Strahovi, fobije u životnoj utrci - pogled odozgo

[arna]

žacko11 kaže:

Smatram,da tek iskrena ljubav i korektan-iskreni odnos,stvara povijerenje,a povijerenje je snaga koja čovijeka maltene može izvući iz svakoga teškog i bolnoga duhovnog stanja.

I to prvenstveno povjerenje u sebe samog, jer to je najvažnije povjerenje koje čovjek može i treba steći u životu.

Žacko, ( a ovo je donekle i malo proširenje lamentiranja o manipulativnosti uma što si me tražio), ja već preko deset mjeseci živim u dosta neizvjesnoj situaciji koju je uzrokovala teška suprugova bolest, ( a kako vrag uvijek sere na veliku hrpu nije to jedino što me pogodilo, no detalji nisu bitni za temu), i iz vlastitog iskustva vidim koliko je važno imati povjerenje u sebe, i koliko je važno shvatiti krive putove uma, a da bismo se mogli nositi sa strahovima koji nas obuzimaju, uglavnom, pred nepoznatim.
Daklem, u tih sam desetak mjeseci iskusila cijelu lepezu emotivnih stanja, od nesigurnosti, tjeskobe, panike, bijesa i srdžbe, pa čak i mržnje, kao i cijelu paletu najrazličitijih misli koje su me vitlale iz dana u dan, a da se cijelo to vrijeme okolnost koja je sve to uzrokovala, nije značajno mijenjala.
To mi govori koliko je točna teza da je sve u nama samima, da sami kreiramo svoju stvarnost, a tu um ima glavnu ulogu, te koliko je važno pokušati osvijestiti svoju unutarnju snagu, snagu Ljubavi i povjerenja u samoga sebe, svoju duhovnu prirodu.

Ima jedna zgodna pričica o Paganiniju. Veli kako je na jednom koncertu solistički izvodio neko teško djelo, kad mu je pukla žica na violini. Nastavio je svirati, kad mu je pukla i druga žica. Koncert je privodio kraju, kad je pukla i treća žica. Publika je ovacijama ispratila glazbenika, prepoznavši neslućenu odvažnost i unutarnju snagu violinskog virtuoza. Za bis im je poklonio još jednu skladbicu, koju je nazvao: Paganini i jedna violinska žica.


Um se bavi puknutim žicama stvarajući strah, dok se duh orijentira na onu preostalu cijelu žicu, te stvara život.

[žacko11]

Da,Arna,slažemo se...svaka patnja ima svoj određeni korijen u području duha.
Može li se voljeti neprijetelje?
Pa,sad oni koji su vršili genocid i klali u dom. ratu,ne mogu baš osobno niti voljeti,ali im mogu oprostiti i to poradi sebe,pa poradi njih jer to ujedno znači da su takovi ljudi sami po sebi patnici i ne mogu mu zamjerati ,koliko ga mogu žaliti,jer se on već nalazi u stanovitome stanju pakla.Nema mira,muči ga savjest ako je uopče ima,muče ga strahovi,čitavo njegovo biće drhti od boli zato što je mrzio,a nije mogao ili nije htio voljeti.
Gdje se u nama rađa ljubav?
E,ljubav se spontano rađa negdje u dubinama našega duha...,tamo gdje je svatko od nas osoba načinjena na sliku i priliku Božju( oli za nevjernike-genetsku..eto..),tamo gdje je Stvoritelj udahnuo u nas same svoj dah,svoju odanost ,svoje srce pa smo time postali žive duhovne duše,..U dubini svakoga čovijeka,više-manje postoji ljubav.Stoga ljubav -nekome pomoći,nekoga saslušati,otrti mu suzu,pokušati ga podići iz ništavila dna-to nije samo osječaj dužnosti i ljudskosti,već je sreča i osječaj ponosa,nešto sasvim prirodno čovijeku.
Jer,ako nekoga ljubim,imam samilosti,sućuti prema njemu,ne znači sad da želim biti jedno s njime,ujediniti se s njime,biti jedno tijelo i jedna duša s njime,.Mislim da ljubav ,kao sučut zapravo i nje težnja za sjedinjenjem.Iako bi trebali razlikovati bezbroj vrsta ljubavi.Jer jeno je ljubav kao sučut,drugo ljubav koje spaja dvoje ljudi,treča je ona bračna ljubav,koja bi značila da dvoje postanu jedno tijelo,i to sjedninjenje nije toliko fizičko,nego više duhovno zato jer oni doživljavaju da su jedno,a opet je zapravo isti duh prožeo čitava njihova bića i oni su jedno tijelo.
Kako sad,voljeti i ljubiti sažeti u ljubav?
Ljubav je iskustvo i spoznaja da te netko voli,.cijeni i poštuje,da si nekome dragocjen/a i da bi te htio imati zauvijek,te si stoga siguran/na.Ljubav je i spoznaja ,da je i tebi netko dragocjen,da jednostavno bez nekoga ne možeš proživjeti život.,ne možeš se izvući iz bolesti i spasiti od smrti,..Ljubav je stoga iskustvo dragocjenosti neke osobe i traženje te osobe ma pod svaku cijenu.U toj osobi vidiš svoj život.,svoja ostvarenja,ispunjenje svih svojih čežnji.Bez te spoznaje,čovijek gubi snagu za borbu,za bolji svijet,za zdravlje,za život.
Ljubav je stoga čovijekova prva i posljednja vrhunska potreba,njegova vrlina i krepost,.Ona je izvor i temelj zdravlja čovijekova srca.Ona izlazi iz srca,i ona se vrača u srce te ga liječi...Sve pozitivno u čovijeku,sažima se u ljubavi.

[Marian Oden]

Ja mislim da što se više čovjek angažira nekom radnjom, to je strah sve slabiji. Zato što se jednostavno nema vremena za strah.

[Integrator]

žacko11 kaže:

Kod mladih se nepovijerenje najčešće izražava kroz besmisao kojim oni opravdavaju svoju agresivnost ili izoliranost iz društva i obitelji.
Strah je i manjak povijerenja,a povjerenje je vjera u postojanje,smisao,bitak i osobu -čovijeka te samog Stvoritelja.
Put u duhovno zdravlje temeljito sadrži svijest o čovijekovoj duhovnoj dimenziji i njemu kao največemu biću svijeta.Budući da većina ljudi zbog simptoma straha i nepovjerenja gubi radost i smisao života,nužno je smatram proći,niz egzistencijalnih pitanja poput: odakle je čovijhek došao u ovaj svijet?
Zbog,čega uopče on živi? Koji mu je životni cilj?...? i dakako,doći do odgovora o smislu postojanja. Sabiranje i preispitivanje čovijekovih osobnih čežnji vodi ga do otkrivanja njegove originalnosti.Potrebno je dostatno dugo "osluškivati" što je bitno za njega samoga,gdje je njegov smisao, te je potrebno hrabro reći DA svojoj viziji o sebi.Liječiti smisao života,je temeljna i osnovna terapija...

Kao da slušam Velimira Sriču koji se u svojoj knjizi divi mladim nadobudnim "milenijumašima" jer sam ne razumije mlade, stvara oko njih mitove, i što je OPASNO, uzdiže upravo onakve kakvi su postojali tijekom cjelokupne povjesti ljudskog roda: gazioce preko leševa.
Današnja civilizacija, današnji neoliberalni kapitalizam, se hrani strahom gore nego što se hranio nacizam ili staljinizam.
Životni cilj je tada "konkurentnost", "izvrsnost", "pobjedništvo", a ponajmanje čovjek.

Marian Oden kaže:

Ja mislim da što se više čovjek angažira nekom radnjom, to je strah sve slabiji. Zato što se jednostavno nema vremena za strah.

To su još i naši stari znali. Strah (od smrti npr.) nastaje kad čovjek dokoličari.

[žacko11]

Marian Oden kaže:

Ja mislim da što se više čovjek angažira nekom radnjom, to je strah sve slabiji. Zato što se jednostavno nema vremena za strah.

Eto,na sličnom principu raznorazne komune imaju programe za izliječenje,posrnulih,ovisnih,depresivnih,izgublje nih...U cenakolu,jednoj od najrigoroznijih komuna,ali i zato na kraju programa.. daje i najbolje rezultate,tamo ti je prva i osnovna terapija rad i samo rad,plus molitva uz rad,ako je katoličkog tipa komuna,kao što je dotična.Zašto? Upravo zato da osoba ne bježi u svoje strahove,misli,paranoje,dileme,panike,..s time da nikad nisi sam,i uporno i zahtjevno se radi te inzistira na komunikaciji(uz rad).
Imaš na ulazu,u svaku kuču(a ima ih po stotine na svim kontinentima)po "deset zlatnih" pravila, koje su za ovisnika nočna mora,te ih se dužan pridržavati,jer bez muke nema nauke. Na kraju,se oslobodiš okova zla,stekneš radne navike(koje dotični nije imao,takim životom,koji ga je i doveo tamo gdje je), naučiš talij. jezik, jer je to službeni jezik kuće.Maltene Pucaš od zdravlja,slobodna i razdragana duha...

[Mrkindle]

maher18 kaže:

ma dalo bi se problematiku sjajno rzraditi, no bezuvjetno se moraju poznavati i neki mehanizmi odrastanja, psihičkog i fizičkog razvoja, utjecaja sociološkog imputiranja raznih stavova, i malo razbucati uobičajene predrasude i zablude. npr. da je osnova svega događaj u djetinjstvu. kajgot. čovjek se razvija cijeli život, u raznim brzinama, svaki stupanj godišta, svaka faza ima određene specifičnosti. čovjek može zglajzati na stupnju adolescencije, a tu mu nije kriv ni otac pijanac, niti mater pasivno-agresivnog tipa, nego naprosto njegova glupost da nije u stanju zamijetiti svoje mjesto u društvu, spoznati svoje prave želje, sposobnosti i potrebe, naučiti kako da istovremeno bude dio čopora, no da u tom čoporu ne potone, ne ostvarivši sebe.

Slažem se, skoro u potpunosti.
Jako je teško ostvariti svoje potencijale u današnjem društvu. Razne društvene institucije (crkva, doktori, profesori) ti govore tko si ti i što želiš, kakav bi trebao biti, što je normalno (ali nitko ne kaže šta je to zapravo, zato jer to ne postoji). Trebaš uvijek imati potporu od nekog, nitko nije otok, bio ti klinac od par godina ili neki stari prdonja....

[žacko11]

Mrki,hajde molim,pokušaj definirati -normalno-da,vidimo kako bi to izgledalo.
...i tako,bi od desetak ljudi i definicija,dobili isto toliko različitih podataka.

[amalee]

Hm...zanimljiva tema...

Da pridonesem i ja malo temi...općenito sam više idealistički tip osobe, optimist, vjerujem u dobrotu ljudi oko sebe i nekako uvijek brijem da će stvari ispasti dobro, što me uglavnom drži daleko od straha.

Ali evo, otkako sam diplomirala i zaposlila se počela sam osjećati blagi, ali stalno prisutni egzistencijalni strah. Iako sam u struci koja je na glasu kao perspektivna, i iako nisam loša u tome što radim, konstantno imam taj magloviti strah da neću moći "ishendlati" stvari kako treba, čak i one sporedne, tipa hobiji i sl.
Možda je to zbog prirode posla, koji je pomalo otuđujuć, ne znam

Fale mi trenuci u kojima sam se osjećala uronjenom u svijet oko sebe, i u kojima sam mogla osjetiti sav taj život u sebi i oko sebe, i svu tu povezanost i isprepletenost s ljudima.

Mrkindle kaže:

Slažem se, skoro u potpunosti.
Jako je teško ostvariti svoje potencijale u današnjem društvu. Razne društvene institucije (crkva, doktori, profesori) ti govore tko si ti i što želiš, kakav bi trebao biti, što je normalno (ali nitko ne kaže šta je to zapravo, zato jer to ne postoji). Trebaš uvijek imati potporu od nekog, nitko nije otok, bio ti klinac od par godina ili neki stari prdonja....

Zanimljivo kako danas prividno (a možda i objektivno) postoji puno više izbora nego nekad, a ljudi ipak "izabiru" vrlo uski spektar iz tog izbora, koji ih često ne čini sretnima. Izgleda da pravo na izbor ipak ne dobivamo legalizacijom nečega, već podrškom nama značajnih ljudi.

[arna]

amalee kaže:

Fale mi trenuci u kojima sam se osjećala uronjenom u svijet oko sebe, i u kojima sam mogla osjetiti sav taj život u sebi i oko sebe, i svu tu povezanost i isprepletenost s ljudima.

Pa gdje su nestali ti trenuci?

Nego, još malo o strahu, kad već kažeš da si ok na poslu, ali ipak stvaraš egzistencijalni strah.

Mudri ljudi argumentiraju besmislenost straha time što, uglavnom, živimo u sjećanjima na prošlost i maštanjima o budućnosti, a najmanje smo svijesni sadašnjeg trenutka, jedinog u kojem možemo nešto činiti, i jedinog u kojem strah, zapravo, ne može opstati, jer ga anulira samo djelovanje.

Meni je to sasvim logično, jerbo koliko god žalili za nečim u prošlosti to je završena priča i ni na koji način se ne može izmjeniti. Čemu se onda time opterećivati i vuči za sobom neke strahove koji pripadaju prošlosti, i za koje sada uopće ne mora biti osnove, ali, eto, nekad smo se toga strašili?

Budućnost, pak, je sasvim nepoznata, a nije li bedasto i totalno nepotrebno bojati se nečeg samo zato što nam je nepoznato, a možebit se nikad ni neće dogoditi?

Ali sada, baš i jedino u sadašnjem trenutku, mi imamo moć djelovanja, a onda nema potrebe za strahom, jer je sva naša energija usmjerena na trenutačno činjenje, pa ni nemamo vremena za projiciranjem nepoznatih situacija koje bi nas mogle plašiti.

Recimo, bojimo se prolaska noću kroz pothodnik jer su fakini nekoj susjedi oteli torbicu dok je tamo prolazila, i jadni se znojimo prolazeći pothodnikom, i još ćemo se mjesecima znojiti očekujući da se to dogodi i nama, iako se to nama, uopće, ne mora dogoditi. Čisto rasipanje energije na stvaranje, strahom projicirane, eventualne situacije, zar ne!
Ali, ukoliko nas netko ipak zaskoči, a i ne mora biti baš u tom pothodniku, nećemo se stići preplašiti, već ćemo djelovati- braniti se, a strah će doći poslije- što je opet besmisleno jer se stvar već dogodila.


p.s.
To o beskorisnosti i štetnosti straha lijepo je opjevao Špišić u onoj pjesmi o biciklu. Ide kod prijatelja posuditi bicikl i putem projicira sve moguće razloge zbog kojih će ga ovaj odbiti, te kad napokon stigne i prijatelj mu otvori vrata, on mu ljutito drekne: odi vrit i ti i tvoj bicikl, požderi si ga!

[amalee]

arna kaže:

Pa gdje su nestali ti trenuci?

Nego, još malo o strahu, kad već kažeš da si ok na poslu, ali ipak stvaraš egzistencijalni strah.

Mudri ljudi argumentiraju besmislenost straha time što, uglavnom, živimo u sjećanjima na prošlost i maštanjima o budućnosti, a najmanje smo svijesni sadašnjeg trenutka, jedinog u kojem možemo nešto činiti, i jedinog u kojem strah, zapravo, ne može opstati, jer ga anulira samo djelovanje.

Meni je to sasvim logično, jerbo koliko god žalili za nečim u prošlosti to je završena priča i ni na koji način se ne može izmjeniti. Čemu se onda time opterećivati i vuči za sobom neke strahove koji pripadaju prošlosti, i za koje sada uopće ne mora biti osnove, ali, eto, nekad smo se toga strašili?

Budućnost, pak, je sasvim nepoznata, a nije li bedasto i totalno nepotrebno bojati se nečeg samo zato što nam je nepoznato, a možebit se nikad ni neće dogoditi?

Ali sada, baš i jedino u sadašnjem trenutku, mi imamo moć djelovanja, a onda nema potrebe za strahom, jer je sva naša energija usmjerena na trenutačno činjenje, pa ni nemamo vremena za projiciranjem nepoznatih situacija koje bi nas mogle plašiti.

Recimo, bojimo se prolaska noću kroz pothodnik jer su fakini nekoj susjedi oteli torbicu dok je tamo prolazila, i jadni se znojimo prolazeći pothodnikom, i još ćemo se mjesecima znojiti očekujući da se to dogodi i nama, iako se to nama, uopće, ne mora dogoditi. Čisto rasipanje energije na stvaranje, strahom projicirane, eventualne situacije, zar ne!
Ali, ukoliko nas netko ipak zaskoči, a i ne mora biti baš u tom pothodniku, nećemo se stići preplašiti, već ćemo djelovati- braniti se, a strah će doći poslije- što je opet besmisleno jer se stvar već dogodila.


p.s.
To o beskorisnosti i štetnosti straha lijepo je opjevao Špišić u onoj pjesmi o biciklu. Ide kod prijatelja posuditi bicikl i putem projicira sve moguće razloge zbog kojih će ga ovaj odbiti, te kad napokon stigne i prijatelj mu otvori vrata, on mu ljutito drekne: odi vrit i ti i tvoj bicikl, požderi si ga!

Razumijem što pišeš, i slažem se s većinom, ali ne mogu identificirati nijednu konkretnu situaciju koje se bojim i koju odnekud povlačim pa proiciram, jednostavno postoji taj neki magloviti i plutajući osjećaj pritiska da moram nešto napraviti (a nemam pojma sto tocno), i istovremeni magloviti strah da to neću uspjeti. Hm...možda me baš strah sadašnjosti i tog sadašnjeg trenutka koji se bojim da neću nikad moći promijeniti. Moguće da je razlog tome što radim posao koji ne volim, u okruženju u kojem se ne osjećam autentično, a nekako ne znam, ni kad bi išla mijenjati stvari kako bi ih promijenila, što bi radila, ni kako bi živjela.

[žacko11]

Nevjerojatno,ali istinito Amalee, i ja mnogokada osječam taj "nepoznati" i teško opisivi strah,..od neizvjesnosti,..budučnosti,negdje duboko u dubini duše svoje...,pa te stoga apsoulotno razumijem.
Ali pitanje je u čemu se nazire korijen toga straha? Sad je li,kod mene strah od obveza,od neizvjesnosti ili neuspjeha ..,mogao bih samo nagađati.
Smatram da se jednostavno treba prepustiti sudbini(oli nebesima),ali ne u smislu da me voda nosi,...već da, dajem svoj maksimum čitavog stvaralačkog opusa,pa sad što bude,..bit če.

Poz.

[amalee]

žacko11 kaže:

Nevjerojatno,ali istinito Amalee, i ja mnogokada osječam taj "nepoznati" i teško opisivi strah,..od neizvjesnosti,..budučnosti,negdje duboko u dubini duše svoje...,pa te stoga apsoulotno razumijem.
Ali pitanje je u čemu se nazire korijen toga straha? Sad je li,kod mene strah od obveza,od neizvjesnosti ili neuspjeha ..,mogao bih samo nagađati.
Smatram da se jednostavno treba prepustiti sudbini(oli nebesima),ali ne u smislu da me voda nosi,...već da, dajem svoj maksimum čitavog stvaralačkog opusa,pa sad što bude,..bit če.

Poz.

Slažem se skroz...zapravo mislim da je možda taj strah i posljedica nedostatka stvaranja. Čim stvaramo nekako smo zaštićeni od anksioznosti.

[mad cat]

moj problem je baš to što se ne osjećam autentično u sredini u kojoj jesam - poslovnoj. Uvijek sam nekako u raskoraku s drugima, uvijek malo iščašena u odnosu na druge. Iako, naravno ima ekipe koja se osjeća isto kao i ja pa se zajedno tješimo, međutim me ljuti što već unaprijed znam da ću u nekim situacijama osjećati nelagodu zbog toga što sam malo off. I kad spojiš nelagodu, ljutnju i strah u jedno, odjednom sam stvarno na svim razinama uznemirena. Na kraju sve ispadne štono bi nazvali glupim situacijama.

[žacko11]

mad cat kaže:

moj problem je baš to što se ne osjećam autentično u sredini u kojoj jesam - poslovnoj. Uvijek sam nekako u raskoraku s drugima, uvijek malo iščašena u odnosu na druge. Iako, naravno ima ekipe koja se osjeća isto kao i ja pa se zajedno tješimo, međutim me ljuti što već unaprijed znam da ću u nekim situacijama osjećati nelagodu zbog toga što sam malo off. I kad spojiš nelagodu, ljutnju i strah u jedno, odjednom sam stvarno na svim razinama uznemirena. Na kraju sve ispadne štono bi nazvali glupim situacijama.

Pa što ti doslovno imaš od toga ,ako si na svim razinama uznemirena,sem mjesečne plače,ako i ona jest redovita? Samo na duhovnoj razini,jesi li svijesna koliko ti organizam pati?Da li,je to vrijedno toga? I ne samo to,sa istraživanja u Mičigenu(ne znam jesam li rekao..) čitav taki kretivni duhovni kontrast situacije,povlači sa sobom razinu na psihosomatske bolesti,tj. bolesti uzrokovane stresom,strkom...a preko psihe ukratko se odražavaju na somatske organe,kao čir na želudcu(ulcus pepticus,nesanice,nesklad u obitelji uslijed grča uopče,)gastristisi, srčane mane,migrene i niz dr. simptoma...da ne nabrajam dalje, ugl.je otkriveno bolesti na psihosomatskoj bazi,što počiva od 50,pa sve do 70%,što zahvača organe.
Čovijek kao duhovno biče,..i pošto od svih živučih ima moć izbora,je obično pale naravi i pada na razinu muke,trpljenja,patnje i smrti.
Znam,lako je reći,treba se opustiti,..ali je bitno na dugoročne staze imati zacrtan, neki svoj cilj kojemu češ težiti. Jer inače,zašto bi se čovijek trudio?
Zašto bi on upravo težio zdravlju?Tja,čemu biti zdrav,ak nemaš neki cilj?
Tko sam to ja?
Tko je baš to,mene tada želio,i sa kojom svrhom?(a roditelji su i prije bili intimni..).
Jednostavno moramo vjerovati u dobro,jer u svakome sitemu i sustavu netko pati,.."Bolji" svijet je ispred nas,a ne iza nas,u odnosu na nas same.
Duhovna promjena iznutra,bi značila,da nas ništa, ne može iznutra uništiti,a mi moramo biti vrlo jaki.
Postoje mnoge teške bolesti,kao što su raznorazne ovisnosti,(alkohol,hrana prekomjerna,cigarete,droge..)gdje čovijek čini sebi ali i drugima zlo...,jer sama ovisnost ne prestaje već odvlaći individuuu u druga zla,koja radiš samo zato kaj "moraš",jer ti to "moraš" imati kako bi se osječao "dobro".
Sve su to teške bolesti,kao što i neprijatelje svoje treba ljubiti,a ne mržnjom bit zadojen te ju na sebe,i kroz sebe projicirati...Praštanje je vrlina velikih.

[amalee]

mad cat kaže:

moj problem je baš to što se ne osjećam autentično u sredini u kojoj jesam - poslovnoj. Uvijek sam nekako u raskoraku s drugima, uvijek malo iščašena u odnosu na druge. Iako, naravno ima ekipe koja se osjeća isto kao i ja pa se zajedno tješimo, međutim me ljuti što već unaprijed znam da ću u nekim situacijama osjećati nelagodu zbog toga što sam malo off. I kad spojiš nelagodu, ljutnju i strah u jedno, odjednom sam stvarno na svim razinama uznemirena. Na kraju sve ispadne štono bi nazvali glupim situacijama.

Radiš li posao koji baš ne voliš ili je više stvar trenutne (poslovne) okoline?

[žacko11]

amalee kaže:

Radiš li posao koji baš ne voliš ili je više stvar trenutne (poslovne) okoline?

Pa,evidentno je bar iz njena izlaganja ,kako joj post odiše nezadovoljstvom uglavnom.
Da bi bio,zadovoljan s onime što činiš ,prvenstveno taj rad moraš i voljeti na neki svoj osebujan način.,inače kako bi trpio sva omalovažavanja,neshvačanja,nesuglasice opkoline idr.
Najprihvatljivija kombinacija uspješne poslovnosti,mi se čini,raditi to iz ljubavi i k tome biti još plačen za to..,pa kud, češ veče sreče?
Tako je i meni,tako je drugdje... (no ja sam ,ionako umirovljen,pa mogu govoriti iz svoga ugla,...samo o volontiranju svome,gdje dakako si neču pronači posao,koji če mi unazaditi još deset dodatnih godina, zbog strahova uslijed neispunjenih očekivanja nadređenih, oli strke i stresova...)
Pozdrav!

[mad cat]

što imam... mjesečnu plaću koja mi je nužna. Ne mogu biti nerealna pa očekivati da ako dam otkaz i samo stojim na svjetlu odjednom će mi se pootvarati razne mogućnosti
sve mi je jasno po pitanju povezanosti duha i materije. Mislim sve... teoretski razumijem.
A moje osjećanje prema poslu je odraz moj životnog stava. A to je da mislim da smo doživotno zatočeni u sustavu. To je dovoljno da stvori anksioznost. Možda i wertherovsku. Riješenje ću naći nadam se jednom u životu, zasad sam se samo htjela požaliti.

[GothicA]

Marian Oden kaže:

Ja mislim da što se više čovjek angažira nekom radnjom, to je strah sve slabiji. Zato što se jednostavno nema vremena za strah.

Apsolutno. Samim djelovanjem čovjek razvija sebe, svoj um i svoj duh i strah tada nema moć da ga sputava.
Strah nastaje iz previše razmišljanja, a premalo djelovanja.
Život u strahu je besmislen jer pravi kočnice upravo tamo gdje bi sve trebalo biti prohodno. Opasna je ta igra uma i straha kad se uroti protiv onoga tko je nije svjestan.

[žacko11]

Malko bih nadopunio ,prethodni post kako svojim djelovanjem čovijek ,razvija samoga sebe,svoj um i duh,i dakako da je dočim manje slobodnog mjesta za razigranu pesimističnu maštu, te su i sami strahovi tanji.
Čovijek se još razvija kroz svoje karakteristike,neprestano usavršavajući svoje talente,koji mu mogu biti izazov ali i hobi.Ako k tome pridodamo i neki krajnji dugoročni objektivni zacrtani cilj,dakako da sve manje manervaskog slobodnog prostora ostaje za strahove i fobije raznorazne. ..,No,opet imade sijaset ljudi, koji tako predano žive,a opet su u grčevitome strahu,...,možemo govoriti i o anskioznosti.Ako riješimo kao,ključni problem dosadu,javljaju se strahovi kao plod pale naravi,na izazovima i kušnji,briga spram bližnjima, neizvjesnost,e.tc.,što bih povezao kao kategoriju duhovne anomalije modernoga življenja.
Ljudi obično i previše kompliciraju oli preveč neobjektivno očekuju adekvatne rezultate,dočim je i razočarenje veče.Znam ,..ova prokleta strka za neizvjesnom egzistencijom,neminovno,ali zasigurno i opako uzima svoj danak.Imam osječaj,da su ljudi prije živjeli sa znatno manje stresova i bez TV-a,ali sa mnogo više prijatelja(pravih)i isuviše mnogo se zaista držalo do iskrenih interpersonalnih odnosa,što te na neki način s duhovne strane i obogačuje...

[žacko11]

Vječiti moj učitelju Života,..hočeš li se razvijati ili stagnirati? Hočeš li,želiš li konačno.., nešto postići od sebe?Kako bi sutra,mogao održati svoje najdivnije predavanje u reprezentativnome izdanju svome,danas moraš odlučno i vjerovati u to.
I tek,kada u to vjeruješ,svaka stanica tvoga bića če se angažirati ka realiziranju toga.Jer,tada se u tebi okupljaju sve one informacije,negdje duboko deponirane u podsvijesti,koje si u životu sakupio te one žele biti ostvarene za druge.To je samo pitanje tvoje vjere.
Isto tako,svaki čovijek je dragocijen ,na svoj način.Smatram,da je to zato kaj on posjeduje svijest.Svijest je vrhunsko znanje.Svijest je mnogo veće znanje,koje se ne dobiva u raznoraznim privatnim školama,laboratorijima,fakultetima idr.Ono što je samo naučeno ostaje negdje u memoriji (memory cellc st.-tkzv.prisjetne stanice),kako bi se jednome moglo i reproducirati za neko djelo,projekt,pa makar i za ocjenu.A,tek svijest o nečemu,znači kako time možemo nanovo raspolagati i stvarati nekaj novoga.
Za velike znastvenike,naučnike-nobelovce i snažne povijesne ličnosti,kažemo kako su besmrtni,zato što upravo mi doživljavamo njihovu unutrašnju duhovnu snagu,samo zato jer se njihov duh koji je neuništiv i besmrtan,proteže i do nas. Zapravo je svaki životni učitelj,kao i svaka učiteljica na neki način besmrtna.Zašto? Jer,živi u memoriji svojih učenika.