Smještanje bližnjega svoga u mirovni dom

[mo_nika]

@nisamtoja znam da postoji mogućnost dolaska patronažne i fizioterapeuta. i k mojoj baki su dolazili u početku. ja sam naučila i nastavila s njom provoditi vježbe, mijenjati pelene, postavljati i mijenjati vrećicu u koju vrši nuždu. kažem, meni trenutno nije problem taj fizički dio brige o baki.

kao što kaže SubSV ponekad šizim zbog cijele situacije. ali ne s mijenjanjem pelena, oblačenjem za spavanje ili presvlačenjem ujutro i tijekom dana. od ostatka obitelji imam jako malu pomoć.

što se tiče domova i udomiteljskih obitelji u mojoj okolici, nemam baš sjajno mišljenje o njihovoj "stručnoj" brizi. drugačije je s onim starcima koji su još lucidni i mogu sve sami, samo je, eto, lakše da su pod nekakvim nadzorom nego sasvim sami doma. a sasvim je drugačije kad se radi o dementnim osobama. nažalost, često sam, sasvim slučajno kao član jedne udruge, obilazila takve domove, i vidjela da se ti dementni ili kako oni kažu "nemirni" korisnici nepotrebno dodatno sediraju i fiksiraju za krevete. dijelom to možda je opravdano, jer u prvom redu neće naškoditi sami sebi, ali češće se radi o tome da budu što mirniji i što manje zahtjevni i na taj način se objašnjava dodatna upotreba lijekova za smirenje

[Anja]

Osobno poznajem covjeka koji je svoju bolesnu majku smijestio u DOM . On je to uradio kad je vidio da se majci blizi smrt i da bih izbjegao placanje pogreba i slicno tome .
Ona je imala svoju mirovinu s kojoj je placala Dom.
Sin je se prije toga brinuo za nju sve dok nije ju smijestio u Dom .
Vidio da joj nema pomoci i da dugo nece zivjeti , ali dok je ona bila u domu stalno su je posjecivali i dalje se brinuli .

[alma 188]

Moj otac je prije mjesec dana umro u domu.
Sve je počelo prije više od godinu dana,tada smo primjetili prve simptome demencije,blago rečeno čudnog ponašanja.
Klasika,zaboravljanje ključeva,novčanika,nesanica,hodanje noću,nepovezivanje osoba i događaja...sve do stanja kad bi odlutao(pobjegao iz kuće) ,nije znao kud ide,kako se vratatiti kući.To je bilo najgore od svega,umirali bi od straha da ga auto ne pregazi,da ne padne,polomi se,da ne završi u moru....
Brat i ja smo brinuli naizmjenično o njemu i majci.Užasno je teško bilo,bolesnici sa alzhajmerom su jako nepredvidljivi,traže brigu 24 sata.Nema tu odmora ni predaha,svega te zarobe.
Nije htio uzimati nikakvu terapiju,lijekove bi izbacao iz usta,nije htio jesti,majci je prijetio,počelo je sa agresivnim ponašanjem(samo prema majci koja je isto prevalila 80-tu i bolesna je)
Kako je situacija postojala sve gora i gora,odlučili smo se smjestiti ga u dom.Tu smo odluku prelomili u roku jednog dana.Taj dan je bio baš kaotičan,ma katasrofa.Nismo više znali kako dalje.
Prije smo razmišljali o domu,raspitivali se koji bi bio najpovoljniji,ali do kraja smo odugovlačili.
Smjestili smo ga u dom za koji su nam rekli da je najbolji u našoj županiji za takve bolesnike.Bože mili,kako mi je bilo teško.Te neprospavane noći ispunjene plačom i osjećajem krivnje,stalno pitanje jesam li pogriješila.Brat je govorio da smo ispravno postupili,da moramo spašavati sebe i svoju obitelj.
Išli smo mu u posjete,nosili hranu koju bi samo nama pojeo.Svaki dan je propadao,nestajao nam je pred očima.Jednostavno se prepolovio.Prepoznao bi nas kad bi nas ugledao,znala sam stajati u dnevnom boravku doma,on bi prošao pored mene bez da me prepozna.Koja tuga,srce mi se paralo.
Došla je sezona gripe,temperatura....neadekvatna medicinska skrb,nebriga osoblja.Poslije par dana kako je umro doznali smo da mu nisu ni liječnika zvali,nas nisu obavijestili kad je dobio temperaturu,nismo ništa znali.Nije nas bilo 3 dana jer je moj muž isto imao gripu i nisam namjerno išla u dom da ne bi prenijela virus na štićenike i njaga.A on je već bio na kraju puta...Obavijestili su nas oko 10 sati ujutro tog dana da ga ne mogu probuditi,da ne dolazi k sebi....odveli su ga na Hitnu.Zaprimljen je oko 13 h.Liječnici su poslije 15-20 minuta izjavili bratu sućut .Ni sućut nam iz doma nisu izrazili,dan poslije njegove smrti nam stiže uplatnica za dom.Dobila sam slom živaca.
Toliko neljudskosti od strane ravnatelja i glavne sestre,od zaposlenica na tom ukletom 3.katu.
Bol za ocem ne jenjava,ali koliko je u meni gorčine prema tom domu ne mogu vam opisati.
Dom je Arkus.Sramota,jad,bijeda od ljudi.
Dali smo im na skrb oca,puni povjerenja u ravnateljeve slatke priče.Stvarnost je puna gorčine.
Tamo je proveo 40 dana.Tješim se da ga nije ništa boljelo,da je otišao tiho....Plačem i sada.
Krivite me šta sam odlučila da ga smjestimo u dom,nisam znala bolje,nisam mogla gledati njegovu patnju,strepiti da će ga zgaziti auto.... Mislila sam da je odluka ispravna.Sada je još svježe i ne znam šta više reči.
Ako možete,skrbite o svojima kući,ako ne,ostaje vam odluka kao moja.Dom je čekaonica za smrt,barem ovaj prokleti dom.

[tisi]

Anja kaže:

Osobno poznajem covjeka koji je svoju bolesnu majku smijestio u DOM . On je to uradio kad je vidio da se majci blizi smrt i da bih izbjegao placanje pogreba i slicno tome .
Ona je imala svoju mirovinu s kojoj je placala Dom.
Sin je se prije toga brinuo za nju sve dok nije ju smijestio u Dom .
Vidio da joj nema pomoci i da dugo nece zivjeti , ali dok je ona bila u domu stalno su je posjecivali i dalje se brinuli .

a kako se to izbjegava plaćanje pogreba smještanjem u dom?
tj što ti misliš tko plaća pogreb onima koji umru u domu?

[Anja]

Zakon u Hrvatskoj i Americi nije isti.

Covjek tako kaze da je dom platio ukop njegove majke , sad ako on laze onda lazem i ja.
Covjek zivi u Americi.

[Điđe T.]

mo_nika kaže:

ponekad šizim zbog cijele situacije. ali ne s mijenjanjem pelena, oblačenjem za spavanje ili presvlačenjem ujutro i tijekom dana. od ostatka obitelji imam jako malu pomoć.

E to.
U obitelji imam sličnu situaciju jer zbog loših obiteljskih odnosa samo jedna osoba brine o toj bolesnoj, koja je, po mom mišljenju sama sebe stjerala u ovu situaciju. Niti je imala ozbiljnu dijagnozu, trebala je samo nabavit volju za vježbanjem,ali ona se uležala i odustala od svega jer joj je pasala ta pozornost u početku dok većini nije dozlogrdilo.
Odradila je terapiju u centru za rehabilitaciju odakle se vratila u još gorem stanju, nakon čega sam tražila patronažnu i odbili su zahtjev jer je kao odradila što je imala i nema razloga za patronažnom.

Ja svojim uporno govorim da srede dom šta prije.

Razumim sve koji imaju bliske i dobre odnose sa članovima obitelji pa im je teško smjestit ih u dom, ali ima različitih situacija koje nisu za osudu.

[mo_nika]

nikako mi nije bila namjera nikoga osuđivati. ja sama sebe propitkujem što je ispravno i što je optimalno rješenje.
da, meni bi bilo puno lakše da je baka u domu. ali me srce boli na pomisao da se neki "tuđi" ljudi brinu za nju dok ja sjedim doma bez posla.

[tisi]

Anja kaže:

Zakon u Hrvatskoj i Americi nije isti.

Covjek tako kaze da je dom platio ukop njegove majke , sad ako on laze onda lazem i ja.
Covjek zivi u Americi.

u americi da ti institucija nešto plati... teško mi je to za povjerovati.

[Điđe T.]

mo_nika kaže:

nikako mi nije bila namjera nikoga osuđivati. ja sama sebe propitkujem što je ispravno i što je optimalno rješenje.
da, meni bi bilo puno lakše da je baka u domu. ali me srce boli na pomisao da se neki "tuđi" ljudi brinu za nju dok ja sjedim doma bez posla.

Nisam ni mislila na tebe, nego sam još nekidan pročitala na prethodnim stranicama neke upise koji su mi digli živce.
Razumin te. Ne bi ni ja svoju baku mogla tako pustit, ali nekoga drugoga bi.
Odnosi građeni na ljubavi ne dopuštaju tek tako odricanje od te osobe, ali kad ljubavi usfali, ne osjećam se nimalo dužno nekoga šestit.

[Zenabr1]

mo_nika kaže:

nisam sigurna pišem li na pravom mjestu, pa ako griješim - sorry moderatori, premjestite

zanima me zašto ste se odlučili i kako ste se osjećali kad ste svoje stare smjestili u dom.

naime, mene je odgojila baka (sada skoro 90-godišnjakinja). unatrag tri godine, nakon operacije debelog crijeva, brinem se o njoj (u početku je to bilo samo pomoć pri oporavku, tuširanje, mijenjanje pelena...baka je bila lucidna, pokretna, svjesna ograničenja koje trenutno ima). no, unatrag par mjeseci sve se više gubi...zaboravlja, ponaša se nesmotreno - najbliže bih mogla to opisati da je postala poput inatljivog djeteta koje misli da može, a u stvari nije sposobno.

ja živim nedaleko od nje i trenutno ne radim. dakle, nije problem da nemam vremena nadgledati je i brinut se o njoj. ono što me muči (i zašto uopće i pišem) je to što JA osjećam kako me to sve više frustrira. ide na živce. znam da ona ne radi to namjerno, znam i jasno mi je da su (nažalost) nastupile i određene nepovratne promjene u njenom mozgu i karakteru.

ne, nije mi problem fizički se brinuti za nju. problem mi je psihički, nemam volje uslijed svog nezadovoljstva zbog nezaposlenosti i drugih svakodnevnih problema...
ona ima svoju mirovinu i time bi mogla pokriti troškove smještaja u dom - dakle ni to nije problem

malo sam se upetljala u objašnjenje...sorry

problem je što se ja osjećam stravično pri pomisli da ju pošaljem u dom zato što ja nemam živaca baviti se njome. nakon što se ona skoro 20 godina brinula o meni (sada sam skoro 40, ako to igra ulogu).

valjda je moje pitanje vama svima - koliko vas je i je li vas uopće prala grižnja savjesti zbog smještaja u dom

jesi li ikada bila u staračkom domu,ako nisi otiđi i pogledaj kakva je usluga tamo, izvana sve izgleda super,ali unutra je druga priča.

hvala bogu, još mi je mama pokretna ali da nije ne bih je nikada dala u dom,nego bih se sama brinula o njoj,bar da ima to dostojanstvo do kraja i bude doma.

[mo_nika]

napisala sam prije par postova da znam kako u većini domova i udomiteljskih obitelji izgleda. baš zato se i trudim izdržati što duže sama. ali postaje sve teže. prošli tjedan je baka pala s kreveta i ja je nisam sama uspjela podići. pa sam morala po susjedstvu tražiti nekoga da mi pomogne. gotovo da sam 24 sata dnevno s bakom, a ne kod kuće.

pozvana sam na jedan razgovor za posao i ako se zaposlim, morat će baka u dom, jer ona sama više ne može biti. nažalost, plaćanje nekoga da umjesto mene bude s bakom ne dolazi u obzir - novčano bi nam to bilo puno više nego da je smjestim u dom.

[Zenabr1]

mo_nika kaže:

napisala sam prije par postova da znam kako u većini domova i udomiteljskih obitelji izgleda. baš zato se i trudim izdržati što duže sama. ali postaje sve teže. prošli tjedan je baka pala s kreveta i ja je nisam sama uspjela podići. pa sam morala po susjedstvu tražiti nekoga da mi pomogne. gotovo da sam 24 sata dnevno s bakom, a ne kod kuće.

pozvana sam na jedan razgovor za posao i ako se zaposlim, morat će baka u dom, jer ona sama više ne može biti. nažalost, plaćanje nekoga da umjesto mene bude s bakom ne dolazi u obzir - novčano bi nam to bilo puno više nego da je smjestim u dom.

jeftinije bi ti bilo da za to vrijeme dok si na poslu uzmeš 1 ženu koja će brinuti o njoj,dok te nema, vjeruj recimo na 8 sati otprilike, dom te dođe puno skuplje, a usluga je nikakva, imam tetu (od pok. tate sestru koja je sad u domu, ako dođem za vrijeme ručka onda ju nahranim,sestre koje su tamo stalno viču na posjetitelje da im ne damo puno jesti jer onda moraju dosta čistiti za njima koji su nepokretni, dreka ima i po zidovima, u sobama, oni samo donesu hranu i ostave uopće ne gledaju dali je to pacijent pojeo ili ne, vrati se po punu tacnu i ode, teta je imala moždani i ima RA,sa rukama ne može ništa, ljek koji mora uzimati ostave kraj stola do nje, užas jedan i sramota za naše domove

[mo_nika]

naravno da 8 sati dnevno košta manje nego dom. ali što s ostatkom sati? s odlaskom i povratkom s posla, ja bih izbivala po 10 sati. što s noćima kad ona baka neće spavati, a ja ujutro u 6 moram krenuti na posao?
i ovako sve teže funkcioniram kad bude par noći za redom bez spavanja.

[Zenabr1]

mo_nika kaže:

naravno da 8 sati dnevno košta manje nego dom. ali što s ostatkom sati? s odlaskom i povratkom s posla, ja bih izbivala po 10 sati. što s noćima kad ona baka neće spavati, a ja ujutro u 6 moram krenuti na posao?
i ovako sve teže funkcioniram kad bude par noći za redom bez spavanja.

ja sam ti rekla kako je tamo u svakom slučaju odluku donosiš ti, mi ti možemo reći što mislimo o tome ali i dalje je odluka na tebi

[marijaklc]

Zenabr1 kaže:

ja sam ti rekla kako je tamo u svakom slučaju odluku donosiš ti, mi ti možemo reći što mislimo o tome ali i dalje je odluka na tebi

očito imaš saznanja kako je u TOM domu s kojim ti imaš iskustva. zanima me što si poduzela nakon što si se uvjerila u neadekvatan smještaj u TOJ ustanovi.prijavila ravnateljici doma viđeno? nadležnim institucijama? pokušala premjestiti tetu na neko ljepše i adekvatnije mjesto?
sigurna sam da je svaka odluka o smještavanju bliske osobe u dom izrazito teška i mučna i ne vidim razlog da se to još pogoršava generaliziranjem i obilježavanje domova kao mjesta za zlostavljanje i umiranje. neki apsolutno jesu užasni,ali isto tako ima divnih domova,sestara,njegovateljica i ostalih koji tamo rade koji su humani,dostojanstveni i profesionalni u svom poslu.

[Zenabr1]

marijaklc kaže:

očito imaš saznanja kako je u TOM domu s kojim ti imaš iskustva. zanima me što si poduzela nakon što si se uvjerila u neadekvatan smještaj u TOJ ustanovi.prijavila ravnateljici doma viđeno? nadležnim institucijama? pokušala premjestiti tetu na neko ljepše i adekvatnije mjesto?
sigurna sam da je svaka odluka o smještavanju bliske osobe u dom izrazito teška i mučna i ne vidim razlog da se to još pogoršava generaliziranjem i obilježavanje domova kao mjesta za zlostavljanje i umiranje. neki apsolutno jesu užasni,ali isto tako ima divnih domova,sestara,njegovateljica i ostalih koji tamo rade koji su humani,dostojanstveni i profesionalni u svom poslu.

PRIJAVLJENO JE RAVNATELJICI. ali samo dok smo tamo stvar recimo funkcionira, pošto je teti bolestan sin, a snahi se živo hebe za nju, dolazim tamo skoro pa svaki dan da ju nahranim, nažalost mene čeka operacija, i nesmijem ni pomsliti kako će joj biti za to vrijeme, vjerujem da ima boljih mjesta ,ali i za njih treba više novaca

[arna]

Ovo je jako teška tema. Nemam osobnih iskustava (moji roditelji se groze i pomisli da bi završili u domu), ali nedavno sam razgovarala s jednom devedeset i kusur godina starom, mentalno izuzetno bistrom gospođom koja je u domu već dvanaestak godina. Rekla je da nije htijela gnjaviti svoju djecu i da je zato odabrala dom, obzirom je u familiji bio slučaj kćerke koja se dugo godina skrbila za bolesnu majku što ju je na kraju dotuklo, pa ona nije isto htijela priuštiti svojoj djeci.
Do danas je sasvim promijenila mišljenje, da može birati odmah bi otišla iz doma, veli da je toliko nehumana, tiranska atmosfera da to sve teže trpi i jedino se nada da će uskoro umrijeti. Pa ako to kaže žena kojoj je dom bio osobni izbor, što bi bilo s onima koji tamo ne žele ni pod koju cijenu!?!

Znam da je to teška odluka i za stare i za djecu, situacije su različite i uvijek kompleksne, ali na kraju se ipak sve svede na vlastiti izbor, a s donešenom odlukom treba živjeti- jer zapravo je nelogično očekivati da će se, kad već mi nećemo/ nemožemo/ neželimo, netko strani dobro brinuti o našim bližnjima.