Partner - psihički bolesnik

[Bridgetjones97]

Zašto svi ovoj ženi savjetuju da ga ostavi? Znači kad su ljudi bolesni ili imaju nekakvih problema, ostavimo ih jer su s greškom?
Ako nije zloban, nasilan i zlostavljaje fizicki i psihicki i zeli biti bolje, pa daj mu šansu, pomozi mu i ako stvarno ne ide nikako, pa nikako i
on odbije pomoć onda idi, al ne ostavljaj ga tek tako samo zato jer ima problema. Želiš li to sebi, da te svi ostave kad zagusti?

[Kymatica]

Bridgetjones97 kaže:

Zašto svi ovoj ženi savjetuju da ga ostavi? Znači kad su ljudi bolesni ili imaju nekakvih problema, ostavimo ih jer su s greškom?
Ako nije zloban, nasilan i zlostavljaje fizicki i psihicki i zeli biti bolje, pa daj mu šansu, pomozi mu i ako stvarno ne ide nikako, pa nikako i
on odbije pomoć onda idi, al ne ostavljaj ga tek tako samo zato jer ima problema. Želiš li to sebi, da te svi ostave kad zagusti?

ovo nije ok. fakat nije.
žena se mora pobrinuti i za sebe i dijete, jedan je život, čovjek nije ni gladan, ni na cesti, a ni sam.
ako ona počne živjeti svoj život, i posveti se djetetu, što je najveća odgovornost roditelja, njen muž će morati početi raditi na sebi, i na odnosu sa obitelji. vjeruj mi svi se uključe, kada se mazga iliti majka tereza makne, ili oboli. odjednom se svi pokrenu. al kad postoji eka žrtva koja vuče za sve, nitko ništa ni ne mora.

[Azaleja]

Djelomično je Bridgetjones u pravu.
Međutim, savjetovala bi prvo razgovor o bračnom partnerstvu, ako ne ide, ostavljaj.
Drugo, sama sam bila u situaciji kada sam rekla to se meni ne može dogoditi, dogodilo se.
Činjenica je da je život prekratak i da treba uživati svaki dan u životu.
Ima osoba koje se trude i pokušavaju izvesti na pravi put. Ali ja bi prvo uvijek potražila pomoć kliničkog psihologa, zatim psihijatra psihoterapeuta.
Tko si može financijski priuštiti 1x tjedno kvalitetna psihoterapija.
Nekima lijekovi mogu biti pomoćna štaka, nekima ne.

[devaa]

Zato kaj brigdet previse ljudi je to trpilo, trpi. i moja mama je to trpila moj otac ima dijagnozu bipolarnog poremecaja evo majstor je otisao doma oko 7 ujutro jos uvijek ga nema doma i nikome nit se javio, nit se javlja. Jer sad je trenutno u fazi adrenalina i ludila, radi sta hoce, trosi novce nekontrolirano, nikog ne slusa, nitko ga ne zanima i da ne pricam sta sve ne radi i kako me sve ne sramoti.

I moja mama je to trpila zbog nas da brat i ja imamo obitelj, oca i kad je napokon otisla prije god dana to joj je bila najbolja odluka u zivotu. zvala me mj dana nakon toga i plakala i pitala jel se mi ljutimo kaj je ona otisla. Ja sam joj samo reko da se cudim i ne znam zasto nije odavno, zasto je to toliko trpila. Bila ga je napustila jos 97, ali eto vratila se i to joj je bila najveca pogreska u zivotu.

Sa njime smo na sve moguce nacine pokusali razgovarati, normalno, vikom, galamom, kartice mu rezali, oduzimali. Bio je u vrapcu, jankomiru. Ali nista ili je leš koji hoda ili je superman kad dode u fazu manije.

I znas sta cu ti reci redmond kada covjek shvati da vise nema sa kime zivjeti, niti da mozes graditi zivot sa tom osobom, bez nekog postovanja i kompromisa i povjerenja nista ne moze opstati, a kamoli brak. I zapamti samo jedno u redu je biti sebican, apsolutno u redu moja mama je to nazalost prekasno shvatila i danas joj je zao sta nije mene i brata pokupila i otisla. Jer nas je moj otac unistio, a ti to nemoj dozvoliti sebi i svojem djetetu. Jer ponovit cu ti u redu je biti sebican i misliti na sebe i svoje dijete.

A vezano za njegovu obitelj da tak bezobrazan moram biti ma boli te kurac za njegovu obitelj, morat ce se brinuti o njemu ako odlucis otici. Ako nece onda se nemas sta cuditi njegovoj dijagnozi jer ocito ni oni onda nisu bas precisti. A trpiti nemir u sebi koji vidis da nejde na bolje i nikud ne vodi, nista se ne mijenja na bolje i sl.
Nema to smisla, nema tu kruha.

Powered by LG G3

[ray of light]

redmond kaže:

Dugo smo zajedno, prakticno pola nasih zivota. Prije nekih petnaestak godina desila se jedna jako tragicna stvar (da ne ulazim u detalje, ali po njega jako tragicna) i on je imao slom koju su doktori proglasili akutnom psihozom, propisali mu terapiju koju je pio nekih godinu dana, bio pod stalnim konreolama i tako je to okoncano. Tada su nam objasnili da je to najvjerovatnije samo prolaznog karaktera, reakcija na nemili dogadjaj itd, itd... Stanje mu se tada brzo popravilo, bio je na minimalnim dozama AP-a i AD-a tih godinu dana, redovno isao na kontrole i to je bilo to. Svi su imali jako dobre prognoze i sve je zaista izgledalo da ce biti dobro. Nastavili smo zivjeti normalno, doslo je i dijete i sve je bilo ok do prije neke tri godine. Ponovo smo imali neki problem i on je nakon par dana sekiracije i nespavanja ponovo poceo da ispoljava cudne simptome. Ponukana prvim iskustvom odmah smo reagovali, opet ista terapija i opet brz oporavak (brz u smislu nestajanja barem onih pozitivnih simptoma psihoze - u smislu poremecaja misljenja, sumanutih ideja i sl. Halucinancije nije imao barem on to tako kaze). Redovno ide na kontrole i uzima terapiju. Vode ga pod dijagnozom nespecificne, neorganske psihoze, ali iskreno nemam dojam da se ljekar nesto previse smara sa tim. Kontrolni pregledi se svode na pitanja kako ste, spavate li i sl., propisu se novi recepti i to je to. Medjutim, to vise nije to. Sa njim se vise gotovo ne moze razgovarati, pokusala sam milon puta, ali uglavnom se problemi ili negiraju ili se ja oznacavan kao krivac. A ja sam barem trenutno na izmaku snaga. Radim, gotovo sve kucne poslove obavljam sama, radim i honorarno sto zbog para, sto da se zaokupim kao necim, on dane provodi na relaciji fotelja kauc uz blejanje u kompjuter kao stalnu zanimaciju. Vecinu vremena je nezainteresovan i ravnodusan prema svemu. Obrazovan je i ima posao koji nije narocito zahtjevan po pitanju angazmana i vremena, pa ga valjda kako tako obavlja, ali vjecito nezadovoljan i njime jer smatra da nije adekvatno nagradjen itd. itd. Uzgred koliko vidim jedina stvar koja ga jos moze nasekirati je taj posao, tj. situacije kada smatra da ga je neko tamo ispalio, zaobisao u necemu i sl. Slazem se da mozda nije dobio onoliko koliko je zasluzio, ali ko od nas jeste. Kao da mene po cio dan tapsu po ramenu, hvale i tetose. Dijete je na ulasku u pubertet, dobro dijete, ali dijete kao dijete, ponekad napravi i glupost, ponekad ga moras i iskritikovati, nekad nesto i zabraniti i te neprijatnosti iskljucivo dopadaju mene jer on niucemu sto se desava nama u kuci ne vidi nista strasno, po njemu ja sve preuvelicavam, hocu sve da kontrolisem itd. itd. (ali zato kad dobije mail od nekog kolege zna ga analizirati po pola sata, citati izmedju redova i cesto biti jako nervozan zbog toga). Shvatam da je nezadovoljan tim segmentom svog zivota, da nije ispalo onako kako je ocekivao i kako je trebalo da bude, ali svi smo mii imali neke zelje i cesto za njih imali i potpuna opravdanja pa nista - znamo kako danas stvari idu u tim krugovima. Nisam ni ja presrecna svojim statusom pa sta da radim. Ima i bitnijih stvari u zivotu, ali njemu izgleda ne. Znam da zvucim grozno, ali nekad imam osjecaj da dodjem i da saopstim da se desila ne znam kakva katastrofa, da ga to ne bi potreslo koliko ga potrese neka glupost sa posla. Plasim se da cu pokvariti i odnos sa djetetom jer sam vjeciti "bed cop", a neko mora biti jer se on previse ne uplice i njemu je tu manje vise sve ok i kad jeste i kad nije. Ne mogu reci da je los roditelj i djete ga voli, ali pretpostavljam da je pogodan za taj uzrast jer nista ne pita, ne gnjavi, manje vise sve moze, a ja se plasim da to nije tako sto je on fin i dobar, vec da je to posljedica njegove ravnodusnosti. Trudila sam se stvarno jesam najbolje sto sam ja znala da ga ucinim srecnim ali ne ide. I bas sam u nekoj losoj fazi, valjda mi se vise nakupilo toliko rog stresa, straha, usamljenosti u svemu ovome i umora da ne znam kako cu pronaci jos snage.

ne, uopće ne zvučiš grozno, grozna je situacija u kojoj živite- godinama

jesi li pokušala u razgovarati s njegovim psihijatrom, iako ako mu on samo propisuje terapiju, a partner nije u psihoterapiji, mada nekako jako sumnjam u njegovu realnu procjenu stanja, ali možda još da to pokušaš jer mislim da više od sebe stvarno ne možeš dati, da si dala/davala maksimum i to još toliko dugo vrijeme

ja bih ti preporučila da zbog sebe i djeteta odeš dobrom psihijatru i sve mu to ispričaš što si ovdje napisala jer koliko ja vidim tebe zapravo muči osjećaj krivnje jer si se usudila osjećati loše i pomisliti na sebe i naravno da si iscrpljena, nemoj čekati da se i ti raspadneš

je li tvoj partner zbog bolesti takav ili i karaktera, ne znam, ali mogu samo naslutiti koliko mora da ti je teško

a sad tzv. moralne dvojbe- ako ostanak u takvom toksičnom okruženju ugrožava tvoje zdravlje i zdravlje djeteta- a ugrožava i bitno smanjuje kvalitetu života, ne vidim razloga za ostanak u takvoj zajednici

bolestan ili ne, partner te uzima zdravo za gotovo

rekla bih da je vrijeme da se počneš brinuti o sebi, ne dao bog da se ti razboliš, tko će tebi pomagati, što će biti s djetetom

nisi napisala ili sam previdjela ništa o svojim roditeljima i njihovom stavu


jednom davno rekla sam svojoj psihijatrici da bi osobe s anksiozno-depresivnim poremećajem trebale živjeti same, u svom prostoru
kad se sjetim sebe u teškim depresivnim epizodama, mom bivšem mužu je moralo biti prestrašno s tim da mi je uvijek, ali uvijek bio podrška, u svim mojim padovima, i ja sam bila u intenzivnom psihoterapijskom procesu, no razveli smo se na kraju zbog sasvim drugačijih razloga
hoću reći, teško je živjeti tako, ali ti to iz svoje perspektive najbolje znaš, a onda jednog dana može postati preteško

[Azaleja]

Bila sam od onih osoba koja je sjedila na jednom mjestu.Dandanas se kajem zbog te recenice. Dozvoljavala sam.da drugi upravljaju mojim zivotom..U mom slucaju gleda se na sve, socijalni,radni i ostali status. Svakome bi preporucila koliko god je to moguce da secizbjegne hospitalizacija, traziti kvalitetnu psihoterapiju i to 1x tjedno.
Takoder netko moze biti u braku ili.u vezi pa se bolest moze dogoditi.Kako onda postupiti.Takoder bi savjetovala da i partner,odnosno partnerica prode psihoterapiju.Jer iskreno mislim da se neke stvari mogu popraviti.U laksim slucajevima prvo bi preporucila razgovor sa psihologom psihoterapsutom,bez lijekova,a onda sa lijekovima.Danas kazete to se meni ne.moze dogoditi,sutra mozete biti upravo vi. Kada zagusti,najlakse je pobjeci, ali.svatko odlucuje za sebe i snosi posljedice.Cinjenica je da se danas vise cijeni materijalno bogatstvo nego duhovno bogatstvo. Negdje se brak moze spasiti,nehdje ne,sve ovisi o partnerima koliko su spremni i ne dozvoljavati uplitanje drugih.

[Diego Rivera]

Ne znam što reći na ovu temu.
Meni je svaka veza propala zbog moje bolesti i karaktera, ali nemam djece.
Moj otac je ostavio moju mamu nakon 3 godine braka zbog njene bolesti i naravi. Ne znam, neki mu to zamjeraju, neki ne.
Istina da ne treba ostavljati svakoga zbog malo većeg problema, ali ako uništiš sebe, to isto nije rješenje.
Po meni nijedna veza s psihički bolesnom osobom ne može opstati ako bolest nije kontrolom. A ako i je pod kontrolom, upitno je za vezu jer nikad ne može biti 100 % pod kontrolom.
Po upisima čovjek uopće nije samostalan, a ni njegovu obitelj nije briga za njega. Pa ne očekujete valda da će se autorica brinuti za sebe, dijete i muža i to posve sama?

[Azaleja]

Ali evo recimo hipotetski primjer sve.super funkcioniras kao jedna super vedra vesela osoba i ti si u jednoj stabilnoj vezi i dogodi ti.se virus koji je bio okidac.Imas podrsku obitelji i partnera,i pocnes zivjeti.sa tom osobom
Taj partner je uz tebe u najvecoj krizi. I onda stjecajem.okolnosti dogodi se to sto se doodi.

[Ertrinken]

Dižem temu jer imam sličnu situaciju, sem što su mi klinci manji, u drugoj sam državi, on nema nikog ovdje kao ni ja od porodice, sem brata i sestre koji ne žive ovdje...ponovo je u depresivnoj fazi i počele su ga piciti prisilne misli (ponovo ekipa sa posla, ispada da mu je bitnije šta o njemu misli čistačica nego ja i djeca). Kod njega je bio problem i to što je pio (sad je prije tri mjeseca potpuno prestao), a onda je znao biti izrazito bezobrazan i odmah sam ja bila krivac za sve što se njemu u životu loše desilo (a onda sam njegova najsvijetlija zvjezda i on mene najviše voli, bla, bla). Na rubu sam snage, bukvalno sam i psihički na rubu. Postala sam placljiva, posebno od kada mi je početkom godine iznenada umrla majka (greškom ljekara)... osjećam da me ništa ne raduje, nemam snage da budem dobra mama kao što sam bila. Naprasita sam i negativna, čista suprotnost onome što sam bila prije...
On je bukvalno isključen iz našeg života -svojom voljom. Dečki ga trebaju, a jedino gdje se angažuje je -dati im po par sati da rješavaju zadatke iz matematike. U stanju je svaki sekund slobodnog vremena provesti na kauču, vrati se sa posla i spava, onda se probudi u ponoć i zaspi oko pet, pa ujutro trebam bar pola sata za njega probuditi. Stariji klinac ga dosta osuđuje, a meni je vise dosta objašnjavati malom djetetu kako tati nije dobro, da je zbog bolesti takav; kad ni sama više ne vjerujem u to... Mislim -sa lijekovima nestanu pozitivni simptomi, ali imam utisak da je ravnodušan prema svemu što se tiče nas.
Pere me osjećaj krivnje jer želim normalan život za djecu i sebe. Želim da ne utišavam djecu, ne želim da gasim muziku jer se njemu ne sviđa, ne želim da provodim dane sa spuštenim roletnama, ne želim da budem tužna...

[ray of light]

Ertrinken kaže:

Dižem temu jer imam sličnu situaciju, sem što su mi klinci manji, u drugoj sam državi, on nema nikog ovdje kao ni ja od porodice, sem brata i sestre koji ne žive ovdje...ponovo je u depresivnoj fazi i počele su ga piciti prisilne misli (ponovo ekipa sa posla, ispada da mu je bitnije šta o njemu misli čistačica nego ja i djeca). Kod njega je bio problem i to što je pio (sad je prije tri mjeseca potpuno prestao), a onda je znao biti izrazito bezobrazan i odmah sam ja bila krivac za sve što se njemu u životu loše desilo (a onda sam njegova najsvijetlija zvjezda i on mene najviše voli, bla, bla). Na rubu sam snage, bukvalno sam i psihički na rubu. Postala sam placljiva, posebno od kada mi je početkom godine iznenada umrla majka (greškom ljekara)... osjećam da me ništa ne raduje, nemam snage da budem dobra mama kao što sam bila. Naprasita sam i negativna, čista suprotnost onome što sam bila prije...
On je bukvalno isključen iz našeg života -svojom voljom. Dečki ga trebaju, a jedino gdje se angažuje je -dati im po par sati da rješavaju zadatke iz matematike. U stanju je svaki sekund slobodnog vremena provesti na kauču, vrati se sa posla i spava, onda se probudi u ponoć i zaspi oko pet, pa ujutro trebam bar pola sata za njega probuditi. Stariji klinac ga dosta osuđuje, a meni je vise dosta objašnjavati malom djetetu kako tati nije dobro, da je zbog bolesti takav; kad ni sama više ne vjerujem u to... Mislim -sa lijekovima nestanu pozitivni simptomi, ali imam utisak da je ravnodušan prema svemu što se tiče nas.
Pere me osjećaj krivnje jer želim normalan život za djecu i sebe. Želim da ne utišavam djecu, ne želim da gasim muziku jer se njemu ne sviđa, ne želim da provodim dane sa spuštenim roletnama, ne želim da budem tužna...

kao osoba s nasljednim depresivno-anksioznim poremećajem i na lijekovima doživotno nakon godina i godina psihoterapije funkcioniram normalno, ali u periodima depresivnih epizoda bilo je meni strašno, a sada, iz ove perspektive, uvjerena sam i mom bivšem mužu koji mi je bio podrška kad mi to nitko, osim moje dr, nije bio. iako se nismo razveli zbog moje dijagnoze, vjerujem da se jako umorio od borbe sa mnom. zato ću ti reći ovo: imaš svako pravo na normalan i zdravi život, očito si dala i više nego sve od sebe i zato si izmoždena. na tvom bih mjestu ozbiljno porazgovarala s mužem o razvodu jer ovako će vas sve odvući u svoj ponor, neće biti samo jedna žrtva već 4.

I ako je moguće, potraži psihijatra psihoterapeuta za sebe, iako bi to trebala biti psihoterapija za cijelu obitelj.

Koju muž ima dijagnozu? pretpostavljam da ne ide na psihoterapiju već je samo na lijekovima?

[Leteća]

ray of light kaže:

I ako je moguće, potraži psihijatra psihoterapeuta za sebe, iako bi to trebala biti psihoterapija za cijelu obitelj.

Uf, da. Ovo boldano pomalo zvuči kao co-dependency.

[Ertrinken]

ray of light kaže:

kao osoba s nasljednim depresivno-anksioznim poremećajem i na lijekovima doživotno nakon godina i godina psihoterapije funkcioniram normalno, ali u periodima depresivnih epizoda bilo je meni strašno, a sada, iz ove perspektive, uvjerena sam i mom bivšem mužu koji mi je bio podrška kad mi to nitko, osim moje dr, nije bio. iako se nismo razveli zbog moje dijagnoze, vjerujem da se jako umorio od borbe sa mnom. zato ću ti reći ovo: imaš svako pravo na normalan i zdravi život, očito si dala i više nego sve od sebe i zato si izmoždena. na tvom bih mjestu ozbiljno porazgovarala s mužem o razvodu jer ovako će vas sve odvući u svoj ponor, neće biti samo jedna žrtva već 4.

I ako je moguće, potraži psihijatra psihoterapeuta za sebe, iako bi to trebala biti psihoterapija za cijelu obitelj.

Koju muž ima dijagnozu? pretpostavljam da ne ide na psihoterapiju već je samo na lijekovima?

Hvala na tvojoj priči, sigurna sam da ti je bilo strašno, mene i ova moja deprimiranost ubija u pojam.
Njegova dijagnoza je bila depresija sa psihotičnom epizodom, mada,iskreno, ni ovdje se psihijatri ne ubijaju previše oko pacijenata. Čitala sam mnogo,i stručnu literaturu, tako da pošto ga znam dugo, simptomi mi više liče na anksioznost+ prisilne misli, nego na psihozu, jer nije imao neku nerealnu uobrazilju, već je njegov strah od gubitka posla i slično izgradio tu priču... Uvijek mu je triger stres na poslu, perfekcionista je koji je u stanju deset puta nešto mjenjati, a ni tada nije zadovoljan, njemu je previd ili greška na poslu ravna početku trećeg svijetskog...
Idem kod psihoterapeuta već više od godinu dana, bila sam tad izmorena sa poslom i brigom...nisam mogla da spavam pa sam odlučila da si pomognem prije nego skliznem u depresiju.
On je prvi put bio hospitaliziran,ali su i psihijatriji u bolnici, kao i kasnije bili dosta nezainteresirani, niti su sa njim nešto posebno pričali, niti mu objasnili. A ja sam uspjela da porazgovaram sa njegovim psihijatrom tek kada sam pismeno zamolila(niko me nije obavjestio ni koja mu je dijagnoza i kako da se postavim prema njemu...)
Iz straha da mu se ne desi kao prije -sad je odmah odlučio ići psihijatru, kod prvih simptoma.. napokon je i nazvao za psihoterapiju...

Leteća kaže:

Uf, da. Ovo boldano pomalo zvuči kao co-dependency.

Lično, i ja sam mislila, što ne bi bilo čudno.Ali ono što se smatra pod tim, ja nemam...inače sam empaticna, ali je ovo i prva veza sa takvom dinamikom, tako da...nisam čak ni neki control freak
Puno stvari mi se izdešavalo u zadnjih godinu dana, pa sam previše rasijana i zbog toga...završetak prekvalifikacije (učenje noću), pa smrt mame (+ čudno ponašanje oca uz sumnju na alchajmer,pa je još i deprimiran ) , novi posao, pa sad otkaz (firma je bankrotirala)...
A to što sam napisala da osjećam krivicu -pa bude mi žao kada ga vidim tako uplašenog, jadnog... I onda pomislim da sam mu ja mogla drugačije pomoći. ..
Stariji klinac je mali filozof koji sve prati i kuži,smeta mu što tata "mora da bude drugačiji"...

[ray of light]

Ertrinken kaže:

Hvala na tvojoj priči, sigurna sam da ti je bilo strašno, mene i ova moja deprimiranost ubija u pojam.
Njegova dijagnoza je bila depresija sa psihotičnom epizodom, mada,iskreno, ni ovdje se psihijatri ne ubijaju previše oko pacijenata. Čitala sam mnogo,i stručnu literaturu, tako da pošto ga znam dugo, simptomi mi više liče na anksioznost+ prisilne misli, nego na psihozu, jer nije imao neku nerealnu uobrazilju, već je njegov strah od gubitka posla i slično izgradio tu priču... Uvijek mu je triger stres na poslu, perfekcionista je koji je u stanju deset puta nešto mjenjati, a ni tada nije zadovoljan, njemu je previd ili greška na poslu ravna početku trećeg svijetskog...
Idem kod psihoterapeuta već više od godinu dana, bila sam tad izmorena sa poslom i brigom...nisam mogla da spavam pa sam odlučila da si pomognem prije nego skliznem u depresiju.
On je prvi put bio hospitaliziran,ali su i psihijatriji u bolnici, kao i kasnije bili dosta nezainteresirani, niti su sa njim nešto posebno pričali, niti mu objasnili. A ja sam uspjela da porazgovaram sa njegovim psihijatrom tek kada sam pismeno zamolila(niko me nije obavjestio ni koja mu je dijagnoza i kako da se postavim prema njemu...)
Iz straha da mu se ne desi kao prije -sad je odmah odlučio ići psihijatru, kod prvih simptoma.. napokon je i nazvao za psihoterapiju...

Lično, i ja sam mislila, što ne bi bilo čudno.Ali ono što se smatra pod tim, ja nemam...inače sam empaticna, ali je ovo i prva veza sa takvom dinamikom, tako da...nisam čak ni neki control freak
Puno stvari mi se izdešavalo u zadnjih godinu dana, pa sam previše rasijana i zbog toga...završetak prekvalifikacije (učenje noću), pa smrt mame (+ čudno ponašanje oca uz sumnju na alchajmer,pa je još i deprimiran ) , novi posao, pa sad otkaz (firma je bankrotirala)...
A to što sam napisala da osjećam krivicu -pa bude mi žao kada ga vidim tako uplašenog, jadnog... I onda pomislim da sam mu ja mogla drugačije pomoći. ..
Stariji klinac je mali filozof koji sve prati i kuži,smeta mu što tata "mora da bude drugačiji"...

kažeš da ideš godinu dana psihijatru-

na koju vrstu psihoterapije,

koliko često,

koliko dugo traje 1 seansa,

kad si bila zadnji put?

[Ertrinken]

ray of light kaže:

kažeš da ideš godinu dana psihijatru-

na koju vrstu psihoterapije,

koliko često,

koliko dugo traje 1 seansa,

kad si bila zadnji put?

Idem već skoro godinu i pol, sat vremena, u početku jednom tjedno, kasnije jednom u dva tjedna, kognitivno bihejvioralna. Sada nisam bila duže, zbog mog radnog vremena i odmora psihologice.

[ray of light]

Ertrinken kaže:

Idem već skoro godinu i pol, sat vremena, u početku jednom tjedno, kasnije jednom u dva tjedna, kognitivno bihejvioralna. Sada nisam bila duže, zbog mog radnog vremena i odmora psihologice.

kad ti muž kreće na psihoterapiju? to je dugotrajni proces, trebat će vam snage, strpljenja, vremena. sretno!

[Preveza]

Ostati uz coveka zbog kojeg i ja postajem bolesna-nikad!

[Leteća]

Ertrinken kaže:

Lično, i ja sam mislila, što ne bi bilo čudno.Ali ono što se smatra pod tim, ja nemam...inače sam empaticna, ali je ovo i prva veza sa takvom dinamikom, tako da...nisam čak ni neki control freak
Puno stvari mi se izdešavalo u zadnjih godinu dana, pa sam previše rasijana i zbog toga...završetak prekvalifikacije (učenje noću), pa smrt mame (+ čudno ponašanje oca uz sumnju na alchajmer,pa je još i deprimiran ) , novi posao, pa sad otkaz (firma je bankrotirala)...
A to što sam napisala da osjećam krivicu -pa bude mi žao kada ga vidim tako uplašenog, jadnog... I onda pomislim da sam mu ja mogla drugačije pomoći. ..
Stariji klinac je mali filozof koji sve prati i kuži,smeta mu što tata "mora da bude drugačiji"...

Uvijek postoji prvi put. A empatija je baš ono što te uvuče u taj đir. Kod mene okidač nije bila psihička, nego fizička bolest partnera. Sve je prošlo okej, ali ja sam dugo, dugo nakon toga osjećala krivnju zbog toga što nisam bila kontrol-frik kada je trebalo biti, silom ga odvukla doktoru i smanjila štetu. U godinama koje su uslijedile, polako sam nestajala sve dok nisam skužila da od mene nije ostalo baš ništa i tek tada sam se krenula čupati iz tog stanja. Sad sam eto, gotovo pa opet kompletna, ali još uvijek ne znam što ću sa sobom sada kada više ne "moram" živjeti za nekog drugog.

[Kleopatre]

Nisam iznenađena stajalištem da se ostavi osoba s problemom. Ja sam sama otišla iz braka nakon što sam bila hospitalizirana. Otišla sam sa dvoje maloljetne djece jer me se suprug htio riješiti. Bila sam dobra dok sam plaćala kredite i režije i kupovala nekretnine.
Ja bih i danas mogla živjeti a osobom koja ima probleme.I ovog puta sam ja bila na tabletama , ali nikad se ne zna što nosi sutra.Da je bila obrnuta situacija, sigurna sam da bih pomogla partneru .Eto ja sam njega oslobodila. Nadam se da je sad sretan

[ray of light]

Kleopatre kaže:

Nisam iznenađena stajalištem da se ostavi osoba s problemom. Ja sam sama otišla iz braka nakon što sam bila hospitalizirana. Otišla sam sa dvoje maloljetne djece jer me se suprug htio riješiti. Bila sam dobra dok sam plaćala kredite i režije i kupovala nekretnine.
Ja bih i danas mogla živjeti a osobom koja ima probleme.I ovog puta sam ja bila na tabletama , ali nikad se ne zna što nosi sutra.Da je bila obrnuta situacija, sigurna sam da bih pomogla partneru .Eto ja sam njega oslobodila. Nadam se da je sad sretan

govoriš o hospitalizaciji- zašto je to bila za tebe prekretnica i odluka za razvod?
po čemu si zaključila da te se muž htio riješiti? jel viđa djecu?

je li tvoja F dijagnoza bila razlog neslaganja?

smatram da je to vrlo vrlo kompleksna situacija i da nije nikome lako, možda je samo lakše

ali žrtvovati se tako daleko da se i ti razboliš po meni je van pameti, a govorim iz perspektive nekoga tko ima F dijagnozu, a kamo li još kad su tu djeca

ne kažem da treba odmah petama dati vjetra, naravno da ćeš biti uz bolesnog partnera, ali se i od njega očekuje ogroman rad na sebi, a ako toga nema, nema šanse da se stvari promijene na bolje

[ray of light]

slučajno sam naletjela na knjige u pdf-u koje se mogu skinuti:

http://sretnaobitelj.odlican.net/index.php?iz=1-14-0