Samoubojstvo - ima li svrhe?

[Trshna]

anera* kaže:

kuzim i ja to
al kad usporedujes, jel hrabrije ostat na ovom svijetu i suocit se sa tim trenutnim problemom i onima koji nadolaze tek, ili uciniti samo jedan hrabar cin, ubit i se i gotovo (a cilj je pobjec od problema)...

da, neki to naprave jer bjeze od problema, i to je slabost, slazem se...

ali ima ljudi koji jednostavno ne mogu vise trpjeti bol s kojom zive, bilo problemi ili ne, bilo da su pokusali rijesiti stvari, na jedan ili milion nacina...potpuno su iscrpljeni i na rubu - zbog boli koju trpe, ne problema kao takvih...

ja to zovem pomracenje uma, kad se toliko izgubis u svemu i dovoljan je trenutak...netko je rekao da tada treba potraziti distrakciju, samo dok taj moment prode..slazem se s tim savjetom, jer u takvom pomracenom stanju covjek moze napraviti svasta sto inace u drugacijim okolnostima u svojoj glavi nikad ne bi...

[enky]

svaka bol(est) je problem.
bol(est) može prouzrokovati patnju.
stoga
patnja je eventualna posljedica (trenutne) nemogućnosti rješavanja (stanovitog) problema.

no, prepuštanje patnji je novi problem.

[Volintena]

@ Enky - generacijo, svaka čast na ovim igrama ričima u kojoj mi se sviđa sve, od početka do kraja.

[žalosna sova]

Samoubojstvo može počiniti onaj koji se prestane bojati smrti.

[Floverka]

N'dugu kaže:

Uvijek se može htjeti vidjeti što donosi sutra. Što bi rekla Scarlett O'Hara: "Tomorrow is another day".

Ovo o bezdanu, crnoj rupi, sam već čuo na jednom pogrebu samoubojice.
Čovjek je sam odgovoran za smisao u svojem životu. Često se dešava da se stvari guraju pod tepih, sve u životu izgleda "razumno", "ispravno odlučeno", napuštaju se ideali radi "životnih nužnosti", a onda neki snažniji događaj, potres u toj idiličnoj slici, sruši to sve kao kulu od karata i čovjek u stanju pomućene svijesti i stavljen pred zid "nemogućeg izbora" između svoje savjesti/dužnosti i osjećaja kadar je počiniti ono što inače ne bi. A bude kasno za povratak.

I to onda djeluje tragično, kao u "Antigoni". Ali može čovjek uvijek i odbiti glavnu ulogu u takvom filmu.

Imala sam nesretan slučaj u životu suicida u bliskoj obitelji, među prijateljima (samo u prošloj godini dvoje?!) i više od samo par roditelja mojih prijatelja je skončalo na taj način.. tužno je to jako čovjek ne zna šta da o tome misli, osuđuje to i ne razumije. To su bili ljudi koji su imali sređen život, sigurnu egzistenciju, samo dvoje ih je bilo neizlječivo bolesno.. nama normalnima je teško shvatiti što se događa u glavi onoga koji to učini. Ja se djelomično slažem sa Servantesom koji kaže da je to bolest, a ta se bolest ne zove suicid, nego depresija i često je podcijenjena.

No vjerujem da postoji i samoubojstvo iz filozofskih i ideoloških razloga, samoubojstva Hitelorvih sljedbenika i kontrolirani pokušaji samoubojstva u staroj Grčkoj.

žalosna sova kaže:

Samoubojstvo može počiniti onaj koji se prestane bojati smrti.

Ili onaj koji se boji života više no što se boji smrti.

[N'dugu]

florine kaže:

Imala sam nesretan slučaj u životu suicida u bliskoj obitelji, među prijateljima (samo u prošloj godini dvoje?!) i više od samo par roditelja mojih prijatelja je skončalo na taj način.. tužno je to jako čovjek ne zna šta da o tome misli, osuđuje to i ne razumije. To su bili ljudi koji su imali sređen život, sigurnu egzistenciju, samo dvoje ih je bilo neizlječivo bolesno.. nama normalnima je teško shvatiti što se događa u glavi onoga koji to učini. Ja se djelomično slažem sa Servantesom koji kaže da je to bolest, a ta se bolest ne zove suicid, nego depresija i često je podcijenjena.

No vjerujem da postoji i samoubojstvo iz filozofskih i ideoloških razloga, samoubojstva Hitelorvih sljedbenika i kontrolirani pokušaji samoubojstva u staroj Grčkoj.

Netko je rekao da svi u glavi nosimo tempiranu bombu. Samo se ne zna kad će puknuti.

Ima slučajeva kad se ne zna da li je bila riječ o samoubojstvu na mah ili nesretnom slučaju. Recimo, nakon ozbiljnog poraza u privatnom životu, osoba pri velikoj brzini i kišnom vremenu naglo izgubi kontrolu na cesti koju poznaje kao svoj džep i zabije u auto sa suprotne strane. Svi su na mjestu mrtvi, i nikada nećemo znati što je bio uzrok. Samo je sigurno da je traumatični događaj pogodovao takvom raspletu.

Osobno ne volim u to vjerovati, ali mi se čini da postoje psihopati koji razmišljaju kako bi nekoga "dotjerali do samoubojstva" ili barem do nesretnog slučaja. Rade drugome pakao od života s ciljem da ga dovoljno uzdrmaju da bi ga uništili.

Samoubojstvo može biti društveno uvjetovano - kao u Japanu ili starom Rimu. Ako se ne ubiješ, ubiju te oni, ali gubiš i čast, a tvoja obitelj gubi svu imovinu. Pa ti biraj.

[Svitac]

enky kaže:

svi imaju ovakve ili onakve probleme.
moglo bi se s lakoćom reći kako je svakom njegov problem najveći, bez obzira koliko malen bio.
ipak, valjalo bi uzeti u obzir i situacije kada se problemi nagomilaju pa čovjeku jednostavno bude toliko teško da mu postane dosta takvog problematičnog života.

što mu je za činiti?
suočiti se s problemima te ih, ma koliko god se to besmislenim doimalo, krenuti rješavati jedan po jedan - pa kud puklo da puklo?

Pa da može rešiti probleme ne bi razmišljao o suicidu, zar ne? Glavni problem je depresija i osećaj "izgubljenosti" u prostoru i vremenu - život prolazi a vi ste statisti u njemu i naravno ne želite više da "glumite" u tom filmu... Dok s druge strane potajno u sebi želite rešiti probleme ali se plašite neuspeha i da će te se pokazati baš onakvim kakvi mislite da ste - nesposobni, lenji, ružni, glupi itd. Dakle, imamo začarani krug. Obaška što neke probleme nit možete rešiti sami nit imate koga da vam pomogne - i naravno sledi agonija. U svakom slučaju najbolje je glavom kroz zid - jer ionako ne možete dublje potonuti... možete samo isplivati.

ili
riješiti sve probleme odjednom, ma koliko god se to besmislenim činilo, voljnim prekidanjem vlastitog života tj. samoubojstvom - pa kud puklo da puklo?

je li samoubojstvo vrhunska hrabrost ili najveći kukavičluk koji postoji?

A zašto tu suicidalnost ne bi pretočili u nešto korisno npr. suočili se sa sopstvenim strahovima , jer smrt je kraj a onda više nije bitno šta je ko misilo o nama i šta smo mi kome uradili. Dakle, možemo učiniti sve ludosti o kojima smo maštali jer nema posledica, a realno možda i nađemo smisao života.

[Ja,Lucifer]

Ne vjerujem da su suicidalne osobe kukavice. Za takav pothvat treba imati hrabrosti. Nitko ne zna što su sve ti ljudi prošli u životu i mi ih nemamo pravo osuđivati i govoriti kako su oni kukavice, sebični i sl.. Ima dosta problema u životu gdje je smrt jedini kraj. Njima sigurno nije lako kada su to odlučili napraviti. Ne smatram ga bolešću. Jedini razlog zbog kojeg kažu za samoubojstvo da je bolest, jer se osoba odrekla života. To mi i nije neki razlog da bi samoubojstvo bilo bolest. Po meni je samoubojstvo ogromna količina boli koja se može jedino zaustaviti smrću, a oni se smrti očito ne boje. Ja ih ne napadam, ja ih samo žalim, jer nisu okusili lijepu stranu života.

[zlatna_ mjesecina]

mnogi ljudi su u stanju ubiti druge (ne mislim samo na ljude pod druge) je li to hrabrost?
malo ko je u stanju ubiti sebe
je li to kukavlicuk?

[F. Chief]

Trshna kaže:

za inat cemu/kome?

U inat problemima, neprijateljima, osjećajima, teškom životu, u inat depresiji! Bori se čovječe! Nije rad stvorio čovjeka, borba je stvorila čovjeka.
Jedino bi me možda neizlječiva bolest nagnala da dignem ruku na sebe, jer ionak sam gotov ubrzo, pa čemu se onda mučiti.

žalosna sova kaže:

Samoubojstvo može počiniti onaj koji se prestane bojati smrti.

Ne slažem se. Tko se prestane bojati smrti, taj se ne boji ni života. Dalo bi se o ovom diskutirati.

florine kaže:

Ili onaj koji se boji života više no što se boji smrti.

Moguće. Glavna odrednica je svakako strah od nečega, patnje, problema, teškoća raznih, rješavanja osjećajnih zavrzlama, života. Ja bih to nazvao strah od borbe, naprezanja. Najlakše je sprašiti si metak u čelo. I onda? Svoje probleme si (možda!) riješio, a drugi ljudi oko tebe? Samoubojstvo je sebičan, kukavički čin, ukoliko je uvjetovano strahom od života, depresijama, ljubavnim jadima i sličnim glupostima.

Nisu sva samoubojstva u istoj kategoriji. N'dugu je spomenuo društveno uvjetovana samoubojstva, a šta je sa samoubilačkim misijama u ratovima, u krajnjoj liniji možemo govoriti o 'samogašenju' prosvijetljenih, itd.

I tu se postavlja jedno filozofsko pitanje: ima li čovjekova epska borba uopće smisla, ionako nas sve čeka smrt, prije ili poslije?

Svitac kaže:

A zašto tu suicidalnost ne bi pretočili u nešto korisno npr. suočili se sa sopstvenim strahovima , jer smrt je kraj a onda više nije bitno šta je ko misilo o nama i šta smo mi kome uradili. Dakle, možemo učiniti sve ludosti o kojima smo maštali jer nema posledica, a realno možda i nađemo smisao života.

Potpisujem. Ako već misliš otići, zašto se ograničavati?

[Dexter nije lud]

Svitac kaže:

Pa da može rešiti probleme ne bi razmišljao o suicidu, zar ne? Glavni problem je depresija i osećaj "izgubljenosti" u prostoru i vremenu - život prolazi a vi ste statisti u njemu i naravno ne želite više da "glumite" u tom filmu... Dok s druge strane potajno u sebi želite rešiti probleme ali se plašite neuspeha i da će te se pokazati baš onakvim kakvi mislite da ste - nesposobni, lenji, ružni, glupi itd. Dakle, imamo začarani krug. Obaška što neke probleme nit možete rešiti sami nit imate koga da vam pomogne - i naravno sledi agonija. U svakom slučaju najbolje je glavom kroz zid - jer ionako ne možete dublje potonuti... možete samo isplivati.



A zašto tu suicidalnost ne bi pretočili u nešto korisno npr. suočili se sa sopstvenim strahovima , jer smrt je kraj a onda više nije bitno šta je ko misilo o nama i šta smo mi kome uradili. Dakle, možemo učiniti sve ludosti o kojima smo maštali jer nema posledica, a realno možda i nađemo smisao života.

Ne možeš za života učiniti sve ludosti. Ludo jedna. Zato jer je največa ludost suicid. Ne u fizičkom kontekstu več u formi unutarnje odluke o vlastitoj konačnosti.
Ta odluka je ključ koji otvara sva vrata. Ključ se može dosegnuti i bez fizičkog suicida. Svaki adept koji to uspije ostavi za života neizbrisiv trag;

http://www.youtube.com/watch?v=GPESI...eature=related

[servantes]

Ja,Lucifer kaže:

...Ne smatram ga bolešću. Jedini razlog zbog kojeg kažu za samoubojstvo da je bolest, jer se osoba odrekla života. To mi i nije neki razlog da bi samoubojstvo bilo bolest. Po meni je samoubojstvo ogromna količina boli koja se može jedino zaustaviti smrću, a oni se smrti očito ne boje. Ja ih ne napadam, ja ih samo žalim, jer nisu okusili lijepu stranu života.

Da li je samoubojstvo bolest ili ne, možeš vrlo lako eksperimentalno provjeriti. Zaburi glavu u lavor vode, pa ćeš vidjeti koji sve obrambenim mehanizmi počinju raditi bez tvoje vlastite volje. Kad nema tih obrambenih mehanizama tada osoba počini samoubojstvo ako želi.
Problem i nastaje zbog činjenice što se ubijaju i ljudi koji su okusili lijepu stranu života i koji, prema svim, vrijednosnim krieterijima, nemaju problema.
Ali, da ne bi mistificirali tamo gdje se ne mistificira, treba poći od jedine neosporne činjenice da samoubojstvo u većini slučajeva počine stari ljudi ili duševni bolesnici. Što misliš zašto?
Bar za njih možemo reći da nisu ni svjesni težine životnih problema (to nažalost pripada normalnima), te bi oni, po tvom kriteriju, trebala biti populacija koja najmanje čini samoubojstva.

[pavaogc]

enky kaže:

svi imaju ovakve ili onakve probleme.
moglo bi se s lakoćom reći kako je svakom njegov problem najveći, bez obzira koliko malen bio.
ipak, valjalo bi uzeti u obzir i situacije kada se problemi nagomilaju pa čovjeku jednostavno bude toliko teško da mu postane dosta takvog problematičnog života.

što mu je za činiti?
suočiti se s problemima te ih, ma koliko god se to besmislenim doimalo, krenuti rješavati jedan po jedan - pa kud puklo da puklo?
ili
riješiti sve probleme odjednom, ma koliko god se to besmislenim činilo, voljnim prekidanjem vlastitog života tj. samoubojstvom - pa kud puklo da puklo?

je li samoubojstvo vrhunska hrabrost ili najveći kukavičluk koji postoji?

Ubili su se svi zajedno pripadnici nekih sekti, dvije prijateljice tinejđerice, pojedinci poput vlasnika kafića koji se zadužio kod kamatara pa je doveo u opasnost sebe i svoju obitelj, na kraju upao u kakvu psihozu i ubio se. Gledano kroz medije ili povijest postoji još "mali milijun" primjera slučajeva i okolnosti pod kojima se čini samoubojstvo - kamikaze, bombaši samoubojice, dokazivanje, prkos, dosada, ljubav, mržnja... Neki istraživači fenomena ipak tvrde da broj samoubojstava opada u ratu. Valjda ove koji su na bojišnici i pomireni sa sudbinom jurišaju kroz minsko polje u tu kategoriju ne ubrajaju, ali opet u trenucima kaosa i opasnosti valjda ljudi svi skupa imaju više nade ili manje žive u iluzijama prošlosti i budućnosti, više žive život "sada", bolje gledaju u "danas" pa se dobro dobrim vraća...

Da ne idem predaleko u detalje - samoubojstvo kao čin sam za sebe ne da se staviti u "ladicu", pa tako ni reći da je ono hrabrost ili kukavičluk, rezultat bolesti, glup ili pametan potez.

Za kroničnog bolesnika koji je izložen ekstremnoj patnji i po svim mogućim kriterijima ne čeka ga ništa osim patnje do smrti, koji s obzirom na okolnosti želi eutanaziju, ja bi mu to i dopustio. S druge strane ako postoji nada u izlječenje...

Tragedija je kada ljudima nedostaje nade, snage, podrške, kada sve žele sad i odmah, kada ne očekuju ništa dobro od budućnosti, kad nemaju drugačiju perspektivu, kad ne očekuju više od života, kad se boje radikalnih promjena, života u drugačijim okolnostima...

ili s druge strane kad postavljaju prevelika očekivanja i nisu spremni na promjenu svojih planova, želja i očekivanja, kad vode neku vrstu rata sa svojom okolinom zbog fiksacija na vlastite ciljeve, kad pomalo zagorčavaju život prvo sebi zbog njih, a zbog vječne vlastite zlovolje i fokusiranosti na uske ciljeve, tako i drugima, te razvijanju sljepoće prema drugim sadržajima života pa tako upadaju u jamu koji sami kopaju...

Samoubojstvo je u svakom slučaju tragedija, rezultat neke vrste očaja i poraz, ali ipak ne bi rekao da su sva rezultat psihičkog poremećaja.

Što je činiti nekome kome dolazi ta ideja? Pričekati da se okolnosti izmijene, ili ako ima ikakve snage, sam/a učiniti što je potrebno za izaći iz okolnosti koje su ga/ju dovele da razmatra tu opciju (potražiti pomoć, otići negdje, baviti se nečim što pruža užitak, makar mali).

Problemi (množina) teško da se ikada svi rješavaju odjednom. Ponekad se može naći veliki tepih pod koji svi stanu do daljnjeg, što ne znači da su riješeni... Mnogi problemi su s druge strane umišljeni, a protek vremena ili zamjena prostora nose sa sobom prirodnu zamjenu ciljeva, problema i izvora radosti... Ukoliko smo izvor problema sami sebi, onda raditi na sebi, preispitati vlastitu iskrenost prema sebi i prema drugima... Tko ne zna u čemu je problem kako će ga riješiti?

Samoubojstvo ne bi nikome preporučio, a više bi volio raspravljati o izboru načina da se riješi neki konkretan problem. Ne vjerujem da postoji formula koja bi se mogla preporučiti kao metoda pristupa svima onima koji razmišljaju o samoubojstvu, jer su problemi, odnosno povodi za samoubojstvo i okolnosti u kojima se ono čini vrlo različiti.

Imaš li ti neki probem ili više njih velikih? Jesi li iskrena? Bojiš li se izražavanja negativnih osjećaja, svađanja? Ponašaš li se prezaštitnički prema drugima ili projekciji same sebe, pa tako kriješ svoje pravo mišljenje i osjećaje s njim u skladu? Sramiš li se vlastitih želja itd. itd.

Pozdrav

[nepostojeći]

meni je najbolji zakon koji kažnjava neuspjeli pokušaj samoubojstva...
što to oni točno kažnjavaju? pokušaj samoubojstva ili neuspjeh? mrtva čovjeka ne možeš globiti, niti mu poreze naplatiti, niti ga strpati u zatvor.

neuspjeli pokušaj samoubojstva pokazuje da osoba koja je pokušala nikada nije ni mislila zaozbiljno, već je samo pokušala privući pozornost, kao dijete koje vrišti jer mu se ne da slatkiš. svejedno, krhki ego takve (očito psihički labilne osobe) mora doživjeti težak šok kad mu naplate kaznu zato jer se nije uspio ubiti. nije li logičnije zagrliti ga, reći nekoliko lijepih riječi, dati mu rame za plakanje, i neke lijekove, u krajnjoj liniji, pokaže li se potrebnim (iako ja smatram da su, po pitanju psihe, sam čovjek i njegovi bližnji najbolji liječnici)... nije li logičnije tada nastupiti kao brižni roditelj/prijatelj, umjesto kao sudac?

[Veleta]

Nitko nema pravo oduzeti sam sebi život osim onoga tko ti ga je dao. Najlakše se ubiti nego živjeti (premda se nađu i neki koji se ne mogu ni ubiti niti živjeti = PIŠI KUĆI PROPALO)

[nepostojeći]

Veleta kaže:

Nitko nema pravo oduzeti sam sebi život osim onoga tko ti ga je dao.

mama i tata te smiju npr. izmlatiti nasmrt?

[łvek]

servantes kaže:

Ne. Samoubojstvo bi bilo moj poraz. A ja ne volim gubiti.

Za neke je ovo odlična misao, za druge je besmislena. Meni je negdje između

Možda je više besmislena jer sam uvjeren da se u većini slučaja samoubojstva ljudi nisu mogli kontrolirati. Zdrav razum ne prevladava u tim situacijama.

Osobno nikada nisam pomislio na samoubojstvo (na izvršenje), ali nerijetko sam razmišljao o razlozima zbog kojih dolazi do suicida.

Fasciniraju me ljudi koji se ubiju bez ikakvog razloga. Zanima me kakav to sklop u glavi pregori da čovjek padne u takav očaj.

Npr. imao sam prilike vidjeti ljude sa sređenim i sretnim životom, dobrim poslom. Ukratko, imali su stvarno sve što im treba i to nije bila gluma, a onda jedan dan saznaš da se osoba ubila

Što se mene tiče, imam nekoliko scenarija u kojima bih se definitivno probušio metkom, ali svi uključuju nevjerojatnu patnju kao razlog

Samoubojstva zbog žena/muškaraca (ovi su mi najdraži) navode me na želju da ih oživim i zašamaram ih do smrti ponovno, ali s druge strane - sumnjam da kontroliraju svoje postupke zdravim razumom, odnosno voljom.

No, da ne kenjam dalje...moj odgovor na pitanje je: DA, ima svrhe, ali stvarno moraš biti u neizdrživom sranju

[łvek]

Trshna kaže:

kuzim tvoj stav, ali ja smatram da je potrebna itekako velika hrabrost za dici ruku na sebe, eto, vidis svog frenda...

Nije to strah nego promišljanje o tomu što gubiš ili dobivaš i o tomu koliko ćeš boli nanijeti onima koji te vole, samo zato što si papak. S druge strane, mentalna stabilnost, snaga volje i hrabrost su nešto što ne možeš odlučiti imati...ma što ljudi pričali.

[shamantrixx]

servantes kaže:

Po meni je samoubojstvo bolest. Vrlo zajebana i nedokučiva jer se javlja samo u jednom trenutku i tada se onaj tko se želi ubiti, ubija bez obzira na razloge, probleme ili nešto drugo.

A što je sa onima koi se ubiju iz protesta... kao Jan Palach, ili budistički svećenici tokom prosvjeda protiv rata u Vijetnamu?

A što je sa ljudima koima je jednostavno dosadilo živjeti? Zar negdje piše da moraš živjeti pod svaku cijenu? Što je sporno u tome što nekome život jednostavno dosadi, i odluči se rješiti dosade?

Zašto bi samoubojstvo nužno bilo čin predaje ili očaja? Zašto samoubojstvo ne bi moglo biti i znak protesta, ili jednostavno filozofska "izjava"?

Pa čak i oni koi se ubiju iz očaja... odakle vam pravo da o takvima sudite bez da ste se našli u njihovoj koži? Kakvu perspektivu ima nedužno zatvorena osoba u Guantanamo Bay-u, koja nema pravo na odvjetnika, nema pravo na sudski proces, ne zna za što je optužena, a svakodnevno trpi maltretiranje, i živi u uvjetima nedostojnima života?

Nisi nikad čulo onu: "bolje grob nego rob"?

Vjerojatno nisi, jer ti svoju slobodu nisi stekao. Ona ti je dana, pa olako zaboravljaš da spadaš u one sretnike koi su rođeni relativno slobodni. Čak i sa poklonjenom ti slobodom - ti izgleda nisi slobodan. Držiš se za vlastiti život, i smrt smatraš neuspjehom. To nie sloboda.

Tko je zapravo gubitnik u takvim okolnostima? Onaj koi živi takav "život", ili onaj koi shvati da život vrijedi samo kada si slobodan njime upravljati? Tko je zapravo kukavica? Onaj tko se panično boji smrti, ili onaj tko izabere dostojanstven izlaz?

Kako propagiranje vlastita života možeš smatrati "pobjedom", kada ničime nisi zaslužio taj život? Njega nisi stekao, niti si se za njega borio... on ti se jednostavno desio.

Kao što ti se desio život, tako će ti se desit i smrt. Godinu prije ili kasnije... u krevetu ili na lomači... what's the fucking' difference?

Po meni je kukavički čekati da život iz tebe isčezne, nego isčeznuti iz života u naponu snage, i za dobru ideju! Žrtvovati vlastiti život za dobru ideju je ultimativni akt hrabrosti i osobne svrhe. Valda je ljepše umrijeti "za nešto", nego čekati dok te i posljednja kap života ne napusti? Kakvu vrijednost ima to "čekanje prirodne smrti"? Povijest pamti one koi su otišli u smrt s razlogom i idejom, a zaboravlja one koi su život proveli čekajući smrt. Pa nie život čekaonica!

[Dexter nije lud]

Ima i onih koji su počinili suicid zbog nepodnošljive lakoče postojanja, radoznalosti, želje za velikom promjenom, istraživačkog slobodnog duha...