Život s roditeljima u odrasloj dobi

[beryozinka]

Kao što smo svi svjesni, zbog teške ekonomske situacije u Hrvatskoj sve više mladih i ne tako mladih ljudi primorano je živjeti u suživotu s roditeljima. Tu mislim podjednako na nezaposlene mlade i na one koji su povremeno zaposleni ili čak i stalno, ali im prihodi ne dozvoljavaju da odu u podstanarstvo (molim da se rasprava ne skrene na troškove podstanarskog života!).

Zamislila sam ovaj topic prvenstveno za ljude od 25-30 godine života koji zbog financijskih razloga moraju živjeti s roditeljima, pa bih vas htjela pitati: kako to trpite? Ne govorim o "otrovnim roditeljima", nego čisto o normalnim generacijskim nesuglasicama koje se javljaju u određenoj dobi kada bi za mladog čovjeka bilo normalno da odseli, a ne može . Sigurno ste svjesni da kao osoba koja ne privređuje ili ne privređuje dovoljno, na neki način nemate pravo glasa i niste punopravni član kućanstva pa morate mnogo puta "pregristi govno": ovo nije topic na kojem bih se o tome žalila (jer ipak na to nemam pravo), nego jednostavno vas želim pitati kako se s tim nosite i što radite u takvim situacijama?

[Mišma]

Pa... Ignoriram. Imam svoju kupaonu, svoj TV i svoj komp, svoj sobni bicikl i svoje knjige, svoj auto - srećemo se zapravo samo na obrocima. Ili kada se javlja potreba zajedničkih dogovora - jer ipak skupa brinemo za to kućanstvo (kupovine, vožnje i sl.). Da treba imati jake živce - treba.

[enigma in red]

Pa, ne trpim, imam pravo glasa i jesam punopravni član. Na moju ideju su nedavno kupili garažu, bilo je da nisu htjeli dirati ušteđevinu da mogu i meni pomoći ako zatreba za kupnju stana jednog dana, pa sam im rekla da ono, mirni su par godina, a njima fali prostora, garaža se neće baciti.

Ježiga, odgojili su me tako da si sudjelujemo u životima, kad je majka davala otkaz kad sam imala jedno 13, došli su mene pitati za mišljenje o cijeloj situaciji, sjećam se da sam rekla 'oke, ja sam za, ja i tako puno ne trošim, a ne treba mi nove robe, snaći ćemo se'.

Živjela sam jedno 9 godina s tadašnjim, to se razletilo, ja tad samo s honorarnim poslom ala sezonski, sad ni to, pa se vratih doma. Sad teče druga godina ako dobro brojim

Najveći problem mi je bilo objasniti ocu da
1. ja doma za kompom radim, a ne samo ljenčarim (mislim, I radim) (upadanja u sobu samo da se nešto kaže je onako, divota za koncentraciju , obično je nešto JAKO važno poput 'kupila sam mandarine')
2. ne, meni pojam druženja nije sjediti s njim u dnevnom boravku i piljiti u tv
volim popričati s njima o koječemu, daleko od toga, ali on je uistinu imao ispad u shemi 'to se nećeš družiti s nama', pa sam ga pogledala sa pogledom 'jesi pao s marsa?!'

Od toga da ga spriječim da mi svaki put kad izlazi iz stana to ne govori (jer sam u početku rekla da mi je važno da je zaključano i da me zapravo ne zanima jesam li sama doma ili ne, ako je važno da znam kamo idu, ok, ali da ode prošetati, fakat je nebitno -pa ima mobitel), i od toga da mi majka daje report što ima novog u frižideru... ne, tu se moram dresirati na jedno uho unutra, na drugo van, ježi ga...

Recimo, ovaj dio sa tim da radim doma (dok sam radila) sam uspjela objasniti i povući paralele s njima nekoć, pa su skužili, pa nije da se s vratiju deru što trebaju, nego pokucaju i kad kažem 'može', uđu, a ja se onda već prešaltam i mogu saslušati što trebaju.

Ok, jesmo imali jedan fajt u početku kad mi je stari vješao slike po zidu, tj. stavio sliku, ja rekla - makni ne želim sliku na zidu uopće, on kad me nije bilo stavio drugu, ja opet ponovim sve, stavio treći put, ja ju samo maknula, pa je nastao krš, da kakva sam ja, da zbog jedne slike ja radim dramu, da ovo da ono, pa sam rekla da me zanima jel ta soba moja ili njihova? Ako je njihova, onda ćemo dogovoriti rentanje, ako je moja, ona je moja i ja biram što je na zidu.
Naime, jel, cijeli život mi se priča kako je soba moja, i naš stan, osim kad se krene sa guilt tripom da ja u njegovom nešto.

To je diglo neke stare račune, no, riješilo se, on rekao da nema kamo sa slikom, ja sam mu rekla da ju može staviti u moj ormar, njemu je bilo krivo da sam ga postavila pred odluku čije je to, al ono, šta ću mu ja kad baljezga i onda mu je krivo. Jer 'nije on tako mislio, on samo nema kud sa slikom', a ono, pa mogao je tako reći, a ne mi gurati silom nešto što ne želim (to bi bila prva stvar koju vidim kad se probudim, a em ne volim slike, em je njegov ukus... hijao )

Od tad, skroz smo ok, uskačemo kad kome što treba, ćakulamo o stvarima koje nas vesele (moj stari visi na aukcijama, ja na ebayu, stara na brdima, pa kad kome što treba uskačemo sa kupovanjem, obavljanjem, preuzimanjem pošiljki itd)

Al ne znam, nekako, ja se nisam nikad doslovno (ok do na eksces sa slikom) osjećala kao da sam u tuđem, makar da, obzirom da smo 10 godina bili razdvojeni, imamo svaki svoje navike pa im se ne petljam u rutine, više se sklanjam s puta jer ono, znam da je moja majka za kuhinju teritorijalna kao i ja (nema sumnje, njena sam ) i ne želim joj vršljati i kopati da nađem nešto, ako baš nije kriza-gladi, nego ono, pitam gdje je što.

Dok sam imala prihode, znala sam s majkom u shoppingu ja platiti i pomoći dovući doma, sad kad nemam, ona meni uskače s nekim stvarima.

No, da, prvo što radim kad nađem posao je - gledanje oglasa za stanove
Jesu mi dragi, al hoću veći svoj mir od ovoga, i živjeti s dragim, no zbilja, mogu reći da imam priličan mir i podršku i zapravo ne pile mene, samo eto, kad nemaju pametniju stvar za reći, onda mi pričaju o vremenu/stanju frižidera, a to je ono - imaju potrebu za mnom, pa ju tako ispolje.

Mislim, ima tu onog...
'A kad si jučer došla doma'
Onak, majko, nemoj me
Mislim, ta očita pitanja me tako - bila je budna, jer skomentira kako se probudila, ima sat kojeg vidi u mraku, vidjela je, i onda je to ono - ajmo reći nešto da to kažemo. Ili kad me vidi 'a doma si', a ne, na marsu sam
Valjda to ima veze s godinama, brigom, šta ja znam s čim, al taj small talk me baš iscrpljuje. I više mi je pasalo kad smo živjeli odvojeno i čuli se jednom tjedno (ili ako ima potrebe/'novosti češće) jer smo se čuli kad smo imali što za reći, a ne 'bok bok ajd bok'

Mislim, i za to je trebala 'dresura', nije iz prve shvatila moje 'ne', al tu je otac pomogao s tim 'daj, šta ju piliš svaki dan, pusti ju da živi'

[tarantula100]

mi imamo vlastiti stan, ali ga iznajmljujemo jer tako otplaćujemo kredit.

primorani smo živjeti sa muževim starcima.

ne nam kako bismo preživljavali da nije tako.

ok se slažem s njegovima, pomažu nam u svemu, eto i jedan pozitivan primjer suživota.

[miss daisy]

beryozinka kaže:

Sigurno ste svjesni da kao osoba koja ne privređuje ili ne privređuje dovoljno, na neki način nemate pravo glasa i niste punopravni član kućanstva

pa da ne znam koliko zarađuješ, nisi punopravni član kućanstva kojeg nisi stvorio

mislim, jebiga, ali tako je to meni. tako sam odgojena, i tako gledam sad kad imam svoje dijete. ne vidim baš da će on moći odlučivati u koju boju farbati kuhinju, osim ako to nije boja koja je meni ok


i da napomenem, ja sam također živjela sa svojima do kasnih dvadesetih, i zaista se nadam da će se trendovi promijeniti i da će moje dijete ranije napustiti gnijezdo

[enigma in red]

miss daisy kaže:

pa da ne znam koliko zarađuješ, nisi punopravni član kućanstva kojeg nisi stvorio

mislim, jebiga, ali tako je to meni. tako sam odgojena, i tako gledam sad kad imam svoje dijete. ne vidim baš da će on moći odlučivati u koju boju farbati kuhinju, osim ako to nije boja koja je meni ok

Sudjelovanje u procesu odlučivanja nije isto kao i 'donositi odluke'. Ne mogu zamisliti situaciju da mene roditelji isključe sa 'nisi ovo stvorila, nemaš pravo glasa', ili da moje dijete bude isključeno jer sam ja prva došla. Bila bi mi pomisao na to grozna, kao i to da se ja ili partner osjetimo manje vrijedni u našem odnosu jer npr nemamo slična primanja u nekom trenutku. Bilo bi mi grozno da dijete smatra da nešto nekako mora biti jer ja tako kažem jer sam starija, nešto gdje je sasvim ok da i ono kaže neku svoju.

Ravnopravnost je ono kako se osjećaš negdje, a ne koliko je tko zidova farbao.
Onaj tko nema pravo glasa, neće ga se ni usuditi reći.

Da, postoje granice, i ne, blesavo bi bilo da ja majci kažem kakve gaće da si kupi, no isto tako, blesavo je da ne mogu ni predložiti kakve boje da bude kuhinja i da mi se postavi sa 'ja sam stvorila ovo kućanstvo, ti su nisi punopravni član'. Onako, da mi to danas kaže (jel, da žena prolupa), ja bi ju pitala da što me onda rađala ako me smatra građanom drugog reda, a prodaje mi priču kako je to moj dom?

Jako me asociralo na situacije kad jedan partner ostane bez posla, a drugi onda uređuje kako će što izgledati, jer on to financira.
Pa će tako i djetetu će soba biti roza jer ti plaćaš?
Ono, gdje je granica?

Kad se postaviš tako da 'neće meni netko donositi odluke', onda nećeš ni dobiti možda dobru ideju, jer, čemu trud, ako je apriori odbijena, jer 'nema načina da bude ravnopravan i da se mišljenje uvaži'.

Meni to nije baš neka klima i definitivno ju nikako i nikad ne bih htjela imati u svom domu. Dom mi je ono što čini zajednica svih bića unutra. Da imam psa i da voli ležati na tom dijelu poda, ne, ne bih ga otjerala jer on nije stvarao kućanstvo.


Sad tek vidim koliko su mi starci kul, jer ja se uz njih osjećam punopravnim članom, od malih nogu. I meni je to prirodno i logično.

Prije par godina, čak nisam živjela s njima tad, su renovirali kupaonu, odlučili se za nježno zelene skoro bijele pločice na zidu, i tamno zelene na podu. Bila sam s njima u shoppingu taj dan, i uzimaju oni fug masu - premišljaju se između bijele i sive, kao, siva je bolja jer se manje maže.
I ja ih pitam - a što ne uzmete - zelenu?
Bili su zbunjeni idejom, uzela sam uzorke, pokazala im da mi se čini da bi moglo dobro pasati, i uzeli su to. Mislim da je to više bilo sa 'ajmo vidjeti' nego da sam im tamo u dućanu objasnila da je to super super rješenje.
Kad je kupaona bila gotova, točno se sjećam izjave, njih oboje - kako je to bilo dobro pogođeno

I da, oni jesu uređivali svoju kupaonu, svojim parama, ali to što nisu rekli 'neš ti nama govoriti' nego poslušali ideju, pa ju čak i prihvatili, pa im se i svidjelo, je ono što meni puno znači, pokazuje mi da imamo obitelj u kojoj svi jesu punopravni članovi.
Svatko ima pravo reći mišljenje, objasniti ga. I to će se uvažiti pri donošenju odluke. Odluku donosi onaj koga se odluka tiče.

Nemam potrebu nametati njima ili odlučivati kakve će im boje biti kupaona, ili dramiti što nije nekakva, ali znam da to mogu sasvim prirodno i spontano reći, dati prijedlog, a na njima je dalje što će s tim. Nisu mi se nikad postavili s tim da 'nisam sudjelovala od početka i šta ja sad tu imam predlagati'.

Ne mislim da niti godine donose iskustvo, niti da onaj tko plaća ima neka veća prava, tj. da onaj tko ne plaća nema pravo reći što bi on s tim parama. Dapače, zapravo mi je smiješno i blesavi su mi ljudi koji smatraju da su najpametniji i da mora biti po njihovom, a i tužno mi je da bi za neke stvari unutar kuće prije pitali za mišljenje susjeda, nego dijete koje živi u toj kući.


Ne jednom sam svjedočila silnim propisima po shemi 'ti si u mojoj kući, bit će po mom'. Onak, tužno, jako tužno. Meni to nije obitelj. Meni je to ono kad netko djecu pravi iz interesa/reda, a ne iz ljubavi.
Jer, ne ne razumijem kako ti srce ne pukne pri pomisli 'nisi jednako vrijedan kao ja jer nisi tu stvarao, ja sam tebe stvorila'. Ono, šta, dijete je element kućanstva? Donešen je tu da bude ukras, a ne da bude član? Punopravni naravno, sve ostalo nije po meni obitelj nego nešto sasvim drugo

Roditelj koji se postavlja samo tako da sebi ugađa, da je sve po njegovom, uz sva ostala bića u tom domaćinstvu, a vala, mogao bi sam i živjeti, a ne tim bićima reći da nemaju pravo glasa jer su samo ukras

[kajpa]

Nisam procitala prethodne postove (budem) samo mogu reci da mislim da bih prosvikala da moram zivjeti s njegovima ili mojima ma kako normalni bili.
Jasno, u nuzdi se na covjek nekako na sve privikne. Ali kada gledam u susjedstvu ljude od 40-50-60 godina kako jos uvijek zive s roditeljima ili jednim od njih, iskreno ih zalim, jer mislim da je to jako tesko za izdurati i ostati normalan.

Edit
@enigma...potpisujem.

[jednokratna nika]

miss daisy kaže:

pa da ne znam koliko zarađuješ, nisi punopravni član kućanstva kojeg nisi stvorio

i sta ako ni roditelji nisu kupili stan nego su ga dobili od tvog djeda? onda nitko nema pravo glasa pa na televizoru stoji heklani tabletic a pokraj telefona svijetleca gondola?

[Monstera]

ja sam isto do kasnih dvadesetih zivjela kod starca, al odabirom, ne nuznoscu....stovise, ja sam zaradjivala (jedino, veci dio tog perioda sam radila na odredjeno), putovala, zajebavala se...

sama sam brinula o robi i svojim potrepstinama, nisam cak niti ocekivala doma jesti, a decko je prespavao samo akda mojih nije bilo doma (oni dosta putuju, tak nekak mi se cini da smo se vise ne vidjali, nego vidjali)
nisam doprinosila kucanstvu novcem, to je bio neki usputni dogovor da si nesto ustedim za kupiti stan...

ne znam kako je kada si prisiljen, meni se cini da je tu dominantan ovaj dio, zelim otici sto dalje od njih, a vezana sam i ovisim o njima.
jos ako su odnosi kak miss daisy opisuje, da nemas pravo sudjelovati u procesu donosenja odluka jer nisi ravnopravan clan kucanstva, onda je koma.
stovise, meni to izgleda da se roditelji prema tebi ponasaju ko prema teenageru, nesposobnom za zivot, pa to onda utjece i na samosvijest osobe, na trazenje posla, onak, siri neku pasivnu negativnu energiju....
treba iz tog kruga pobjeci, a tesko je.


ono sto meni pada napamet, ja bih se ukljucila u volontiranje negdje,....nesto
osim sto je to kontakt sa svijetom,koristan rad, jos ako je u struci uvijek postoji neka mogucnost zaposlenja, ili barem preporuke.
roditeljima je to poruka da si "koristan" i da ipak nesto radis...i da nisi po cijele dane doma.

[miss daisy]

jednokratni nik kaže:

i sta ako ni roditelji nisu kupili stan nego su ga dobili od tvog djeda? onda nitko nema pravo glasa pa na televizoru stoji heklani tabletic a pokraj telefona svijetleca gondola?

ovisno je li djed živ i u stanu ili ne

mislim jebiga. uvodni post počne s "kako vi to trpite". shvatite moj kao provokaciju, i roditelji trpe "djecu" od 30 godina, koja njih trpe.


enigma u red u nekoliko rečenica svog prvog posta, u principu samo potvrđuješ što sam ja napisala.

Naime, jel, cijeli život mi se priča kako je soba moja, i naš stan, osim kad se krene sa guilt tripom da ja u njegovom nešto.

imamo svaki svoje navike pa im se ne petljam u rutine, više se sklanjam s puta jer ono, znam da je moja majka za kuhinju teritorijalna kao i ja (nema sumnje, njena sam ) i ne želim joj vršljati i kopati da nađem nešto

No, da, prvo što radim kad nađem posao je - gledanje oglasa za stanove
Jesu mi dragi, al hoću veći svoj mir od ovoga



"sudjelovanje u procesu nije isto što i donošenje odluka" - pa i napisala sam, može on sudjelovati, ali naša će biti zadnja. pa evo i ti pišeš, morali su se složiti. da je kupaona tvoja, ne bi ti morali blagosloviti. to je sve.


priča o partnerima gdje jedan ne zarađuje i blablaba... iz RL primjera (a i primjera sa ŽUD-a): sve bude dobro dok ne krenu svađe, a onda u svađi uvijek nekako ispliva "to je MOJE"

[Mišma]

Pa ja se sa svojim ne svađam. Ne pada mi na pamet. Pa svi smo odrasli ljudi i znamo što i kako... Ne bi mi bilo apsolutno nemoguće otići nekamo, ali stalno se vratim na - zašto bi? To nije njihova kuća, nego obiteljska. Blizu mi je posla, tu imam hobije, volontiranje, fuš... Sve na nekoliko koraka. Da otiđem bilo bi puno, puno teže i kompliciranije, skuplje da ne spominjem... A oni bi ostali sami u kućerini sa četiri prazne sobe - kad sam se rodila 14 nas je živjelo ovdje.

[enigma in red]

miss daisy kaže:

enigma u red u nekoliko rečenica svog prvog posta, u principu samo potvrđuješ što sam ja napisala.

Naime, jel, cijeli život mi se priča kako je soba moja, i naš stan, osim kad se krene sa guilt tripom da ja u njegovom nešto.

Da, to se odnosilo na famoznih tjedan dana prijelaza i natezanja oko slike , ne sjećam se da je ikad ranije ili kasnije takva kuknjava bila na tapeti
Mislim, pa taj tjedan je dramio da 'šta se ja ne družim s njima'
Ne, nisam se ni ranije kad sam živjela s njima - družila, samo je raspored u stanu bio takav da sam mu morala proći pod nosom ako ikamo želim doći, a sad je takav da ako je on u dnevnom, blage veze nema gdje sam ja osim ako me baš ide tražiti.

Svi kad bi pričali nekom bi pričali u terminu 'kod mene doma' ili 'u mom stanu', ali nisam nikad dobila osjećaj da nisam punopravni član.
Ne, nije se nikad postavljalo 'ja sam prije došao', 'ja sam gradio kućanstvo, ti ne, zato nemaš pravo glasa'.

A to je ono što se ovdje uzelo 'pod normalno'. Ne, meni to nije 'pod normalno'/ok, jer nisam tako odgojena. I ne, ne bih mogla zamisliti da mi bude ok djetetu se tako postaviti. Rečenica 'ti si još mali, pojma nemaš, jer si mali' je po meni degradirajuća. Drugačije zvuči 'ok, al mi ćemo napraviti ovako, više nam paše'. Da, oboje je 'po tvom', ali onaj mali zna da je mogao reći svoje, a ne da se podrazumijeva da se 'ne smije petljati' jer je mali.

imamo svaki svoje navike pa im se ne petljam u rutine, više se sklanjam s puta jer ono, znam da je moja majka za kuhinju teritorijalna kao i ja (nema sumnje, njena sam ) i ne želim joj vršljati i kopati da nađem nešto

No, da, prvo što radim kad nađem posao je - gledanje oglasa za stanove
Jesu mi dragi, al hoću veći svoj mir od ovoga

Da, ja ne volim da se meni ruje po stvarima, obzirom da je majka slagala po kuhinji gdje je što, pitam nju; oca pitam za druge stvari koje znam da je on raspoređivao, a gdje pak majka nema pojma, i da, i oni se međusobno pitaju oko tih stvari.
A ovo o teritorijalnosti u kuhinji, gle, ja mogu bez beda koristiti tu kuhinju i nije da bi ona krivo uzdahnula, a kamoli išta rekla, no, nakon što sam osjetila što znači upravljati stanom, kuhinjom, ne, ne želim interferirati jer znam koliko znači kad te stvari dočekaju tamo gdje si ih ostavio, i kad znaš čega ima od namirnica, čega nema. I da, imamo različit stil kuhanja i ja bih pola njenog pobacala, a nabavila još tri put toliko nekih drugih stvari
Ne, zbilja nema smisla
Ovaj 'znam', dolazi iz usporedbi sa mnom, nije ona teritorijalna u odnosu na mene, da bi se osjetila ugroženo da ja sad tu nešto (ja sam bila uistinu teritorijalna, pa više od tud, dajem drugome pravo na njegov prostor), ali da, kuhinja je ono gdje ona zna stuff, dnevni je ono gdje je otac zadužen.

Prije nego sam se odselila nisam imala ama baš nikakvih zadrški za korištenje ičega.

Samo poštujem to da je netko u skoro 10 godina što me nije bilo, poslagao stvari kako mu paše, obzirom da ih on najčešće koristi, i itekako sam kužila što to znači i jednostavno - JA sam promijenila pristup. Kao onaj 'tko se vraća'. S njihove strane (do na slika dramu) ja zbilja nisam osjetila da oni postavlaju stvar ikako drugačije od 'to je tvoj dom', niti su ikad ranije postavili ikako drugačije, ja sam ta koja je postavila neku distancu jer ne, nisam se došla igrati s njima, cijenim što su mi pružili krov nad glavom. I ne, nije mi drago da sam tako trebala naći utočište, i jednostavno, imam potrebu zavući se u jazbinu i ne izguravati nos van.

Mislim, prvo što su napravili kad su kupili garažu (na moju inicijativu) je da - su mi napravili kopiju ključeva
Da, za garažu u kojoj sama nisam nikad bila niti imam potrebu

Ono vrijeme od rođenja do odlaska što sam bila s njima, i sad, razlika je u tome što sad postoje te nekakve granice, više se poštuje personal space, jer ja nisam više njihovo dijete koje zvrnda po stanu, nego sustanar - dijete.
Moja majka je osoba koja voli svoj mir, kao što ga volim i ja.
Ja nisam netko tko joj interferira s tim mirom, niti sam ja to ikad osjetila s njene strane, samo što, otkako sam otišla pa se vratila, bitno više kužim o čemu je pričala, a i sama imam potrebu za alone timeom.

Hoću reći - poštivanje nečijeg teritorija dolazi od mene, ne od njih.

Izjave 'dok si pod mojim krovom, radit ćeš kako ja kažem' sam čula kad smo se tome - rugali.


A moj mir? Da, važna vijest da su kupljene breskve, meni nije tako važna, jebiga
Za takvo nešto ne bi zvala na telefon da mi javi, kad sam u sobi, ima potrebu doći mi reći i da, rado bih bez toga. I tome sličnih upadica 'samo da ti kažem'.
Jel, oni bi se družili, kužim ja to, al meni to nije ludilo.

Drugo zašto bih rado 'na svoje' je što koncept dovođenja dragog doma i veselih aktivnosti mi ne odgovara. Da, za tako nešto želimo svoj mir, bez dijeljenja s nekim

[Danicza]

Mislim da je život u proširenoj obiteljskoj zajednici sasvim normalna stvar, koja se prakticirala tisućama godina, samo je sad, odjednom, to postalo nešto strašno i sramotno.

U svakom slučaju, što više prostora, tim bolje, u doslovnom i prenesenom smislu.

Ja sam živjela sa mamom do 32e, sudjelovala u potpunosti u kućanskim troškovima, ali sam imala i svoju privatnost i svoj, dovoljno velik, prostor.

Uopće nisam bila motivirana za selidbu, dok nisam našla svog princa

[mari1605]

Mi smo ponosni podstanari (mm, dijete i ja) i kad to nekome kažem tko poznaje našu situaciju, bude ovakvih faca
Naime, moji starci imaju veliku kuću i mogli bi komotno živjeti na jednom katu (odvojeno od njih). Normalni su ljudi (moji starci ) ali jednostavno mislimo da je ovako bolje, super se slažemo- nikad bolje- što smatram da ne bi bilo tako da smo u njihovoj kući...Kad tad bi došlo do nesuglasica...Kao što mm kaže: Nekad hoću hodati gol po svom stanu i to ne bi mogao kad bi nam tvoja mama malo-malo upadala

[Kymatica]

Danicza kaže:

Mislim da je život u proširenoj obiteljskoj zajednici sasvim normalna stvar, koja se prakticirala tisućama godina, samo je sad, odjednom, to postalo nešto strašno i sramotno.

U svakom slučaju, što više prostora, tim bolje, u doslovnom i prenesenom smislu.

Ja sam živjela sa mamom do 32e, sudjelovala u potpunosti u kućanskim troškovima, ali sam imala i svoju privatnost i svoj, dovoljno velik, prostor.

Uopće nisam bila motivirana za selidbu, dok nisam našla svog princa

prosirena obitelj je bila normalna stvar. danas je toga sve manje i po meni to mi je potpuno razumljivo. zivot je prekratak da budes vjecno dijete, ali ko mora, mora. ja nebi.

moje frenedice zive doma jer su odgojene da se ide u samostalnost tek kad se nadje partner.
a ovako su ostale vjecne tinejderice, i to im pase, ne moraju kuhati, trose pare na obleku, ne moraju razmisljati o popravcima, vesmasini, i sl tu je tata, mama ide u nabavku, mislim da je to super.
jedino mi je zao ljudi koji ne koriste taj visak novaca na putovanja i sl, vec na obleku, kave i auto. to je bzv.

[Danicza]

Kymatica kaže:

prosirena obitelj je bila normalna stvar. danas je toga sve manje i po meni to mi je potpuno razumljivo. zivot je prekratak da budes vjecno dijete, ali ko mora, mora. ja nebi.

moje frenedice zive doma jer su odgojene da se ide u samostalnost tek kad se nadje partner.
a ovako su ostale vjecne tinejderice, i to im pase, ne moraju kuhati, trose pare na obleku, ne moraju razmisljati o popravcima, vesmasini, i sl tu je tata, mama ide u nabavku, mislim da je to super.
jedino mi je zao ljudi koji ne koriste taj visak novaca na putovanja i sl, vec na obleku, kave i auto. to je bzv.

Ne razumijem zbog čega bi život u proširenoj obitelji podrazumijevao da je osoba vječno dijete?
Dijete je onaj tko se ponaša infantilno i tko dozvoli drugima da ga tako tretiraju.
Ja sam bila potpuno samostalna i samoodrživa, iako sam živjela s mamom. Dapače, živjela bih i dalje s njom da imamo veći stan (u koji stane mm i dijete i moja radna soba), ne vidim uopće problem u tome.

S druge strane, znam ljude koji ne žive s roditeljima još od faksa, ali nisu nimalo samostalni, starci ih financiraju čak i nakon što se zaposle. (Mom bivšem je mama prala odjeću dok nije umrla, a nije živio s njom od 18e.) Dapače, takvi su mi najčešće i srali po glavi da zakaj se ne odselim, da ovo, da ono

To što netko ne živi s roditeljima uopće ne znači da je odrastao i samostalan.

Ali, recimo da mogu birati, radije bih živjela sa starcima, ali od svojih para, nego samostalno, a ovisila o njihovim financijama. Mada primjećujem da sam u velikoj manjini što se tiče ovog zadnjeg

[ja u kutu]

miss daisy kaže:

pa da ne znam koliko zarađuješ, nisi punopravni član kućanstva kojeg nisi stvorio

Ne razmem ovo; ne razmem jer nisam tako odrastala, od rođenja sam punopravni član i stvarala sam taj dom zajedno s tatom i mamom; kao i buraz mi kad se rodiJo , mene zabezeknu ovakve izjave - al velim, zabezeknu me jer je kod nas očito sve bilo superička i to na kvadrat. Živjela sam sa starcima do 28, ne zato kaj sam morala nego zato kaj nije bilo smisla da idem u podstanarstvo solo kad je doma bilo i komocije i mira; nitko me nije niš sprepitavao, nitko me nije gnjavio, ravnopravno se o svemu odlučivalo - tj, nije se odlučivalo strogo već se o svemu dogovaralo, svi smo doprinosili kolko su nam financije dozvoljavale - nikad se nismo dijelili u "dinar" ; kad je bilo više svi smo imali više , kad je bilo malo - svi smo se jebeno stisli. Nikome se nisam morala pravdati kam idem, kad idem, kad dolazim - sve sam ionako dijelila s njima jer su oboje ultra zabavni, predobri i prepametni ljudi s kojima je gušt sjediti za kavaom, jesti za stolom, opiti se, zajebavati se.......nikad nisam osjetila ono nešto da bi pomislila " uh e da mi je sad dolo biti ". Sad jesmo solo, imamo svoju kuću, muž i ja, i opet mi je super, odselila sam bez ikakve drame i nasmješena - uvijek se tamo mogu vratiti zlu netrebalo - a i oboje ( muž i ja ) bi, zlu opet netrebalo, živjeli sa mojim starcima. Suma sumarum; ama baš ništa loše ne nosim iz perioda "ozbiljnijih" godina u kombinaciji suživota sa roditeljima, nemam se na kaj požaliti; mogla sam sve kao da je i moje - a i je "moje". i burazovo ofkors

[Danicza]

ja u kutu kaže:

Ne razmem ovo; ne razmem jer nisam tako odrastala, od rođenja sam punopravni član i stvarala sam taj dom zajedno s tatom i mamom; kao i buraz mi kad se rodiJo , mene zabezeknu ovakve izjave - al velim, zabezeknu me jer je kod nas očito sve bilo superička i to na kvadrat. Živjela sam sa starcima do 28, ne zato kaj sam morala nego zato kaj nije bilo smisla da idem u podstanarstvo solo kad je doma bilo i komocije i mira; nitko me nije niš sprepitavao, nitko me nije gnjavio, ravnopravno se o svemu odlučivalo - tj, nije se odlučivalo strogo već se o svemu dogovaralo, svi smo doprinosili kolko su nam financije dozvoljavale - nikad se nismo dijelili u "dinar" ; kad je bilo više svi smo imali više , kad je bilo malo - svi smo se jebeno stisli. Nikome se nisam morala pravdati kam idem, kad idem, kad dolazim - sve sam ionako dijelila s njima jer su oboje ultra zabavni, predobri i prepametni ljudi s kojima je gušt sjediti za kavaom, jesti za stolom, opiti se, zajebavati se.......nikad nisam osjetila ono nešto da bi pomislila " uh e da mi je sad dolo biti ". Sad jesmo solo, imamo svoju kuću, muž i ja, i opet mi je super, odselila sam bez ikakve drame i nasmješena - uvijek se tamo mogu vratiti zlu netrebalo - a i oboje ( muž i ja ) bi, zlu opet netrebalo, živjeli sa mojim starcima. Suma sumarum; ama baš ništa loše ne nosim iz perioda "ozbiljnijih" godina u kombinaciji suživota sa roditeljima, nemam se na kaj požaliti; mogla sam sve kao da je i moje - a i je "moje". i burazovo ofkors

To je to Ja se osjećam identično.

Mislim da je to malo teže shvatiti ljudima koji su morali odselit od kuće zbog faksa i sl, ili koji nemaju dobar odnos sa roditeljima. Ali zbiljam ne vidim razlog da plaćam podstanarstvo, a imam svoje vlasništvo u tom istom gradu. Samo zato da bi me netko smatrao 'odraslom'.
Yeah right.

[ja u kutu]

Danicze, kasno sam snimila tvoj upis kak se spada; al da, sve kak si napisala je i moj/naš slučaj.

Otišla sam iz roditeljskog "gnijezda" kao potpuna osoba, sposobna bila i sposobna jesam za samostalan život; jer sam samostalno i živjela makar u zajednici. Al ajd, jasno je da smo svi drugačiji i da nitko nema identične osobe za roditelje i da je svima različito. Eto, ima jedna tema gdje se otac odrekao kćeri......meni je to sajns fikšn; ne postoji to nešto šta bi ja napravila da bi se mene moji odrekli; kolko god to nešto neispravno bilo.

[Kakadu]

Danicza kaže:

Ne razumijem zbog čega bi život u proširenoj obitelji podrazumijevao da je osoba vječno dijete?
Dijete je onaj tko se ponaša infantilno i tko dozvoli drugima da ga tako tretiraju.
Ja sam bila potpuno samostalna i samoodrživa, iako sam živjela s mamom. Dapače, živjela bih i dalje s njom da imamo veći stan (u koji stane mm i dijete i moja radna soba), ne vidim uopće problem u tome.

S druge strane, znam ljude koji ne žive s roditeljima još od faksa, ali nisu nimalo samostalni, starci ih financiraju čak i nakon što se zaposle. (Mom bivšem je mama prala odjeću dok nije umrla, a nije živio s njom od 18e.) Dapače, takvi su mi najčešće i srali po glavi da zakaj se ne odselim, da ovo, da ono

To što netko ne živi s roditeljima uopće ne znači da je odrastao i samostalan.

Ali, recimo da mogu birati, radije bih živjela sa starcima, ali od svojih para, nego samostalno, a ovisila o njihovim financijama. Mada primjećujem da sam u velikoj manjini što se tiče ovog zadnjeg

a ti si, dok si živjela s roditeljima, sama prala svoju odjeću?