Odrasla djeca alkoholičara (ACoA) - virtualna grupa podrške

[vilenjačica]

fitonia kaže:

odluku treba donijeti. ja svojeg oca mrzim, toliko ga mrzim da u meni postoji ogromna zelja da pati. a sada sam u situaciji da ga povrijedim, jer sam svoj covjek, ne zivim s njima vec 10 godina, i kad dodjem, na fin mu nacin dajem do znanja da je iz mog zivota otpisan. koliko sam shvatila isto radi i moj brat, koji pak zivi s njim.

boze, koliko je mrznje u meni prema njemu, tek sad tokom ovog pisanja shvacam

Nazalost i ja tako osjecam. I ne znam protiv sebe.
Rekla sam davno kad sam bila jos djevojcica da ce doci dan kad ce me on moliti casu vode jer ce biti star i nemocan...i da je nece dobiti.
Dogodilo se prije nekog vremena da me zvao usred noci sa hitne imao je saobracajku...pijan. Da neka dodjem. Ja sam sjedila na krevetu plakala i razmisljala da li da idem ili ne. Da me susjed zvao...otisla bih bez razmisljanja. Ja sam plakala i dvoumila. Za vlastitog oca. Otisla sam. Bilo je ocajno.
I sad dok ovo pisem velecasni sa kojim sam dobra mi pise poruke kako oprostit. Da je to pravi put za moje zdravlje. Da cu ja biti mirna ako oprostim i pustim to iza sebe.
Razumski da...to bi bilo dobro. Ostaviti teret boli iza sebe i gledati naprijed i pokusat stvarat svoju buducnost najbolje sto mogu.
Emotivno...ne znam nacina na koji to napravit. Osjecam se cijeli zivot kao odbacena krpa za pod. I onda da oprostim sto je mene netko ucionio krpom za pod...jer nije znao drugacije?! Pa Boze dragi ne postaje se roditelj djeteta tako...joj neznam pa kako ispadne ispadne...razumijem neznanje...ali to je tvoje djete! Ako ne znas potrudi se i nauci...ne mozes svojim postupcima nekom malom bicu unistit cijeli zivot jer ti ne znas.
Pokusavam prihvatit reci sama sebi...on je takav...ne zna..jadan je to covjek...tko zna sto je sve njega mucilo da je postao takav i trazio takav bjeg od sebe i stvarnosti. Pokusavam stvarno.
Ali emotivno ne mogu. Toliko sam unistena iznutra da ne znam odakle izvuci snage za izgovorit tako nesto.

[December Poem]

OBITELJSKE ULOGE - moj prijevod na hrvatski, original je ovdje

Kada ovisnost ili depresija vladaju obiteljskim sustavom, ta bolest postaje princip njegove organizacije. Oboljela osoba postaje središnja figura prema kojoj svi drugi organiziraju svoje ponašanje i reakcije, a cijeli taj proces obično je spor i podmukao. Članovi obitelji tipično čine ono što mogu kako bi unijeli veću dosljednost, strukturu i sigurnost u obiteljski sustav koji postaje nepredvidiv, kaotičan i strašan. Kako bi ovo postigli, često preuzimaju određene uloge ili kombinacije tih uloga.
Originalna raspodjela obiteljskih uloga djelo je Virginije Satir, a kasnije su je za obitelji s ovisnošću prilagodile Claudia Black i Sharon W. Cruse. Tijekom godina, nazivi su varirali, ali opisi su ostajali isti. Slobodni ste preimenovati ulogu koja vas opisuje.

OBITELJSKI HEROJ – ODGOVORNO DIJETE
Snage: uspješan, organiziran, vješt vođa, odlučan, inicijator, samo-disciplina, usmjeren ka cilju
Slabosti: perfekcionist, poteškoće u slušanju, nesposobnost slijeđenja drugih, nesposobnost opuštanja, manjak spontanosti, nije fleksibilan, nije voljan tražiti pomoć, velik strah od pogrešaka, nesposobnost za igru, velika potreba za kontrolom

MIROTVORAC – DIJETE KOJE UGAĐA
Snage: brižan/suosjećajan, empatičan, dobro sluša, senzibilan prema ljudima, puno daje, lijep osmijeh
Slabosti: ne zna primati, niječe vlastite potrebe, visoka tolerancija za neprikladna ponašanja, velik strah od ljutnje ili sukoba, lažna krivnja, anksiozan, jako plašljiv, hiper-oprezan

ŽRTVENO JANJE – DIJETE BUNTOVNIK
Snage: kreativan, manje poricanja i više iskrenosti, smisao za humor, u dodiru s vlastitim osjećajima, sposobnost vođenja (samo što vodi u krivom smjeru)
Slabosti: neprikladno izražava ljutnju, nesposoban slijediti smjer, autodestruktivan, nametljiv, neodgovoran, društveni problemi u mladosti (markiranje, tinejdžerska trudnoća, prekid srednje škole, ovisnost), postiže manje nego što može ili se od njega očekuje, prkosan je i buntovan

IZGUBLJENO DIJETE – PRILAGODLJIVO DIJETE
Snage: samostalan, fleksibilan, sposoban slijediti, smiren stav, tih
Slabosti: nesposobnost započinjanja, povučenost, boji se donošenja odluka, manjak usmjerenosti, ignoriran i zaboravljen, slijedi bez pitanja, teško percipira izbore i opcije

MASKOTA
Snage: smisao za humor, fleksibilan, zna umanjiti stres i bol
Slabosti: traži pažnju, odvlači pažnju, nezrelost, poteškoće u koncentraciji, slaba sposobnost donošenja odluka

SLIJEDE PRIMJERI UVJERENJA KOJA STOJE IZA NAŠIH POSTUPAKA:
Uvjerenja odgovornog djeteta: "Ako ja to ne učinim, nitko neće." - "Ako ja ovo ne učinim, nešto će se loše dogoditi.“
Uvjerenja prilagodljivog djeteta: „Ako se ne uključim emotivno, ne mogu me ni povrijediti.“ - "Ionako ne mogu ništa promijeniti.“ - "Najbolje je ne privlačiti pažnju na sebe.“
Uvjerenja djeteta mirotvorca: „Ako sam ljubazan, ljudi će me voljeti.“ - Ako se usredotočim na nekog drugog, u centru neću biti ja – a to je dobro.“ - „Ako se brinem o tebi, nećeš me napustiti ili odbaciti.“
Uvjerenja djeteta maskote: „Ako nasmijavam ljude, nema boli.“
Uvjerenja buntovnog djeteta: „Ako vrištim dovoljno glasno, netko bi mogao primijetiti.“ - „Uzmi što želiš. Nitko ti ništa neće pokloniti.“

Evo nekih primjera kako, prema svojim ulogama, reagiramo na osjećaje:
Odgovorno dijete: „Moram imati kontrolu nad svojim osjećajima.“
Prilagodljivo dijete: „Zašto bih osjećao? Bolje je ako ne osjećam.“
Dijete mirotvorac: „Moram se brinuti o osjećajima drugih.“
Dijete maskota: „Moram otjerati bol.“
Buntovno dijete: „Ljut sam zbog toga, o čemu god da se radilo.“

Još jedan način na koji nas uloge ograničavaju u životu jest kako upravljaju manifestacijama srama u našim odraslim životima.
Odgovorno dijete pokazuje sram s kontrolom, perfekcionizmom i kompulzivnošću.
Prilagodljivo dijete pokazuje sram uz odugovlačenje i viktimizaciju.
Dijete mirotvorac pokazuje sram uz viktimizaciju, depresiju i perfekcionizam.
Dijete maskota pokazuje sram uz depresiju i ovisnosti.
Buntovno dijete pokazuje sram uz bijes, ovisnosti i odugovlačenje.

(Ja se nadam da smijem tu staviti prijevod ako ne prisvajam ništa napisano..?)

[cudim_se]

Mislim da sve to što si navela kao uloge ljudi i inače imaju u obiteljima i da to nema veze s alkoholizmom.
Osobno počinjem shvaćati jednu stvar, a ta je da kako god si odgajao dijete, na kraju ispadne da je suprotan način bio kao ispravan. Djeca popustljivih roditelja se žale zato što su im roditelji bili previše popustljivi. Djeca strogih roditelja se žale da su im roditelji bili previše rigidni. Kako god okreneš - mislim da je odgovornost na ljudima samima. U svim slučajevima, pa tkao i u slučajevima alkoholizma. Nema te obitelji koja nije okruznuta nečim: bolesti, alkoholizmom, tragedijom, neimaštinom...ljudi se zavaravaju kad misle da je drugima bilo super.

[December Poem]

cudim_se kaže:

Mislim da sve to što si navela kao uloge ljudi i inače imaju u obiteljima i da to nema veze s alkoholizmom.

Piše ti gore u uvodu da je ovo prilagođena podjela za obitelji s ovisnošću, a da postoji i poopćena (koja je vjerojatno slična).
Dakle, tvrdnje nisu moje, samo ih prenosim tu.

Kako god okreneš - mislim da je odgovornost na ljudima samima. U svim slučajevima, pa tkao i u slučajevima alkoholizma. Nema te obitelji koja nije okruznuta nečim: bolesti, alkoholizmom, tragedijom, neimaštinom...ljudi se zavaravaju kad misle da je drugima bilo super.

Nitko od nas koji pričamo na ovoj temi se ne odriče odgovornosti, već je želi preuzeti za svoj život i pokrpati rupe.

vilenjačica kaže:

Emotivno...ne znam nacina na koji to napravit. Osjecam se cijeli zivot kao odbacena krpa za pod. I onda da oprostim sto je mene netko ucionio krpom za pod...jer nije znao drugacije?! Pa Boze dragi ne postaje se roditelj djeteta tako...joj neznam pa kako ispadne ispadne...razumijem neznanje...ali to je tvoje djete! Ako ne znas potrudi se i nauci...ne mozes svojim postupcima nekom malom bicu unistit cijeli zivot jer ti ne znas.
Pokusavam prihvatit reci sama sebi...on je takav...ne zna..jadan je to covjek...tko zna sto je sve njega mucilo da je postao takav i trazio takav bjeg od sebe i stvarnosti. Pokusavam stvarno.
Ali emotivno ne mogu. Toliko sam unistena iznutra da ne znam odakle izvuci snage za izgovorit tako nesto.

Ne bih htjela ulaziti u velike rasprave i reći krivu stvar koja bi te povrijedila, jer ja nisam vjernica, ali ako ti cijelo biće osjeća da to ne možeš izreći i napraviti, zašto se forsiraš?
Trebao se potruditi i naučiti, kao što si napisala i sama. Nema tu opravdanja i izlike. Mislim da trebaš (zbog sebe) prihvatiti da je takav kakav je i da se neće promijeniti što god ti učinila, ali ne moraš sebe prisiljavati na neko opraštanje koje ne osjećaš...

[cudim_se]

@december - Ne napadam te, samo sudjelujem u raspravi. Dopusti mi da iznesem mišljenje, a da ne misliš da tebe napadam.

@vilenjačica - zapazila sam tvoje postove i razmišljala sam od jučer što da ti napišem jer sam razmišljala o tom vjerskom aspektu oprosta i prihvaćanja. ja osobno sam probala tako nešto i nije išlo i nikad u životu se nije pokazalo kao uspješan recept za uspjeh. ono što mi se pokazalo puno uspješnjim, a mislim da bi moglo i tebi, je to da mu PRIZNAŠ KRIVNJU, tj da ga prestaneš opravdavati da nije znao bolje i slično. priznavanje krivnje u smislu da kažeš - da trebao je znati bolje, i da mogao je naučiti, ali nije. i nema veze što nije, sad to više i nije važno.

mislim, kod mene neko "kršćansko" opraštanje nikad nije prolazilo. mislim da svatko mora snositi posljedice svojih pogrešaka.

[vilenjačica]

Ne prisiljavam ja sebe na opraštanje. ja tražim način da meni bude bolje.

[December Poem]

cudim_se kaže:

@december - Ne napadam te, samo sudjelujem u raspravi. Dopusti mi da iznesem mišljenje, a da ne misliš da tebe napadam.

Ok, krivo sam shvatila. Dopuštam, naravno

I slažem se s ovim što si napisala vilenjačici. Tako sam i ja dugo razmišljala što joj napisati baš zbog ovoga s vjerom.
Samo da ovo kažem, što se tog opraštanja tiče. Pročitala sam negdje kako ti veliki promotori oprosta osobi koja smatra da je oprostila, ali joj svejedno emotivno ili psihički nije puno bolje, znaju reći da "nije dovoljno oprostila" - što je opet pljuska tebi u lice (kao da ti ih nije dovoljno). To su nebuloze. Tako da, ne mislim da je to pravi put.
Možeš prihvatiti da se to dogodilo i da to ne možeš izbrisati, da ničim nisi mogla utjecati na to jer si bila dijete, ali da sad možeš utjecati na ono što radiš, kako se ponašaš i kako reagiraš u životu. Ako treba nekom oprostiti, radije oprosti sebi što se osjećaš tužno i što si, eto, malo sjeban.

[PittaVata]

Razmišljala sam sinoć o ovim ulogama, ali ipak sam zaključila da mi je preteško sada to procesirati. Nisam spremna na sve spoznaje odjednom.

Odustala sam od laksativa (binge-purge varijante) i vratila se na čisto gladovanje. Jutros sam zaspala na posao.

[bazinga minga]

vilenjačica kaže:

I sad dok ovo pisem velecasni sa kojim sam dobra mi pise poruke kako oprostit. Da je to pravi put za moje zdravlje. Da cu ja biti mirna ako oprostim i pustim to iza sebe.
Razumski da...to bi bilo dobro. Ostaviti teret boli iza sebe i gledati naprijed i pokusat stvarat svoju buducnost najbolje sto mogu.

Emotivno...ne znam nacina na koji to napravit. Osjecam se cijeli zivot kao odbacena krpa za pod. I onda da oprostim sto je mene netko ucionio krpom za pod...jer nije znao drugacije?! Pokusavam stvarno.
Ali emotivno ne mogu. Toliko sam unistena iznutra da ne znam odakle izvuci snage za izgovorit tako nesto.

Potpuno te razumijem. Ta rastrganost, ta podijeljenost mišljenja i emocija mi je tako poznata. Moji su se osjećaji isto tako miješali od totalne mržnje, pa pomalo protekom vremena, do osjećaja žaljenja za nju, te samosažaljenja za mene samu. Mislim, to s oprostom zvuči tako klišejizirano, bez uvrede. Svećenici ni ne znaju bolje. Najlakše je reći da treba oprostiti. Nije to točno, oprost će doći tek samoizlječenjem, tek tada možeš potisnuti taj gnjev zbog nanesene nepravde i boli, zapravo kad shvatiš da odjednom više ne boli toliko, i naravno da je onda oprost najlakša stvar.
Ja sam s 23 godine otišla sama živjeti, i to me je vjerujem, spasilo. Uvjetno rečeno. I dalje vjerujem da sam emocionalno defektna. Jer i dalje tajim događaje iz mojeg djetinjstva i rane mladosti. No ipak sam nešto učinila za sebe i ostvarila se na neki način.
Treba se svakako maknuti, jer svakodnevna izloženost je najštetnija. Zvuči sebično, ali to je jedino rješenje.

[vilenjačica]

bazinga minga kaže:

Potpuno te razumijem. Ta rastrganost, ta podijeljenost mišljenja i emocija mi je tako poznata. Moji su se osjećaji isto tako miješali od totalne mržnje, pa pomalo protekom vremena, do osjećaja žaljenja za nju, te samosažaljenja za mene samu. Mislim, to s oprostom zvuči tako klišejizirano, bez uvrede. Svećenici ni ne znaju bolje. Najlakše je reći da treba oprostiti. Nije to točno, oprost će doći tek samoizlječenjem, tek tada možeš potisnuti taj gnjev zbog nanesene nepravde i boli, zapravo kad shvatiš da odjednom više ne boli toliko, i naravno da je onda oprost najlakša stvar.
Ja sam s 23 godine otišla sama živjeti, i to me je vjerujem, spasilo. Uvjetno rečeno. I dalje vjerujem da sam emocionalno defektna. Jer i dalje tajim događaje iz mojeg djetinjstva i rane mladosti. No ipak sam nešto učinila za sebe i ostvarila se na neki način.
Treba se svakako maknuti, jer svakodnevna izloženost je najštetnija. Zvuči sebično, ali to je jedino rješenje.

samo komentar:

ja od 16-te godine živim sama. nije se problem maknut bilo nikad. sad imam 35
sve bi bilo dobro da nemam dg borderline i sada i dg povratne jake depresije. Zbog svojih sam roditelja ja sada emotivno nezrela ličnost - na ADima i antipsihoticima godinama.
Ne mogu ostvariti normalan život bez obzira koliko sam uspješna u poslovnom svijetu, privatno sam sama sebi ništa.
ja pokušavam unormalizirat svoj život i počet živjet mirno. nedavno sus e dogodile neke stvari koje su uz moj bpd vratile opet i jaku depresiju (naravno ponovno sam odigrala neodigranu ulogu iz prošlosti sa ocem)
Idem na pt, na grupnu i individualnu, da idem i kod svog omiljenog vlc..idem svakamo i kod svakog kome vjerujem da će mi bar malo olakšat kriznu situaciju u kojoj se nalazim.

[December Poem]

PittaVata kaže:

Razmišljala sam sinoć o ovim ulogama, ali ipak sam zaključila da mi je preteško sada to procesirati. Nisam spremna na sve spoznaje odjednom.

I zašto bi morala biti spremna na sve odjednom?

Odustala sam od laksativa (binge-purge varijante) i vratila se na čisto gladovanje.

Vjerujem da ti nije bilo lako ovo napisati. I evo smišljam već neko vrijeme što bih ti pametno rekla, a da ne trivijaliziram tu temu koja je itekako ozbiljna.
Bori se i dalje protiv toga i nemoj prestati vjerovati da može biti bolje.

Jutros sam zaspala na posao.

Događa se i najboljima.

[bazinga minga]

vilenjačica kaže:

samo komentar:

ja od 16-te godine živim sama. nije se problem maknut bilo nikad. sad imam 35
sve bi bilo dobro da nemam dg borderline i sada i dg povratne jake depresije. Zbog svojih sam roditelja ja sada emotivno nezrela ličnost - na ADima i antipsihoticima godinama.
Ne mogu ostvariti normalan život bez obzira koliko sam uspješna u poslovnom svijetu, privatno sam sama sebi ništa.
ja pokušavam unormalizirat svoj život i počet živjet mirno. nedavno sus e dogodile neke stvari koje su uz moj bpd vratile opet i jaku depresiju (naravno ponovno sam odigrala neodigranu ulogu iz prošlosti sa ocem)
Idem na pt, na grupnu i individualnu, da idem i kod svog omiljenog vlc..idem svakamo i kod svakog kome vjerujem da će mi bar malo olakšat kriznu situaciju u kojoj se nalazim.

Želim ti da nađeš način za izlazak iz te krize, depresije i da unormaliziraš svoj život. Koji će to način biti, ovisi o tebi samoj. Tebe je očito to nagrizilo puno više i ostavilo dublje tragove.
No znam isto tako puno depresivnih ljudi koji sebe ne cijene, a ne dolaze iz alkoholičarskih obitelji. Želim reći da treba izbrisati prošlost i prisjećanje na crne dane iz djetinjstva koncentrirajući se na sadašnji trenutak i ono dobro u njemu. Naravno, nemoguće je ne sjetiti se trauma, ali isto tako može se potisnuti i zaboraviti, ako ti je ono što ti sadašnji trenutak pruža zadovoljavajuće. Međutim, ako ti je posao bezveze, ako nemaš blisku osobu koju voliš, ako prijatelji nemaju vremena za tebe i slično, dakle, ako i sadašnje stanje nije zadovoljavajuće, život se može činiti jadnim.
Stoga, pomoći ćeš sebi najviše tako da radiš i činiš ono što voliš sada, a što manje preispituješ prošlost i prošle dane.

[PittaVata]

bazinga minga kaže:

Želim ti da nađeš način za izlazak iz te krize, depresije i da unormaliziraš svoj život. Koji će to način biti, ovisi o tebi samoj. Tebe je očito to nagrizilo puno više i ostavilo dublje tragove.
No znam isto tako puno depresivnih ljudi koji sebe ne cijene, a ne dolaze iz alkoholičarskih obitelji. Želim reći da treba izbrisati prošlost i prisjećanje na crne dane iz djetinjstva koncentrirajući se na sadašnji trenutak i ono dobro u njemu. Naravno, nemoguće je ne sjetiti se trauma, ali isto tako može se potisnuti i zaboraviti, ako ti je ono što ti sadašnji trenutak pruža zadovoljavajuće. Međutim, ako ti je posao bezveze, ako nemaš blisku osobu koju voliš, ako prijatelji nemaju vremena za tebe i slično, dakle, ako i sadašnje stanje nije zadovoljavajuće, život se može činiti jadnim.
Stoga, pomoći ćeš sebi najviše tako da radiš i činiš ono što voliš sada, a što manje preispituješ prošlost i prošle dane.

E vidiš, bazinga, nikako se ne slažem. Mislim da treba odvojiti vrijeme za potpunu realizaciju svega, vikend plakanja i bacanja stvari o zid, vrištanja, preplavljujuće katarze. I tako više puta, po potrebi, dok taj demon ne izađe. Ali to je različito od osobe do osobe - kako se nosi s tim. Meni moj način donosi veliko olakšanje, iako se, očito, uz činjenicu da se godinama borim naizmjenično s anoreksijom i bulimijom, čini da to nije dosta. Nisam spremna ići na psihoterapiju, mislim da bih još neko vrijeme na tome radila sama. Prijelomni trenutak u toj odluci bit će težina - ako padnem ispod kilaže za koju i sama znam da je nezdrava, potražit ću pomoć.

[askorbinska]

Imam pomalo specifičan problem. Sumnjam da moja svekrva potajno pije, kad je sama doma.
Moj suprug, njen sin je lani iznenada preminuo, a kad vrtim film čini mi se da postoje indikacije da je problem još od prije. Uvijek kad bi svekar radio zvao nas je da odemo k "baki" jer je sama. Kad je moj suprug umro, tražio je premještaj na drugo radno mjesto koje ne uključuje radne vikende jer kako je rekao nije mogao baku ostaviti samu. Jednim danom u tjednu je radio duže i htio je da taj dan usred tjedna dolazim sa mojim sinom k njoj na drugi kraj grada. Nekako sam to izbjegla i skužila sam da je angažirao kćer da tim danom dolazi k njima.

U nekoliko navrata se ponašala agresivno i bahato. Uopće me ne bi doživljavala kad bi nešto rekla nego bi tjerala po svome.

Bojim se ostaviti sina vrtićke dobi nasamo s njom, jer ona nema pažnje, bojim se da mu se nešto ne dogodi. Ne znam kako potvrditi svoje sumnje? Bojim se pitati njenog muža, a oni su poprilično primitivni i on mi niakd ne bi sam rekao da problem postoji.

[PittaVata]

Provrti u sjećanju intenzivno kako i što ti je pokojni suprug (moja sućut) pričao o svom djetinjstvu. Kakav je njegov stav prema alkoholu bio? Kakav je stav tvojih svekra i svekrve prema alkoholu? Pije li se kod njih? Gdje drže alkohol? U svakom slučaju, ako se i ne radi o alkoholizmu, ako se kao majka ne osjećaš sigurno ostavljajući svoje dijete baki - to je jedina stvar koja je tu meritorna.

[askorbinska]

Ne mislim da oduvijek pije. Ona je malo patološki bila vezana za sina. Mislim da je više počela piti kad smo mi počeli zajedno živjeti.
Kod mene doma se nikad nije pilo. Tata i mama popiju mjesečno zajedno 2 dcl bijelog vina, nakon ribe, razrijeđenog. Kod njih je uobičajeno da se popije rakija prije jela - čak je jednom svekrva potegla iz boce na što sam ostala zgrožena i svaki dan čaša crnog nerazrijeđenog vina nakon ručka. Vino oduvijek kupuju čitav karton, što mi je uvijek bilo čudno.

Počela sam sumnjati otkad je na šogoričinom rođendanu popila 2 rakije i nakon toga 2 čaše crnog vina i nisam je mogla uvjeriti da je za dijete opasno da skače s kauča....

[bazinga minga]

PittaVata kaže:

E vidiš, bazinga, nikako se ne slažem. Mislim da treba odvojiti vrijeme za potpunu realizaciju svega, vikend plakanja i bacanja stvari o zid, vrištanja, preplavljujuće katarze. I tako više puta, po potrebi, dok taj demon ne izađe. Ali to je različito od osobe do osobe - kako se nosi s tim. Meni moj način donosi veliko olakšanje, iako se, očito, uz činjenicu da se godinama borim naizmjenično s anoreksijom i bulimijom, čini da to nije dosta. Nisam spremna ići na psihoterapiju, mislim da bih još neko vrijeme na tome radila sama. Prijelomni trenutak u toj odluci bit će težina - ako padnem ispod kilaže za koju i sama znam da je nezdrava, potražit ću pomoć.

Ma naravno da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ja gledam iz svoje perspektive i mogu reći da sam se uvijek prilično dobro nosila sa deprama.
Osim toga, napisala sam da svatko mora naći svoj način, i da to kako će se problem riješiti ovisi o samoj osobi.
Ja sam se pronašla u rekreaciji, zdravom načinu života, čitanju i slično. Znači, radila sam na sebi na način da radim ono što mi se sviđa, a da potiskujem sve ružno. Naravno da me nebrojeno puta bacilo u depru kada bih došla do mame i vidjela je u kakvom je stanju. Koliko bih puta otišla i molila da bude okej, da ne bude "mutna" da mogu s njom normalno popričati. Koliko sam puta došla, već vidjela u kakvom je stanju, probala neku komunikaciju i onda poludila, kočnice bi mi samo popustile, počela bih urlikati na nju, sasula joj sve u lice, a ona bi meni na to samo rekla da kako me nije sram da ju optužujem da pije, da sam stvarno grozna i slično. Ovisno o tome koliko bih bila bijesna, znala sam ili potražiti skrivene flaše ili demonstrativno otići i ne javiti joj se sljedećih par tjedana. I naravno da sam bila u komi. Kako ne bih?
Ali već drugi, treći dan bila bih u redu. Rekla bih sebi: "to nema veze s tobom, ne možeš joj pomoći, nitko joj ne može pomoći, jedino ona sama.
Ne daj da te uništi, nastavi dalje sa svojim životom." Eto, to je bila moja mantra.

[vilenjačica]

joooj...pričate o riječima padanja u depru....
što mislite kad ste u dom stanju mjesecima, bez da i dana prestanete plakat...i ponovno dijagnoza povrtane jake depresije...nikako se maknut

vikend plakanja? ja plačem od 6 mj prošle godine...i jel mi lakše...nije


kad si pred zidom ....kad se najdrža i najbolja osoba u tvom životu pretvorila u tvog vlasitog oca...totalni kolaps sistema.

[bazinga minga]

askorbinska kaže:

Ne mislim da oduvijek pije. Ona je malo patološki bila vezana za sina. Mislim da je više počela piti kad smo mi počeli zajedno živjeti.
Kod mene doma se nikad nije pilo. Tata i mama popiju mjesečno zajedno 2 dcl bijelog vina, nakon ribe, razrijeđenog. Kod njih je uobičajeno da se popije rakija prije jela - čak je jednom svekrva potegla iz boce na što sam ostala zgrožena i svaki dan čaša crnog nerazrijeđenog vina nakon ručka. Vino oduvijek kupuju čitav karton, što mi je uvijek bilo čudno.

Počela sam sumnjati otkad je na šogoričinom rođendanu popila 2 rakije i nakon toga 2 čaše crnog vina i nisam je mogla uvjeriti da je za dijete opasno da skače s kauča....

Po ovome što si napisala čini se kao prava alkoholičarka, koja sama sebi to ne priznaje. Naravno, nitko od njih to ne priznaje. Ne kuže kako se drugačije ponašaju kada popiju, i nikakva kritika na njih ne djeluje.
Moja šogorica dugo nije kužila zašto buraz i ja mrko gledamo mamu kada su obiteljske fešte, a ona krene s rakijicama pa nastavi s gemištima. Mi smo dobro kužili njen mutan pogled, njeno fufljanje, neprestano ponavljanje jednog te istog. Ljudi sa strane to ne vide tako dobro, treba proći duže vrijeme da skuže o čemu se radi. A čini se da ti to već kužiš.

[December Poem]

@bazinga minga

Slažem se s tvojom mantrom i mislim da je to jedino normalno i najzdravije što možeš zaključiti.
Svaki pokušaj razgovora s njima završi upravo ovako kako si opisala - jalovo.

Ali nešto mi nije baš jasno. Eto kažeš da si imala svoje ispušne ventile i da si naučila potisnuti ružne stvari. I ima nas puno s takvim sličnim ventilima, naučiš preživjeti, ostati koliko-toliko normalan i vidjeti ono dobro oko sebe. Kako sama kažeš, u banani si taj dan, a za dva dana ustaješ i ideš dalje.
Nije mi jasno što misliš pod time što si vilenjačici rekla da treba zaboraviti, ako si negdje u svojim prvim postovima napisala da sve to držiš predugo u sebi i da bi mogla napisati knjigu koliko te toga zakopanog još uvijek muči?