Individualno vs. kolektivno

[Sigmund]

addx kaže:

Vidim to nekako kao individualno vs. kolektivno.

Utopija je za drustvo ono sto je bog za covjeka.

Odnos covjeka i drustva je individualno vs kolektivno.

Da li ima smisla bog u utopiji?

Sent from my HTC 10 using Tapatalk

Sviđa mi se ovo da je utopija za društvo ono što je bog za čovjeka. Ima li smisla bog u utopiji? Ali, isto tako, ima li utopije u bogu, ili, je li božje kraljevstvo na zemlji isto što i utopija?
U svakom slučaju, ako gledamo etički, onda se čini da etika (ili ono što Hegel zove Sittlichkeit) ima smisla (ili da je ostvarljiva) samo u društvu, dakle u kolektivnom. To je ono što moralnoj obavezi daje sadržaj (nasuprot Kantovoj čisto formalnoj, bezsadržajnoj koncepciji etike). Ne samo to, nego se jedino u društvu ta obaveza može realizirati, to jest jedino se u društvu može zatvoriti rascjep između "treba" (sollen) i "jest" (sein). Nadalje, do ostvarenja slobode pojedinca dolazi kad se priroda (a pod prirodu spada i "primitivno" društvo, odnosno ljudska zajednica u prirodnom stanju) preuredi prema zahtjevima razuma. Taylor kaže da na ovoj točki Hegel ide usuprot moralnom instinktu liberalizma:
"This is the point where Hegel runs counter to the moral instinct of
liberalism then and now."
Između ostalog, i zbog ovoga gore rečenog nije moguće stvarno razdvajanje individualnog i kolektivnog, ili, drugim riječima, to razdvajanje najčešće nije u skladu sa stvarnošću.
Čovjek ima tendenciju da svoj osobni moral doživljava kao nešto što je fundamentalnije od društvenog morala (tj. od Sittlichkeit-a), zato što je moralni čovjek uvijek u latentnoj opasnosti da njegovo društvo zatraži od njega da djeluje suprotno svojoj savjesti ("And particularly so in an age of nationalism.", kako veli Taylor). Zanimljivo, kaže on također, valja imati na umu da su dva najveća Hegelova uzora ili njegova dva "heroja" bili Sokrat i Isus. Oba su na neki način potkopali ili čak prekinuli sa Sittlichkeit-om svog društva, zbog čega su platili životom. Međutim, bez obzira koliko velike duhovne istine čovjek otkrio, one ne mogu biti realizirane, ili utjelovljene, ako taj čovjek ostane sam. Dakle, radikalni individualizam je slijepa ulica. Ako pak čovjek ne želi kompromitirati svoju istinu, tada se on mora ili povući iz društva ili se s tim društvom sukobiti, a u tom slučau će doživjeti sudbinu Isusa ili Sokrata.

[Templarski red]

Sigmund kaže:

Međutim, bez obzira koliko velike duhovne istine čovjek otkrio, one ne mogu biti realizirane, ili utjelovljene, ako taj čovjek ostane sam. Dakle, radikalni individualizam je slijepa ulica. Ako pak čovjek ne želi kompromitirati svoju istinu, tada se on mora ili povući iz društva ili se s tim društvom sukobiti, a u tom slučau će doživjeti sudbinu Isusa ili Sokrata.

Ja ću se zadržati na ovome. Dakle, smatraš da je nemoguće implementirati neku individualno spoznanu duhovnu istinu u društvo bez sukoba s istim?

Nadalje, mislim da individualna spoznaja, kako si ti to nazvao, velike duhovne istine, nužno mijenja čovjekov pogled na smrt, odnosno sudbinu Isusa ili Sokrata, a samim time i nužno "ohrabruje" individualno da se suprostavi kolektivnom.

Odlična tema.

[Nea--]

Templarski red kaže:

Nadalje, mislim da individualna spoznaja, kako si ti to nazvao, velike duhovne istine, nužno mijenja čovjekov pogled na smrt, odnosno sudbinu Isusa ili Sokrata, a samim time i nužno "ohrabruje" individualno da se suprostavi kolektivnom

Ja čak mislim da bez "radikalnog individualizma" nema promjene tj razvoja društvene etike (Sittlichkeita )
Jer, i Isus i Sokrat su nakon svojih herojskih smrti (bilo je još takvih likova...) "rehabilitirani", odnosno društvo je prihvatilo njihove istine i te istine su danas jednako dio prihvaćene društvene etike kao što su njihovi tvorci primjer radikalnog individualizma.

[Sigmund]

Templarski red kaže:

Ja ću se zadržati na ovome. Dakle, smatraš da je nemoguće implementirati neku individualno spoznanu duhovnu istinu u društvo bez sukoba s istim?

Ne nisam mislio na to. Premda je zanimljivo i to pitanje koje postavljaš. Nije mi to palo na pamet, ali doista, može li se implementirati tako nešto bez sukoba s društvom? Ovako, na prvi pogled, rekao bih da može i da sukob nije nužan.
Ali, da se vratim na ono što sam mislio. Htio sam reći da je duhovna istina do koje je pojedinac došao beznačajna i da se ne može realizirati ako ostane samo na razini pojedinca. Realizacije te istine je moguća samo kroz društvo. Što bi značila Isusova poruka da je ostala samo njegova, da ju nitko nije prihvatio ili čak samo čuo? Ništa, ostala bi neaktualizirana mogućnost, jedna od mirijada. Bit je u tome da je društvo, kako je uočio još Aristotel, minimalna samo-dovoljna ljudska realnost, te da iz tog razloga potpuna realizacija ljudske slobode nije moguća bez društva. Kad Hegel govori o Sittlichkeit-u (koje se u mom prijevodu Filozofije prava katastrofalno pogrešno prevodi kao "običajnost") i o nužnoj simbiozi države i ljudskosti, on svjesno slijedi Aristotelovu misao. Ima to veze i s romantičnim idealiziranjem grčkog polisa, karakterističnim za to vrijeme, ali to je već druga tema.
Ukratko, radi se od ideji da najvišu i najpotpuniju moralnu egzistenciju, ili ljudsku egzistenciju općenito, možemo postići samo kao članovi zajednice, društva, države, kako god, a to je bitno različita koncepcija od teorije društvenog ugovora, a pogotovo od utilitarističke koncepcije društva kao instrumenta "sreće". Drugim riječima, društvo je potpunije ili istinitije utjelovljenje duha od čovjeka - pojedinca.

Templarski red kaže:

Nadalje, mislim da individualna spoznaja, kako si ti to nazvao, velike duhovne istine, nužno mijenja čovjekov pogled na smrt, odnosno sudbinu Isusa ili Sokrata, a samim time i nužno "ohrabruje" individualno da se suprostavi kolektivnom.

To rezonira sa shvaćanjem da je žrtovanje vlastitog života dokaz da čovjek samog sebe smatra nečim višim i vrijednijim od pukog vlastitog životinjskog (prirodnog) tijela. Čovjek jednostavno zna da on nije samo to. Odnosno ne pristaje biti "samo" to. Ili, život uopće nije vrijedan ako se svodi samo na to.

[Templarski red]

Nea-- kaže:

Ja čak mislim da bez "radikalnog individualizma" nema promjene tj razvoja društvene etike (Sittlichkeita )
Jer, i Isus i Sokrat su nakon svojih herojskih smrti (bilo je još takvih likova...) "rehabilitirani", odnosno društvo je prihvatilo njihove istine i te istine su danas jednako dio prihvaćene društvene etike kao što su njihovi tvorci primjer radikalnog individualizma.

U načelu se slažem, da. A nadopunit ću se još u odgovoru Sigmundu.

Sigmund kaže:

Ne nisam mislio na to. Premda je zanimljivo i to pitanje koje postavljaš. Nije mi to palo na pamet, ali doista, može li se implementirati tako nešto bez sukoba s društvom? Ovako, na prvi pogled, rekao bih da može i da sukob nije nužan.

Mislim da je upravo taj problem prenosa, odnosno implementacije vrlo zanimljiv. Namće mi se razmišljanje da bi implementacija bez sukoba ili otpora ubrzala procese razvitka društva prema najvišim moralnim i egzistencijalnim vrednotama.
Međutim, pitam se da li je upravo žrtva pojedinca, odnosno otpor koji joj prethodi taj jedan zamašnjak koji je gotovo pa nužan da bi sjeme palo na plodno tlo?

Sigmund kaže:

Ukratko, radi se od ideji da najvišu i najpotpuniju moralnu egzistenciju, ili ljudsku egzistenciju općenito, možemo postići samo kao članovi zajednice, društva, države, kako god, a to je bitno različita koncepcija od teorije društvenog ugovora, a pogotovo od utilitarističke koncepcije društva kao instrumenta "sreće". Drugim riječima, društvo je potpunije ili istinitije utjelovljenje duha od čovjeka - pojedinca.

Na tragu onoga što je Nea napisala, samo individualac, pojedinac može spoznati i tu spoznaju implementirati u društvo. Lirski gledano, on je ispunio svoju misiju i umire. Ovo me malo podsjeća na organizaciju života unutar mravinjaka gdje je svrha svake jedinke da direktno ili indirektno nahrani maticu.

Slažem se s ovim što kažeš "...društvo je potpunije ili istinitije utjelovljenje duha od čovjeka - pojedinca.", ali bih nadodao samo da pojedinac kao takav može kroz spoznaju doživjeti tu jednotu, potpunost. S druge strane društvo će uvijek ostati nepotpuno, ma koliko ga god hranili. Ostati će u tom stremljenju.

[addx]

Sigmund kaže:

Sviđa mi se ovo da je utopija za društvo ono što je bog za čovjeka. Ima li smisla bog u utopiji? Ali, isto tako, ima li utopije u bogu, ili, je li božje kraljevstvo na zemlji isto što i utopija?

                individualno           kolektivno

realno             covjek               drustvo

idealno             bog                 utopija

Razumni ili racionalni imperativ je teziti ka idealnom?

Da li covjek utopije moze teziti ka tome da postane bog?

Da li se bog u utopiji moze razlikovati od covjeka?

U svakom slučaju, ako gledamo etički, onda se čini da etika (ili ono što Hegel zove Sittlichkeit) ima smisla (ili da je ostvarljiva) samo u društvu, dakle u kolektivnom. To je ono što moralnoj obavezi daje sadržaj (nasuprot Kantovoj čisto formalnoj, bezsadržajnoj koncepciji etike). Ne samo to, nego se jedino u društvu ta obaveza može realizirati, to jest jedino se u društvu može zatvoriti rascjep između "treba" (sollen) i "jest" (sein). Nadalje, do ostvarenja slobode pojedinca dolazi kad se priroda (a pod prirodu spada i "primitivno" društvo, odnosno ljudska zajednica u prirodnom stanju) preuredi prema zahtjevima razuma. Taylor kaže da na ovoj točki Hegel ide usuprot moralnom instinktu liberalizma:
"This is the point where Hegel runs counter to the moral instinct of
liberalism then and now."
Između ostalog, i zbog ovoga gore rečenog nije moguće stvarno razdvajanje individualnog i kolektivnog, ili, drugim riječima, to razdvajanje najčešće nije u skladu sa stvarnošću.
Čovjek ima tendenciju da svoj osobni moral doživljava kao nešto što je fundamentalnije od društvenog morala (tj. od Sittlichkeit-a), zato što je moralni čovjek uvijek u latentnoj opasnosti da njegovo društvo zatraži od njega da djeluje suprotno svojoj savjesti ("And particularly so in an age of nationalism.", kako veli Taylor). Zanimljivo, kaže on također, valja imati na umu da su dva najveća Hegelova uzora ili njegova dva "heroja" bili Sokrat i Isus. Oba su na neki način potkopali ili čak prekinuli sa Sittlichkeit-om svog društva, zbog čega su platili životom. Međutim, bez obzira koliko velike duhovne istine čovjek otkrio, one ne mogu biti realizirane, ili utjelovljene, ako taj čovjek ostane sam. Dakle, radikalni individualizam je slijepa ulica. Ako pak čovjek ne želi kompromitirati svoju istinu, tada se on mora ili povući iz društva ili se s tim društvom sukobiti, a u tom slučau će doživjeti sudbinu Isusa ili Sokrata.

Neki dan sam, cini mi se na chat temi, upitan za bit covjeka odgovorio kratko da je to refleksija u drugom (covjeku). Cini mi se zapravo da kroz ovaj tvoj citat i druge gore tvoje postove se moze povuci opet ta ista tvrdnja.

Inace, rekao bi da je Isus radikalno individualan by design (sin Bozji...), i da meni je isto palo na pamet da sukob nije nuzan, ali eto moze posluziti kao katalizator ili amplifikator, zapravo tu vise mislim na tu zrtvu zivota, a kojoj je, naravno morao prethoditi i nekakav sukob...

Kad vec gore spominjemo taj pojam boga: da li je, opcenito, bog radikalno individualan, prema znacenju pojma?

P.S. ima li individualno i kolektivno svoj Hegelov trokutic? Prevladavanje to dvoje sintetizira nesto?

[Bijeli-Druid]

addx kaže:

P.S. ima li individualno i kolektivno svoj Hegelov trokutic? Prevladavanje to dvoje sintetizira nesto?

Evo ti pa traži:

https://www.hegel.net/en/e0.htm



BTW, mislim da bi ovaj site mogao Sigmundu biti nešto najuzbudljivije na netu.
Nemam vremena za duže postove ovih dana pa će tako neki možda ostati neodgovoreni. Bok, bok.

[La Baba yaga]

addx kaže:

Neki dan sam, cini mi se na chat temi, upitan za bit covjeka odgovorio kratko da je to refleksija u drugom (covjeku). Cini mi se zapravo da kroz ovaj tvoj citat i druge gore tvoje postove se moze povuci opet ta ista tvrdnja.

Misliš na ovo?
Nije li zapravo bit čovjeka da se bude?

[addx]

La Baba yaga kaže:

Misliš na ovo?

Ne bas, ali nije ni daleko, sigurno da taj sustav sudjeluje u tom.

Covjeku treba drugi covjek, treba mu refleksija od drugog, razmjena s drugim da bi odrzavao sustinu covjeka u sebi, da bi se ispunio. Covjek je u sustini necjelovit i kroz tu razmjenu i refleksiju se pokusava uciniti cjelovitim ali to nikada ne uspijeva u potpunosti. U osobi na pustom otoku nesto odumre, atrofira i covjek se reducira u nekakvog zombi prezivljavatelja.

Nije li zapravo bit čovjeka da se bude?

Mislim da svasta nesto bude, pa ne vidim onda da bivanje nekako dotice bit covjeka vise nego nesto drugo?

[La Baba yaga]

addx kaže:

Ne bas, ali nije ni daleko, sigurno da taj sustav sudjeluje u tom.

Covjeku treba drugi covjek, treba mu refleksija od drugog, razmjena s drugim da bi odrzavao sustinu covjeka u sebi, da bi se ispunio. Covjek je u sustini necjelovit i kroz tu razmjenu i refleksiju se pokusava uciniti cjelovitim ali to nikada ne uspijeva u potpunosti. U osobi na pustom otoku nesto odumre, atrofira i covjek se reducira u nekakvog zombi prezivljavatelja.

Ti to o instinktu čopora vidim........malo desničarenja nije na odmet veliš.

Mislim da svasta nesto bude, pa ne vidim onda da bivanje nekako dotice bit covjeka vise nego nesto drugo?

a jbg kad ništa ni ne dotiče bit čovjeka više...

[Leteća]

Sigmund kaže:

Nadalje, do ostvarenja slobode pojedinca dolazi kad se priroda (a pod prirodu spada i "primitivno" društvo, odnosno ljudska zajednica u prirodnom stanju) preuredi prema zahtjevima razuma.

Sigmund kaže:

Ako pak čovjek ne želi kompromitirati svoju istinu, tada se on mora ili povući iz društva ili se s tim društvom sukobiti, a u tom slučau će doživjeti sudbinu Isusa ili Sokrata.

Isprva su mi se ova dva pasusa učinila kontradiktornim - kako je društvo koje teži razumu moglo smaknuti Sokrata? I kakve veze imaju razum i vjerovanje u Isusa?
Zato sam išla malo čačkati. U Wikipediji mi je u oko najprije upalo ovo:

As British philosopher Martin Cohen has put it, "Plato, the idealist, offers an idol, a master figure, for philosophy. A Saint, a prophet of 'the Sun-God', a teacher condemned for his teachings as a heretic."

Znači, poveznica između Isusa i Sokrata (barem onoga kakvog nam je predstavio Platon) ipak postoji, no ona je samo simbolička. Prema katoličkoj teologiji, Isus jest Bog. A Bogu nije nikakav problem malo se prošetati zemljom, umrijeti i vratiti se u raj - nema tu nikakve prave žrtve, ničeg "herojskog". Samo neka uvrnuta zajebancija koju se uopće ne pretvaram da rauzmijem.

Pa sam se okrenula nekom povijesnom Sokratu koji je, po svemu sudeći, bio mnogo složenija ličnost.

Zanimljivi sažetak spomenute knjige (Why Socrates Died: Dispelling the Myths) pronašla sam na Quori:

I.F. Stone argues that Socrates himself deliberately put on a bad defense as he was interested in a really good show trial and (if it came to that) a really dramatic death. Yes, Socrates, at age 70, was what we now call a performance artist, and a public attention troll.

Istina, time mi je stari Sokrat postao još simpatičniji, ali nekako mi to sve dovodi u pitanje tezu da sukob između društva slobodnomislećeg pojedinca koji želi implementirati svoje ideje najčešće završava nasilnom smrću pojedinca, odnosno njegovim žrtvovanjem u svrhu širenja ideje koja je veća od njega samog, a ujedno i korisna društvu koje ostavlja iza sebe.

Mišljenja sam da se radi o mitologiji koja je usađena u kolektivnu svijest da bi se spriječilo propitivanje trenutno važećeg društvenog ugovora. Odnosno, "ne talasaj ili ćeš završiti kao Sokrat/Isus".

Više mi se sviđa ona socijalistička krilatica "sreća pojedinca - uspjeh kolektiva".

[nitko drugi]

addx kaže:

Covjeku treba drugi covjek, treba mu refleksija od drugog, razmjena s drugim da bi odrzavao sustinu covjeka u sebi, da bi se ispunio. Covjek je u sustini necjelovit i kroz tu razmjenu i refleksiju se pokusava uciniti cjelovitim ali to nikada ne uspijeva u potpunosti. U osobi na pustom otoku nesto odumre, atrofira i covjek se reducira u nekakvog zombi prezivljavatelja.

Onaj što ga je glumio Tom Hanks je, u nedostatku drugih, "razgovarao" s Wilsonom, loptom.

[addx]

@La baba yaga

Kakvo mrtvo desnicarstvo?

nitko drugi kaže:

Onaj što ga je glumio Tom Hanks je, u nedostatku drugih, "razgovarao" s Wilsonom, loptom.

Tocno to, to sam, izmedju ostalog ciljao, a i Sigmund se dotakao toga da Isusov radikalni individualizam zapravo ne bi imao smisla da je bio "privatan" a ne javan.

Samoca/osamljenost/nedostatak drustva ima mozda najdrasticniji efekt na covjeka a pogotovo na ono "ljudsko" u njemu. Sjetilo me sad na jedan recimo dokumentarni film koji vrijedi pogledati, po istinitom dogadjaju Deep Water. Prva i cini mi se jedina ikad takva utrka jedrilicama oko svijeta je odrzana 1968. Svi natjecatelji su bili sami na svojim jedrilicama i u doba kad nije bilo GPSa, satelita, komunikacije su plovili sami. Radnja prati jednog lika koji je prakticki kao amater krenuo na utrku i usrao se te usidrio pored juzne amerike i cekao kraj utrke da se vrati nazad u luku bez da je obisao svijet (nitko zapravo ih nije pratio). Lazirao je brodske dnevnike i zivio u nekakvoj paranoji itd. Medju natjecateljima je bio i jedan francuz, cak mislim i nekakav filozof, Bernard Moitessier koji je uspio obici svijet, trebao je doci prvi na cilj ali se par kilometara pred ciljem predomislio i otisao je obici jos jedan krug oko svijeta san. Imao je cini mi se zenu, djecu koju su ga cekali no eto, no eto, nesto mu se desilo u glavi... kasnije je napisao neku knjigu o tome ako se dobro sjecam, to bi mozda i trebalo procitati. Uglavnom, samo jedan je na kraju zavrsio utrku, ispalo je sranje i vise se nije ponovilo (bar ne na taj nacin).

Covjek bi u prirodi vrlo malo toga napravio sam radi sebe, kad tad bi se sveo na puko prezivljavanje i ljudskost u njemu bi atrofirala ili poludila. Wilson tek moze odgoditi to.
Prakticki sva ljudska postignuca kojima smo se izdigli iznad zivotinja su bila motivirana, na ovaj ili onaj nacin "energijom drustva".

Da li bi Isus ili Sokrat bili to sto jesu da nije bilo - iz njihove perspektive - naopakosti drustva? Njihov radikalni individualizam zapravo refleksija onog sto ne valja u drustvu, ne bi imao smisla bez tog istog drustva, bez da zaplese s njim.

[medonaodmoru]

Leteća kaže:

Istina, time mi je stari Sokrat postao još simpatičniji, ali nekako mi to sve dovodi u pitanje tezu da sukob između društva slobodnomislećeg pojedinca koji želi implementirati svoje ideje najčešće završava nasilnom smrću pojedinca, odnosno njegovim žrtvovanjem u svrhu širenja ideje koja je veća od njega samog, a ujedno i korisna društvu koje ostavlja iza sebe.

Mišljenja sam da se radi o mitologiji koja je usađena u kolektivnu svijest da bi se spriječilo propitivanje trenutno važećeg društvenog ugovora. Odnosno, "ne talasaj ili ćeš završiti kao Sokrat/Isus".

Više mi se sviđa ona socijalistička krilatica "sreća pojedinca - uspjeh kolektiva".

O odnosu (sukobu) individualnog i kolektivnog izmišljaju se kojekakve bajke a sve ne bi li se uljepšalo ono što je ružno/tužno i što ne može biti drugačije nego ružno/tužno.

[La Baba yaga]

addx kaže:

@La baba yaga

Kakvo mrtvo desnicarstvo?



.

Pa ti pišeš o nagonu čopora...ko nekoj biti čovjeka....pa me to podsjetilo na "domoljublje"...mislim .....desničarenje je ovako malo ispolitiziran nagon čopora...

[La Baba yaga]

Inače kako je to Kirkegaard rekao...ljudska egzistencija se u konačnici svodi na odnos s drugima....no on je bio egzistencijalist, a ne idealist

[Nea--]

Drugi kao smisao/srž ljudskosti? I da i ne ....

"L'enfer - c'est les autres" (Sartre)
(Pakao - to su drugi)

A ima i:
"Sve nevolje svijeta proizlaze iz toga što čovjek nije znao ostati u svojoj sobi" (Pascal) - doduše, u doba kada nisi mogao komunicirati iz sobe, kao što danas možeš... pa je internet onda "nevolja" koja je prodrla u sobu

Ima još, ali ovo mi je prvo palo na pamet

[Bijeli-Druid]

La Baba yaga piše addx-u kaže:

Pa ti pišeš o nagonu čopora...ko nekoj biti čovjeka....pa me to podsjetilo na "domoljublje"...mislim .....desničarenje je ovako malo ispolitiziran nagon čopora...

Niti je addx pisao o nagonu čopora, niti je domoljublje rezervirano za "desnicu", niti je za istu rezerviran "ispolitiziran nagon čopora". Tri velika promašaja u tako malo teksta.

[La Baba yaga]

Bijeli-Druid kaže:

Niti je addx pisao o nagonu čopora, niti je domoljublje rezervirano za "desnicu", niti je za istu rezerviran "ispolitiziran nagon čopora". Tri velika promašaja u tako malo teksta.

Ne, on je pisao o "refleksiji u drugom" kao ljudskoj biti..... da se zrcali i to jel......mislim priznam da baš taj dio nisam shvatio....mislim gdje je tu bit čovjeka da se zrcalimo jedan u drugom.....
nego gdje smo stali...a da....zrcaljenje.. ....da bi čovjek imao potrebu za zrcaljenjem, treba mu ta potreba odnekud ovako malo doći na epicentralnu pozornicu ....mislim svijest jel? E sad, nagradno pitanje za jednogodišnju besplatnu konzumaciju rezidua chemtrailsa aerosolom je ->...Odakle to u čovjeku? Ta potreba da se zrcali u kolektivu, tj u konačnici za kolektivom?
Dakle imaš jedan pokušaj.
Inače da, nisam ni naveo da je domoljublje rezervirano za desnicu..samo što desnica ima malo intenzivnije osjećaje ljubavi prema domovini ...i križu jel...tj sve su nešto romantični u toj svojoj egzaltaciji čoporom pa sam malo zajedljiv.... mislim.... ne bi trebalo biti teško čitati između redaka...

Osim toga čovjeku ne treba drugi čovjek "da bi postao cjelovit"...ako već inzistira na cjelovitosti, već neki nedostižni ideal....dakle Isus, Buda, Muhamed, David i to

[Leteća]

addx kaže:

                individualno           kolektivno

realno             covjek               drustvo

idealno             bog                 utopija

Razumni ili racionalni imperativ je teziti ka idealnom?

Da li covjek utopije moze teziti ka tome da postane bog?

Da li se bog u utopiji moze razlikovati od covjeka?




Neki dan sam, cini mi se na chat temi, upitan za bit covjeka odgovorio kratko da je to refleksija u drugom (covjeku). Cini mi se zapravo da kroz ovaj tvoj citat i druge gore tvoje postove se moze povuci opet ta ista tvrdnja.

Inace, rekao bi da je Isus radikalno individualan by design (sin Bozji...), i da meni je isto palo na pamet da sukob nije nuzan, ali eto moze posluziti kao katalizator ili amplifikator, zapravo tu vise mislim na tu zrtvu zivota, a kojoj je, naravno morao prethoditi i nekakav sukob...

Kad vec gore spominjemo taj pojam boga: da li je, opcenito, bog radikalno individualan, prema znacenju pojma?

P.S. ima li individualno i kolektivno svoj Hegelov trokutic? Prevladavanje to dvoje sintetizira nesto?

Hegelov trokutić? Jel to ono što klikneš kad je sugovornik nerazuman?

Čovjek može težiti svemu, pa i da postane bog. Nema zakona koji to sprečava. (Bar još nije objavljen u Narodnim novinama.) No, nije mi posve jasno na što ciljaš. Apoteoza za sve? Duhovnu elitu? One koji mogu platiti više? Samo za tebe? Preciziraj malo, ovako je teško procijeniti bi li to bilo kompatibilno s utopijom. Uostalom, koje bi atribute i apozicije trebao steći čovjek da bi postao bog?