Autizam

[daru]

vorpatril kaže:

Ne znam da li ste gledali na HTV je bila emisija o jednoj amerikanki koja je autistična. Jako puno truda je trebalo da se ona "otvori" prema okolini. No, sve to ne bi uspjelo da ona sama nije bila svjesna da je zarobljena u svom svijetu. Nakon što je počela komunicirati (nešto kao dlanovnik, samo veličine normalne tastature) završila je srednju školu i sada pohađa fakultet. Ali ne može sama. Uvijek mora imati osobu koja je s njom i koja pročita napisano.

Na žalost nisam. Ali čula sam o toj emisiji. A i čula sam o djevojci koja je imala teži oblik autizma u djetinjstvu, međutim također je uspješno završila školovanje, samo je PISMENO polagala ispite. Usmeno ispitivanje je predstavljalo problem,

[daru]

Zabrinutost se javlja ako i sama nešto uočavaš a ne znaš uperiti točno prstom ŠTO je to što te zabrinjava... Međutim, možda stvarno pušeš u hladno. U svakom slučaju - otvori oči i promatraj. Trenutak kad sam saznala da je moje dijete autistično bio je užasno šokantan. Plašilo me to i nisam znala kako se s tim nositi. Zapravo uvijek nas plaši samo - neizvjesnost. A danas kad gledam - život je pun neizvjesnosti. Djeca koja 100% normalno funkcioniraju mogu svojim roditeljima zagorčati život i zapravo nitko ne zna što ga čeka za 10 godina. Treba samo SVOJ djeci pružiti ljubav i pažnju i RADITI s njima, s nekima više, s nekima manje. Ako se ikada dogodi da se tvoje sumnje i potvrde - a bolje da ne - izvući ćeš maksimum iz njega upornošću i ljubavlju. A taj zadatak te i onako čeka - kakvo god dijete bilo.

[Adonia]

daru kaže:

Kako se igra s autićima? Moj je imao foru da ih "parkira" u niz jednog iza drugog ili da ih okrene pa vrti kotače. Jako voli sve što se vrti. Sada ima 6 godina i obožava ventilatore, centrifugu kad radi vešmašina...

moj nista ne slaze u redove i sl, niti kockice po bojama, nista, jednostavno se igra njima onak da ih vozi i onda, na zalost, ostavi tako nasred sobe ali ih odmalena okrene naopacke i vrti kotace, to je uvijek volio. jel razbacivanje neki znak? ne rugam se , stvarno pitam jer on razbaciva igracke, pospremi ih sa mnom kad mu pokazem ili sudjelujem u tome al je jako rijetki petak da ih sam pospremi (mozda je to samo znak mog loseg odgoja)

[Adonia]

daru kaže:

Zabrinutost se javlja ako i sama nešto uočavaš a ne znaš uperiti točno prstom ŠTO je to što te zabrinjava... Međutim, možda stvarno pušeš u hladno. U svakom slučaju - otvori oči i promatraj. Trenutak kad sam saznala da je moje dijete autistično bio je užasno šokantan. Plašilo me to i nisam znala kako se s tim nositi. Zapravo uvijek nas plaši samo - neizvjesnost. A danas kad gledam - život je pun neizvjesnosti. Djeca koja 100% normalno funkcioniraju mogu svojim roditeljima zagorčati život i zapravo nitko ne zna što ga čeka za 10 godina. Treba samo SVOJ djeci pružiti ljubav i pažnju i RADITI s njima, s nekima više, s nekima manje. Ako se ikada dogodi da se tvoje sumnje i potvrde - a bolje da ne - izvući ćeš maksimum iz njega upornošću i ljubavlju. A taj zadatak te i onako čeka - kakvo god dijete bilo.

zapravo, mozda bi mi malo i olaksalo da mi neko i kaze "in je autist", ne u smislu da bi to voljela, nego bi znala od kud krenuti i kako se ponasati, tj. znala bi da trebam onda u vezi toga nesto poduzeti, a dasa ne znam jek "normalan" ali lijen i jel to od nasih seljakanja stalno ili zbilja ima neki poremecaj. A inace..
Da kazu da je autist.. a znam da bi mi bilo tesko, nikome to nije ono, drago, ali nekako iskreno mislim da ne bi ni bila toliko sokirana. Imala bi i dalje predivno, ali zaista predivno dijete,a uz bi znala da je posebno.
moj zivot

[daru]

Adonia kaže:

moj nista ne slaze u redove i sl, niti kockice po bojama, nista, jednostavno se igra njima onak da ih vozi i onda, na zalost, ostavi tako nasred sobe ali ih odmalena okrene naopacke i vrti kotace, to je uvijek volio. jel razbacivanje neki znak? ne rugam se , stvarno pitam jer on razbaciva igracke, pospremi ih sa mnom kad mu pokazem ili sudjelujem u tome al je jako rijetki petak da ih sam pospremi (mozda je to samo znak mog loseg odgoja)

Pa ne bih znala... Navodno autisti vole RED. Ali i moj voli svoj kreativni NERED. Čim ja nedajbože pospremim stan - on brže-bolje vadi svoje igračke na "mjesto" (po podu, stolu, lusteru.... ) Iako moram priznati da nisam upoznala puno dvogodišnjaka koji su UREDNI. Ako ćemo pravo - mislim da je i kod mnogih ODRASLIH MUŠKARACA taj dio "autizma" prisutan (ako pretpostavimo da je nered nešto što autisti vole...). Obrati pažnju više na "poslušnost" iako su i druga djeca "neposlušna", kod ovih se čini kao da stalno "ne slušaju" i da su stravično "tvrdoglavi". Da li priča?

[daru]

Da, oni su zaista POSEBNI. Teško je to opisati, ali imaju neku izraženu duhovnost, bez obzira na to da li su tako odgajani ili ne. Ja se zaista ne mogu pohvaliti da sam redoviti posjetitelj nedjeljnih misa, ali moj mali autist me ponekad zaprepasti svojim "blicevima" ...
A o inteligenciji i logičnosti razmišljanja da ne pričam... Ima jako izraženu logiku. Ako se kaže JA NEĆU i NEĆEŠ onda mu nije jasno zašto se ne kaže JA ĆU ... JAĆEŠ

[daru]

Po onoj dječjoj pjesmici je naučio da su jedan i jedan dva, dva i jedan tri.... pa tako do 10. I onda smo ga ispitivali na preskok - i sve je uredno odgovarao. Dok ga nismo pokušali zbuniti pitanjem "A koliko je JEDAN I SEDAM?" - na što je on cool odgovorio "SEDAMNAEST". Toliko o LOGICI. A memorija - slonovska! Ne znam da li je mene počela hvatati senilnost pa se njemu tako divim ali definitivno me fascinira svojom memorijom! Pamti neke detalje od pred dvije godine (za koje moram debelo upregnuti moždane vijuge da ih se sjetim !)

[Constantine]

daru kaže:

Pa ne bih znala... Navodno autisti vole RED. Ali i moj voli svoj kreativni NERED. Čim ja nedajbože pospremim stan - on brže-bolje vadi svoje igračke na "mjesto" (po podu, stolu, lusteru.... ) Iako moram priznati da nisam upoznala puno dvogodišnjaka koji su UREDNI. Ako ćemo pravo - mislim da je i kod mnogih ODRASLIH MUŠKARACA taj dio "autizma" prisutan (ako pretpostavimo da je nered nešto što autisti vole...). Obrati pažnju više na "poslušnost" iako su i druga djeca "neposlušna", kod ovih se čini kao da stalno "ne slušaju" i da su stravično "tvrdoglavi". Da li priča?

Je, to je istina. Kod moga brata, sada 23 godišnjaka, sve je u čistom redu. VHS kazete, PC igre, sve uredno slaže osim odjeće. Ali njegova ladica u kojem čuva svoje stvari kao izrezane slike auta, crteža i sve to, on tu stvarno drži uredno i poludi kada netko dira njegove stvari unutra.

A ovo što kaže daru, ima pravo. Moj brat ima dosta razvijenu maštu, voli filmove: Swarcija, Stallonea, Bruce Willisa, horore i sve to. onako jednostavne filmove, Sf, star trek, battlestar galaktika, čita stripove, igra se na kompjutoru onako isto jednostavne igre, vožnje, pucačine i sve to. A ponekad i strategije kao starcraft, naravno, isto ne komplicirane kao rise of nations. I još puno toga pamti, a i obožava crtati. i zna prepisati tekst iako uz pomoć novina i sve to.

[vorpatril]

Adonia kaže:

moj zivot

Kako mi se čini na ovoj fotografiji, on gleda u kameru. Moj kumić, nikada ne gleda direktno u kameru, uvijek negdje pored.

[daru]

vorpatril kaže:

Kako mi se čini na ovoj fotografiji, on gleda u kameru. Moj kumić, nikada ne gleda direktno u kameru, uvijek negdje pored.

Moj je imao faze gledanja u kameru, pa oko kamere, pa sad zaroni do objektiva i onda odmah trči da vidi sliku ...

[daru]

Constantine kaže:

Je, to je istina. Kod moga brata, sada 23 godišnjaka, sve je u čistom redu. VHS kazete, PC igre, sve uredno slaže osim odjeće. Ali njegova ladica u kojem čuva svoje stvari kao izrezane slike auta, crteža i sve to, on tu stvarno drži uredno i poludi kada netko dira njegove stvari unutra.

A ovo što kaže daru, ima pravo. Moj brat ima dosta razvijenu maštu, voli filmove: Swarcija, Stallonea, Bruce Willisa, horore i sve to. onako jednostavne filmove, Sf, star trek, battlestar galaktika, čita stripove, igra se na kompjutoru onako isto jednostavne igre, vožnje, pucačine i sve to. A ponekad i strategije kao starcraft, naravno, isto ne komplicirane kao rise of nations. I još puno toga pamti, a i obožava crtati. i zna prepisati tekst iako uz pomoć novina i sve to.

Upoznala sam jednom jednog dečka - odraslog autistu. Mogao si mu imenovati državu za koju svi prisutni pitaju da li to postoji - a on bi izbacio kao iz rukava podatke o glavnom gradu, stanovnicima, gradovima u toj državi, ili ako ih nema onda veća naselja.... Bio je zemljopisno-povijesna enciklopedija! Fascinantno! Zaista! Dobro je funkcionirao u društvu, jedino nije "površno" komunicirao - nije se uključivao u razgovor dok se njemu direktno ne obratiš (onda DA) i nije blebetao u prazno kao mi ostali... Pitam se ponekad nismo li MI zapravo ČUDNI što trošimo toliko riječi ponekad uzlud?!

[Adonia]

@daru_ za odrasle muskarce se slazem :top.

stravicno je tvrdoglav, ako bas inzistiram napravi nesto, al inace je sve iskljucivo kako on zeli (al i ja sam takva pa sam mislila da je mozda genetski) i strasno je neuredan, nista ne slaze itd.. Ne prica, samo "ne" kad nesto ne zeli, mama ako je bas neka straaasno velika frka , "me" kad hoce jesti, ostalo nista (ima 2,5 god.)
@vorpatril-ocito da ni to sto gleda kameru nije nikakav znak..
a s tvojom zadnjom slutnjom, daru se slazem, ja tvrdim da smo MI TI koji su "zaostali"

[daru]

Adonia kaže:

@daru_ za odrasle muskarce se slazem :top.

stravicno je tvrdoglav, ako bas inzistiram napravi nesto, al inace je sve iskljucivo kako on zeli (al i ja sam takva pa sam mislila da je mozda genetski) i strasno je neuredan, nista ne slaze itd.. Ne prica, samo "ne" kad nesto ne zeli, mama ako je bas neka straaasno velika frka , "me" kad hoce jesti, ostalo nista (ima 2,5 god.)
@vorpatril-ocito da ni to sto gleda kameru nije nikakav znak..
a s tvojom zadnjom slutnjom, daru se slazem, ja tvrdim da smo MI TI koji su "zaostali"

Da, zaostatak u govoru očito postoji. Moj sin je do dobi od 2,5 koristio otprilike 10tak riječi i to povremeno - kad bi on htio. U toj dobi "normalno" je da slažu bar po dvije -tri riječi u rečenici i da verbalno iskazuju svoje potrebe. Vrlo brzo nakon toga je upotpunio rječnik (do 3-3,5 godine - i bolje je naučio riječi nakon što je naučio čitati) ali je više-manje ponavljao to što zna kao papagaj - nije upotrebljavao (ili vrlo rijetko) onda kada je trebalo, nego je i dalje "komunicirao" gestama (što je opet bolja solucija od apsolutne nekomunikacije). Međutim, tu mi kao roditelji često griješimo (i ja!) jer se MI naučimo od NJIH reagirati na takve zahtjeve. Ako dijete pokaže sok - mi brže bolje trčimo da mu napunimo čašu. Trebalo bi polako inzistirati na PITANJU. Pa u početku nuditi odgovor ako uporno ne želi reći, i onda se praviti da ga ne razumjemo dok ne izgovori. Moj sin bi otvorio ormarić gdje stoji čokolada i gurao bi mi ruku prema čokoladi. Ja bi izvlačila sve van i nudila mu prije čokolade... sol, šečer, ulje... tek na kraju čokoladu. Slijedeći put na pola moje procedure izvlačenja rekao je ČOKOLADA - jasno i glasno. A nakon još dva puta - došao je do mene, povukao me za ruku i rekao ČOKOLADA, prije nego smo uopće došli do ormarića

[vorpatril]

Adonia kaže:

@daru_ za odrasle muskarce se slazem :top.

stravicno je tvrdoglav, ako bas inzistiram napravi nesto, al inace je sve iskljucivo kako on zeli (al i ja sam takva pa sam mislila da je mozda genetski) i strasno je neuredan, nista ne slaze itd.. Ne prica, samo "ne" kad nesto ne zeli, mama ako je bas neka straaasno velika frka , "me" kad hoce jesti, ostalo nista (ima 2,5 god.)
@vorpatril-ocito da ni to sto gleda kameru nije nikakav znak..
a s tvojom zadnjom slutnjom, daru se slazem, ja tvrdim da smo MI TI koji su "zaostali"

nemoj me krivo shvatiti, ali samim tim što se interesiraš, reagiraš, ti si napravila puno toga. U slučaju o kojem ja pišem bilo je i borbe sa okolinom koja to nikako nije mogla prihvatiti, npr. kad je dijagnosticiran autizam bilo je komentara tipa: "Ma nemaju oni (liječnici) pojma. Da je nešto dobila bi terapiju..." To što je majka ZNALA i prije dijagnoze da nešto nije u redu, komentiralo se da pretjeruje, da izmišlja, da vidi ono čega nema...
@ daru, jako mi se sviđa ono šta si postala na Downiće

[daru]

vorpatril kaže:

nemoj me krivo shvatiti, ali samim tim što se interesiraš, reagiraš, ti si napravila puno toga. U slučaju o kojem ja pišem bilo je i borbe sa okolinom koja to nikako nije mogla prihvatiti, npr. kad je dijagnosticiran autizam bilo je komentara tipa: "Ma nemaju oni (liječnici) pojma. Da je nešto dobila bi terapiju..." To što je majka ZNALA i prije dijagnoze da nešto nije u redu, komentiralo se da pretjeruje, da izmišlja, da vidi ono čega nema...
@ daru, jako mi se sviđa ono šta si postala na Downiće

Hvala. Nije moja zasluga - tekst je preveden s engleskog...

Da, slažem se. Okolina može puno utjecati, ali treba dati ljudima šansu da prihvate. Ne prihvaćaju svi takve činjenice na isti način. Strah od nepoznatog često ljude tjera na odbacivanje bilo kakve primilsi o tome. Jednostavno dobiju najgoru sliku pred očima i toga se boje. To možemo zahvaliti filmovima o težim slučajevima. Ali tim filmovima možemo zahvaliti što javnost to počinje prihvaćati na drugačiji način. Počinju ih gledati kao POSEBNE, a ne kao "oštećenu robu"... Čak u njihovim očima primjetim dozu divljenja, uz simpatiju koju pokazuju kad saznaju da je moj sin autističan.

[Adonia]

shvacaju li oni da su "drugaciji"?
da li im je nelagodno zbog toga?

[vorpatril]

Adonia kaže:

shvacaju li oni da su "drugaciji"?
da li im je nelagodno zbog toga?

Uuuuu, teško pitanje, iako pitanje na mjestu.
Simba (zvat ću ga tako zbog njegove opčinjenosti Kraljem lavova) je većinom veselo i nasmijano dijete. Premda ponekad zna biti frustriran činjenicom da ga nitko ne razumije. Nekada odustane od onoga što je htio, ali nekada inzistira i to traje dok konačno ne shvatiš šta je htio. A onda se samo nasmije i ode jer ga je prošla volja za tim. Mislim reći da ponekada on jednostavno "zeza". Ali najbitnije je da je svoje istjerao do kraja.

[Constantine]

daru kaže:

Upoznala sam jednom jednog dečka - odraslog autistu. Mogao si mu imenovati državu za koju svi prisutni pitaju da li to postoji - a on bi izbacio kao iz rukava podatke o glavnom gradu, stanovnicima, gradovima u toj državi, ili ako ih nema onda veća naselja.... Bio je zemljopisno-povijesna enciklopedija! Fascinantno! Zaista! Dobro je funkcionirao u društvu, jedino nije "površno" komunicirao - nije se uključivao u razgovor dok se njemu direktno ne obratiš (onda DA) i nije blebetao u prazno kao mi ostali... Pitam se ponekad nismo li MI zapravo ČUDNI što trošimo toliko riječi ponekad uzlud?!

Je, ista stvar kod mene. Pitaj ga za bilo koji auto i on će baš znati sve o tome... Jako obožava aute, časopise, filmove, i tako. Čak i sam skida za interneta sve slike auta, filmiće, i sve to, bez problema ih pronalazi. I onda te slike stavlja u Powerpoint gdje radi onako jednostavnu prezentaciju. Za powerpoint i internet sam mu pokazao neke stvari, a on je naučio i odlično se zabavlja time.

A sada ga je problem navući na nešto novo. Npr. tamo u roditeljskoj sobi imamo DVD/divix player za VHS rekorderom u jedno, i htjeli bismo prebaciti tamo jer smeta im zvuk kada mašina snima, a on se navikao na stari VHS rekorder, a jednostavno je baratati i ovim, samo jednostavno neće koliko god mu pokazao što treba.

A to što Adonia kaže da li shvaćaju da su drukčiji. Pa moj brat shvaća da je potpuno drukčiji od ostalih, ali mu u većini slučajeva ne smeta. Normalno razgovaramo rukama, ali ne govori, ispušta neobične zvukove i to. A i društven je, rijetko se onako povlači u sebe, ali je dosta hiperaktivan. Ne može baš biti stalno doma i to, pa ga uvijek vodim van na šetnju i to. Zna da je ograničen u nekim stvarima kao knjige i to, ali ne smeta mu to jer ima hrpu zanimacija koje može raditi, pa mu nikako nije dosadno.

[Constantine]

daru kaže:

Hvala. Nije moja zasluga - tekst je preveden s engleskog...

Da, slažem se. Okolina može puno utjecati, ali treba dati ljudima šansu da prihvate. Ne prihvaćaju svi takve činjenice na isti način. Strah od nepoznatog često ljude tjera na odbacivanje bilo kakve primilsi o tome. Jednostavno dobiju najgoru sliku pred očima i toga se boje. To možemo zahvaliti filmovima o težim slučajevima. Ali tim filmovima možemo zahvaliti što javnost to počinje prihvaćati na drugačiji način. Počinju ih gledati kao POSEBNE, a ne kao "oštećenu robu"... Čak u njihovim očima primjetim dozu divljenja, uz simpatiju koju pokazuju kad saznaju da je moj sin autističan.

Pa nije baš prava tema, ali što vi mislite o ismijavanju retardiranih ljudi na televiziji kao Braća farrely? Npr. u onoj komediji Svi su ludi za Mary, ona mary ima retardiranog brata i sada ga iskorištavaju da priča proste riječi drugim ljudima.

A staroj smeta kako prikazuju retardirane ljude kao ubojice i to, npr. Texas chainsaw massacre. Taj ubojica se vidi po ponašanju da je retardiran, a i sam glumac je išao u školu za takve osobe da bi prenio takvo ponašanje na sebi.

[pumpkin pie]

Ljudi, svaka vam čast!


BTW, gledala sam pred neko vrijeme neki dokumentarac o autizmu i skužila sam da imam većinu simptoma! Što se poklapa sa ovim što ste već rekli, da je teško prepoznati autizam jer skoro svi imamo te simpome (tj sva djeca)