Tražiti protuuslugu od drugih - problem?

[radical change]

Koliko se uopće oslanjate na druge ljude, koliko uopće tražite pomoć od obitelji, partnera, prijatelja? Da li općenito pružate i tražite razmjernu protuuslugu za učinjeno? Koliko ste samostalni li samodostatni da se tako izrazim.

Otvaram ovu temu jer sam baš malo razmišljao i vidim da očigledno imam problem. Ovakvog sam stava, ako nekome mogu objektivno pomoći, imam volje i vremena čovjeku pomognem. Pri tome ne očekujem protuuslugu..?!? Kažem nisi mi ništa dužan, ako mi nekad bude nešto trebalo nazvat ću te - i nikada ne nazovem.
Smatram da imam zdrave ruke i noge i da se sam mogu potpuno brinuti za sebe. Organiziram život onako kako meni paše i ne volim da se drugi tu mješaju. Sve što mi treba priskrbim si sam. Ako netko i ima volje da mi pomogne, kažem oprosti ne treba.. Zapravo se osjećam neugodno ako zatražim pomoć pa to radim jako jako rjetko. Nikad ne zabadam nos u tuđe stvari i tuđe životu i ljuti me ako se to meni radi..

I sad nastaje problem. Problem su drugi ljudi koji rukama i nogama pokušavaju kopati i iskopati ono što im treba. Daj mi sredi, možeš li mi riješiti, imaš li za posuditi, hoćeš li mi učiniti, hajde molim te treba mi, dodaj mi, uzmi mi, pokupi, pronađi, pomozi...

I na kraju dana sjednem i pitam se koji kurac, ja sam i pomogao i riješio, i sredio i ništa mi nije bilo teško ali ja NISAM SPOSOBAN tražiti protuuslugu. Ne mogu drugima visiti za vratom, ne mogu kalkulirati kome jesam a kome nisam, koliko jesam a koliko mi se vratilo. Kad sve zbrojim rezultat je općenito 90:10, dakle dobijem klinac jer ne tražim ništa. Gledam ovdje po forumu, more ljudi mi se javilo privatno i svima sam dao savjet, a ja apsolutno nikoga nisam pitao za ništa? Stvarno ne razumijem koji mi je vrag. Kao da sam nekakav vuk samotnjak, i nemam potrebu trgovati sa drugima, nemam potrebu ulaziti u bliske odnose sa ljudima.
Sve bi to bilo ok, no došlo je dijete. I oko djeteta ima jako mnogo obaveza. I dolazim laganini u situaciju da dajem sve što mogu a tražim i dobijem vrlo malo. Postavljam pitanje smisla veze i braka jer računica nema nekog smisla, mnogo više pružim nego što dobijem zauzvrat.
Netko će reći pitaj budalo što ti treba, simple as that. Ali ne ide. Nisam tako naučio, izrazito mi je naporno doći pred nekoga i tražiti nešto za sebe ako si i sam to mogu uzeti, pa si uzmem sam.. Netko će reći nitko ne može živjeti sam, svi se oslanjamo na druge, stoji. Možda bi iz temelja trebao promjeniti svoje stavove. Kad tražim to i dobijem, i to je ok osjećaj, ali ja jednostavno nisam osoba koja ima potrebu mnogo toga tražiti od drugih. Takav sam od kada znam za sebe, bio sam prisiljen samo se na sebe oslanjati od malena, vjerojatno sam zato malo veća munjara.
Poseban problem jest što u posljednje vrijeme ljudima kažem neću, nije ti teško, imaš zdrave ruke i noge učini si sam. Slijedi odgovor - koje si ti đubre pa ja bih tebi to napravio ti meni nećeš, pa odgovorim ne bi mi napravio jer to ne bih ni tražio. I sve ode u kurac, ljudi me čudno pogledaju i naljute se, žena kaže nije ti stalo i tako redom..

Ima li netko sličnih iskustava da malo o tome porazgovaramo..?

[Joshua]

radical change kaže:

Ima li netko sličnih iskustava da malo o tome porazgovaramo..?

Jel ti to tražiš uslugu?

[radical change]

josuha kaže:

Jel ti to tražiš uslugu?

Ne, usluga bi bila da te pitam 100kn, ili pitam hoćeš me večeras prebaciti doma i sl. A ovako otvaram raspravu više reda radi i svakome po volji. Odgovor na pitanje znam, druži se što više sa ljudima i uvijek traži što ti treba. Ako ne možeš - pričaj o tome sa šrinkom...

[tina789]

Ja isto rijetko tražim protuuslugu iako se prijatelji uvijek sjete sami i nekako uzvrate..al ovo što opisuješ čini mi se više muška boljka nego ženska...

[ladybug24]

tražila bih isključivo od vrlo bliskih ljudi.

meni su najčudniji oni koji igraju na kartu sažaljenja da im netko pomogne.
pa mene bi ponos ubio, čak i da mi je stvarno teško radije ne bih pitala.

[Joshua]

radical change kaže:

Ne, usluga bi bila da te pitam 100kn, ili pitam hoćeš me večeras prebaciti doma i sl. A ovako otvaram raspravu više reda radi i svakome po volji. Odgovor na pitanje znam, druži se što više sa ljudima i uvijek traži što ti treba. Ako ne možeš - pričaj o tome sa šrinkom...

Pa uvijek je neugodno tražiti uslugu. Ali to uglavnom tražim samo izrazito bliske ljude. Jednog do tri. Imam frenda za novčane transakcije. Imam frenda za filozofske transakcije. Imam i frenda za duhovne transakcije. I to bi bilo to. Bilo kada i bilo koji od te trojice me može pitati za uslugu i ja to odmah odrađujem bespogovorno. Ove sitne usluge oko 100 kuna i prebacivanje mi nije nekaj kaj uopće primjećujem. Odradim to bilo kome ako me pita. Ako primjetim da me netko iskorištava ta osoba bude odrezana na precizan i njemu nejasan način. Komuniciram ali više usluge ne odrađujem bilo koje vrste za tu osobu i svima ljudima koji ju poznaju kažem iskustvo koje mi je ta osoba pružila tako da budu na oprezu.

[seskal]

mislim da bih umro od jada kad bih izravno zatražio protuuslugu, mada mi ih na neki način svejedno uzvrate bez da uopće potegnem to pitanje. npr. zimus sam jednom ne tako bliskom susjedu pomogao s utovarom drva i premda ni u jednom trenutku nisam spominjao kompenzaciju, podrazumijeva se da će i on meni uskočiti ako mi kojim slučajem nešto zatreba. to je jednostavno tako i nema potrebe da se posebno naglašava. naravno, u toj hipotetskoj situaciji ne bih mu se obratio zbog toga što sam i ja njemu pomogao prije toga već zbog puke činjenice da sam ga sreo prije ostalih ili u tom trenutku nitko drugi nije bio raspoloživ. ponavljam, nismo osobito bliski pa do te protuusluge vjerojatno nikad neće doći pošto će prije njega u obzir doći neki drugi ljudi. s time pak nemam nikakvih problema.

frendovoj mami se također često ponudim kad treba ponijeti kauč ili frižider iako od nje nemam što dobiti natrag. meni je to nešto što se podrazumijeva, gotovo kao refleks. upravo zbog toga ne bih imao nikakvih problema s tim da se i ja njima obratim za pomoć ako zagusti, kad znam se u ovoj fazi dugogodišnjeg poznanstva vjerojatno već pitaju mogu li i oni možda nešto učiniti za mene.

međutim, takve situacije su toliko rijetke da doista ispada da sam uvijek na raspolaganju iako od toga nemam ništa. srećom, imam tu određenu dozu altruizma u sebi pa mi to nikad nije predstavljalo problem. na neki način se i hranim tim osjećajem, al' dobro, nije tema.

[morcego]

Ne tražim protuusluge, to definitivno, ali mi se maltane svaki put kad mi netko pomogne, a da ja to nisam tražila, dogodi da mi se kasnije ta usluga emotivno nabija na nos.
To mi rade neki članovi obitelji pa sam s njima radikalno reducirala odnos, a usluge koje nude ne bih više prihvatila ni da sam na težem tripu.

[radical change]

Zahvaljujem se svima na odgovorima. Očito ni drugima nije nešto naročito drago tražiti protuusluge od drugih. I vidim da će to prije biti odraz osobnog stava, dakle ako stalno klimamo glavom drugi će više i od nas tražiti. Problem je kao što sam istaknuo što ja ne znam tražiti natrag a nije mi problem pružiti.
Konkretnije, pitanje roditelja, oca, koji je sad teško bolestan i potrebna mu je konstantna liječnička pomoć (terapije i slično) pa ne mogu odbiti pomoći ali ne može izbrisati činjenicu da oni meni nisu htjeli pomoći kada je meni bilo najpotrebnije, već su mojoj obitelji poprilično zagorčali život. U budućnosti ja neću dobiti nikakvu protuuslugu, pa niti povrat dugova.
Ili primjer supruge koja naprosto bombardira sitnim zahtjevima a meni jednostavno prekipi jer se osjećam poput nekakve služavke. Ja takvo nešto recimo nikad od nje ne bih tražio. I tu moram namjerno narušiti odnos kako bih stvari stavio na razumnu mjeru, ali mi je to iskreno prenaporno, moram govoriti ne i tjerati u neku stvar poradi zdravog razuma iako mi realno tražno nije problem učiniti.

[Muškica]

radical change kaže:

Koliko se uopće oslanjate na druge ljude, koliko uopće tražite pomoć od obitelji, partnera, prijatelja? Da li općenito pružate i tražite razmjernu protuuslugu za učinjeno? Koliko ste samostalni li samodostatni da se tako izrazim.

Najviše se volim osloniti na sebe. Pobrinuti se za sebe. Ne očekujem od drugih ljudi da odrađuju za mene ono što mogu sama. Po meni samostalnost i samodostatnost nije isto.

Otvaram ovu temu jer sam baš malo razmišljao i vidim da očigledno imam problem. Ovakvog sam stava, ako nekome mogu objektivno pomoći, imam volje i vremena čovjeku pomognem. Pri tome ne očekujem protuuslugu..?!?
Poseban problem jest što u posljednje vrijeme ljudima kažem neću, nije ti teško, imaš zdrave ruke i noge učini si sam. Slijedi odgovor - koje si ti đubre pa ja bih tebi to napravio ti meni nećeš, pa odgovorim ne bi mi napravio jer to ne bih ni tražio. I sve ode u kurac, ljudi me čudno pogledaju i naljute se, žena kaže nije ti stalo i tako redom..

Ima li netko sličnih iskustava da malo o tome porazgovaramo..?

Čini mi se da je tvoj problem, što nemaš problem, osim što si naviknuo ljude biti na usluzi i činiti za njih ono što mogu sami. To ja zovem medveđim uslugama. Razmazio si neke ljude, u najboljoj namjeri.
Izdrži fazu ljutnje dok se ne priviknu na novog Radicala.

[dugii]

Ja mislim da se prilikom davanja usluga ne treba automatski odmah gledati hoče li biti protusluga ili neće jer ako se gleda na takav način onda usluga niti nije usluga več postaje nešto proračunato.Naravno ne treba biti bedak pa ne razlikovati pomoć od iskorištavanja.Ja rado pomognem prijateljima i susjedima kada imam vremena ali neću se dat iskorištavat.Što se tiče traženja uluga ja volim sve raditi sam ako mogu a ako baš ne mogu pitam neke od najboljih prijatelja za pomoć.

[kiselipatlidzan]

Puno ljudi funkcionira upravo na tom principu kalkulacije: ja sam tebi i dooobro pamtim.
Koliko kužim ima i nas drugačijih. Kad mi se dogodi da stvarno trebam nešto, prvo odredim jel ta osoba uopće spremna pomoći, onda je li "opasna" tj. hoće li me kad dođe vrijeme tražiti kožu s leđa ili samo nešto što mi je izvedivo i nemam problem s tim. To možeš jako brzo skužiti iz njihovog općeg stila komunikacije.
Generalno ne volim tražiti usluge i protuusluge, samo kad je jako važno.
Novac mi je veliko "ne", u bilo kojem smjeru.
Moja mater, nakon jednog svog neugodnog iskustva rekla mi je da je čovjek na kraju ipak sam. Što će reći da se ne treba dovest u bilo kakav ovisnički odnos.

[john newman]

Recipročni altruizam https://en.wikipedia.org/wiki/Reciprocal_altruism . Cijela biologija živih bića je najviše zasnovana na ovom odnosu. Ljudski odnosi su zasnovani upravo kako si napisao, na trgovini. Ti meni daj ovo, ja ću tebi dati ovo.


Rijedak je fenomen poput moje babe, koja sama dava ne dobijajući ništa zauzvrat. To spada u domenu bezuvjetne ljubavi. Kad daš nešto u Caritas, ne očekuješ ništa zauzvrat, to je altruizam. Altruizam je žrtvovanje i odricanje od nečega da bi se nesebično pomoglo drugome.

Smisao veze, braka i obitelji, je u tome da svjesno ulaziš u tu zajednicu, samo i isključivo kako bi 100% dao a ne očekivao dobiti išta zauzvrat. Otac mora podići svoje dijete davajući 100% što mu treba, i da li iti jedan otac očekuje išta zauzvrat ?! Što se tiče odnosa sa ženom, ako si uletio u vezu sa osobom koja nije naučila davati, onda si 100 % fucked up, jer mogao si birati bolje.

UVIJEK daješ onoliko koliko možeš a što neće ostavljati posljedice na tvoju podsvijest da si se zajebao, da si previše dao i da to nitko ne cijeni. Učeći evolucijsku biologiju, ona nam govori da mi moramo biti sebični, ali sebični u smislu opstanka, dakle da namirimo svoje potrebe.

Nije loše davati, ali rijetko tko to može biti poput moje babe, majke terezije (no možda je terezija očekivala 100% ulazak u raj) i etc. Dakle kao i u svemu u životu treba imati granice.

A to ti ujedno riješava problem tvojih protuusluga, kad shvatiš da ipak bez zajednice sama jedinka ne može opstati, morat ćeš tražiti i protuuslugu. Bez pitanja ne možeš dobiti odgovor, a tako je i sa pomoći; ako ne tražiš u startu gubiš mogućnost da ti se pomogne. Vremenom se svi ljudi mijenjaju i prilagođavaju, tako da ćeš i ti morati tražiti usluge kako bi došao do određenog cilja.

[Kymatica]

radical change kaže:

Koliko se uopće oslanjate na druge ljude, koliko uopće tražite pomoć od obitelji, partnera, prijatelja? Da li općenito pružate i tražite razmjernu protuuslugu za učinjeno? Koliko ste samostalni li samodostatni da se tako izrazim.

Otvaram ovu temu jer sam baš malo razmišljao i vidim da očigledno imam problem. Ovakvog sam stava, ako nekome mogu objektivno pomoći, imam volje i vremena čovjeku pomognem. Pri tome ne očekujem protuuslugu..?!? Kažem nisi mi ništa dužan, ako mi nekad bude nešto trebalo nazvat ću te - i nikada ne nazovem.
Smatram da imam zdrave ruke i noge i da se sam mogu potpuno brinuti za sebe. Organiziram život onako kako meni paše i ne volim da se drugi tu mješaju. Sve što mi treba priskrbim si sam. Ako netko i ima volje da mi pomogne, kažem oprosti ne treba.. Zapravo se osjećam neugodno ako zatražim pomoć pa to radim jako jako rjetko. Nikad ne zabadam nos u tuđe stvari i tuđe životu i ljuti me ako se to meni radi..

I sad nastaje problem. Problem su drugi ljudi koji rukama i nogama pokušavaju kopati i iskopati ono što im treba. Daj mi sredi, možeš li mi riješiti, imaš li za posuditi, hoćeš li mi učiniti, hajde molim te treba mi, dodaj mi, uzmi mi, pokupi, pronađi, pomozi...

I na kraju dana sjednem i pitam se koji kurac, ja sam i pomogao i riješio, i sredio i ništa mi nije bilo teško ali ja NISAM SPOSOBAN tražiti protuuslugu. Ne mogu drugima visiti za vratom, ne mogu kalkulirati kome jesam a kome nisam, koliko jesam a koliko mi se vratilo. Kad sve zbrojim rezultat je općenito 90:10, dakle dobijem klinac jer ne tražim ništa. Gledam ovdje po forumu, more ljudi mi se javilo privatno i svima sam dao savjet, a ja apsolutno nikoga nisam pitao za ništa? Stvarno ne razumijem koji mi je vrag. Kao da sam nekakav vuk samotnjak, i nemam potrebu trgovati sa drugima, nemam potrebu ulaziti u bliske odnose sa ljudima.
Sve bi to bilo ok, no došlo je dijete. I oko djeteta ima jako mnogo obaveza. I dolazim laganini u situaciju da dajem sve što mogu a tražim i dobijem vrlo malo. Postavljam pitanje smisla veze i braka jer računica nema nekog smisla, mnogo više pružim nego što dobijem zauzvrat.
Netko će reći pitaj budalo što ti treba, simple as that. Ali ne ide. Nisam tako naučio, izrazito mi je naporno doći pred nekoga i tražiti nešto za sebe ako si i sam to mogu uzeti, pa si uzmem sam.. Netko će reći nitko ne može živjeti sam, svi se oslanjamo na druge, stoji. Možda bi iz temelja trebao promjeniti svoje stavove. Kad tražim to i dobijem, i to je ok osjećaj, ali ja jednostavno nisam osoba koja ima potrebu mnogo toga tražiti od drugih. Takav sam od kada znam za sebe, bio sam prisiljen samo se na sebe oslanjati od malena, vjerojatno sam zato malo veća munjara.
Poseban problem jest što u posljednje vrijeme ljudima kažem neću, nije ti teško, imaš zdrave ruke i noge učini si sam. Slijedi odgovor - koje si ti đubre pa ja bih tebi to napravio ti meni nećeš, pa odgovorim ne bi mi napravio jer to ne bih ni tražio. I sve ode u kurac, ljudi me čudno pogledaju i naljute se, žena kaže nije ti stalo i tako redom..

Ima li netko sličnih iskustava da malo o tome porazgovaramo..?

imam sličan stav, i znam da je kod mene opaka povrjeđenost i duboko ne vjerovanje u ljude, duboko smatram da mi je sigurnije i lakše raditi sve sama, odraditi, ne osloniti se jer ne riskiram da budem opet povrjeđena, od doma naravno, imam ptsp od odnosa sa majkom, koja je sve radila zakamuflirano, sve bi došlo na naplatu, ili ako bi se oslonila na nju, bila bi ili povrjeđena ili razočarana.
tako da je tu za mene uzrok takvog ponašanja. užasno me strah, i osječam se slabom i mrzim se, ako dopustim da mi netko "treba". Osječam se loše, ne mogu to opisati, osječam se sigurnije kada sve odradim sama, sve moram znati tako da se ne moram nikada doći u situaciju da moram tražiti pomoć, osloniti se na nekog, i time biti otvorena da će me možda razočarati, povrjediti. e to je jedna od mnogih razina oštečenosti koju vučem radi poremećenog odnosa sa majkom.
i to uvelike utjeće na moj život, na poslu, susjedskim odnosima, prijateljstvima, čak nemam ni psa a kamoli djete, jer se ne želim dovesti u situaciju da nekog moram moliti da mi uleti ako se nešto desi, da pričuva psa i sl.i znam da se iza toga skriva velika rana koju više nemam snage prestati braniti jer da mi još jednom netko rovari po njoj, nebi preživjela.
naravno nije mi problem za druge im pomoći ako traže, uvjek imam taj osječaj empatije, zaštite slabijih, pomoći. al tražiti, e tu sam teški emotivni invalid.

[qwertz90]

I ja sam bio takav. Društvo funkcionira na takav način. Inače pitati nekog za uslugu je dobar korak u stvaranju poznanstva. Na svojem starom poslu često sam koristio tu metodu. Za istu sam saznao čitajući autobiografiju Benjamina Franklina.
Ako se želiš povezati s nekim to je dobar prvi korak. Uostalom zašto razbijati glavu oko nekog problema ako ga drugi može riješiti. Da se vratim na benjamina iz iskustva mogu potvrditi da metoda funkcionira. Zašto ? Zato jer pokazuješ ljudima da ih ne ugrožavaš i da si spreman na suradnju. Mislim da se žene puno više služe tom metodom kad žele zbariti muškarca.

Sent from my iPhone using Tapatalk

[alice1987]

Oh kako te razumijem. Ja sam takva. Mislim da ni na smrtnoj postelji neću pitat da mi netko nešto napravi. To je jebeno, treba to nekako riješit, jer nekad imam zbog toga osjećaj da je su svi problemi ovog svijeta meni na leđima i da sama trebam rješavat. Ono šta je najbolje cijelo vrijeme susrećem ljude koji su u nekim problemima ( financijskim, emotivnim…) prijateljice povjeravaju jedino meni njihove najdublje tajne, a ja rijetko govorim o stvarima koje mene muče da ne bi nekoga opteretila previše. Ja mislim da je to problem iz djetinjstva, a i jedna vrsta zaštite. Često u dubini se osjećam slabom, ranjenom i nemoćnom pa time što ću uvijek nekome pomoć, napravit neku uslugu, poslušat dat neki savijet dajem sebi i drugima prividnu sliku da sam čvrsta, stabilna, Da mogu sama i ne samo sebi nego i drugima….mislim da na taj način hranim svoj ego. Jer kad bi nekog nešto pitala imam osjećaj da bi ti ljudi pomislili vidiš kako je slaba itd a ja ne smije dopustit da itko vidi koliko sam slaba jer sam tad u opasnosti moram se nekako zaštiti. Ne znam bar sad na to sve tako gledam. Najbitnije je shvatiti te naše obrasce i pitat se zašto, nekim čudom odgovori sami dođu kroz neko vrijeme.

[radical change]

Muškica kaže:

Čini mi se da je tvoj problem, što nemaš problem, osim što si naviknuo ljude biti na usluzi i činiti za njih ono što mogu sami. To ja zovem medveđim uslugama. Razmazio si neke ljude, u najboljoj namjeri.
Izdrži fazu ljutnje dok se ne priviknu na novog Radicala.

Pa da jesam. No ne bih rekao da ću skidanjem drugih sa svojih leđa riješiti problem kojeg imam, a to je onaj da se sputavam boriti za sebe i iskoristiti maksimalno ono što mi život pruža. Zašto ja ne bih slobodno tražio ono što mi treba kako to i drugi rade, očito imam defekt i živim teži život.

Kymatica kaže:

imam sličan stav, i znam da je kod mene opaka povrjeđenost i duboko ne vjerovanje u ljude, duboko smatram da mi je sigurnije i lakše raditi sve sama, odraditi, ne osloniti se jer ne riskiram da budem opet povrjeđena, od doma naravno, imam ptsp od odnosa sa majkom, koja je sve radila zakamuflirano, sve bi došlo na naplatu, ili ako bi se oslonila na nju, bila bi ili povrjeđena ili razočarana.
tako da je tu za mene uzrok takvog ponašanja. užasno me strah, i osječam se slabom i mrzim se, ako dopustim da mi netko "treba". Osječam se loše, ne mogu to opisati, osječam se sigurnije kada sve odradim sama, sve moram znati tako da se ne moram nikada doći u situaciju da moram tražiti pomoć, osloniti se na nekog, i time biti otvorena da će me možda razočarati, povrjediti. e to je jedna od mnogih razina oštečenosti koju vučem radi poremećenog odnosa sa majkom.
i to uvelike utjeće na moj život, na poslu, susjedskim odnosima, prijateljstvima, čak nemam ni psa a kamoli djete, jer se ne želim dovesti u situaciju da nekog moram moliti da mi uleti ako se nešto desi, da pričuva psa i sl.i znam da se iza toga skriva velika rana koju više nemam snage prestati braniti jer da mi još jednom netko rovari po njoj, nebi preživjela.
naravno nije mi problem za druge im pomoći ako traže, uvjek imam taj osječaj empatije, zaštite slabijih, pomoći. al tražiti, e tu sam teški emotivni invalid.

alice1987 kaže:

Oh kako te razumijem. Ja sam takva. Mislim da ni na smrtnoj postelji neću pitat da mi netko nešto napravi. To je jebeno, treba to nekako riješit, jer nekad imam zbog toga osjećaj da je su svi problemi ovog svijeta meni na leđima i da sama trebam rješavat. Ono šta je najbolje cijelo vrijeme susrećem ljude koji su u nekim problemima ( financijskim, emotivnim…) prijateljice povjeravaju jedino meni njihove najdublje tajne, a ja rijetko govorim o stvarima koje mene muče da ne bi nekoga opteretila previše. Ja mislim da je to problem iz djetinjstva, a i jedna vrsta zaštite. Često u dubini se osjećam slabom, ranjenom i nemoćnom pa time što ću uvijek nekome pomoć, napravit neku uslugu, poslušat dat neki savijet dajem sebi i drugima prividnu sliku da sam čvrsta, stabilna, Da mogu sama i ne samo sebi nego i drugima….mislim da na taj način hranim svoj ego. Jer kad bi nekog nešto pitala imam osjećaj da bi ti ljudi pomislili vidiš kako je slaba itd a ja ne smije dopustit da itko vidi koliko sam slaba jer sam tad u opasnosti moram se nekako zaštiti. Ne znam bar sad na to sve tako gledam. Najbitnije je shvatiti te naše obrasce i pitat se zašto, nekim čudom odgovori sami dođu kroz neko vrijeme.

Kada razmišljam o ovome što ste Vas dvije rekle povlačim paralelu da ja također ne volim ljude, smatram da neće uzvratiti istom mjerom, da su skloni povrijediti čovjeka pa odaberem jedan od dva izbora, ili pomognem i ne tražim ništa, ili ne pružim ruku.
U dubini stvar je ega, zašto bih ja spao na to da od nekog tražim pomoć, vidi sve mogu sam, valjda je to nekakav glupi dokaz da sam sposobniji od drugih (malo morgen) ali eto hranimo se tim lažnim odrazima u ogledalu. A stvar je i navike pošto sam čitav život ovisio sam o sebi. Zapravo nikada nisam uspio izgraditi prisan odnos sa drugima zbog straha od povrede i odbacivanja.
Također ne znam kako prevazići taj strah. Biti blizak s nekim znači svjesno pristati na mogućnost povrede. U trgovačkom odnosu to je ok, prihvatiš da moraš uložiti 1000kuna sa mogućnosću da zaradiš 2000 ili možda izgubiš sve. U međuljudskim odnosima stvari nisu tako jednostavne, ključna riječ je odnos, a odnosi među ljudima su jako komplicirani, emotivni, i nisu egzaktni. Recimo veza, dok je sve dobro sve je super, kada se veza prekine onda recimo imaš brdo negativnih osjećaja i imaš neprijatelja koji ruje protiv tebe, karikirano. Isto tako kada od nekog tražiš uslugu podrazumjeva se da ste već izgradili nekakav odnos, a u svaki odnos treba ulagati a meni se to često ne da, nemam potrebu.

[Kymatica]

radical change kaže:

Pa da jesam. No ne bih rekao da ću skidanjem drugih sa svojih leđa riješiti problem kojeg imam, a to je onaj da se sputavam boriti za sebe i iskoristiti maksimalno ono što mi život pruža. Zašto ja ne bih slobodno tražio ono što mi treba kako to i drugi rade, očito imam defekt i živim teži život.





Kada razmišljam o ovome što ste Vas dvije rekle povlačim paralelu da ja također ne volim ljude, smatram da neće uzvratiti istom mjerom, da su skloni povrijediti čovjeka pa odaberem jedan od dva izbora, ili pomognem i ne tražim ništa, ili ne pružim ruku.
U dubini stvar je ega, zašto bih ja spao na to da od nekog tražim pomoć, vidi sve mogu sam, valjda je to nekakav glupi dokaz da sam sposobniji od drugih (malo morgen) ali eto hranimo se tim lažnim odrazima u ogledalu. A stvar je i navike pošto sam čitav život ovisio sam o sebi. Zapravo nikada nisam uspio izgraditi prisan odnos sa drugima zbog straha od povrede i odbacivanja.
Također ne znam kako prevazići taj strah. Biti blizak s nekim znači svjesno pristati na mogućnost povrede. U trgovačkom odnosu to je ok, prihvatiš da moraš uložiti 1000kuna sa mogućnosću da zaradiš 2000 ili možda izgubiš sve. U međuljudskim odnosima stvari nisu tako jednostavne, ključna riječ je odnos, a odnosi među ljudima su jako komplicirani, emotivni, i nisu egzaktni. Recimo veza, dok je sve dobro sve je super, kada se veza prekine onda recimo imaš brdo negativnih osjećaja i imaš neprijatelja koji ruje protiv tebe, karikirano. Isto tako kada od nekog tražiš uslugu podrazumjeva se da ste već izgradili nekakav odnos, a u svaki odnos treba ulagati a meni se to često ne da, nemam potrebu.

mislim da se kod mene iza svega skriva veliki strah i povrjeđenost. netko je gore napisao baš što osječam, da sam unutra slaba i da to jako moram skrivati da drugi ne vide, a valjda ako nešto tražim vidjet će da to ne mogu i time sam slaba. i stalno se u biti osječam ko na bojištu, uvjek napeta i spremna za nešto, uvjek na oprezu. to je kada te duboko razočara obitelj, tada se nešto unutra desi, da se ne smiješ više nikada dovest u poziciju da si slab, da trebaš, da si potrebit jer nečeš dobiti pomoć. jer si onda bio cipelaren. i mrzim se što sam ikada bila žrtva, što sam si to dopustila. toga se bojim više od svega, da se opet dovedem u tu poziciju. zato nikog ništa ne tražim, ne posuđujem. stalno se testiram da moram sama sve, da mogu sve sama. to mi je kao neka sigurnost. tužno i naporno, ali sigurno.
zato sama nosim biciklu, sve moram na poslu sama znati, naučiti, odnjeti...kao da stalno vježbam da mogu sama preživjeti.
ptsp.

[radical change]

Kymatica kaže:

mislim da se kod mene iza svega skriva veliki strah i povrjeđenost. netko je gore napisao baš što osječam, da sam unutra slaba i da to jako moram skrivati da drugi ne vide, a valjda ako nešto tražim vidjet će da to ne mogu i time sam slaba. i stalno se u biti osječam ko na bojištu, uvjek napeta i spremna za nešto, uvjek na oprezu. to je kada te duboko razočara obitelj, tada se nešto unutra desi, da se ne smiješ više nikada dovest u poziciju da si slab, da trebaš, da si potrebit jer nečeš dobiti pomoć. jer si onda bio cipelaren. i mrzim se što sam ikada bila žrtva, što sam si to dopustila. toga se bojim više od svega, da se opet dovedem u tu poziciju. zato nikog ništa ne tražim, ne posuđujem. stalno se testiram da moram sama sve, da mogu sve sama. to mi je kao neka sigurnost. tužno i naporno, ali sigurno.
zato sama nosim biciklu, sve moram na poslu sama znati, naučiti, odnjeti...kao da stalno vježbam da mogu sama preživjeti.
ptsp.

Razumijem te, slično je i kod mene..
Recimo ja nikad nisam podignuo nikakav kredit iako sam uvijek imao solidna primanja i bez problema bih vratio, ali jednostavno nisam komodan, osjećam se užasno loše ako nekome nešto dugujem. Pitao nikoga nikad nisam nikakve novce. Na grupi sam pričao o tome, pa sam spomenuo lovu za crne dane, ono ostaneš bez posla, negdje sam čitao da su to 3,4 plaće, ja imam bar 3 puta višena zalihi i ako padnem ispod nekog svog limita hvata me anksioznost. Drugi ljudi su me blijedo gledali i spominjali da su po dvije-tri plaće u minusu, i da uopće ne brinu zbog toga. Da sam ja u toj situaciji ne bih noćima spavao od muke?!
Sve radim sam, i jako sam ljut na ljude koji se ne ponašaju tako, koji se stalno izvlače od obveza, neodgovorni su i povlače druge za rukav. Ja zapravo ne mislim da sam slab ili nesposoban, uvijek percipiram da nisam jer osoba koja je prošla moj životni put daleko da je slaba. Također to ne mislim za tebe, ti si izuzetno jaka osoba. No nas je strah povrede, nemoći i odbačenosti i stoga gledamo na svaki mogući način da ne ovisimo o drugima i da se apsolutno brinemo sami za sebe, da se na neki način osiguramo.
Naravno da je to iluzija. Sigurnost ne postoji. Cilj je da se čovjek osloni i na druge ljude jer što ako si bolesna, nemoćna, ostaneš bez posla i slično. Tada ne možeš sama, treba ti prijatelj da te podrži, treba ti kredit da preživiš, treba ti pomoć. Zapravo sebi radimo štetu, zatvaramo se u neki svoj sigurni svijet zbog straha od povrede.
No ono gdje ja vidim problem jest moja NESPOSOBNOST da se povezujem sa drugima, imam osjećaj kao da nisam na istoj valnoj duljini sa drugim ljudima i drugi to osjete. Zanimljivo je recimo što u poslu nisam takav, percipiram da tu gradim striktno poslovne odnose i to mi jako paše. Bitno mi je da je odnos imun od bilo kakvih emocija,dakle da se svodi na čistu računicu. U prijateljskim odnosima mi je to problem, generalno su mi osjećaji i međuljudske interacije problem. Kod mene je jedan plus jedan uvijek dva, ja jednostavno tako funkcioniram, u međuljudskim odnosima to nije tako, tu netko daje više a netko manje, tu netko nekog zajebe, tu riječ ne znači mnogo, ljudi su jednostavno ljudi, i povredljivi, i egoistični, i ljuti i sebični i koristoljubljivi i tako sve redom..

[jelena1777]

Mislim da se u osnovi ljudi koji ne traže protuusluge ili usluge općenito krije strah da drugi ljudi ne primijete njihovu slabost, nemoć ili nesposobnost.
Iza toga se naravno opet krije druga činjenica, a ona se nalazi upravo u tome da su nas nekad davno iznevjerili "oni" koji su nam trebali biti oslonac, a nisu bili i iz istog se razloga čovjek želi zaštititi od razočarenja.

Rijetko sam tražila neku uslugu, par puta sestru i kada sam dobila odbijenicu, osjećala sam se užasno poniženo i šugavo.

Iz tog razloga naravno izbjegavam tražiti bilo čiju pomoć, pokušavam naravno sve sama, a sa druge strane i bez da me netko pita znam ljudima pomoći, jer zapravo na taj način iskazujem potrebu da se meni pomogne, a obzirom da duboko u sebi osjećam da mi nitko neće nikada pomoći, onda to činim za druge, jer na taj način pomažem valjda samoj sebi.

Čudna je to kombinacija, ali ja sam sebi to nekako tako prevela u glavi