Urbani Srbi 1990-ih

[Liburn]

demon kaže:

Arasov nećak. To mu je i spasilo ćaću i još neke... inače bi ZD bio na glasu kao Gospić...

tako nekako

[baranjero]

bracodbk kaže:

...
Na 4:08 jedan od branitelja Dubrovnika srpske nacionalnosti prilikom zarobljavanja u Konavlima. Sin mu je poginuo 1992. kao hrvatski branitelj.

braco,
da li se Božo vratio iz zatočeništva, jel još živ?

[bracodbk]

baranjero kaže:

braco,
da li se Božo vratio iz zatočeništva, jel još živ?

Razmijenjen je kad i ostali zarobljenici, a i danas je živ i u Dubrovniku je. Mislim da se bavi turizmom.

[crnka1982split]

Ja san iz mišanog braka.
Mama Hrvatica, tata Srbin.
Oni su bili Jugoslaveni uvik, totalno apolitični.
1991. tata je ka profesor na faxu dobia otkaz, jedno jutro ga je čeka otkaz na stolu.
Mama je kroz par dana dobila otkaz u vrtiću, jer joj je muž Srbin.
Srićon, dida i baba od staroga su zivili u Australiji pa nismo bili gladni.
Stari je 1991. dobia posal u Australiji pa smo otisli doli.
Nakon 6 miseci su zvali da je dida loše u Splitu pa smo se mama, brat i ja vratili.
Stari je osta doli.
Nedugo nakon toga, dida je umra, baba pukla na zivce, ubila se tabletama.
Brata mi tlačili u školi i kvartu, sve do jedan dan dok nije reka materinoj braći, kad su došli sa terena, poredali su po kvarta, jos onako nadrkani sa terena.
Kroz godinu i po, starci su se razveli, nije brak ima smisla.
Mater je 1998. umrla, infarkt u snu, sve joj se skupilo.
Brat zivi i radi u Njemackoj, dodje tu i tamo u Split na Hajduka i liti na vikendicu na otok sa zenon i dicon.
Odgajaju dicu ka Hrvate, ma da to nije bitno.
Otac mi se ozenia za Hrvaticu u Australiji, zive u Americi i tako, iman polusestre 2.
Ja san puna ka brod love, a tako jadna duboko u sebi.
Oden nediljon na Lovrinac svojima kad drugi svojima idu na ručak.
I tako, sa 31 god jos iman nocne more i pijen tablete i pitan se kome je smetala moja obitelj.
Dakle, matere neman, oba ujca pukla od HOS-a, brat daleko, stari jos dalje, imam rođake i to je to.
UKRATKO, jako je bitno ko je ko, jakooo.
Evo 9:32h iden spavat.

[Alfa157]

tužna i tragična priča... što drugo reći

[Momak 90]

Grozna priča i pokazuje kako politika može uništavati živote....

Barem se ti drži i nemoj da te to uništi.

[rezon@tor]

Nije ništa politika sama napravila, sve su napravili ljudi s imenom i prezimenom.
Politka je samo alat, može se koristiti i za dobro i za zlo.

Ovdje smo na podforumu povijesti.
Može se pokazati primjere i za jedno i za drugo.

Molim da se rasprava ne pretvori u grupu podrške.
Par poruka suosjećanja je prihvatljivo, više bi zagušilo temu.
Stoga, molim, poruke koje ne razrađuju temu slati PP ili ostaviti na https://www.forum.hr/showthread.php?t=159269

[bracic]

Apsurd!
tzv rat se vodio za prevlast nekih pašnjaka i bukove šume,koja danas nikom ne treba,al zato su svi popucali.Da sam znao za ishod,za ovu svoju stranu ne bi ni znoj prolio a kamo li krv...

[zgfico]

The Worm kaže:

Mitić

Jel istina da je njegova kuća (nakon sarajevskog primirija) izgorjela...mislim od starog Žike...tamo negdje na Bročicama ?

[The Worm]

zgfico kaže:

Jel istina da je njegova kuća (nakon sarajevskog primirija) izgorjela...mislim od starog Žike...tamo negdje na Bročicama ?

pojma nemam . znam da su kuće srba bile masovno paljene nakon primirja . npr . u jednoj noći u Radničkoj ulici bilo je 17 požara . sad jeli i njegova gorila pojma nemam .

[gaggy36]

momak_20 kaže:

Zanima me kako su se ponašali urbani Srbi u RH tijekom 1990-ih i političke i oružane pobune dijela srpskog naroda u Hrvatskoj. Pod urbane Srbe tu mislim na onaj dio srpske populacije koji je ostao živjeti na teritoriju pod kontrolom vlade RH. Jesu li osudili srpski ustanak i RSK i dali potporu RH? To mi je malo poznato razdoblje. Jesu li onda bile aktivne srpske kulturno-društvene organizacije? Vidim da su dobili tri mjesta u Saboru RH 1992.

Mozda bi mnogi od njih osudili srpski ustanak i RSK,i dali potporu RH,ali mnogi nisu stigli da to urade uz najbolju volju ...

[Metal]

Moj ujak je Srbin koji je cijeli život u Zagrebu- i kada je počeo rat, otišao je u HV. On je prema ratu imao prilično indiferentan stav, i nisu ga puno interesovali razlozi... No, smatrao je normalnim da ide braniti svoju zemlju, bez obzira što faktički ratuje protiv svog naroda. Ujna je Hrvatica i imala je problema sa susjedstvom baš zbog ujaka, bez obzira što je cijeli rat proveo u HV-u. Djeca su također bila prozivana u školi... Ono, da ne povjeruješ.
Dvije strine su mi Hrvatice, i ostale su ovde na teritoriji tadašnje RSK- ali nije bilo nikakvih incidenata.
Tetak, koji je Musliman je otišao Austriju i sada vodi neku Vehabijsku zajednicu ili tako nešto.
Djed i baka su mi Srbi i ostali su u Sisku. Kaže mi djed kasnije da je bilo prijetnji, razgovora u policiji i tako toga- ali ništa strašno.
I tako dalje... Bitno je da su svi oni sada živi i zdravi.

[master_mind_]

Metal kaže:

Moj ujak je Srbin koji je cijeli život u Zagrebu- i kada je počeo rat, otišao je u HV. On je prema ratu imao prilično indiferentan stav, i nisu ga puno interesovali razlozi... No, smatrao je normalnim da ide braniti svoju zemlju, bez obzira što faktički ratuje protiv svog naroda. Ujna je Hrvatica i imala je problema sa susjedstvom baš zbog ujaka, bez obzira što je cijeli rat proveo u HV-u. Djeca su također bila prozivana u školi... Ono, da ne povjeruješ.
Dvije strine su mi Hrvatice, i ostale su ovde na teritoriji tadašnje RSK- ali nije bilo nikakvih incidenata.
Tetak, koji je Musliman je otišao Austriju i sada vodi neku Vehabijsku zajednicu ili tako nešto.
Djed i baka su mi Srbi i ostali su u Sisku. Kaže mi djed kasnije da je bilo prijetnji, razgovora u policiji i tako toga- ali ništa strašno.
I tako dalje... Bitno je da su svi oni sada živi i zdravi.

Ja imam isto ujka što je srpskog porijekla i osobno nije nikada imao problema sa nikim u susjedstvu a živio je cijeli život u Zagrebu.

[Metal]

Ma jasno je kao dan... Ne treba generalizirati događaje, ali činjenica je da je bilo svugdje sličnih slučajeva- a tako i onih suprotno tome.
Što bi rekli "obični ljudi, u neobičnim situacijama".

[MObin]

Osijek, 2 susjeda Srbina...
Prvi 91. otišao u ZNG, 95.-te izašao iz vojske, nastavio sa svojim poslom. Inače je dipl. ing, njegov sin moje godište, nikad nikakvih problema i danas smo super, ima zaručnicu Hrvaticu (mislim na sina), čovjek više voli NK Osijek i repku nego kruha jesi
Drugi do rata bio direktor u Mirovinskom ili tako nešto, imao 2-3 stana, otišao s prvim granatiranjem, njegov stan dobio granatu iz Baranje... Kasnije se vratio 97-98.i prodao oba stana, jedan prodao mom kumu... Kolko čujem živi u Novom Sadu i radi skoro isti posao i tamo...

[husky011]

A sta mislite koliko je Hrvata bilo i ostalo u Srpskoj vojsci?

Pod tim ne mislim samo minule besmislene ratove, vec i iza njih...?

[žerac76]

husky011 kaže:

A sta mislite koliko je Hrvata bilo i ostalo u Srpskoj vojsci?

Pod tim ne mislim samo minule besmislene ratove, vec i iza njih...?

Iz mog sela od stotinjak ljudi, dvojca su ostala u JNA i Srbiji. Vjerovatno dio razloga leži u tome što su oženjeni srpkinjama.

[husky011]

Cesto ljudi se prilagode tome gde su, tj. velikoj vecini ostalih.
U ratu 91-95 problem su bili i vera i nacionalnost, pa se malo teze manjinsko stanovnistvo asimilovalo, sem kod mesovitih brakova, gde je takodje dolazilo po nekad do problema.

[cheyenne123]

bracodbk kaže:

Evo da se i ja uključim u temo sa svojim iskustvima iz Dubrovnika. Već sredinom 1991. neki su moji dotadašnji prijatelji Srbi započeli s odvajanjem, a viđeniji dubrovački Srbi, ne svi naravno nego dobar dio njih, su sudjelovali na poznatom mitingu u BiH selu Ivanica odmah na granici s Hrvatskom. Neki su bili toliko hrabri da su sastančili po kafićima i restoranima pa smo jednom zgodom moj prijatelj i ja upali u jedan taav restoran u kojemu je drmala neka srpska glazba a ekipa pravila planove što i kako kad JNA uđe u Grad. Rastjerali smo ih, naravno, pa je vlasnik toga restorančića već sutradan zbrisao za Italiju. Dakle većina onih nelojalnih su zbrisali prije samog početka rata, neki od njih doslovno dan prije općeg napada, a dio onih koji su ostali odmah se uključio u obranu Grada. Među njima je nekolicina istinskih heroja obrane Dubrovnika.

Oni koji su ostali a nisu se uključili u obranu bili su uglavnom mirni, djelili sudbinu svojih susjeda i skrivali se u istim skloništima. Jedna od mojih susjeda, Srpkinja udana za Hrvata, jednom je zgodom mojoj majci zapovjednim tonom i povišenim glasom rekla da mi mora reći da bacimo oružje i da pustimo JNA i četnike u Grad pa da se sve ovo smiri. Moja ju je majka direktom poslala na zemlju. Kažu susjedi da je to bio klasični knock out. Poslije toga ova se više nije oglašavala, ali smo znali ako ovi uđu da smo prvi na udaru jer joj je nevjesta, inače Crnogorka, samo koji dan kasnije napustila Dubrovnik i brodom sprašila za Zeleniku. Inače Srbe u susjedstvu nitko nikad nije ni ružno pogledao. Štoviše svi su jeli iz istog kazana.

Bio je i slučaj na samom početku rata kad je specijalna policija izvršila napad na jednu kuću za koju se smatralo da je četničko gnijezdo. Nakon kraćeg puškaranja vlasnika kuće su privorili da bi ga pustili već nekoliko dana poslije. Ostao je u Dubrovniku sa ženom koja je još prije rata bila lagano pukla na živce, a djeca su im već prije rata zbrisala. Žena je znala zaprijetiti da će doći njeni i hebati nam majku, ali nitko je tako bolesnu nikad nije dirnuo. Na koncu se nakon rata objesila.

Dobar dio Srba iz Mokošice je otišao s JNA nakon povlačenja, među njima i onaj koji je nakon ulaska JNA u Mokošicu dočekao JNA i strane novinare i u kamere rekao "we are finally free". Njima su oficiri rekli da idu s njima ili će biti pobijeni kad ustaše uđu u Mokošicu. Oni koji su ostali i dan danas tu žive, a oni koji su otišli danas se udaraju po glavama (roditelji mog nekadašnjeg prijatelja).

Na 4:08 jedan od branitelja Dubrovnika srpske nacionalnosti prilikom zarobljavanja u Konavlima. Sin mu je poginuo 1992. kao hrvatski branitelj.

Braco,kakva je nacionalna euforija zavladala vec 1990. i kakve sam probleme i maltretiranja imao a nicim izazvani,da sad ne nabrajam sta se sve desavalo,onda ne mozes reci da "nisu poprijeko pogledani" i zbog toga sam i napustio DBK ali nisam nikada imao mrznju prema nikome,cak mogu nabrojati mnogo vise dobrih ljudi,bivsih komsija,koji me sada vjerovatno pa hajde da kazem ne vole jer sam se prikljucio kako ti volis da kazes "onima iza brda" ali im ne zamjeram,vjerovatno bih i ja isto postupio na njihovom mjestu. Prosao sam sva moguca ratista ali sam ostao cista obraza i mirne savjesti,nikada ni sibicu nisam donio sa ratista a da sam je uzeo u necijoj kuci a cak sam u jednom selu kod Slanog potegao oruzje na jedan komad budale koja je jednom djedu,mislim da se prezivao Perusina, iz cista mira opalio samar.Mogao bih knjigu da napisem jos ali od mene sasvim dovoljno,samo jos da spomenem da je u Trebinjskoj brigadi bilo,bar one sto ja znam a mozda i vise,9 Hrvata.pozdrav

[dominik01]

crnka1982split kaže:

Ja san iz mišanog braka.
Mama Hrvatica, tata Srbin.
Oni su bili Jugoslaveni uvik, totalno apolitični.
1991. tata je ka profesor na faxu dobia otkaz, jedno jutro ga je čeka otkaz na stolu.
Mama je kroz par dana dobila otkaz u vrtiću, jer joj je muž Srbin.
Srićon, dida i baba od staroga su zivili u Australiji pa nismo bili gladni.
Stari je 1991. dobia posal u Australiji pa smo otisli doli.
Nakon 6 miseci su zvali da je dida loše u Splitu pa smo se mama, brat i ja vratili.
Stari je osta doli.
Nedugo nakon toga, dida je umra, baba pukla na zivce, ubila se tabletama.
Brata mi tlačili u školi i kvartu, sve do jedan dan dok nije reka materinoj braći, kad su došli sa terena, poredali su po kvarta, jos onako nadrkani sa terena.
Kroz godinu i po, starci su se razveli, nije brak ima smisla.
Mater je 1998. umrla, infarkt u snu, sve joj se skupilo.
Brat zivi i radi u Njemackoj, dodje tu i tamo u Split na Hajduka i liti na vikendicu na otok sa zenon i dicon.
Odgajaju dicu ka Hrvate, ma da to nije bitno.
Otac mi se ozenia za Hrvaticu u Australiji, zive u Americi i tako, iman polusestre 2.
Ja san puna ka brod love, a tako jadna duboko u sebi.
Oden nediljon na Lovrinac svojima kad drugi svojima idu na ručak.
I tako, sa 31 god jos iman nocne more i pijen tablete i pitan se kome je smetala moja obitelj.
Dakle, matere neman, oba ujca pukla od HOS-a, brat daleko, stari jos dalje, imam rođake i to je to.
UKRATKO, jako je bitno ko je ko, jakooo.
Evo 9:32h iden spavat.

Tvoja priča me jako potresla. Kao Hrvat osjećam tugu i razočarenje da je netko nevin ispaštao kad se ostvarivao najljepši san našoj domovini u kojoj svak dobronamjeran slobodu mora uživati. I ja sam direktno oštećen ratom... Jedino što mogu je poslati ti pozdrav i zaželjeti sreću i snage da se za nju boriš jer sama rijetko kome dođe. Pozdrav! ...jedan smješko za tebe!