Taverna

[crazy_borna]

Sjećanje na početak

Pozdrav forumaška gospodo draga,
Svratih na ovaj pdf da ostavim traga.
Neka probude kod vas misli moje neke ideje,
Možda vas natjera da i vi napišete epopeje.

Pišući ovo mislim na velikane,
Anakreont, Homer, Alkej i Sapfa.
I njihove večeri neprospavane,
Svi su oni motivi mojega epigrafa.

Od satire i ironije Ariostovog Orlanda,
Do bijeloga konja Viteza Rolanda.
Moram pridodati Borninom kulturocidu
I Španjolsku Pjesan o Cidu.

Nije mene briga za aorist i deveterac,
A bogami ni za Bizantinski petnaesterac,
Stoga da privedem kraju ovu versifikaciju
Kog boli kurac za stilsku klasifikaciju.

No, dosta je bilo ove invokacije,
Dobro vino je izvor inspiricije.
Jer pijuckanje vina nije mi tlaka,
Ono je meni, što je bolesnome štaka!

[crazy_borna]

Međimurska saga

Ispričat će vam Borna jednu priču ružnu,
Nekome možda duhovitu, a drugome i tužnu.
Imao je Borna svoju smeđooku dragu,
Umjesto pjesme poklonio joj je ljubavnu sagu.

Bila je ona njemu, radi razumijevanja priče
Ono što je bila Danteu, Portinari Beatriče.
Cervantesovom Don Quijotu Dulcinea,
Ili kartaškoj Elisi trojanski Eneja.

Priča se dogodila negdje prije dva ljeta,
Sve je počelo pijanom idejom iz Klijeta.
Sljedeće jutro mamuran govori curi
Obuci se draga idemo u Čakovec na Muri.

Mislila je ona da idu do Pariza,
Vidjela je u borninom tijelu grčkoga boga,
doduše ne apolona već pijanog Dioniza.

U tom trenutku družica gubi živce,
Konju jedan pijani mogao si i u Križevce.
Što od tuge što od bijesa
Jadna cura plače, dere se i jeca.

Stoji pred majkom uplakana i sva se crveni,
Kaže: Oprosti majko oko mene sami kreteni.
Mislila sam da je Borna onaj koji me ženi.
-Ne plači kćeri doći će i tebi jednom suđeni.

Iz bijesa se dere: Taj idiot plav,
Kolko je težak toliko je i mutav,
Panjina me htjela vodit na jebeni splav,
Što ću sad, pola godine je otišlo u zaborav.

I prebolili su oni nasreću jedan drugog,
Našla si je sebi u krevetu jednako trulog.
Izbjegao je Borna ženidbeni metak,
te je saga dobila sretan završetak.

[crazy_borna]

"Pjesmica o nenapisanoj pjesmici"

Sjedim za astalom i Boga molim,
Jer inspiracije nemam,
Da opišem ono što najviše volim.

Suze mi teku i sav sam jadan,
Stihova sam žedan i rime gladan.
Lagano pizdim što ideje nemam,
Papir i pero nevoljko spremam.

I govnetu svome napisat ću odu,
Himnu zahodu napisat ću u hodu.
Čak ću i bivšoj stihove dati,
Ali jedino zbog tebe moje srce pati.

Napisao sam i ovo u minutu-dvije.
Mućka Kaliope mi se u lice smije.
Zato što ne mogu opisati tu pijanu večer,
Što ne zapališ mi maštu kao omanji češer.