Ova tema je jedan mali pokušaj da se velikim ljudima koji ponekad znače razliku između života i smrti podari tračak neizmjerne zahvalnosti.
Vi znate da je ona tu, ali prečesto ostane neizrečena dovoljno.
Vidite nam to u očima, glasu, licu, stisku ruke, onom siromašnom "hvala"…
Hvala Vam.
Na sposobnosti da naučite to što jeste, na vještini da odradite to što radite, na volji i hrabrosti da se time bavite...
U dubini, ostatak svijeta vam se divi.
Hvala i vašim roditeljima, profesorima, mentorima i svima koji su vas podržavali.
Znamo da ni vama nije lako. Da čovjek i liječnik u vama pati kad ne možete pomoći, ali osjećaj da smo u tome zajedno i da se trudimo učiniti sve moguće sa svih strana, znači nam i utjehu i snagu.
Nedavno, na pustim hodnicima bolnice Merkur, u već večernjim satima, očekivali su se koraci jednog kirurga.
Došao je tiho i umorno...
No, hajdemo krenuti pričati priču od početka. U veselijem tonu.
U vremenu kad je najveći životni problem predstavljala ideja o ručku sutradan.
Takva je, naime, moja svekrva. Draga svekrva.
Ako nije isplanirano unaprijed, ne valja.
A ja sve radim neunaprijed. Slažemo se super
Oblačim dijete neunaprijed, pa joj potkošulja ispada iz hlača koje široko plešu oko žgoljavih dječjih nožica.
Ulijeće ispred učiteljice sekundu prije nego ova zatvori vrata, još nevezanih vezica. Ona je moj veseli Pucko(a tko je Pucko, znaju samo neki).
Za njenu nepuckavost zaslužna je moja Unaprijed svekrva, jer kad ju ona vodi u školu, onda je potkošulja sigurno smještena u hlačicama, počešljana je i deset minuta ranije spremno čeka nastavu.
Napisane zadaće, naučenog gradiva, s gumenim čizmicama u posebnoj vrećici, samo za svaki slučaj ako padne kiša.
Prije dva mjeseca moja je svekrva, dakako, posve oduševljeno i pohvalno, pričala o mojoj nonšalantnosti i neorganiziranosti.
Meni su za to vrijeme po glavi šetale bezbrižne bubice koje sam pokušavla uloviti, u totalnom ignore modu pametovanja oko mene.
"Okruglice, slušaš li ti mene?"
"Naravno da Vas slušam".
"Što sam zadnje rekla?"
"Da se neće imati tko adekvatno brinuti o Vama kad ostarite, jer ja ništa ne znam, a nemate novaca za starački dom."
"Pa meni nije jasno kako moj sin nije mogao naći neku bolju. Ona divna mlada susjeda Jana..."
"A što ćemo sada, gotovo je. Ili da ju odemo ipak pokušati pitati?"
Da skratim, volimo se.
Između nas postoji jedna toplina kakvu osjeća jedna žena prema drugoj kad dijele osobe koje vole i međusobno se poštuju.
Prije ta dva mjeseca organiziranost je iščezla iz mog života i života mojih bližnjih.
Organiziranost, spremljeni ručkovi, utaknute potkošulje i napisane zadaće završile su u bolnici, s ogromnim tumorom od 10kg u abdomenu.
Bez nade.
"Ako netko nešto može učiniti, to će vam napraviti oni tamo.Ako netko zna i može, mogu oni tamo."
Merkur.
Onaj osjećaj nemoći, jada i očaja tek je malo oslabio kada su je primili u Merkur.
Čovjek tamo više ne osjeća da je bolest njegov problem, to je odjednom NAŠ problem.
I hajdemo ga riješiti, ako možemo. Nećemo joj odmoći, jer ako nije moguće, nije... ali pomoći ćemo, budemo li ikako mogli.
Kada više nisi sam u svemu, kada je tu prisutno povjerenje da će ljudi napraviti što god mogu, a znaš da su itekako sposobni i da te neće ostaviti- to je sve na svijetu!
Sve što itko može očekivati.
Nije tu bilo lažnih obećanja. Radila se dijagnostika, odlučivalo se i vagalo, konzultiralo i na kraju se odlučilo s "Hajdemo vidjeti što možemo napraviti".
U najboljoj volji i želji.
U njihovu se predanost vjeruje kao da je tvoja.
Znaš da znaju. Ako se može, moći će se.
...i moglo se.
Hvala Vam doktore Mikuliću.
Nitko od nas nije vječan. No svaki poklonjeni dan, radi liječničke vještine, malena je i trenutna pobjeda ljudskog roda nad prolaznošću. I to znači neopisivo puno.
Linearni mod
