curama. Sa drugima sam se znao potuci cak. Na faksu sam ok s ljudima, u nekom profesionalnom ali miroljubivom i srdacnom odnosu iako mi je tesko bilo upoznati sve ljude. Oni koji me dobro znaju, govore mi da sam dobra i postena osoba prije svega (u par navrata sam naiso pa vratio skupe mobitele ljudima, volontirao sam u Slavoniji za vrijeme poplava itd da ne brojim)

Inace, ne dolazim iz bogate obitelji te nemam puno materijalnih vrijednosti. Moja obitelj je prosjecna. Odnosi unutar obitelji su uredni iako se otac i majka znaju nekada posvaditi pa ne pricaju neko vrijeme. Odgojen sam vise od bake i djeda koji na zalost vise nema jer su oni bili sa mnom dok su roditelji bili na poslu. S majkom nisam imao nekih vecih problema kao ni sa ocem ali otac se u zadnje vrijeme nesto promijenio te je postao liberalniji, otvoreniji i to mi je jako cudno i neprihvatljivo jer ga prije takvog nisam vidio. Od oca sam uvijek zamisljao da bude neki autoritet te uvijek u pravu a sad je totalna suprotnost tome a malo me i plasi na neki nacin jer nije ista osoba koja je bila prije.

Inace moja osobnost je takva da sam ja rezervirana osoba i jako jako tesko se mogu negdje uklopiti. Stvar je u tome da kad pricam s ljudima na poslu ili negdje da ne znam o cemu da krenem pricati te kad mi oni postave neko pitanje imam osjecaj da se opravdavam i da me napadaju. Sad radim jedan posao (studentski) gdje sa mnom jos radi 7-8 studenata. Ja mislim da sam crna ovca medju njima iako radim posao bez greske. Sa mnom je u tu firmu dosla jedna cura i savrseno se uklopila (doduse uvijek svi muski favoriziraju zenskog clana ekipe nekako). Ja sam uvijek nekako volio raditi sa starijim ljudima nego sa ljudima mojeg godista jer mi je lakse bilo pricati sa starijima a i volio sam slusati njihove savjete. Ovi ljudi s kojima radim su vise onako hiperaktivni, ubrzani i pricljivi dok sam ja totalna suprotnost. Uvijek mi moraju 2x ponoviti nesto kako bi shvatio (makar to je vise meni u glavi security check da nesto ne zabrljam) i mislim da im zbog toga idem na zivce jer misle da sam "glup". Ja sam inace osoba koja uvijek ide po principu sigurnosti te slijedi upute a ne izmislja toplu vodu. Sa strankama na poslu sam srdacan i pricljiv ali nakon 5min pricanja postaje mi tesko razgovarati jer ne znam o cemu i kako. Sa svojim kolegama na poslu ne znam o cemu pricati te vjerojatno misle da sam cudak.

Mene sad zanima posto sam se opisao, kako da se postavim i kako da rijesim svoj problem? Meni je tesko dolaziti na posao (a promijenio sam ih par i svuda je ISTI problem jer ne mogu razgovarati s ljudima) jer znam da sam na neki nacin "teret" kolegama. Tesko mi je i koncentrirati se jer mi je u mislima da "kako postoji opasnost da nesto zabrljam" a razmisljam o 100 stvari istovremeno. Meni je lako ovo vama pisati npr ali uzivo pricati s ljudima mi je tesko jer se izgubim. Recimo, pitao me prijatelj jel bi radije zivio kao Todoric (mirno, tiho, povuceno bez skandala itd) ili Dan Bilzerian (samo zenske oko njega, razbacivanje parama, stalna putovanja itd) i ja sam rekao da bih radije opciju Todorica. (nemojte me krivo shvatiti, znam sta je napravio od agrokora i suosjecam sa radnicima konzuma ali ovdje pricamo o stilu zivota).
Evo dragi ljudi, molio bih vas savjet. Sto uciniti, kako se postaviti i sto napraviti? Hvala za vase vrijeme!

[The Maystor]

I ja sam introvert, i ja se teze snalazim sa ljudima ispod 30 godina, vise se ni ne trudim uklapat u okolinu, chillam pa kaj bude, oni koji me zele kuzit ce me i nekaj pitat, koji ne źele, ko im kriv

[martinmerc]

A gdje ti radis, kako si zadovoljan svojom radnom okolinom? Mislim ja imam 24 godine i kad vidim ljude oko sebe svi izgledaju otvoreno, ekstrovertno itd a ja ispadam lud. Jos ljudima ispada najgore kad se oslone na mene a uvijek pomognem nesto i dobro odradim sta god treba.

[Detektor]

Sličan problem ja imam,kad me netko pita nešto o privatnom životu,doživim to kao napad i ne mislim se otvarati jer mislim da bi to netko to mogao iskoristiti. Tako sam se jednostavno osjećao glupo među radnom okolinom jer se sve svodilo na trač,ruralna populacija koja meni nikako ne odgovara i sa time sam imao problem u srednjoj što sam ja bio jedini iz grada. Što sam napravio? Dao sam otkaz,nisam više mogao biti među njima i znam da me opet to čeka,ja sam više za individualne poslove gdje me nitko ne smeta i volim biti sam,ne trudim se da se uklopim u okolinu,niti me čuješ niti me vidiš jer zašto bi ja morao gubiti živce makar bilo za novac ako nemam svoj mir? Ja uopće takvoj okolini neću dati povoda za tračanje a opet dam pa ako tračaju neka tračaju o tome kako sam miran i kako ih ne želim. Ne može se netko tko se ne voli kazati okolini prilagoditi drugačijima od sebe.To kao kad bi okolina ostala isto što i ti. Neki vole biti viđeni neki ne.

[Tourniquet_]

I ja sam takva.
I ne znam si pomoći, jako me brine kaj drugi misle, a ne bi htjela biti takva
Nedavno sam završila stručno i u neko dogledno vrijeme ću počet radit opet i cijelu tu godinu sam bila toliko anksiozna, nervozna i napeta da sam baš počela imat i simptome fizičke, a i imunitet mi se srozao. Nisam neka jako sramežljiva osoba niti plašljiva, a takva ispadam pred ljudima. Samo sam introvert. Bila sam u sobi u uredu sa 2 žene i stalno su mi govorile da zakaj samo šutim, da samo radim i slično. Mrzim to čuti. Rijetko se s kim "nađem" na istom nivou, u uredu sam srećom imala kolegicu koja je bila tu negdje s godinama i s njom sam se super složila ali baš mi je s ostalima neugodno bilo. Nije da sam to samo osjećala, stvatno su me svi procjenjivali, propitivali, gledali ispod oka, odmjeravali i sl.. i ne znam se nosit s tim.
Tako da me sad strah prevladao i zapravo radi toga uopće ne želim ići raditi, makar naravno da to negdje duboko u sebi želim. Užas.

[The Maystor]

martinmerc kaže:

A gdje ti radis, kako si zadovoljan svojom radnom okolinom? Mislim ja imam 24 godine i kad vidim ljude oko sebe svi izgledaju otvoreno, ekstrovertno itd a ja ispadam lud. Jos ljudima ispada najgore kad se oslone na mene a uvijek pomognem nesto i dobro odradim sta god treba.

Uredski posao al za malu placu {baś prije par dana naśao}, a imsm 27, i prije sam slican poso radio, s bivseg posla sam naso prijateljice koje su mi velika podrska.

I ja pomognem mnogima al za uzvrat ne ocekujem jer nema smisla ocekivat

[martinmerc]

Zar ne postoji neka opcija za nas da se "mrdnemo"? :/ Inace, kad si popijem onda sam pricljiv i sve al ovak nema sanse. Nekako osjecam da mi treba nesto da me "podigne" jer kao da bi me to izbavilo iz ovog sranja. Nego kako vi u vezama funkcionirate? Prije mi je bilo lakse naci curu a sad sve teze i teze jer sam sve izbirljiviji.

[The Maystor]

Ja i kad kavu popim sam pricljiviji, a pogotovo pivu .

A ono nisu zene sto su bile, sve je rjedja prirodna ljepota i da zraci iznutra.

[Happyning]

martinmerc kaže:

...Ukratko, kao mali sam bio
hiperaktivan te nisam mogao u miru uciti jer bi stalno razmisljao o necem drugom.
Slicno je i danas(makar se cinim previse pasivan te nezainteresiran za okolinu ali u glavi mi je kaos) makar je laksa situacija pa mogu sam nauciti a u osnovnoj skoli mi je trebala pomoc oko toga (matematiku ili bilo sta sa racunanjem sam smatrao nocnom morom). Period proveden u osnovnoj skoli mi je
bio najdrazi nekako jer smo svi bili isti, malo je bilo podjebavanja ali nista strasno. U srednjoj je krenula nocna mora jer se ni sa kime nisam slagao osim mozda 2-3 u razredu. I da napomenem,
zensko drustvo mi je uvijek vise pasalo nekako jer sam se lakse razumio sa curama. Sa drugima sam se znao potuci
cak. Na faksu sam ok s ljudima, u nekom profesionalnom ali
miroljubivom i srdacnom
odnosu iako mi je tesko bilo upoznati sve ljude. Oni koji me dobro znaju, govore mi da sam
dobra i postena osoba prije svega (u par navrata sam naiso pa vratio skupe mobitele ljudima, volontirao sam u Slavoniji za vrijeme poplava itd
da ne brojim) Inace, ne dolazim iz bogate
obitelji te nemam puno
materijalnih vrijednosti. Moja obitelj je prosjecna. Odnosi unutar obitelji su uredni iako se otac i majka znaju nekada posvaditi pa ne pricaju neko vrijeme. Odgojen sam vise od bake i djeda koji na zalost vise
nema jer su oni bili sa mnom dok su roditelji bili na poslu. S majkom nisam imao nekih vecih problema kao ni sa ocem
ali otac se u zadnje vrijeme nesto promijenio te je postao liberalniji, otvoreniji i to mi je
jako cudno i neprihvatljivo jer
ga prije takvog nisam vidio. Od oca sam uvijek zamisljao da
bude neki autoritet te uvijek u pravu a sad je totalna suprotnost tome a malo me i plasi na neki nacin jer nije ista
osoba koja je bila prije. Inace moja osobnost je takva da sam ja rezervirana osoba i
jako jako tesko se mogu
negdje uklopiti.
Stvar je u tome da kad pricam s ljudima na
poslu ili negdje da ne znam o cemu da krenem pricati te kad mi oni postave neko pitanje
imam osjecaj da se
opravdavam i da me napadaju.
Sad radim jedan posao
(studentski) gdje sa mnom jos radi 7-8 studenata. Ja mislim
da sam crna ovca medju njima iako radim posao bez greske.
Sa mnom je u tu firmu dosla jedna cura i savrseno se uklopila (doduse uvijek svi muski favoriziraju zenskog
clana ekipe nekako).
Ja sam uvijek nekako volio raditi sa starijim ljudima nego sa ljudima mojeg godista jer mi je
lakse bilo pricati sa starijima a i volio sam slusati njihove savjete. Ovi ljudi s kojima
radim su vise onako
hiperaktivni, ubrzani i pricljivi dok sam ja totalna suprotnost.
Uvijek mi moraju 2x ponoviti nesto kako bi shvatio (makar to je vise meni u glavi -->security check<-- da nesto ne zabrljam) i mislim da im zbog toga idem na zivce jer misle da sam "glup".

Ja sam inace osoba koja uvijek ide po principu
sigurnosti te slijedi upute a ne izmislja toplu vodu. Sa strankama na poslu sam srdacan i pricljiv ali nakon 5min pricanja postaje mi tesko razgovarati jer ne znam o cemu i kako.
Sa svojim kolegama na poslu ne znam o cemu pricati te vjerojatno misle da sam cudak.
Mene sad zanima posto sam se opisao, kako da se postavim i kako da rijesim svoj problem?
Meni je tesko dolaziti na posao (a promijenio sam ih par i svuda je ISTI problem (-->u mojoj glavi, mislima koje si govorim, mislim<--*) jer ne mogu razgovarati s ljudima) jer znam da sam na neki nacin "teret" kolegama.
Tesko mi je i koncentrirati se jer mi je u mislima da "kako postoji opasnost da nesto zabrljam" a razmisljam o 100 stvari istovremeno.
Meni je lako ovo vama pisati npr ali uzivo pricati s ljudima mi je tesko jer se izgubim.

Malo bolje i dublje pogledaj svoj post i koliko ti je logika logična ili alogična.

Tko zapravo stvara tvoju unutrašnju "realnost", ti ili oni, ono, tamo izvana*?
Možda bi za početak trebao manje razmišljati a više živjeti bez analiziranja i pretjeranog straha od povremenih pogrešaka i neuspjeha jer kako drugačije možeš rasti i razvijati se?
Otpuštaj iluziju da život mora biti baš takav kakvog ga ti zamišljeno očekuješ.
Nauči se pomalo opustiti u glavi jer izmišljaš svoju toplu vodu. Još si mlad premlad da bi toliko opterećivao i pregrijavao glavu.
Sve je ok s tobom, misli su drugo.

[Ružicca]

The Maystor kaže:

Ja i kad kavu popim sam pricljiviji, a pogotovo pivu .

A ono nisu zene sto su bile, sve je rjedja prirodna ljepota i da zraci iznutra.

A zasto bi i bila "ljepota". Sto sam starija to manje vaznosti dajem ljepoti. Naravno da ne mogu biti s nekim tko mi je bas ruzan, ali sad davati veliki naglasak na to- mislim da je nezrelo.

Sto se tice teme, imam u potpunosti taj problem neuklapanja. I to me prati cijeli zivot. Kao dijete bih se cesto pitala kako to da drugi imaju tu neku mogucnost snalazenja u raznim situacijama, a ja ne. Moguce da je rijec o slaboj socijalnoj inteligenciji. Kao da ne mogu procitat stvari, tj. kao da sam na jedan nacin autisticna. Začahurena- mislim da tako djelujem izvana.

[The Maystor]

Pa prirodna ljepota, ono da nije tona pudera i sminke plus ono kad neke zenske hodaju ko da su pol rusije osvojile plus to kaj ono misle da zbog platezne su sad neke face kaj je to fora neka.....obozavam spontanost i kad zena nije puno sklona tim casopis savjetima, vec da bude chill ono opustena, i kad ide radit i ,,slabe" pa i kaj se isplata place tice nestabilne poslove nego da se sad fura tipa hoci faks ovo ono a sama vidi da je fax ne bi usrecio

[Ružicca]

Dobro, s tim se slazem. To bi po mome i za muske trebalo vaziti.

[The Maystor]

Naravno, prava teretana je kośnja trave i zidarija, a ne utegi