Quote:
Yivanmukta kaže:
|
Impresionirana sam tvojim postom, stvarno veliki i pohvalan trud.
Ali taj post može izgledati i ovako, sa prve strane ogledala.
......................
Molitva ?
Glede toga nebi bilo loše razmisliti malo o smislu i motivima takove rabote.
Moliti kome ?
Odnos sa nekim kipom u cilju moljenja istome !?
Zašto ?
Da bi se postalo što ? Crkvena ovčica ?
Kako on izgledaju ( cekvene ovčice ) ?
Umišlja da je "jedinstvena"...mali mišek kojem će sve biti oprošteno (pogotovo njegovi bližnji) jer griješi čitav život.
Da bi činio što ?;
Kužio boga ?
Preskakao drveće ?
Mirno spavao ?
Kominicirao s nekom opaticom ili popom ?
Što su takovom friku ostali u njegovom okruženju ?;
Djeca koju maltretira ?
Žena koju tuče ?
Nevidljivo biče prema kojem se "duhovno" odnosi (da bi imao životni mir) ?
Potencijalna opasnost..."alkoholizam" koji ga energetski iscrpljuje ?
Kako to infantilno umišljanje u praksi izgleda ?
Zamislite nekavog mladca (klinca) s ranim 7 godinama kojeme več u prvom razredu osnovne "zakon" nameče vjeru kroz vjeronauk. Imali on osobno pravo izabrati?! NEMA !
Prvo što će uraditi, u vlastitoj se glavi pozicionirati iznad ostalih...umisliti da je vjernik za kojeg su svi ostali tek pijuni u njegovoj osobnoj epopeji sakupljanja molitva za nečije sebične ciljeve.
Klanjat če se svima kad nedjeljom prolaze pokraj njega na misi.
A cilj je što ?
Da se svi klanjaju i njemu ?
Ostvarenje nacionalne legende ? Koje to kurčeve legende ?
Osobni trip «u ovoj stvarnosti» ?
Po koju cijenu ?
Patetičnog zatvaranja u tuđem velikom izmišljenom svijetu u u crkvi...!?
Po cijenu izolacije od onih koji to ne žele, tu istinu...?
Odnos s ostalima na koje se u životu nailazi (npr.majka miluje svoje dijete po glavi nebi li od djeteta utuvila u glavu, nešto što su i njoj utuvili, , i onda ga takvog "naučenog" ostavilja, snađi se sine kako znaš u svome životu !?!), galopirajućeg autocentrizma i emocionalnih veza i suza...uspostavljanih spontanih, normalnih, toplih odnosa baziranih na poštovanju, suosjećanju i ljubavi...da ne nabrajam.
Danas se svako želi izolirati na svojem malenom mističnom otoku...učahuriti u svoj privatni Idaho !
Danas svaka šuša umišlja da je vjernik na osobnom / na jedinstvenom putu skupne realizacije...wtwr !
Svak umišlja da je prosvjetljeni «sin duha svetoga»...sam bogu dostatan i usmjeren na ostvarenje svevišnjeg cilja – "opče duhovnog samoostvarenja" !
Utapanja u "Bogu"...putujulići, putujući u tamo neki raj...
Da ne zvuči žalosno, zvučalo bi blentavo komično.
Ono najsmješnije;...kad takove izložiš stvarnome svijetu u kojem ne teku med i mlijeko, i u kojem ne svira turbo čirilca i u kojem je potrebno kupiti dovoljno alkohola i za sebe i za druge...(o izlaganju smrti da ne govorim), mizerno se raspadnu kako kokice na prvu nazanku problema.
Kojeg kurca takovi prosvjetljeni ljudii, «makadamcentrorevolvirajući», sebični sinovi duha svetoga razumiju o svijetu s kojim su u interakciji !?
Vjerojatno samo ovo; «The world is MY oyster» !? ili «Novac od milodara su moja osobna mala tajanstvena avantura po gay kuplerajima / prčenje u guz» !?
U njemu nema mjesta za druge. Drugi naime energetski iscrpljuju jebuči u guz prve !?
Za takove je duhovnost ništa više doli proces moljenja nekom tamo gipsanom kipu...u kojem svak misli samo na susjedov milodar, susjedovu guzicu !!?
Zar uistinu mislite da se na taj način otvarate Bogu koji radosnim oduševljenjem ispunjava sve i svakog s kime dolazite u kontakt...
Njegova je putanja neograničeno, oduševljeno, nesebično davanje...
Drugog pravaca On ne poznaje. Zapamtite ovo što sam vam napisao.
No to treba biti u stanju realizirati...duboko unutra osjetiti.
A što to svi vjernici osječaju...?
Potrebu za pohlepnošču, jalom, ubijanjem, maltretiranjem sjebati susjeda po svaku cijenu !? A u crkvi ispod onog kipa pjevamo hvalospjeve...i tražimo oprost...
Zato se i nečudim da ima ljudi kadrih vl.djecu, čitav život zatvarat u podrume i na razne ju načine, tako zatočenu, iskorištavati, a u sobi iznad podruma mole se kipiču za oprost što su svoje djete dolje lancima vezali.
Netreba biti genije da bi se u sekundi registriralo, kako te i takove, Bog nikada blago, duboko unutra...dodirnuo nije.
Nikada ga u svemu što ih okružuje nisu naslutili.
Nikada pokošeni Njime zaplakali...
Jer da jesu, drugačije bi na taj svijet gledali i sasvim se drugačije prema njemu odnosili.
Mogu zamisliti svu ispraznost / patetičnost odnosa koji bi se razvijali da se, nedaj bože, nađem u društvu 10tak takovih "božjih ovčica i da se svi kipiču klanjamo" u nekoj prekrasnoj crkvi zlatom obloženoj...
Kino oko, matere mi mile !
A mogu ih također i zamisliti tamo negdje u bespućima Himalaje, samo sa sandalama na nogama, komadom krpe oko guzice kako spavaju na tvrdoj zemlji, i s glinenim ćupom iz kojeg jedu samo ono što su bili u stanju isprosili - jedanput na dan ...i nikako da vizualiziram kojom bi to alkemijom - takovo nešto, takovi "prosvjetljeni piceki" - bili u stanju izdržati 2 dana (o godinama takova života da ne govorim).
Mogu ih isto tako zamislit kako npr.stoje ispred tenka koji se prema njima (praktički golorukima) neumoljivo valja, tutnji i sve pred sobom drobi i kojeg treba ili uništiti (kako znaš i umiješ) ili sigurno poginuti.
Jedino što sam u stanju vizualizirati jest kako ih u tom trenutku snaga napušta..."bože ja ti dolazim" exponecionalno sažimanju prkna na «točku singulariteta» netragom nestaje, iscjeđena malodušjem i strahom / užasom koji poput ledene vode zatire svaku sposobnost uma da obuzda ruke što se neumoljivo tresu i ovlada nogama koje ga same od sebe izdaju.
Tek nakon sličnih iskustava mogli bi koliko-toliko počet razumijevat što je to smrt, što život...što je to um...kakvog je to kova potrebno biti da bi ga se moglo (donekle) kontrolirati...što je to potrebno biti u stanju izdržati / iskusiti da bi se tek onda nekog tamo "klinca" počelo razumijevati...
Pitam se bili tada, nakon takovih iskustava, svi ti samozvani "prosvjetleni apostoli" s visoka gledali na svoje bližnje i kako bi se prema svijetu odnosili ?
Jednom kad se smrti istinski pogleda u oči (ne kad se o tome čita), kad nas nemoljiva i hladna dotakne...ako se ne slomimo, na nikoga više nakon toga ne gledamo s visoka (iz tamo nekave pozicije nekog "tko kontrolira stvari".)
Manji smo od makova zrna pred licem onog čemu smo se otvorili !
Neki (rijetki ) tada spontano otkrivaju da su sposobni za nešto više i da se sa idejom / spoznajom o umiranju..."zagledanjem" na «onu stranu» znaju nositi...
Tek takovi mogu se "blentavim" idejama zanostiti...u svemu čega se dotiču ganutljivo izgubiti / utopiti...Bogu unutra otvoriti.
Velika većina nažalost izgori bez ostatka, slomi se, zavuče u prvu rupu na fijuk "prvoga metka"...i u hipu zaboravi sva ona beskorisna štiva kojim se numoljivo filala.
U koju kategoriju spadate tek trebate procijeniti.
Umišljanje vam u tom smislu neće puno pomoći...
Klanjanje nekom gipsanom kipiću ponajmanje.
Provjereno !
PS.
Gudi, gudi cvrkutanje gipsanom kipiću, pjevušenje oda umišljenom Duhu Vjernika u sebi (bez da se život istinski probao)...vodi samo u samozadovoljavanje. Pitam se kojeg klinca oni koji su mu podložni, razumiju ?
(klikni)