Kiai

[Mala Magla]

Vanessa je sjedila u svom novoiznajmljenom stanu, prvom stanu u kojem je živjela za kojeg može reći da je sasvim u redu, i pregledavala svoje fotografije od prvih dana njenog života. Majka, mlada i lijepa s tamnom kovrčavom kosom do ramena i širokim osmjehom drži nedavno rođenu Vanessu u naručju, a otac s bujnom plavom kosom drži majku oko ramena i gleda u svoje prvorođeno dijete.
Gleda to dvoje ljudi, pokušava prodrijeti u njihove tadašnje misli, u njihovu neobjašnjivu ljubav za biće za koje ne znaju što će postati tijekom svog života. Pokušava u sebi ponovo, barem na trenutak, biti to malo klupko djeteta koje samo postoji i usvaja sve oko sebe. Tako beživotno i puno života u isti mah. Oh, čudo prvih mjeseci života! Samo postojiš, možeš biti sve, a trenutno nisi zapravo ništa nego stroj za usvajanje svega oko sebe.
Na idućoj fotografiji petogodišnja Vanessa stoji ispred stričevog Mercedesa, u crnim lakiranim cipelicama na malu peticu, bijelim dječjim najlonkama, crnoj mini suknjici i bijeloj košuljici. Sjeća se trenutka kada je ta fotografija nastala. Osjećala se vrlo lijepom i zbog toga se osjećala kao da svi trebaju gledati u nju. Koliko se sjeća, svi i jesu gledali u nju, dok nisu gledali u tek rođenu sestričnu. Govorili su joj koliko je lijepa, koliko je narasla, kako ima lijepe plave oči... čitatelj bi pomislio kako je možda mogla biti ljubomorna što već odavno, nastajanjem još nekoliko podmladaka njezinih roditelja nije jedino dijete u obitelji u koju gledaju i kojoj se dive. No, to nije bio slučaj. Vanessa je bila svjesna toga da je posebna i da to niti jedno drugo dijete neće promijeniti.
"Posebna po čemu?" nije bilo jedno od pitanja kojima se Vanessa zamarala. To je bila činjenica koju je ona znala i koja se nema razloga propitivati. To je ona osjećala cijelim svojim bićem, znala u svom srcu.
Vanessa je bila više slatko nego lijepo dijete, s punim rumenim obrazima, velikim plavim očima, crnim, dugim trepavicama koje su dodirivale njene crne obrve, a zlatnoplava kovrčava kosa joj je padala do pola leđa i poskakivala svakim pokretom njene glave. Tijelo joj je oduvijek bilo skladno, iako su joj, ispod kože, kosti bile pomalo, ali neprimjetno, rahitične od rođenja. Jedina stvar koju nikada nije voljela na sebi je bio krupmirast nos, a pošto ga nije mogla sakriti jer je bio točno nasred njenog lica, nosila ga je kao da i ne postoji. Jednostavno nikada nije gledala u njega.

Gledajući fotografije iz ranih dana, ponovo je razmišljala na način na koji je razmišljala tada. Ponovo je cijelim svojim postojanjem ponovno voljela sebe, svaku osobu, svaku stvar, svaku misao, svaki atom svega što postoji. Zašto i ne bi? Toliko čuda oko nas ima, da živim osam života (mislila je) ne bi bilo dovoljno da sve otkrijem, sve zavolim.
Digla je pogled i pozdravila sebe u ogledalu koje se prostiralo od poda do stropa. Trenutak ili dva je blesavo gledala u svoj odraz, ne prepoznajući osobu koju vidi.
"Ovo sam sve ja." rekla je u prostor između njenih usana i ogledala.
"Ovo" gledajući fotografiju djeteta ispred Mercedesa, "i ovo" gledajući u odraz u ogledalu, "sam ja."
"Ja" ponovila je zadnju riječ i značenje te riječi ju je zadivilo. Kao da je tek u tom trenutku shvatila puno značenje sebstva. Kao da joj je planina sjela na glavu, a prsa se otvorila u beskonaćnost mogućnosti koje je mogla biti, a postala je ovo što ju sad gleda s prijeke strane ogledala. I prsa su se nekako pritvorila. Zbog svog vremena što je prošlo i sve što ju je oblikovalo kao glinu dodirivanu prstima događaja, tuđih ruku, tuđih odluka, vlastitih odluka. Nepovratnost vremena kao sudionika tvorca osobe koja sada promatra odraz je pritvorila njena širom otvorena prsa upravo zbog nepovratnosti. I što vrijeme više teče našim bićem, prsa se više zatvaraju. Jer su tuđe ruke oblikovale glinu njenog postojanja, a odluke koje je sama donosila su davale završni oblik te posude zvane Vanessa.
Ustala je i zalijepila fotografiju za ogledalo. "Ja" se do sada odnosilo na ono što je vidjela dok je gledala odraz svoga lica. Zanimalo ju je "ja" koje stoji u odrazu u kontrastu na "ja" na fotografiji, cijelim tijelom. Na sebi je imala samo mušku plavu majicu kratkih rukava i donje rublje. Gledajući u sebe u tom izdanju, pored nevine sebe zaljepljene za ogledalo u obliku fotografije, obuzela ju je nelagoda. Kao da ju, polugolu, gleda stvarno dijete, imala je potrebu da se obuče. Ali je odluka glasila "suočiti se sa sobom", što znači da ne smije biti srama niti bilo kakvih laži pred nevinim djetetom koje ju gleda s druge strane vremena.
Skupila je hrabrosti i skinula se pred sobom. Potpuno gola, sa svim ožiljcima vremena i loših odluka, stoji pred sobom i daje se djevojčici sa slike na sud.
"Vanessa", obratila se fotografiji "što vidiš? Sviđam li ti se kako si odrasla? Sviđa li ti se tvoj trenutni život u kojem su sada glavne teme pripravnički rad, život sa muškim cimerom, sve rjeđim, ali još uvijek u blagoj verziji postojanim, narkomanskim vikendima i muškarcu s kojim spavaš i kojega voliš već godinu dana iako znaš da je u dugogodišnjoj vezi s drugom osobom?"
Promatrala je još neko kratko vijeme svoje sjedeće tijelo na trenutak ga gledajući samo kao tijelo, trenutak kao vreću organa, mesa i kostiju u kožnoj vreći, a na trenutak kao strano tijelo, nešto što nikada nije vidjela. Tada je ponovo pogledala lice, istražila svaki dio, svaku poru, svaki ožiljak što su pubertet i njeni nemirni prsti ostavili na obrazima, kosu koja je oslabila od bojanja.
"Što te to toliko muči? Muči li te nešto, možeš meni reći, ipak sam ja – ti." Vanessa je novozapočetu konverzaciju s djevojčicom sa slike prihvatila pod strašno normalno, kratko se zamislila i rekla: "Nemam pojma."
"Dobro, pokušat ćemo s drugim vratima – što bi željela promijeniti u svom životu?"
"Mislim da je vrijeme da odlučim tko sam. Nekako kao da se razvijanje mog stava, mojih vrijednosti, mog bića u sve ono što bih trebala biti, razvija negdje dalje. Negdje duboko ispod površine, a ja nikako da saznam što se to tamo događa. Sve što radi, buši, kopa, brusi, pali u meni s žarkom željom da izbaci formiranu osobu u svijet kao da je bilo spavalo do nedavno i tek u 25. godini života početi raditi na osobi. Zapostavili su svoju dužnost tvoraca osobe, a sve ove godine su koristili kao besplatan hotel za dvodesetljetni san. A sada, gle ih, rade u žurbi i panici, crveni od ljutnje i stida na sebe, strahom osobe koja kasni s važnim zadatkom o kojem im ovisi egzistencija, rade na nastajanju osobe.
I ja sam napokon uspjela naći put do njihove dubine, dolazim po svoje odgovore nestrpljiva i ljuta na sebe jer to nisam mogla prije napraviti, da sam se sjetila prije, možda bih ih prije probudila. Dolazim na to užasno mjesto, puno kaosa, papira, ugljena, vatre, potoka i svega što volim i ne volim, kaos nakon Hirošime se nalazi u meni. Ništa nije sređeno, ništa pripremljeno, tek jezgre i postavljanje pitanja, te moralnih te pitanja vlastitih preferencija o tome i tome. Ne, ne pitaju izravno nju, koja je dohodočastila iz trodimenzijalnog svijeta s naboranim čelom. Pitaju njen um, njenu dušu, nešto što se nikad ne gasi i što ima obvezu svake noći tijekom sna trodimenzionalne Vanesse, sortirati viđeno, donijeti sud, pohraniti na papir, iskovati element i kao prekrasan dijamant postaviti na predviđeno mjesto naučenog, usvojenog i dodanog obliku bića u nastajanju.
Sada u ovom apokaliptičnom događaju na koji sam naišla duboko u sebi vidim tek dva-tri nedovoljno brušena dijamanta, labavo dodana na oblik...pa, ničeg točno. Nekakve mase koja postoji i čeka da počne igrati svoju ulogu tog bića koje će biti."
A možda je svijest iz trodimenzionalne osobe, ona svijest koje je Vanessa najviše svjesna, zaboravila zasukati rukave, bolje razmisliti i više se potruditi naći put do tamo negdje u sebi. Tko je kriv sad stvarno nije važno, bit će vremena za razbijanje glave time kad se posloži ovaj nered.
Pošto je prelazak iz postojanja u trodimenzijalnom svijetu dosta zbunjujuć, osoba se može služiti samo deduktivnim i induktivnim i uzročno-posljedičnim načinom razmišljanja. Kada bi razmišljala kao što razmišljaju u toj radionici gdje nastaje jedna osoba, zasigurno bi poludjela i svi bi skupa završili u umobolnici. Taj rizik iako primamljiv, ipak nije poželjan, pa su Vanessi ostavili samo mogućnost razmišljanja na rečene načine. I ona se bjesomučno bacila na posao pa je u kratkom roku izgledala kao svi oni – u panici, žurbi, crveni od ljutnje, uplašeni od zadanog roka.
"OK. Mogla bih prvo pitati ono što sam pitala sebe na fotografiji – sviđa li ti se tko si?" obraćam se kaosu oko mene a glas iz kaosa govori tako da ne čuješ riječi nego spoznaš značenje u sebi, spreman si aranžirati, brusiti, paliti, oblikovati. Kad osjetiš odgovor kao sastavni dio sebe, tada možeš početi raditi.

[Mala Magla]

nastavak slijedi