Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.11.2011., 17:34   #1121
@MASKA

Quote:
ne znam kakav je nacionalni sastav samog grada bio,ali mislim da je tu malo Hrvata bilo
Pogledaj:
BOSANSKI SAMAC - narodnosni sastav po popisu iz 1991. g.
MJESTO -----------UKUPNO-----HRVATI----- MUSLIM.---- SRBI---OSTALI

Batkusa -------------92 -----------2------------0---------907------15
Bazik ---------------539 ----------526----------0----------6--------7
Bosanski Samac-----6.239---------827---------2.178-----1.755----1.479
Brvnik --------------609-----------22----------- 1--------580-------6
Crkvina ------------1.704----------18----------- 1-------1.581-----104
Domaljevac --------4.152---------4.072--------- 7---------20-------53
Donja Slatina -------623------------2------------ 0--------610------11
Donji Hasic ---------1.029---------978----------- 0-------- 13-------38
Gajevi --------------626-----------4-------------23-------579-------20
Gornja Slatina ------1.361----------3-------------0-------1.317------41
Gornji Hasic --------1.048---------967------------1---------36-------44
Grebnice -----------2.210---------1.933----------1--------210-------66
Kornica -------------830----------802------------1---------8--------19
Kruskovo Polje ------706-----------8--------------0--------673-------25
Novo Selo ----------1.095---------907------------0--------156-------32
Obudovac ----------3.199---------16-------------2-------3.138------43
Pisari ---------------608------------8-------------5--------527-------68
Prud ---------------1.293---------1.144-----------3--------31-------115
Srednja Slatina -----1.277---------918------------0---------341------18
Skaric --------------298------------1-------------0---------283------14
Tisina --------------2.032---------1.049----------5---------851------127
Zasavica------------558-----------524------------5---------6---------23


SVEGA ------------32.960---------14.731-------2.233-----13.628----2.368
jeti2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.11.2011., 17:59   #1122
Quote:
alosno je da je zbog zlocina u B. Samcu samo par godina odlezao Simo Zaric..Odmah na pocetku okupacije su u gradu ubili 15 Hrvata i jednog Muslimana ..Godinama se nije znalo gdje su ukopani ,dok prije par godina netkom nije proradila savjest i dojavio policiji da je pokraj ceste u srpskom selu Crkvina zabio drveni stap u zemlju na mjestu gdje je grobnica.
Pazi,grobnica u selu,svi sute...Pa kakvi su to ljudi? Siguran sam da su i svi za tu grobnicu znali.
Zalosno je da su im pripala prelijepa i prije rata prebogata hrvatska sela u okolici ..Sad je to hrpa porusenih i popaljenih praznih kuca iako tu ratnih djelovanja prakticki nije bilo..
Zalosno je da su selo Grebnice podijelili na dva dijela,odnosno dio koji su uspjeli okupirati je ostao u "RS"

Ako se nekad nadjete u blizini ,na putu prema granicnom prijelazu Samac, skrenite desno na onom raskrizju kod OMV crpke..Nakon ca 3. kilometra uci cete u hrvatsko selo Grebnice,pa poslije Domaljevac..Kao da ste u drugi svijet dosli...Sela uredna,cista,kuce obnovljene,ceste dobre,trava okolo osisana,susta suprotnost onome ste se moze vidjeti prolazeci kroz srpska sela koja rat prakticki dotakeo nije..
Stvarno je žalosno, šteta što nismo išli u proboj ili pak da nam je deytonski sporazum pripojio i B.Šamac tako da spojimo liniju Orašje-Šamac-Odžak.. Šamac je prije rata bio jači od Orašja a pogledaj sad zatvorene firme, poduzeća grad je ajmo reći mrtav, da ne govorim o okolnim selima, tako je nekakva mrtva i tužna-negativna atmosfera kad prolazim tim dijelom RS-a(Šamac-okolina). Kažu ljudi što nam uradiše sa grada Šamaca

Spomineš Grebnice - Domaljevac upravu si osjeti se bar malo nekakva živost, ali je daleko to od onog kako se živilo nekad narod je nezadovoljan, nezaposlenost, mladež odlazi kao nikad do sad, ne piše nam se dobro!
jeti2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:22   #1123
Od Hrvatske do Posavine : Moj ratni put

Obećao sam Vam… Pisati ću kako mi naleti inspiracija da pišem, pisati ću u dijelovima, spomeniću mnogo dobrih ljudi, od kojih mnogi više nisu među nama, moram spomenuti i svoju suprugu, i ona je podnijela veliki dio tereta…
Pitate se šta Vam ovaj čovjek piše? Je li istina to što piše? Istina je, vjerujte mi, neću Vas lagati, svejedno mi je … ne interesira me exponiranje u javnosti… imenom i prezimenom, pišem istinu… svoje poraze i pobjede, onako, kako je bilo… bez uljepšavanja…

Početi ću, desetak godina prije rata…

Rođen sam i živio u Bosanskoj Posavini, u većinski hrvatskom mjestu, radio sam u jednoj firmi u ZG, radio sam kao vozač i rukovatelj explozivnim materijama, (vitezit, geovit, c20, c40) … za potrebe posla.
Usavršio sam taj posao, znao sam materijal u «dušu», poznajem ga i danas … za ne daj Bože… čak i više…

Da krenem od devedesete… nisam se smatrao velikim Hrvatom… Volio sam «svoje» više nego druge, ali nisam mrzio nikoga, čak niti kasnijeg neprijatelja…

1991. bili smo na terenu (firma) u Bjelovaru … Bili smo smješteni u onom motelu nedaleko od šume «Bedenik», skladište exploziva i upaljača imali smo otprilike kilometar ispred onog JNA skladišta koje je onaj major digao u zrak… osobno sam par puta vidio i tog majora u prolazu… mene se dojmilo, što njegova pratnja nosi doboše na automatskim puškama… Uh da sam to imao… koliko bih bio moćan…hehe…

U ranijim pričama, uvijek sam naglašavao, da nisam imao pojma o nacionalnosti… Međutim, silu nikad nisam podnosio…

Sjećam se dobro, poligon iza vojarne u Bjelovaru… bio je to Svibanj 1991… radili smo seizmička istraživanja za naftaplin… stvarali smo umjetne potrese explozivom te iste snimali određenom specijalnom opremom…

Iznad nas su letjeli avioni JNA na malim visinama… To me je strašno iritiralo. Barem u ono vrijeme kad smo radili svoj posao, a službeno rata nije bilo… smatrao sam da je to bila demonstracija sile…

Silu nikad nisam volio, jer će proizvesti otpor, … ma kako bio slab u tom trenutnu…

Automatski mi je sve to izazvalo revolt, te sam se odmah u Bjelovaru prijavio u postrojbe MUP-a (ZNG još nije postojao)…

Stavio sam se na raspolaganje (zajedno sa službenim vozilom UAZ) na raspolaganje postrojbma MUP-a RH… Prvu intervenciju sam imao nakon par dana, dobio sam naređenje da miniram nekakav most prema Trgovišću… jer se očekivalo da će vojska krenuti u tom smjeru… Učinio sam to, i čekao znak da aktiviram exploziv. Nije bilo potrebe da se to odradi, jer vojska nije izašla iz vojarne… Exploziv sam spremio u službeno vozilo firme (cca 400 kg geovita).

Kasnije sam morao donesti potvrdu o nekažnjavanju, gle gluposti, i to iz Doboja, a nisam smio navesti za što mi treba…

Sjećam se, da je u Bjelovaru tada bio «šef» Mladen Ivanić, mislim da je imao čin majora JNA. Meni nadređeni je bio nekakav Franjić (ne sjećam se imena)…

Dobio sam poziv da se javim na zadatak u šumu «Kukavica» (mislim da nisam pogriješio)…

Javio sam se na vrijeme, sa Ruskim UAZ-om, punim exploziva i upaljača. Od osobnog naoružanja imao sam pištolj Basque 9mm K i nož… Naoružanje je bilo privatno, osobno, nisam imao dozvolu na njega…

U šumi, sjećam se nekakvih drvenih baraka, su nas prozvali…. te nakon nekoliko sati, vratili nas od kuda smo i došli, … bez djelovanja…

U Međuvremenu, kupio sam si i maskirnu uniformu… na pijaci u Bjelovaru, ne sjećam se cijene, ali bilo je prilično… Bila je slična JNA (boje), jedino drugi kroj, jakna slična spitfire a hlače slične US Army, jedino boje drugačije…

Radio sam i dalje svoj posao, čekao poziv za akciju … ali ništa…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:24   #1124
...

Čujem, u SB (brat mi javlja, već je pristupio) se osniva 108. brigada… Bez razmišljanja, pitam da se prebacim u SB (bliže mi obitelji) i dobivam odobrenje…

Dolazim u SB, donosim iskaznicu 105. BJ brigade (imam ju još uvijek negdje u papirima), te se stavljam na raspolaganje 108. brigadi… bilo gdje… počeo sam kao vojnik…

Ubačen sam u postrojbu (bilo nas je dvadesetak) dječaka, ja sam bio jedan od najstarijih – imao sam 25 godina… Nakon par dana, treći brat (Vihor) mi javlja da je dobio poziv, da se javi na «vojnu vježbu». Shvatio je da će na braću… Ubacio sam ga kod sebe u postrojbu (drugi brat je bio u drugoj postrojbi), nije mi bilo drago što je kod mene, više sam se plašio za njih, nego za sebe…

Prebačeni smo na NG ratište, dobro smo se pokazali… vjerujte mi… U međuvremenu, postrojba je narasla na otprilike 120 ljudi… Dječaci su sami izabrali tko će ih voditi… prema ponašanju i zaslugama. Počeo sam kao vojnik, nisam tražio nikakve privilegije, učio sam dječake kako rukovati oružjem, explozivima, kako praviti mine iznenađenja od priručnih sredstava, dječaci su prepoznali određeno znanje te me izabrali da vodim desetinu… Više sam proveo na «straži» nego bilo tko od mojih prijatelja… Znali su uvijek da sam tu negdje…

Imao sam i prijatelje iz prvih dvadeset, na početku… Izabrani su od suboraca da ih vode dalje… prijatelji su prepoznali određeno znanje i kvalitetu… Vjerovali su mi (iako nisam bio domicilni, sa domaćeg područja), a i ja sam prepoznao komu mogu vjerovati i tko me neće napustiti u najgorim trenucima. Držali smo se zajedno, uvijek sam bio takav… ako mi se osoba ne «svidi» neću je mrziti, ali neću se niti vezati posebno…

Znao sam da će se poslije prvih odrađenih terena iskristalizirati tko je tko… Tako je i bilo… Od prvih dvadeset, otpalo je četiri – pet, svi drugi su izdržali do kraja i bilo mi je čast biti uz njih.

Djelovali smo jako dobro na NG ratištu, svi su nas željeli za «susjeda», mislim da to dovoljno govori… ne želim ulaziti u detalje, ali bili smo dobri… svejedno mi je hoćete li vjerovati…

Početkom 1992. godine potpisano je «sarajevsko primirje», ostali smo još neko vrijeme na NG ratištu…

U međuvremenu, u BP počinju prve gužve i konflikti… Sava nas dijeli, neprijatelj minobacačima tuče i SB… Mi smo još na terenu NG ratišta… Na tranzistoru čujem vijesti da mi je u rodnom mjestu izvršen teroristički čin na prostorije HKD Napredak u kojem mi je ranjeno više dobrih prijatelja i poznanika, a jedan od teško ranjenih je prijatelj Tihomir Dujaković. Tiho je podlegao nakon nekoliko dana, iza njega je ostala supruga i kćerkica…

Vidio sam u proteklim mjesecima sve zlo rata, znao sam da će doći i u BiH, …

Zaboravio sam napomenuti, prvo ranjavanje sam doživio, mislim da je to bilo krajem studenog 1991.godine, u selu Mašići, na NG ratištu… naime, tenkovska granata je lupila u kuću pored koje sam stajao, te su mi komadi cigala i otpada otkinuli pola desnog uha i dobro mi razbili desnu stranu glave. Prijatelji su me odvezli u NG bolnicu gdje su mi zašili uho (ožiljke imam i danas), te sam se vratio zajedno s njima u postrojbu, jer to nisam smatrao ozbiljnom ozljedom… hehe jesam bio partizan…

Napomeniću ovdje, prvi put, nikada nisam ostvario nikakve privilegije na osnovu tog ranjavanja 1991.godine, a mogao sam… Nisam to smatrao bitnim… U NG bolnici MORA postojati taj trag (pored meni poznatih svjedoka koji su me dovezli u kamionu od INA-plina SB), jer sam hitno primljen. Ja se čak i ne sjećam točnog datuma… Samo ću ovdje napomenuti «dušebrižnicima», da sam na osnovu tog ranjavanja mogao ostvariti najmanje 10% veće «privilegije» … ali nikad ih nisam niti tražio.

Da, prisjetiću se i geometra Zagorca… Radili smo u istoj firmi. Poslije njegovog odlaska iz firme – nismo se nikada više sreli (da dušebrišnici ne vade stvari iz kontexta)…

1991.godine, u zapadnoj Slavoniji, imali smo jednog poginulog (Alar), te nekoliko lakše ranjenih i jednog teže ranjenog pripadnika (Utvić), za svakog ranjenog i poginulog znam gdje je i kako nastradao. Ovo spominjem iz razloga što se kasnije pojavilo mnogo raznih ratnih rana i puteva, kod pojedinaca… Svaki od nas koji smo negdje bili, sigurno zna kako mu je suborac nastradao.

Polovinom ožujka 1992.godine, povlače nas sa NG ratišta u SB. Dobijamo odobrenje/naredbu da se aktivno uključimo u «ZONU B», tako se to tada zvalo, jer se u BB već vode borbe u gradu. Naredba je bila da se ne smije imati oznaka ZNG-a niti dokumenti koji bi upućivali na to. Takođe, u zonu su mogli ići samo dragovoljci (većinom ljudi porijeklom iz BiH, iako je bilo i ljudi koji nikakvu povezanost nisu imali sa BiH).

Borbe su već vođene na par stotina metara do mosta, te istim nismo mogli prelaziti jer je bio pod vatrom. Prelazili smo čamcima, natovareni oružjem i opremom za ulične borbe. Odmah po prelasku povezivali smo se sa pripadnicima domaćih postrojbi (mislim da se to tada zvalo TO i PL BiH, jer HVO nije niti postojao), te aktivno učestvovali u borbama. Moja postrojba je dobila zonu odgovornosti lijevu stranu od semafora prema Liješću. Zapovjedništvo nam je bilo u onim porušenim kućama pored mosta (gledajući iz pravca HR, dio grada mislim da se zove Tulek).

Ohrabreni našim prelaskom i uključivanjem u borbe, pripadnici domaćih postrojbi dobijaju na moralu, te ih se sve više uključuje u borbene aktivnosti. Bilo je pojedinaca koje bih rado vidio i u svojoj postrojbi, odskakali su od nekih drugih, navesti ću primjer jednog, sjećate se snimaka sa obodnog kanala, onaj dječak (Mijo) sa maramom na glavi i RRB OSA… nažalost, poginuo je nekoliko mjeseci kasnije…

Dakle, našim prelaskom i protuudarom, odbacujemo neprijatelja nekoliko stotina metara niže, prema Brodskom Polju, te ih udaljavamo od mosta koji je do tada bio nesiguran za prelazak, te ga koristimo za uvođenje novih snaga…

Uvodimo i oklop u borbene aktivnosti, svakim novim uvođenjem nekakvog oruđa naše snage su rasle, jer nam se priključuje sve više domaćih ljudi, valjda su shvatili da više nema šale, da ovo što se dešava nije igra…

Već je nastupio i travanj 1992.godine. Svakodnevno vodimo ulične borbe, kuća po kuća, ulica po ulica, imali smo i nekoliko lakše ranjenih, na sreću mrtvih nismo imali na tom dijelu, iako mi niti danas nije jasno kako, jer su nas tukli svim što su imali, avionima su porušili sve oko nas a nama ništa…

U slobodnim danima, odlazim kući u Odžak, vidim da je i tamo stanje napeto… samo što nije puklo. U slobodno vrijeme, uključujem se sa braćom u obuku mještana… Oružja smo imali nešto malo, streljačkog, koje smo kupovali na crnom tržištu. Morali smo, nije bilo drugog načina, a sve je mirisalo na rat…

Puklo je i na tom području, neprijatelj je istresao VBR u 13.00 sati na naselje «Hanke». Sjećam se da sam u tom trenutku bio ispred policijske stanice u Odžaku, tu se okupilo više stotina osoba, tražili su oružje od rezervnog sastava MUP-a… Poginulo je i ranjeno više osoba a među njima je poginuo i Vinko U., poznavali smo se prilično dobro.
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:25   #1125
...

Kao što sam rekao, čuo sam opaljenje VBR-a (kao i svi ostali okupljeni), znao sam šta to znači, samo nisam znao gdje će poklopiti. Povikao sam ljudima da se raziđu jer će udar biti za manje od minuta, očekivao sam da će po nekakvoj logici biti upravo na mjestu gdje smo se nalazili u tom trenutku (policijska stanica, zgrada općine, katastar, džamija, pošta… sve je u krugu od pedesetak metara).

Ljudi su počeli panično bježati, rasipati se… Nakon manje od minuta slijedi udar na «Hanke» 32 rakete su udarile u gusto naseljeno mjesto a da prije toga niti metak nije bio opaljen sa naše strane na neprijatelja… Toliko o tvrdnjama da je neprijatelj bio izazvan…

Odmah poslije udara, sa još nekoliko prijatelja sam otišao i pomagao u izvlačenju mrtvih i ranjenih iz ruševina. Narod je bio uplašen, plakali su, bili bijesni… tek sad su pojedinci koje sam poznavao shvatili da se dešava ono što sam im najavio par mjeseci ranije da će se dogoditi. Nismo mogli ostati po strani a da «susjedu kuća gori»…

Krizni štab, donosi odluku da se krene u blokadu prometnica i određenih sela sa srpskom većinom, jer oni će se preko rijeke Bosne pokušati spojiti sa snagama neprijatelja da drugoj strani rijeke. Planovi su već dosta ranije bili izrađeni, te se krenulo u realizaciju.

Odlazim u svoju matičnu postrojbu, iznosim stanje na terenu te se zajedno s braćom vraćam u svoje rodno selo. Stavljamo se na raspolaganje mještanima, sa oružjem i opremom koju smo imali. Vjerovali su nam, sve ovo vrijeme su znali gdje smo bili…

Krenuli smo sa naše strane u napad, bilo nas je maksimalno 30-40. Od «teškog» oruđa imali smo minobacač 60mm i 24 mine (dva sanduka po 12 mina), nismo imali čak niti nišanske sprave za njega ali su me na NG ratištu dvojica velikih ratnika (Blekić i Kršić (Crni), njih dva su bili nerazdvojni, zajedno su kasnije i poginuli u zoni «B»), naučili kako rukovati sa takvim, a to sam znanje prenio na dječake iz sela…

Naveče mi javljaju upravo s tog položaja, bili su kojih dvjetotinjak metara iza nas, da im je mina ostala u cijevi. Znam, dječaci nemaju pojma o takvim stvarima, javljam im da tako ostane do ujutro, ja ću je izvaditi van. Nisam morao, ali smatrao sam da imam puno više iskustva od njih u takvim stvarima. Nisam želio da neko od njih nastrada pri čupanju mine bez osigurača.

Cijelu noć sam obilazio ljude, nisam odspavao niti minuta, znam kako su se osjećali, pokušavao sam im unijeti dozu sigurnosti. Vihor je bio na desnom krilu, drugi brat u centru, ja na lijevom krilu. Pratio sam komunikaciju, imali su problem sa jednim mitraljeskim gnijezdom, pokušavali su ga skinuti sa RB M-57 ali nišandžija nije uspio niti približno pogoditi cilj.

Vidio sam s koje strane djeluju po njima, razvukao sam jedinu zolju RRB-M84 koju sam imao, podigao se i skinuo cilj… Bilo je prilično daleko, iskreno, nisam očekivao pogodak….
Dječaci su skočili od radosti, vidio sam im u očima strahopoštovanje… Mitraljez je ušutkan…

Sutradan, moram na brifing, da pokušamo utvrditi situaciju na terenu, da planiramo daljnje djelovanje. Prije toga, odlučio sam otići i izvaditi minu iz cijevi našeg «teškog» oruđa…

Nisam morao, a opet sam se trpao tamo gdje mi nije bilo mjesto, došao sam do njih, minobacač ukopan do pola zbog neiskustva posade, izvadio sam minu iz cijevi, premjestili minobacač na tvrdu podlogu i tu su nas pronašli… Pala je među nas. Božo je poginuo.

Detalje sam opisao u priči «moje ranjavanje», svaka riječ je istinita i prenio sam prema svojemu sjećanju.

U ovom dijelu, uključiti ću u priču i svoju suprugu… Bila je u petom mjesecu trudnoće…
Nikada mi niti riječ nije prigovorila što sam u ZNG (a gle čuda, muslimanske je vjeroispovijesti), smatrala je da sam izabrao svoju stranu… Znam samo, da je veći vjernik i katolik od mene. Iskreno, u crkvu idem samo kad moram (rođenja, krštenja, vjenčanja, sakramenti, sahrane)… ona ide puno češće…

Po mojemu ranjavanju i otpremanju u bolnicu (visio sam, valjda me je moja mladost i snaga, uz nečiju providnost, spasile), dvojica prijatelja (Marinko – poginuo je nakon petnaestak dana, i Ivan, teško je ranjen u kolovozu 1992) su došli po moju suprugu i kćerkicu, da ih izvuku iz zone djelovanja. Nisu htjeli reći šta je s mene…

Kada je saznala … doživjela je šok. Beba je otišla. Bio je sin…Nakon 8 godima dobio sam i drugu kćerkicu, dvije godine kasnije i treću … One su moji sinovi…

Danas, moja supruga se već petu godinu bori sa karcinomom, nadam se da ću joj uspjeti vratiti sve što mi je dala…

Iz kome se budim nakon četiri dana, pored mene je Lipa… Probudio sam se navodno tek kad me on dozivao…

Sutradan sam prebačen u ZG na Dubravu, tamo sam ostao osamnaest dana, skrpan sam koliko je bilo moguće, te malo prizdravivši potpisujem izlazak na osobnu odgovornost i vraćam se nazad, kući u BiH… Na štakama sam išao sa dečkima…

Za tih 22 dana koliko sam bio odsutan od njih, na njima sam primijetio velike promjene, preko noći su od djece postali pouzdani ratnici. Postali su ozbiljniji i čvršći. Vihor ih je preuzeo i vodio dok me nije bilo, gledao sam i njega i njih, pitajući se jesu li to isti ljudi…

Vihoru sam u šali znao prigovoriti (brat mi je, ali mi je znao izvaditi živac), da se vrati par mjeseci unazad i razmisli o svom ponašanju tada, te kako je meni tada bilo…Za kratko vrijeme, od kada je prihvatio odgovornost da vodi ljude, strahovito se promijenio (a imao je dvadeset godina).

Gledao sam kako ga ljudi koji su duplo stariji od njega, slušaju bez pogovora, … Od njih je napravio vojnike, slijedili su ga u stopu, uživao sam gledajući ih.

Ostali smo zajedno još otprilike mjesec i pol dana, u međuvremenu smo imali više teških borbi i intervencija, Modriča, Jakeš, Pećnik, Gnionica, Jošavica…
Imali smo sudare sa knindžama, vukovima, … tukli smo se gadno. Napisao sam neka sjećanja direktnih sudara, većina naših dječaka su živi i danas, pročitali su priče koje sam napisao…

Početkom Srpnja, VLK me uputila u Varaždinske Toplice, na rehabilitaciju. Za suprugu i dijete sam platio smještaj tamo, da mi bude lakše… Da ne moram barem razmišljati šta je sa njima… O padu Odžaka nije bilo pojma tada, kad sam ih ostavio…

Gledam na televiziji vijesti, javlja se o teškim borbama tamo, ali javljaju da se Odžak drži… prepoznajem i ljude koji daju izjave. Opet mi nešto ne da mira, svaki dan zovem Lipu u Brod, pitam za stanje na terenu, itd… Krio mi je pravo stanje, nije mi htio reći… Tek kada je bilo gotovo…rekao mi je: Odžak je pao…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:27   #1126
...

Šok, nevjerica, briga… Nemam pojma gdje su moji, braća, sestre, rodbina, prijatelji, suborci…

Kažem mu da ću napustiti liječenje, da se vraćam u Brod pa dalje šta bude… Odgovara mi, da baš zbog toga nije htio da mi javlja pravo stanje na terenu, znao je šta ću uraditi…

Potpisao sam izlazak, pokupio suprugu i dijete i pravac Slavonski Brod. Danas kad razmišljam o tome, vidim da nisam razmišljao mozgom već srcem, svi bježe iz ratne zone a ja se u nju vraćam sa suprugom i djetetom.

Dolazim u Brod, tražim Lipu, njegova supruga mi kaže da je sa dečkima, spašavaju oružje i opremu koju su moji dječaci izvukli… nisu ostavili niti metka neprijatelju. Produžavam do mosta, srećem trojicu iz rodnog sela, pozivam ih da se ne razilaze…da nastavimo borbu…

Jedan od njih (umro je prije par godina) mi kaže «za nas je rat završen». Samo sam ih pogledao, nisam rekao niti riječi…imali su rodbinu vani, vjerovatno su planirali kod njih…
Ja za svoju bližu rodbinu nisam niti znao gdje su, nisam mogao tako reći…a niti mi karakter to nije dozvoljavao. Odlučio sam ostati do kraja…

Srećem Martina J. (moj zamjenik voda iz ZNG), ima motorolu, posuđujem je i zovem Lipu, dobijam ga, kaže mi da je na poligonu Kindrovo sa dječacima…

Odlazim tamo i pronalazim ih, izvukli su naoružanje i opremu te ih smjestili u jedan kontejner. Tamo je i Vihor i još par dječaka iz sela. Plaču, pričaju mi sve… I ja plačem. Onaj tko nije osjetio kletvu «imati pa ne imati» nikada neće znati šta to znači…

Izvukli su kamion zarobljen od neprijatelja na području Gnionice, pinzgauer zarobljen u Modriči, kombi VW, nekoliko traktora sa prikolicama… sve je bilo puno oružja i opreme, sve je to bilo oteto od neprijatelja…

Smirili smo se, sjeli, tek sada saznajem detalje posljednjih dana Odžaka. Dječaci su bili preumorni, imali su intervencije svaki dan, vraćali izgubljene položaje uspješno, da bi ih sutradan ponovo morali vraćati jer su ih neki drugi ljudi napustili bez borbe… Tako je bilo zadnjih petnaestak dana… Od 35-40 dječaka, petnaestak ih je bilo ranjeno, srećom, nitko nije bio teško…

Pitam, gdje su ostali dječaci, kažu mi da ih je Lipa smjestio u KKK u Brodu. Odlučili smo, da pozovemo one koji se žele boriti dalje, oni koji ne žele nek idu svojim putem. Mi smo svoj izabrali.

Saznajemo, VP sprovodi na stadion Marsonije vojne obveznike iz Odžaka. Tamo su pod nadzorom VP. Sjećam se, kiša je padala, pljusak…onaj jaki…
Odlazimo na stadion, tamo je ogroman broj ljudi. Pozivamo ih da se priključe nama, nastavićemo borbu u Bosanskom Brodu i dijelu Derventskog ratišta,…pa ćemo prema Odžaku. Popljuvani smo od velike većine tih ljudi… Pridružilo nam se dvadesetak dječaka…

Ovi, koji su nas pljuvali, govorili su da ih je već popisala EZ i da idu u EU zemlje a da se ne žele vraćati na svoje. Njihov izbor….mi smo svoj put izabrali već ranije… Nakon par dana, isti stadion je granatiran, poginulo je i ranjeno više osoba… Ne žalim ih, to sam otvoreno rekao na lokalnim stranicama pa su me pojedinci pljuvali i pitali kakav sam čovjek, gdje će mi duša? Odgovorio sam im, «u pakao, uz prijatelje», navikli smo se…prošli smo dio pakla, iskustva imamo…

Lipa i prijatelji iz ZNG, pronašli su jednu davno napuštenu kuću, cca 50-ak kvadrata, bila je prazna, ruševna, bez struje i vode… tu nas je bilo trideset dvoje…prvih dana. Rodbina i susjedi, moji su pokupili sve susjede iz dijela sela gdje su živjeli te ih izvukli. Ostao je jedan stariji susjed Ivo M. koji nije htio otići, ubijen je, kosti su mu pronađene u njegovom dvorištu…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:28   #1127
...

Dječake smo smjestili u selu Tomica, nedaleko od Broda, u prostorijama na nogometnom igralištu. Bila je to ujedno i baza moje postrojbe. S te lokacije smo odlazili na terene. Sa nama je ostalo 30-35 ljudi sa područja Odžačke općine, prema mojim saznanjima, jedan manji broj ljudi se priključio Đogašu, te nešto ljudi priključilo i 101 BB brigadi.

Odlazimo na terene u zonu «B», na područje BB i Derventskog bojišta. Prvi poginuli iz moje postrojbe u ZNG, na tom dijelu, bio je Brezić (Zvonce). Poginuo je na brdu Glog, rano ujutro, išli smo u akciju, poginuo je u bliskoj borbi, dobio je metak u grudi…

Drugi poginuli je Andrijanić (Folko), dječak iz sela, bio je jedini sin u roditelja, hrabar ratnik i veliki čovjek. Moja priča «Modriča» govori i o njemu.

Treći poginuli iz postrojbe, bio je Milan. Bio je Srbin, iz Sl. Broda, nije htio napadati svoj grad, pristupio je u ZNG, dao je svoj život za Hrvatsku. Poginuo je od tenkovske granate.

Imali smo i priličan broj ranjenih, srećom, većina lakše, teže je ranjen Ivan (metak u glavu), te Ćosić, mislio sam da mu ruka neće biti spašena…sreća, pogriješio sam, kasnije sam ga sretao na Orašju, bio je zaista borac…

Zapovjedništvo brigade je u svakom trenutku znalo da u rezervi imaju na raspolaganju ljude koji su u to vrijeme zaista bili borci, i koji su prošli dio pakla. Imali smo više intervencija za vraćanje položaja koje su neki drugi ljudi napuštali. Na bijelom Brdu, poginuo je Dugonjić, zajedno smo išli u srednju školu…

Terene smo odrađivali pošteno, obitelji su nam bile u Sl.Brodu i okolici, slušali smo zvuk granata kad prelijeću preko nas, te padaju po Slavonskom Brodu… Taj zvuk, više nas je pogađao nego kad je tuklo oko nas, brinuli smo se za svoje…u Sl.Brodu… i okolici…

Na slobodne dane smo išli obiteljima, u Brod i okolicu, ovisno o tome gdje se tko snašao… Niti u slobodne dane nismo mirovali, pokušavali smo na svoju ruku učiniti nešto, vjerovali smo da ćemo se samo akcijom uspjeti vratiti na svoje… Opisao sam jednu takvu akciju u priči «Prvi prelazak ID skupine», tu nam je Ravnjak (Mačak) poginuo… Od te grupe, a bilo nas je sedmorica, kasnije je u prometnoj nezgodi poginuo i Nediljko, dječak iz sela… Ostala petorica smo još uvijek živi…

Zadnje dane Bosanskog Broda, opisao sam iz mog kuta gledanja… Opisao sam ono što smo osobno doživljavali na dijelu koji smo mi pokrivali. Svjestan sam toga da se za istu priču, može ispričati razne verzije te priče, ovisno o tome gdje se tko nalazio…ili na kojoj strani…

Brod je pao, preko mosta smo se izvukli poslije 22.00 sati, moja i postrojba od Đogaša, bile su to dvije posljednje postrojbe koje su se izvukle preko mosta. Jerko Zovak je to naveo i u svojoj knjigi «Rat u BP», samo nije naveo točno vrijeme… Jerka osobno poznajem, vjerujem da nije znao ovu informaciju kad je pisao knjigu… Za ovo što tvrdim, ima barem još 100 živih svjedoka…

Sam pad… Lipi sam rekao «izvedi G6», samo je nas nekolicina znala šta to znači… Uništili smo nešto što samo nas nekolicina zna o čemu je riječ. Ovo je prvi put da sam spomenuo to…
Poslije toga, izvukli smo se preko mosta… Kiša je užasno padala… I nebo je zaplakalo, plakalo je za krvlju prolivenom, je li bilo uzalud … i danas me to pitanje proganja…

Prešli smo u Slavonski Brod. Grad je sablasno prazan, tih, u mraku… nigdje nikoga, nigdje žive duše…osim nas…koji smo vodili svoju posljednju bitku…koju smo izgubili…

Zauzimamo položaje uz Savu, moja postrojba od mosta do KKK, Đogaševa, od mosta do «visećeg mosta», mislili smo da će oni krenuti dalje…

Provalili smo u podrum zgrade (današnja IBM), ranije se zvala (Đuro Salaj), to je kojih tristotinjak metara od mosta. Kupili smo vreće sa pijeskom po gradu, pravili bunkere uz Savu, očekivali smo nastavak djelovanja neprijatelja…

Ujutro, u 3.05 sati, most je otišao u zrak… U tom trenutku sam bio u podrumu IBM, nismo uopće znali da je miniran, niti danas ne znam tko je aktivirao exploziv… Detonacija je bila užasna, mislio sam da direktno pogađaju zgradu u kojoj smo se nalazili… Jedan od mojih suboraca, dječak iz sela, ovim riječima mi opisuje detonaciju «bio sam u bunkeru na Savi, odjednom, ogromna vatrena kugla ide prema nama, usrao sam se od straha»

Ujutro sam tek vidio posljedice, shvatio sam … izgubili smo ovu bitku…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:29   #1128
...

Ovdje cu svojim Odžačanima spomenuti, sjećate se «nane», ona žena što je prodavala čarape na pijaci u Odžaku (kasnije i u SB) mislim da se zvala Sadeta, muslimanka, sutradan ujutro, poslije rušenja mosta, je prešla sa još dva starija čovjeka u čamcu preko Save, moji dječaci su ih prihvatili…

Ujutro, kroz optiku, pratio sam nasip na drugoj strani… čekao sam metu … imao sam ju… iza leđa mi Cindro (zapovjednik bataljuna) kaže, «ne pucaj»… Shvatio sam, ovdje je rat završen…

Prvih petnaestak dana, bazu smo imali u podrumu bivseg kafića (mislim da se zvao Snooker, iza bivšeg kina Partizan), odrađivali smo poslove graničara. Bilo je to zaista bolno, za sve nas… Gledali smo neprijatelja, a nismo smjeli djelovati, da ne ugrozimo civile u Slavonskom Brodu. Niti metka nismo ispalili na suprotnu stranu, poštivali smo zapovijed, iako nam je osobno bilo teško, pogotovu nama, koji smo iz Bosanske Posavine…

Došla nam je zapovijed, da pridružene bojovnike sprovedemo u Orašje, pod pratnjom VP. Mi ju nismo mogli izvršiti, kako da sprovedem suborca koji je do juče bio uz mene… i prijatelje … kao nekakvog dezertera, kriminalca… ili ne znam već šta…

Dali smo tim dječacima mogućnost, izbor, ili da idu na Orašje … ili da se snalaze dalje sami. Ja, a niti moji prijatelji im više nismo mogli pomoći. Bio je to još jedan udarac koji me je pogodio… Ti ljudi jednostavno nisu imali izbora… Sirotinja, bez ikakve podrške iz vana, bez novčanih primanja, bez egzistencijalne sigurnosti… oni su morali ići dalje i ginuti… Bez obzira što su tisuće drugih pobjegli, oni su morali i dalje krvariti…

Svima nam je bilo zaista teško opraštanje. Otišli su sa oružjem i opremom koje su nosili do tada, dali smo sve što su mogli ponijeti… Obećao sam da ću doći za njima… Vihor takođe… Marijan isto… Naša privilegija (nas trojice braće) je bila što smo od 1991. godine bili u ZNG… Nikada nismo bili službeno HVO ili nekakva druga postrojba, mogli smo birati… oni nisu imali izbor…

Dobili smo zonu odgovornosti da branimo (ne znam više od koga) zonu od mosta (porušenog) do sela Zbjeg (mislim da ima cca 7-8 kilometara nasipa rijeke Save). Bazu satnije smo imali na bazenima Migalovci.

Na svakih 500-600 metara smo imali bunkere sa mitraljeskim gnijezdima… Odrađivali smo smjene rošnih vojnika. Nije nam se to sviđalo, ali vojska je vojska, postoji nekakva hijerarhija koja se mora poštivati…

Krajem studenog, dobili smo upit, tko želi na teren u Hercegovinu? Projavili smo se nas pedesetak… Nakon par dana smo i otišli. Bili smo u nekim brdima iznad Stoca, crta prema Srpskoj strani… Odradili smo mjesec dana terena, nije bilo borbenih djelovanja…

Vratili smo se u bazu, u Migalovce… Rekao sam prijateljima da ja ne mogu čekati da neko drugi ratuje za mene… Ja moram na Orašje, tamo su moji prijatelji, od tamo jedino možemo kući… Vihor i Marijan su mislili isto, braća smo, morali smo…

Pozdravili smo se i otišli, imali smo odobrenje i od zapovjedništva, ostali smo u ZNG do kraja iako smo fizički bili odsutni od matične postrojbe…

Našim dolaskom u Orašje, (tada je zapovjedništvo brigade bilo smješteno u selu Donja Mahala, kasnije je prebačeno u selo Tolisa), dječaci su dobili samopouzdanje (pogotovo oni koji su već bili uz nas ranije), znali su da ih nećemo iznevjeriti, znali su da samo zajedno možemo ginuti…

Preuzeli smo interventni vod, bio je smješten u selu Oštra Luka. Brojao je tada otprilike dvadesetak ljudi. Cilj nam je bio da ustrojimo satniju, udarnu, za brza djelovanja…

Dosta mi je bilo crte, dosta je bilo rovova, ako ćemo već ginuti…Bože… daj da ginemo u borbi… Polovicu satnije smo smjestili u Oštroj Luci, polovicu u Bukovoj Gredi. Bili smo povezani radio vezom i poljskim telefonima (iako je prilično daleko bilo), ali je funkcioniralo. Dječaci smješteni u Oštroj Luci su uvijek bili spremni za odrađivanje na Brvniku (jer je zona odgovornosti brigade bila nedaleko od njih, dok su dječaci iz Bukove Grede odrađivali ostalo gdje je trebalo – bilo gdje…

Iz brigade smo povlačili najbolje borce, oni koji su sami željeli kod nas… nismo držali crtu, ali smo uskakali bilo gdje da je zatrebalo na Oraško Šamačkom bojištu… Ne samo na dijelu koji je pokrivala naša brigada … već bilo gdje…

Bili smo svjesni da će nas puno izginuti, jer smo uskakali tamo gdje je bilo kritično … ali opet nam se pridruživalo sve više dječaka… Vihor ih je vodio na terenu, ja sam odrađivao operativu i koordinaciju na terenu, Marijan je vodio desetinu…

Po dolasku nas trojice dolje, naš otac (1946.godište), stric (1948.godište), te njegova dva sina (maloljetna) se prijavljuju u brigadu… Iz dvije kuće, u istom dvorištu, tada nas je bilo sedmorica u Orašju… Stariji mali od strica je priključen nama u interventnu satniju (bio je fizički jak i sposoban), ovi ostali su bili raspoređeni na manje pogibeljne dužnosti (otac i stric pozadina, mlađi sin od strica topništvo – gvozdika)

Opisao sam nekakve intervencije, gdje mi je poginulo više prijatelja, bilo je intervencija gdje nismo imali poginulih, njih nisam niti opisivao. Sve što sam opisivao, istina je koju sam želio ispričati zbog sjećanja na poginule suborce i prijatelje … da se ne zaboravi…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:30   #1129
...

U priči «Brvnik2» poginulo je sedmorica suboraca u istom danu… Bio je to tećak udarac za nas. Najgore od svega, bilo je to što je ta akcija dogovorena sa «susjedima», mi smo svoje odradili pošteno, razbili smo neprijatelja u direktnim sukobima, na par metara, ušli smo u «klin», došli smo do škole u Brvniku, ispred je nekakav kanal a iza njega Batkuša, njihov «koridor»… Bokovi nisu krenuli niti metra sa početnih položaja, neprijatelj se konsolidirao i tu smo počeli ginuti…

Iz iste ove akcije, imam još dvije priče, malo veselijeg karaktera… biti će postavljene kasnije…

Imali smo intervencije i na Grebnicama, priča o «Maloj Mari» je jedna od tih intervencija…

«Angela» će me proganjati čitav život. Ne mogu to zaboraviti nikada, znam dobro pripreme par mjeseci ranije, sve se radilo u tajnosti – a opet je sve bilo «javna tajna». Poznavao sam planove i ciljeve koji su bili zacrtani, nisam se slagao sa njima jer nismo imali snage za sprovesti sve to, nismo imali niti podršku – a opet, vojnik je vojnik, mora slušati… a osjećaj rodne grude pod nogama…onih 250+ vojnika 102.brigade HVO, koji su bili prešli … nikada neće zaboraviti…

Bilo je kako je bilo… otišli su najbolji sinovi Posavine… žao mi je što «šefove» kosti nikad nismo pronašli… Moje mišljenje je, a poznavao sam ga jako dobro, vodio je jednu desetinu, da je bio ranjen, da se dovukao do Save…da ga je voda odnijela… Počivaj u miru prijatelju, nikad te neću zaboraviti…

Poslije toga neuspješnog pokušaja, pao sam psihički… nisam okusio hrane 15-16 dana, počeo sam pušiti… izgubio sam u petnaestak dana – petnaestak kilograma….

Imao sam određene rodbinske «veze» na području Doboja, jedna osoba mi je preko Švicarske dojavila gdje se nalaze ranjeni iz te akcije… Pokrenuo sam crveni križ u Ženevi, dao im slike, osobne podatke i lokaciju gdje se nalaze… Bilo mi je bitno samo da unesu trag o njima – da su živi…

Osoba od koje su potekli prvi podaci o mojim prijateljima (mlađa ženska osoba) je radila u bolnici u Doboju. Nažalost, nije više živa, nikad ju nisam upoznao – a rodbinski smo vezani…, nebitno… Hvala ti… NEPOZNATA ŽENO…

Ostvario sam još nekakve kontakte sa drugom stranom, jedan od tih kontakata je bio «Šmajser». Dao mi je podatak u šifri «Gorica – Jadran», znao sam da govori istinu. Rekao sam mu da ih obiđe na toj lokaciji i da im kaže da znamo za njih. Obišao ih je i rekao prenio im neke detalje koje sam znao ja i još jedan od tih ranjenika. Svjedoci su još uvijek živi…

Šmajseru, Škorpion pamti…dobro i zlo…

Poslije «Angele», a jeste li se kad zapitali, od kuda ime «Angela»?, razgovarao sam sa Perijom (zap.105), Željom (zap.101), Bombom (zap.103), Đogašem (zap.bojne 101), kažu, oni su povukli dio ljudstva sa crte – u slučaju uspjeha – prebacili bi dio ljudi na naše područje…

Žalosno… ali istina je…Da nije bilo «Tute» (inicijali A.M.), sa HR strane nebi niti mina bila ispaljena za podršku našim borcima. Tuta je još živ, dobro se sjeća kad sam mu rekao da pravi zaprečnu vatru oko prijatelja, a da ćemo nas dvojica snositi odgovornost, jer je iz HR došla zabrana djelovanja… Učinio je to… još nismo odgovarali zato što smo pokušali pomoći prijateljima… doći će vrijeme i na nas… Nije mi samo jasno… da je akcija kojim slučajem uspjela… tko bi pobrao zasluge??? Jer niti jedan metak legalno nije mogao preći u HR, a da se ne zna – a prešlo je oko tisuću ljudi, sa minobacačima, VBR-ima, oružjem i opremom …

Na istom mjestu sam već drugi put doživio poraz… prvi put… kad je «mačak» poginuo, drugi put «Angela»… Isto dvorište… isto mjesto … veća strepnja…

Čupali smo prijatelje, jednog po jednog… Osobno sam bio nazočan pri nekim razmjenama u Dragaliću… Drhtao sam… Čekajući ih…

Prelazak… uh…

Mršavi, blijedi, bolesni… na jednoj nozi patika – na drugoj vojnička čizma (i ovo je istina, postoji fotografija od te osobe)…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.11.2011., 12:31   #1130
...

Prvog koji je izašao, smjestio sam kod sebe u Brodu… nisam dao da ga ispituju… želio sam da dođe k sebi… Još jedan od njih je bio kod mene oko mjesec dana… Jednostavno, morao sam ih maknuti od poznanika, nisam želio da pričaju o svemu što su prošli… Meni su se povjeravali…, nisam ih forsirao, čekao sam da sami počnu pričati…

Priče su potresne, ako učesnici budu dozvolili… objaviću ih (jedan je u Švicarskoj, drugi je u zatvoru – ubistvo poslije rata)…

Nastupa vrijeme mirovanja… sve snage (i veze) smo uključili na čupanje ostalih prijatelja…

1994. godine, Listopad, osniva se 4GMBR «Sinovi Posavine»… Vesna (kodno ime), bio je zapovjednik bojne u 102.brigadi (inače, školovani oficir bivše JNA, čin poručnik bivše vojske u Prištini), vrlo hrabar i sposoban čovjek (a još dva su mu brata bili kod nas a nisu sa našeg područja), naredbom je prebačen kao zapovjednik 1. bojne, 4.GMBR HVO. Vihor je prebačen kao zapovjednik 1.satnije 1.bojne… Njihov moto je bio (imali su i natpis u zapovjedništvu)… Sve bojne su bojne – samo jedna je PRVA… I bili su… mogu to potvrditi… prošli smo puno…

Za njima su otišli i najbolji borci (preživjeli) iz naše satnije… Bili su elita i zaslužili su…

Ja sam ostao u brigadi, nisam se osjećao sposobnim da mogu biti ispred ljudi, nisam mogao pratiti ljude (fizički), a na drugi ih način nisam htio voditi … preuzeo sam ONP (operativno nastavne poslove)…

Manje-više, do operacije «Osveta», stanje je bilo relativno mirno na tom području…

Osveta… znam da je prvi poginuli iz 4.GMBR bio Ćelo (bio je u našoj interventnoj satniji ranije… Hrvat je, iako je i dosta muslimana otišlo tamo)…
U našoj zoni odgovornosti trpili smo jake udare (artiljerijske), nisu pokušavali pješačke (jer su već nekoliko puta ranije na tom pravcu popušili), ali je na pravcima Vidovice i Kopanice bilo užasno. Detonacije su odjekivale svake sekunde… naše ili njihove…

Vihor mi je pričao neke detalje o tome, kaže… bilo je i gubljenja položaja (bježanja nekih boraca), ginulo se… izgubljeni položaji su prelazili iz ruke u ruku…

Ginulo se jako puno, imali smo informacije na brifingu… Vjerujte mi, samo sam strepio da neko na drugom mjestu ne popusti. Samo sam se plašio da ostanemo odsječeni… Bili smo u njihovoj dubini i samo sam se plašio desnog krila, na lijevom krilu su bili ljudi kojima sam vjerovao…

Dnevno… padalo je oko pet tisuća projektila… vjerujem da smo i mi toliko čestitki slali… Prvi put, tu smo osjetili i silu nekakvih raketa za razminiranje minskih polja… Lansiraju se sa šina… Prave trasu široku desetak metara… dovoljno za prolaz tenkova… Tlo kuda prođu ostaje uzorano, glava rakete na kraju putanje explodira i uništava sve ispred… Ne mogu se sad sjetiti kako se zove.. A znao sam nekad točan naziv…

Nakon petnaestak dana napada, prestalo je … Izdržali smo.

Na našem pravcu nismo imali žrtava, na glavnim pravcima je poginulo jako puno ljudi.., s naše… a još više s druge strane…

Vihor i moji bivši dječaci su se zaista pokazali… Orašani, pamtite te ljude… zaslužili su…

Ovo je moja priča, moj osobni ratni put, dio puta mojih suboraca, ratni put dijela moje obitelji, … ne stidim se svog ratnog puta…

Poslije svega, šta mi je žao?

Žao mi je što nisam mogao učestvovati u završnim operacijama, zato što sam bio na drugom dijelu odgovornosti… žao mi je i što Banja Luka nije odrađena kako je trebalo… Da je ona odrađena, danas bi (i ubuduće) bilo jako mirnije… Žao mi je mojih suboraca, mojih prijatelja…

Istodobno, ponosan sam da preživjelima mogu gledati u oči…

Bože, ovo je moja ispovijed, nikada nisam iznio ovoliko detalja. Svoju pokoru služim, nosim ju… a teška je…
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2011., 22:53   #1131
Quote:
sb323ar kaže: Pogledaj post
...
Ujutro sam tek vidio posljedice, shvatio sam … izgubili smo ovu bitku…
sb323ar hvala za sve sto si ucinio za nas! eto s ovog mjesta nemogu
vise uciniti nego se zahvaliti da si zajedno sa ostalom bracom bio uz nas
kada je bilo najteze. Sad me hvatala jeza kad sam procitao za tvog suborca pokojnog Dugonjića, nemam rijec. Bio sam tam u Bijelom Brdu, a onda u
Koracu do kraja Lipnja 92 a poslje u Sl.Brodu. Nikada necu zaboraviti onaj
dan kada Bosanski Brod pao u neprijateljske ruke, bio sam sokiran zajedno
sa ostalim ljudima gdje sam boravio, mjenjao sam boju lica zuto bijelo zuto bijelo... nisam znao di mi je otac mislio sam
da ga necu vise vidjeti, a nema ni rodjaka nema strica.. Kad je stigao na Budainku kaljav i izmoren sa ekipom, to je bilo za poludit taj prizor ljudi mladi stari vojnika i civila, i taj dan sam primjetio momka
pripadnika HVO-a koji je sijedio na trotovaru i htio se ubiti drzao je pusku i
nageo se da opali neznam kako su ga sprijecili. Jos jednom
viteze tebi i svim hrvatskim braniteljima hvala.

Zadnje uređivanje rezon@tor : 30.11.2011. at 21:07.
Dervencan is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2011., 23:13   #1132
Ovo je samo za one sto nam dadose epitet kukavice
osamnaest invalida 100%, koji nemogu bez kolica
blizu 1200 ranjenih
450 poginuli vitezova 103 Derventske Brigade
157 kilometara crte duge u zoni odgovornosti 103 Brigade HVO Derventa.
Stotinu pedeset sedam kilometara crte duge...
Dervencan is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2011., 00:04   #1133
sb323ar što reći nego riječi zahvalnosti, herojstvu kakvom se vidja samo u filmovima.. HVALA još jednom što si branio moj, svoj -naš dom!
Sa druge strane mi je žao što nisi ništa ostvario po pitanju ranjavanja-nikakve novčane privilegije, dok se drugi okolo šepure i dižu pare a uopće nisi bili ranjeni
a kamoli vidjeli rata!

Pozdrav svim braniteljima
jeti2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.11.2011., 20:27   #1134
Quote:
jeti2 kaže: Pogledaj post
sb323ar što reći nego riječi zahvalnosti, herojstvu kakvom se vidja samo u filmovima.. HVALA još jednom što si branio moj, svoj -naš dom! Sa druge strane mi je žao što nisi ništa ostvario po pitanju ranjavanja-nikakve novčane privilegije, dok se drugi okolo šepure i dižu pare a uopće nisi bili ranjeni
a kamoli vidjeli rata! Pozdrav svim braniteljima
Prvi dio boldanog:
Nisam heroj a vjerujem da tako o sebi misle i svi istinski branitelji koji su zaista bili tamo. Heroji su oni kojih više nema. Neka počivaju u miru. Zato ne mogu dozvoliti da pojedinci pljuju po tim ljudima a sami nisu osjetili niti dio onoga što sam opisao (a poznajem ljude koji su preživjeli i više toga).

Drugi dio boldanog:
Nisam rekao da nisam ostvario nikakve "privilegije". Imam "privilegije", u mirovini sam na osnovu drugog ranjavanja, ali sam na osnovu prvog ranjavanja mogao ostvariti dodatne.

Da, što se tiče "privilegija", volio bih da svako tko misli da su to privilegije, dobije metak u glavu, u obje noge više komada, pored kralježnice, u ruku više komada ... pa ako i nakon toga preživi, pitao bih ga tada uživa li u "privilegijama" ili sanja da može potrčati.
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.11.2011., 23:33   #1135
Krivo si me razumio pod pojmom "privilegije" - želio sam reći mali dio utjehe koji mogu dobiti/ostvariti za pakao koji su prošli!
Nisam ni mislio da si ti heroj, nego tvoji suborci..
jeti2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.12.2011., 00:26   #1136
Na osnovu ovoga sam zasluzio "privilegije":


Dolazim k svijesti… slijep sam … mrak… noge ne osjećam, ne mogu ih napipati … pod prstima osjećam nešto toplo, ljepljivo … krv… Shvaćam, ranjen sam… Par metara dalje čujem jauke, slijep sam, ali prepoznajem glas. Marijane, jesi živ? Šta je s tebe? Noge su mi polomljene … i…ruka … i stomak… dobili smo…, odgovara mi… Šta je sa Bože? – pitam ga. Izgleda da je poginuo, ne miče se – odgovara mi. Imam li oči, noge, ne osjećam ih? – Odgovara da imam. Napipao sam motorolu, pozvao sam pomoć… došli su relativno brzo… Nemam straha, čudno, ne osjećam niti bol… pokušavam shvatiti šta se dogodilo… Blaž R. vozi, još neko je s njim, ne mogu prepoznati glas… Blažev prepoznajem, pokušava me ohrabriti…i njega pitam za Božu…kaže mi da je u drugom vozilu…nije mi htio reći da je poginuo odmah… Dolazimo na skelu u Svilaj… Čekaju nas…javljeno im je da stižemo…
Tu opet gubim svijest…puno sam krvi izgubio… Na HR strani su nas vjerovatno prebacili u drugo vozilo, jer neko me je tresao i budio me… ne da mi da spavam…ženski glas…nepoznat…
Ispituje me za ime, prezime, koga imam od obitelji, znam li šta se dogodilo…pita za krvnu grupu…

Odgovaram na svako postavljeno pitanje, svjestan sam svega…samo sam jako umoran…
Pokušavaju me održati budnim…odžavali su me do Oprisavaca…govorili su mi gdje smo…
Tu sam pao u komu… Ne sjećam se više ničega dalje…

Bolnica… Budim se… Ne znam koliko sam spavao…
Pored mene je Lipa. Navodno sam se probudio kad me on pozivao. Ne sjećam se toga. To su mi drugi poslije rekli. Kažu da je visio uz mene…

Vidim kroz maglu, nekako čudno…nešto nedostaje a ne znam šta…kasnije ću saznati,…desnostrana hemionopsija… Opet ne osjećam bol…umoran sam…ponovo tonem…u san…

Budim se. Sestre me pripremaju za transport…u Zagreb…vidim…ne dobro, ali vidim…imam i noge…i ruka mi je zamotana… Smještaju me u hitnu, prikopčavaju infuziju u vozilu…krećemo…pred nama su sati vožnje… Zaspao sam ponovo…

Subota… Probudio sam se… Imam jaku glavobolju. Nepoznata soba, prozori plavkasto zeleni, nisu standardni…mir…tišina…
U krevetu do moga stariji gospodin, nepoznat…pozdravlja me, pita me kako sam… Kažem da me glava boli… Odgovara mi da su tu noć svi trčali oko mene, da sam zavoje sa glave trgao rukama…Dobijao sam neke injekcije u venu, trbuh, pretpostavljam šta je… Ne sjećam se toga… Kasnije sam razmišljao, kolika bol i snaga treba da se potrgaju zavoji? Pokušavao sam to ekspirementirati kasnije i nisam uspio…

Mokrim kroz kateter, osjećam kako me peče ali mislim da je to normalno. Nisam naučio biti u bolnici pa i ne znam šta je normalno a šta ne, trpim…
Nedjelja. Vizita. Previjanje. Tu prvi put vidim svoje rane. Lijeva noga četiri komada, ulazne rane veličine palca, izlaznih nema, s unutarnje strane noge vidim rez od operacije dug oko 60-70 cm, tu su mi ubacili plastiku, isječene su mi vene i tetive na toj nozi … Lijeva ruka, tri komada veličine nokta, nema izlaznih… Desna noga, rana veličine šake odraslog čovjeka, otvorena, vidim krvne sudove, mišić iščupan… Ranu na glavi ne vidim…još nisam pokretan…

Čišćenje rana. Glava, lijeva ruka i noga nije boljelo. Desna noga…uhhh…
Doktor (Ukrajinac) uzima tufere gaze na pincetu, gura ih u otvorenu ranu i grebe…čisti prljavštinu koja je unutra ušla sa gelerom i zemljom… Imam osjećaj da mi oči ispadaju ali ne puštam glasa. Uhvatio sam se za rešetke kreveta i stisnuo zube, osjećam da mi se znoj sliva potocima niz lice. Zapamtio sam ove riječi tog doktora koje mi je govorio dok je čistio ranu: «Sa ranom treba kao sa ženom – što si grublji sa njom, ona te više voli.»
Nisam puštao glasa, ali sam razmišljao, pitao bih te doktore da ja kopam po tebi…
Poslije previjanja, izmoren, zaspao bih kao bebica…

Kateter me sve više peče, ne mogu više trpiti. Ovaj gospodin do mene poziva sestru, i govori joj šta me pati. Pogledam ju, a ono časna sestra, prilazi mojemu krevetu i pita me mogu li mokriti u gusku. Imam osjećaj da propadam u zemlju, kud baš da je časna taj dan radila…neugodno mi, a ne mogu više trpiti. Izvadila je kateter, njoj je to posao, ali meni nije bilo svejedno… Kasnije smo se upoznali malo više i rekla mi je da je i ona iz BiH, iz Jajca…

Nepokretan sam, osjećam da me nešto peče u donjem dijelu leđa, na kičmi. Rukom napipam nešto, nisam tu zamotan, noktom iščupam dva gelera, ušli samo pod kožu. Doktori ih nisu niti primijetili…

Sedmi dan u Zagrebu, u sobu ulaze dvije sestre i doktor. Nose štake. Kažu mi ustaj…
Ja gledam u njih kao u čudo, nisam mogao sjediti a oni hoće da ustanem…
Ajd dobro, probaću…pokušam sjesti a odjednom vrtoglavica…ne mogu…

Kažu mi da sam pokušavam da se pridižem. Ostavljaju mi i štake, te odlaze. Uporan sam, pa valjda oni bolje znaju kako bih se trebao oporavljati… Hvatam onaj trougao iznad kreveta i vježbam sjedenje. Uspio sam, mogu sjediti. Sljedeće je stati na noge… Pokušavam… Sjednem na rub kreveta, spustim noge dolje, a ono odjednom malaksalost… krv valjda počne cirkulirati i mene hvata nesvjestica… Ponovo prilegnem, da se malo odmorim…pa opet iz početka. Ne znam iz kojeg pokušaja, ali ustao sam. Stajao sam uspravan, na štakama. Nisam smio zakoračiti, udaljiti se od kreveta, ali i ovo je bio ogroman uspjeh za mene…

Sljedećih dan – dva, sam već uspijevao preći sobu, otići na wc, nisam se oslanjao na lijevu nogu jer me je ona više boljela, ali mogao sam napraviti desetak koraka. Dolaze mi i posjete. Kažu mi da je Marijan u drugoj sobi od mene. Sljedeći moj zadatak je bio otići do njega, sam, na štakama. Uspio sam, sa nekoliko pauza u tih dvadesetak metara. Ušao sam u sobu, on je bio sav u fiksatorima, obje noge i ruka…zezao sam ga da ću ga postaviti umjesto antene na krov… Krevet do njega je ležao mladić od dvadesetak godina, bez nogu… Saznao sam da je iz Jakeša. Pogled mi skreće na njegove bataljke i pitam ga je li ga boli? Kaže mi da ga bole prsti. Da, prsti ga bole na nogama kojih nema.

Marijan mi govori da ih je posjetio Alija Izetbegović, dao im je po 100DM, jebiga, mene je zaboravio…

Pitam ga, sjeća li se detalja našeg ranjavanja? Kaže da je mina pala među nas. Govori mi da sam ja poslije udara pao, pa ustao…napravio par koraka…te opet pao…

Vrtim film, pretpostavljam, poslije tog drugog pada, pao sam na leđa, noge su mi ostale skvrčene ispod tijela te ih zato nisam mogao niti napipati, a od udara su bile utrnule te ih nisam niti osjećao…

Sljedećih par dana su mi skidali kožu sa ramena i lijepili na rane. Tijelo je prihvatilo kožu, nije ju odbacivalo. Sjećam se, kad su nam skidali kožu, bilo nas je desetak u redu, namjerno smo plašili jedni druge, balavurdija, ismijavali smo se na svoj račun. Nije to bilo strašno, injekcijama ubrizgaju nešto pod kožu, pa onda kuckaju po tom dijelu tijela da se koža odvoji (kao mi u djetinjstvu kad smo skidali koru sa vrbe i pravili svirale)… Kasnije nečim kao testerica tu kožu skinu i stavljaju u nekakvu tekućinu. Nakon par dana ju lijepe na otvorene rane…

U Zagrebu sam ostao sedamnaest dana, sveukupno dvadesetdva dana od ranjavanja. Potpisao sam izlazak na osobnu odgovornost. Morao sam, imao sam još obaveza, smatrao sam da sam potrebniji negdje drugdje.

__________________________________________________ _______________
Kad ovaj thread bude imao 100K posjeta, tad cu se maknuti jer mislim da sam vec dovoljno rekao (jedino, ako me pojedinci uspiju isprovocirati da im odgovorim).
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.12.2011., 00:38   #1137
zašto bi se micao,pa nama mladima trebaju takvi ljudi da nam kažu i da znamo istinu,da naši roditelji i hrvati iz posavine nisu pobjegli,da posavina nije prodana da se tamo ginulo i ljudi bili ranjavani.možda neko misli da vi pričate neke izmišljene priče,ali ja sam se par puta uvjerio da su vaše priče živa istina.pozdrav i čast mi je što pišete na ovom forumu
gorand20 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.12.2011., 01:07   #1138
Na moj gornji post forumas "Dobor Kula" bi mogao prepoznati osobu koju spominjem u prici. Iz njegovog mjesta je, nismo se nikada vise sreli.
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.12.2011., 01:38   #1139
Pokušati ću opisati jedan događaj ratne 1992 za koji veoma mali broj ljudi zna, te na koji smo krenuli samoinicijativno, bez znanja pretpostavljene komande i bilo kakvog službenog odobrenja….

Kao što sam u ranijim opisima nekih događaja rekao, rođen sam i živio u bosanskoj posavini, u hrvatskom selu općine Odžak. Odžak je pao 13.07.1992. te se dio ljudi priključio postrojbama HV-a i nastavili se boriti protiv neprijatelja na bosanskobrodskom bojištu, te kasnije na oraško šamačkom…

Mojoj matičnoj jedinici u HV, priključilo se oko tridesetak dječaka iz mog i susjednih sela, te smo zajedno nastavili boriti se jer nismo htjeli prihvatiti stanje koje je tada bilo na terenu… Izgubili smo prijatelje, kuće, zdravlje … ostao nam je još samo život … njega smo stavili na raspolaganje sudbini … više nismo imali šta dati… Događaj koji ću opisati, desio se polovicom mjeseca kolovoza 1992, mjesec dana nakon pada Odžaka..

Odradili smo teren na BB bojištu te smo dobili par dana odmora. Na odmor smo išli u Sl. Brod (s obzirom da nismo imali svojih kuća)… Ja sam u to vrijeme živio u Osječkoj ulici u SB-u, a ostali dječaci u okolici SB-a… Tih (slobodnih) dana dolaze nam iz Švicarske dva prijatelja (Andrija i Mačak, imali su C vize tamo), te smo stalno bili u kontaktu i družili se.

Jednom u toku takvih druženja, raspravljali smo o proteklim događajima (po tko zna koji put), te odlučili da se prebacimo na područje općine Odžak, te izvršimo nasilno izviđanje na tom području… Nisam bio za takvu avanturu iz razloga što službeno nikakve intervencije nisu bile planirane na tom području, smatrao sam da je to bespotrebno a rizik je bio ogroman i bez izgleda za bilo kakav uspjeh… Pokušavao sam na sve načine da ih odgovorim od toga ali oni su odlučili i nije bilo nikakve šanse odgovoriti ih od toga…

Dogovoreno je da se kreće sutra kasno naveče i ljudi koji će ići, ja i Vihor (braća), Andrija i Usan (braća), Nediljko i Marko (braća), Lipa i Mačak… Dogovoreno je da ja ostajem na HR strani (bio sam na štakama i nisam se mogao brzo kretati) te ću održavati vezu sa njima i eventualno ih navoditi na pravac kretanja prilikom izvlačenja ako bude nekakvih problema, a njih sedmorica će preko Save. Interni dogovor je bio da ako krene po zlu…vraća se na polazno mjesto, a mrtvi se ne izvlače. Sutradan popodne, okupljanje kod mene, pripremamo oružje i opremu za boravak na neprijateljskom teritoriju, te prvim sumrakom krećemo u Slavonski Svilaj…

Dolazimo do prve kuće (ranije dogovoreno s vlasnikom kuće da ćemo doći) u selu i vozilom (kombi) prolazimo kroz dvorište i dolazimo do savskog nasipa. Tu čekamo noć. Čamac je bio ranije pripremljen i lagano smo opremu ubacivali u njega… Vidim na licima da su ljudi nestrpljivi…Ne priča se puno. Noć je pala, pozdravljam se sa njima i ekipa kreće…

Ispratio sam ih do vode…sjedaju u čamac i kreću…pratim ih pogledom i drhtim…valjda od uzbuđenja…volio bih da sam sa njima, a svjestan sam da bih im smetao… Čamac pristaje na bosansku stranu rijeke i oni izlaze…vidim obrise još minut-dva i oni nestaju u noći… Zadržavam se na obali još pola sata-do sat vremena (meni se čini vječnost)…buljim u noć…osluškujem…ne čuje se ništa…

Sjedam u kombi, radio veza je uključena, skeniram frekvencije, ali nema nikakvih sumnjivih razgovora ili dešavanja na radio vezi…Povremeno izađem, prošetam do rijeke, osluškujem … tišina … začuje se pljusak ribe u rijeci, povremeni krik neke ptice, ali ništa što bi me upućivalo na nekakva dejstva…zabrinut sam, bojim se…za njih…

Oko pola tri ujutro, signal na radiju…grabim mikrofon … odgovaram… govorimo prema utvrđenim šiframa … vraćaju se…izvlače…Pitam jesu li u paketu? Kažu da nisu…Traže da ih navedem na pravac…Uplašen sam. Uzimam signalni pištolj (bivše JNA) i ispaljujem raketu u zrak. Javljaju da ju vide i da su na dobrom smjeru.

Na Savi sam, tresem se, što od hladnoće što od straha… Čujem vesla…Dolaze… Brojim ih…Petorica…Dvojica nedostaju…

Pristaju uz obalu i izlaze iz čamca, nedostaje Mačak i Usan… Pitam šta se dogodilo, odgovaraju da su naišli na bunker u selu i da je došlo do kontakta, ubili su trojicu na bunkeru ali je Mačak poginuo…Usan je nestao, nije mrtav ali ga nema…Teško im je, i meni je…Pratimo pogledom vodu jer ako je Usan živ … preplivati će, odličan je plivač…nema ga…

Jutro je, nema nikakvih znakova na Savi… U daljini, na bosanskoj strani, čujemo buku oklopnog vozila, ali nema pucnjave niti znakova da se nešto posebno događa. Sjedamo u kombi i odlazimo uz Savu da obavijestimo naše jedinice uz Savu, da ne pucaju ako neko bude plivao sa bosanske strane…Odlazimo za SB, teško nam je, pogotovo Andriji, brat mu je.

Uglavnom, da skratim, sutradan me obavještavaju (HV) iz Oprisavaca, da je jedan preplivao na njihovom rajonu…Sjedamo u kombi i pravac Oprisavci. Usan je…grlimo ga…ispitujemo. Kaže, kad je počela pucnjava, Mačak je išao prvi u koloni, on je bio drugi (obojica su iz Donjeg Svilaja i poznavali su teren), Mačak je pogođen rafalom u grudni koš a njemu je metak pogodio pušku i izbio ju iz ruku, te se on odmah povukao nazad među kuće. S obzirom da je ostao bez oružja povukao se među kuće i nastavio se kriti i probijati prema centru sela. Kaže da je nailazio na njihove bunkere i patrole ali da se krio i čekao noć te je noću nastavio kroz njive prema Savi. Na Savu se probio u toku noći, ali nije noću smio plivati da ga naši nebi upucali. Mačak je mrtav razmijenjen nakon dvadesetak dana. Poginuo je pedesetak metara od svoje kuće.

Pokušao sam što vjernije opisati ovaj događaj, ne sjećam se točnog datuma ali sam želio da ostane zapisan zbog Mačka i ostalih ljudi koji nisu žalili svoje živote krećući u neizvjesnost na teritorij koji je bio pun neprijateljskih vojnika.
Bio je to prvi prelazak neke skupine na teritorij općine Odžak, mjesec dana poslije pada istog.
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.12.2011., 12:46   #1140
Evo da malo vadim mast drugoj strani:
c/p
Quote:
Dozvola za pljacku: Kada smo zauzeli prvo selo kod Odzaka trazim od komande da se selo obezbijedi, uvede vlast i cuva. Komandant me pita sta mi je. Kazem mu da se pljacka i pali. Neka se pljacka, kaze. A sela kod Odzaka su k'o Kalifornija. Kuce k'o vile. Po pet televizora u kuci. U jednoj sam prenocio jednu noc i nisam vjerovao da to postoji. Iz svake kuce neko je radio u Svajcarskoj. Posle nas kroz selo je prosla jedna brigada i sve opljackala. Moji vojnici iz Slavonije nisu donijeli nista, to vam garantujem. Mogu vam pokazati sve naredbe kojima sam zabranjivao pljacku i paljenje kuca. Kada smo zauzeli Odzak i izbili u selo Prud komandant mi pokazuje teleks vise komande da dozvolim borcima da nesto uzmu za sebe. Tada sam prvi put bio u situaciji da borcima kazem da pljackaju. To mi je bilo strasno. U Odzaku je sve pokupljeno. Kada se vojska vracala isla je kolona traktora. Bilo je to ruglo. Pljacka je najruznija strana ovog rata. A cuo sam da je bilo i pogodbi sa paravojskama: zauzmite i sve je vase.
(Po)ratne price: Zivko Kuzmanovic, komandant

Zadnje uređivanje rezon@tor : 09.12.2011. at 13:30.
sb323ar is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 03:28.