Niste me shvatili

[borky]

"NISTE ME SHVATILI", A. DOLIĆ (osvrt na pročitano) PDF Ispis E-mail
denis
Thursday, 25 October 2012
Image

piše: Denis Kožljan

Eto, moram priznati da već duže vrijeme nisam imala priliku pročitati ovako dobre, istinski dobre stihove poput ovih koje je Ante Dolić objavio u svojoj zbirci, a posvetio Vladimiri. Već me i sam naslov zaintrigirao, naime vrlo dobro osjećam poruku koja iza naslova stoji. Nitko, naravno ne shvaća jednog pjesnika, jednog čovjeka prepunog emocija ali i strasti, čovjeka bogatog životnim iskustvom. Pa, tko bi ga i mogao shvatiti, danas u ovo neko ludo vrijeme kad svatko ide svojim putem, glođe se za neki bolji status u društvu, za imati što višelove jer duša nije više toliko bitna...No, autor ovih pjesama, jako dobro zna što je porukom htio reći..."nije mi do njih ni do njihova bola...odlazim u ovaj ponoćni čas...ne marite...niste me shvatili...ni ja vas..."



Jak je Ante kao osoba ali i kao pjesnik jer i kad bi možda mogao pasti, od bola, samoće, nepravde, težine životnih okolnosti, mraka, on ne očajava, piše o ljepoti života kojeg uspoređuje sa rudnikom u Andama. S druge pak strane, uzimajući pri tom i sebe u obzir, kaže..."mi smo ljudi i moramo imati drskosti u sebi, upravo zbog te činjenice...On nikada ne posustaje, ni kad je možda trebao umrijeti kaže, tamo osamdesetih, eto dočekao je i devedesete...misleći pri tom na rat. Jedno je sigurno, jako ga boli nepravda, ova nepodnošljiva demokratična farsa današnjeg društva, unosi košmar i neko sivilo u njegovu dušu. Koliko puno čemera, jada i tuge ima na njegovuu srcu, možemo shvatiti iz naslova samo nekih pjesama poput Sumorni mrak, ne očajavaj, Lijeva rukavica, Crno dugme...Dakle dok pušta da stihovi teku tako lijepo kao rijeka koja završava u moru, rimujući svaki drugi stih, a ponekad i u slobodnoj formi, Ante Dolić svom čitatelju poklanja paletu prelijepih, metaforičnih pjesama koje kao što jednako tako govore o ožiljcima i košmarima njegove duše, odjednom na jedan, zadivljujući, pomalo ironičan ali i humorističan način piše o livanjskom parku, o Zrinki, o Sarajevu, priča o svojim čežnjama, o neispunjenim životnim vizijama, često upotrebljavajući vrijeme "DA SAM....



Posebnu jednu suptilnost kojom razbija sumornost, tugaljivost životne stvarnosti, unosi u pjesme posvećene svojoj voljenoj Vladimiri. Pa kaže.."Ja Jesenjin nisam al pjevat ti hoću...žali za mladošću, govori o prolaznosti pa se pomalo i boji starosti, osjeti se to ponekad kad piše o slomljenim snovima, o razbijenim čašama, , o misteriji života kao takvog... I sve da sam, dalje ponavlja pjesnik, bilo bi mi bolje...pa onda pobija tvrdnju i kaže..."hoću da se kajem za pijanstvo, a možda i neću...Idu godine, popušta razum, gubi podlogu, a onda takvo stanje u očekivanju Godota, prenosi na društvo u cjelini...Međutim iako je i sam prošao mnoge životne prepreke, trebao preboliti odlaske voljene, iako mu se ni malo ne sviđa situacija i položaj čovjeka u društvu, Dolić još uvijek ima snage pa se i sam pita :"Ma tko bi mene shvatio?"

Priznat ću da sam se u ovoj knjizi nekako u pojedinim dijelovima poistovjetila sa njegovim stanjem duše, čini mi se da i ja poput Dolića, posjedujem emocije, teško proživljavam nepravdu i ljudske gluposti, ali opet pronalazim hrabrost, prebacivši situaciju u neki humoristički okvir i tjeram dalje, po svom.

[borky]

Putuj

Znam da putuješ.
Putuj!
Da ideš znam.
Idi!
Kraj da je…
da me ostavljaš.
Pa neka!
Odlazi! Putuj! Idi!
Nemoj da netko te
negdje uzalud čeka.

Spremna si...
Vidim...
trenutak vrebaš,
oči si oborila...
igraš na sjetno.
Ne vrebaj!
Pogledaj otvoreno,
Reci da ideš...
pokupi stvari,
Idi!...
nek' ti je sretno.

Idi!...ma, pusti,
molim te!
Ne glumi nekakve
obzire...
ljubav nek' umre
medju nama...
junački, onako...
kako se umire.
borky

[borky]

Rastanak

Ostani još par minuta.
Vrata zatvori, sa ove strane.
Sjedi!...evo kava, ako želiš!.
Ne brini, neću spominjati.
Neke prošle...sretnije dane.

Pričat ćemo! - nećemo u sjetno.
Šutjeti o nama, nas kao da nema.
Ako iz navike, omakne se nešto.
Nećemo puno, nismo više tema.

Možemo i stojeć, ako ti se stoji.
Sjesti ne moramo, evo i ja sam stao..
Htio sam samo, prije nego odeš.
Reći ti još jednom, da mi je žao.

Al' pustimo priču, šutimo o tome.
Kako već rekoh, nismo mi tema.
Kavu ćemo ovako, na stojećki popiti.
Da zapalimo po duvan! - cigara nema.
borky

[borky]

Ribiči

Svanulo tek je, ribiči zabacuju.
Crvi od straha na udicama umiru.
Dželati jedni, šta vam je prahnulo.
Daj pustite ribice malene na miru.

Šta vam se hoće, na uranku ovako.
Krvoločnosti svojoj da dajete mahha.
Ribice malene iz sna da trzate.
Dok crvi na udicama, umiru od straha.

Skrenuli ste, na posljedice ne mislite.
Samo vi zabacujte, trenirajte zlobu.
Al' nećete dokle hoćete... vjerujte.
Osvetit će vam se crvi, pa makar u grobu.
borky

[borky]

Bit'će gore

Godine u nizu, vrijeme prolazi.
Na Godota čekamo, on ne dolazi.
Zemlja se postojano i dalje vrti.
I mi se vrtimo...od rodjenja, do smrti.

Širi se nada, da biti će bolje.
Da bude bolje, nema se volje.
I sve je tanje, sve lošije stanje
Vjere u bolje, sve je, sve manje.

Kolona gubitnika, sve je duža.
Borba za život, sve teža, sve uža.
Osjećanje žalosno, stanje porazno.
Sve više liči na uzdanje u prazno.
.
Put u propast, kao da je odredjen.
Vrijednostima sumnjivim život podredjen.
Jedni dok plivaju, drugi već plutaju.
Pokoljenja bez kompasa, izgubljeno lutaju.

Ni pravde nema, vlada prevara.
Nečija sve je to podla namjera.
Većina gladuje, manjina rasipa.
Život nas nerazumom ljutim zasipa.

Palimo, žarimo, trošimo planetu.
Sami smo sebi najvažniji na svijetu.
U suludosti nas ne zaustavlja ništa.
Djeci ćemo našoj ostaviti zgarišta.

Da bit' će bolje, tješimo se, nadamo.
Uradili sve smo, da padamo, stradamo.
Kapitalu Velikom se ponizno klanjamo.
Dok sitne ljudske radosti sanjamo.
borky

[Templarski red]

borky kaže:

Kapitalu Velikom se ponizno klanjamo.
Dok sitne ljudske radosti sanjamo.
borky

The show must go on!

[borky]

Jadi obični

Evo, stigao sam, dokle jesam.
Umoran!
Od niskih udaraca, nemilih.
Izboran!
Lica snuždena, čela smrknuta.
Namršten!
Neispunjenih želja.. u čežnji živoj.
Raspršen!
Nedosanjanih snova, od sive jave.
Prevaren!
Od ljubavi nevine, ljubavi prave…
Iznevjeren!
Od sretne zvijezde nemarno, nemilo,
Zapušten!
Od vjere u bolje i sretnije sutra…
Napušten!
Od sreće, radosti, veselja.. žalosno
Zapostavljen!
Nemiru svome, na milost, i nemilost…
Ostavljen!
Od ideologija raznih, i priča praznih…
Izliječen!
Na pravome putu, samome sebi …
Ispriječen!
Od svega, mi milog i dragog…
Porobljen!
U gorčinu ne želim biti
Zarobljen!
Pa glavu gore, a stas i dalje
Uspravno!
Neka se ne vidi, da srce kuca…
Isprazno!
borky

[borky]

Surrealizam

Šapatom nemoćnim pokušavam.
Objašnjavam!
Ti zastala...zamišljeno utihnula.
Zastao zamišljeno, utihnuo i ja.
Na zidu...pored tebe...lijevo.
Marc Chagallova reprodukcija.

Na slici, ljubavna scena...prava.
Razgledam pažljivo...Surrealizam!
Misao jedna je krenula... stala.
U našem odnosu iskrivilo sve se.
Obrise surrealizma poprimilo.
Kao i slika Marc Chagalla.

I shvaćam onako...tek tako.
Ne! ne postoji šansa, niti mala.
Da shvatiš ti mene, ili ja tebe.
Sve medju nama je surrealistički.
Kao i slika Marc Chaglla.
borky

[borky]

Potpuno (s)laganje

U očima sam joj želje čitao.
Ispunjavao spektar cijeli.
Usrećiti je! - bilo mi je stalo,.
Njoj, stalo je bilo...
Neprestano...drugo nešto da želi.

Znam!
Lijepo je to, al' mogao nisam.
Dopustiti joj, željama da šeta.
Uvijek zabrazdi u neke nove.
Stare odbaci...a, to je šteta.

Hajd' srce drago...želju zaželi. .
Sugestivno navaljujem...
s razumijevanjem na licu.
Zaželjela je Marka Thompsona.
Idilu kvariti htio nisam.
Stavio sam, Alena Slavicu.

U očima plamen joj je zasjao.
Da Slavicu želi, nije ni znala.
Imaš pravo! šta će mi Thompson?
Priljubila se uz mene, mazno.
Krenula, poljubila me, pa zastala.

Hej maco! znaš da te volim!
Želje skrivene u meni budiš.
Želim li čokoladu, nudiš bombona.
Dira me da se toliko trudiš.
Znam da ćeš mi...kad Slavicu
zaželim...staviti Eric Burtona.
borky
.

[borky]

Naša bol

Dijelili smo,
ti to znadeš.
U vrijeme sreće,
Sve na pola.
Hajde dodji,
Smogni snage.
Dodji po svoj,
dio bola.

Ne ostavljaj,
molim ti se.
Znaš da treba,
da se dijeli.
Vrijeme sreće,
vrijeme tuge.
Ne ostavljaj,
bol mi cijeli.

A, to pola,
prihvatit ću.
Kao da je
neka sreća.
Čuvati je,
tetošiti,
i na tebe,
nek‘ me sjeća.

[borky]

Crna mačka

Vladaju sjene, korak drhtavi.
Rakija muti...noć u vlažno,
Mačka je crna preko puta.
Ma, k vragu nek ide! - nije važno.

Pijanski i sve razludjenije.
S istinom bih se htio suočiti.
Jurim mačku, zalijećem se...skačem.
Sjenu svoju, pokušavam preskočiti.

Nestaje sjene, u blato padam.
Ustajem...sve nešto tugaljivo.
Pijano vičem, kočijaški psujem.
Mačka me gleda, skoro sažaljivo.
borky

[borky]

Svjetska revolucija

Svjetsku politiku smo bistrili.
U pozno...negdje iza ponoća.
Uživali, jelo, piće, ugodnu atmosferu.
Tri konobara su nas služila.
Skroz samouvjereno pričali smo.
Narod kako je izgubio, svaku mjeru.

Konobari su vukli, na stol slagali.
Prepun raznih, skupih delicija.
Razglabali smo, o onima što rasipaju.
Na račun drugih što izvoljevaju.
Dobro da bi nam došla, svijetska revolucija.

Na zidu je visio Karl Marx.
Tamo u lijevo, vis-a vi mene.
Gledao me...učinilo mi se, da se smije.
Oko nas, sve neka gospoda fina.
Zamolio sam konobara da ga skine.
Objasnio je, da je obješen radi dekoracije.
Naklonio se, otišao...donio još više vina.

I dalje smo o nepravdi fantazirali.
Već podosta pijan, ja sam ubacio.
Pola čovječanstva da gladuje.
Pod terorom nezasitih stenje.
Dodao sam, da im je život jadan.
Konobar mi je pod nos, podkučio jelo.
De! - maši se! govori, lijeva Martell.
Da i ti ne bi ostao gladan.

Netko je rekao djeca da umiru.
Ubija ih, govori, puka neimaština.
Drugi kako troše, ono što ih ne spada
Slegli smo ramenima..eh, to im je baština.
Kucnuli se redom, iskapili piće.
Konobari su donijeli nove flaše vina.
Nisu baš marili, za naše šuplje priče.

Svatkome po potrebi! kreveljio se netko.
Pogledao sam Marxa...izvini stari druže!
A, svatko da da, onoliko koliko može.
Velikom kapitalu, da treba splesti uže. 
Proleteri svih zemalja, opet da se slože.
Brbljali smo bezveze, polako sam se opijao.
Ma, šta mi tu lupetamo, pomislio sam...oh! Bože!
A, ni Karl Marx, više se nije smijao.
borky

[Azrofil]

Evo , bio bi red nakon dosta čitanja i da dam svoje mišljenje , ima pjesama i odličnih i ne tako dobrih , ali drago mi je što se ne libiš pisati o svemu , pa i na način koji nije najsusretljiviji s kritičarima , pohvale za pjesme , a i za trud , ja ću te nastavit čitat , ako to išta znači , živio !

[borky]

Evo , bio bi red nakon dosta čitanja i da dam svoje mišljenje , ima pjesama i odličnih i ne tako dobrih , ali drago mi je što se ne libiš pisati o svemu , pa i na način koji nije najsusretljiviji s kritičarima , pohvale za pjesme , a i za trud , ja ću te nastavit čitat , ako to išta znači , živio !

Evo, red je da i ja kažem da mi je drago da me čitaš, da ti se neke pjesme i dopadaju, da cijeniš moj trud...i ja cijenim kritičare, i ako pišem njima baš ne susretljivo. Lijep pozdrav!

Noć

Zamračila noć,
mrak još mračniji.
Nit jedna zvijezda,
da obasja put.
Lutam i misli
lutaju s menom.
I one kao i ja
stjerane u kut.

Koračam nasumice,
gdje stići… ne znam!
Misli sve više
gube se u tami.
Ni one ne znaju
kuda sa sobom.
Lutamo noću,
besciljno sami.

Na drugoj strani
razaznajem nešto,
Pijanac neki
u jadu svome.
Njemu je lako,
ne vuče misli.
Prigrlio flašu,
tješi se njome.

Čime i kako
ja da se tješim?
Kako da mislima
zavaram trag?
Da i ja popijem,
taj otrov žestoki.
Pljunem u mrak.
Sve nek' nosi vrag.
borky

[borky]

Livanjski sir

Sjedim dokono.
Ubijam dosadu.
Svemirskih brodova,
prizivam posadu.
Nek malo skrenu,
uzmu jednogled.
Na mene bace,
svoj jednooki pogled.

I neka prizemlje,
ugase motore…
antene podese,
i sve te fore.
Pustit ću im
sevdalinku neku,
od Zaima, onako,
nježnu i meku.
Neka ih malo,
u srce dira.
Ponuditi da popušimo,
lulu mira.
Nek dodju bliže,
nek svrate, sjednu.
Nek se raskomote
Popićemo po jednu.
Onako, radi planetarnog djira.
Narezat ću im pršuta,
i livanjskog sira.

Pitat ću ih svašta,
i sve me zanima.
Je li gore kod njih,
bruceloze ima.
Imaju li i oni,
Dom kulture?
Prakticiraju li
sexualne slobode.
Je li se, kao i mi,
kada ljube žure?
I je li sav život,
na sex svode.
Ispitivat ću dalje,
primaknuti im loze.
Zamoliti ih, ako bi se
ukazala zgoda
da ne lupaju nebuloze.
I neka mi priznaju ,
jesu li i oni postali
neka fina gospoda.
Pa nedjeljom
umjesto svete mise.
Gledajući Big Brother.
pred televizorom vise.


I kako se radjaju?
Kako su to riješili?
Jel’ i njima fra. Anto,
dodaje svoj začin?
Ili su u tome
napredniji od nas.
Pa furaju neki,
nama strani način.
Pitao bi jel’ znaju,
za tjelesne strasti.
Napaljenost, orgazam,
sreća... i to tako.
Da li je i kod njih,
SDP na vlasti?
Ako je...a, dokle?
Pa zašto? I kako?.

Rašetao bih ih tako,
glupostima praznim.
Glave im punio
pitanjima raznim.
Pažljivo pratio
Je li me se sluša.
Shvataju li zbilja,
sve redom, i svaku.
Imaju li oni svojega George Busha?
I je li se ratuje,
u njihovom Iraku.?

A, kako je s mafijom?
Je li drže do tog?
Kako oni podnose,
mafijaše svoje?
Je li su im poznate,
otmice i reket ?
Kako sa američkim
filmovima stoje?
I je li su gledali
„Full Metal Jacket“

Pitao bih svašta,
bilježio, pamtio.
Živo se zanimao
za razne stvari.
Pitao bih je li se,
i oni mladi radjaju.
Pa kao i mi umiru,
nemoćni i stari.

Fino bi se izražavao,
učtivo... kulturno.
Uljudno bih slušao,
i kako to već ide.
Pitao bi svoje,
iz svemira goste.
Jel’ se gore od njih,
bosanske piramide vide.

Živo sam radoznao,
i morao bih znati..
Zanima me
kakva je,
ta njihova raja
Je li Jim Morison
Sada gore s njima.
I je li im pjeva:
Come on baby...
Light my Fire.

I dok bi se tako,
u tri oka gledali.
Jeli, pili, pušili...
I da završim djir.
Upitao bih, onako,
iz znatiželje puste.
Kako im se dopada,
punomasni, livanjski sir?.

Ako bi me hladno,
jednooko gledali.
Mojemu se pitanju,
čuditi stali.
I bez nekih daljnjih
propitivanja bi znao.
Da moji su svemirci,
sa Marsa pali.
borky

ic okej

[borky]

Mariamagdalena kaže:

ic okej

ic,ic!

[borky]

Proljeće

Proljeće je!
Dohvataju me
pružene čari,
lagani nemiri,
razbudjele strasti,
Proljeće je! lud sam...
ne odgovaram nikome.
Nema veze šta mi,
na um može pasti.

I budan ovako.
Kao proljeće ovo,
trošiti ću ludilo,
dokle ga još ima.
Kamen svaki, ja ću,
okrenut i viknut…
vješajte se visibabe,
prošla je zima.


Govorit ću svima,
čelo da podignu.
Probleme nek' puste...
sami će se riješit.
S proljećem pod ruku,
ja ću razdragano,
krenuti niz rijeku,
tužne vrbe tješit.
borky

jeeeee!!!!

[borky]

Iluzija

Ne vrijedi ni boba,
pišljivog, ovako.
Soluciju drugu,
morat ću skovati.
Pokušati providnu
laž stvoriti.
Tebe obraniti,
u laž vjerovati.

Preuzimam rado
greške sve tvoje,.
Pa neka ne vrijede,
ni pola groša.
Na pijedestal sreće.
tebe ću uzdići.
Vjerovati samo da
vremena su loša.

Odreda sve ja to
podnijeti mogu.
Razum ću zdravi,
ako treba ubiti.
U tebe i dalje,
kao svetinju vjerovati.
Sve je podnošivljije,
nego iluziju izgubiti.
borky