Samopouzdanje

[Tinchi]

Opet ja tražim saslušanje…

Sad sam se vratila s pismenog za vozački – pala sam drugi put, i to opet s malo negativnih! (14) Sad će mi se vjerojatno svi muški tu smijati, ali puca mi q… Meni je to težak ispit, teži od većine na faxu, a još mi je gore što opet moram davati od plaće za to smeće (100kn mi nešto ipak znače)…

Sad ovo čitam i uopće samo po sebi ne izgleda tragično, ali problem je dublji. Moji starci.. nisam baš navikla da me hvale, niti oni to čine.. Dapače, svaku sitnicu uzimaju za povod da me pokude, proglase nesposobnom ili potencijalno lošom… Ja sam mislila da me nelagodan osjećaj pri dolasku kući nakon jedinice u školi odavno prošao, ali danas sam se uvjerila da sam u krivu. Dobila sam što sam i mogla pretpostaviti – smrknutu maminu facu uz komentar da sam ionako nesposobna i da mi nisu ni trebali platiti autoškolu..

Brat me sad napao da pretjerujem i da ju pustim na miru, da me baš briga ali ja ne osjećam tako.. Ne bi ništa rekla da je to samo sad, ali to traje cijeli moj život i ne mogu to više slušati, taj negativizam i nepovjerenje u mene… Oko toga je i izbila neki dan najgora moja svađa s njima u mom životu, nisam ni sad mirna kada se toga sjetim…

Ne znam, možda sam nezahvalna, možda bih trebala biti sretna što mi u materijalnom pogledu stvarno daju koliko mogu, što me u nekim stvarima ne ograničavaju… Neke obitelji nemaju niti to… Ali želim samo jedno 'bravo', 'hvala' ili podršku umjesto kritika kada mi je teško… Ne znam, možda me to očeliči, ali ja već vidim posljedice na sebi – u svemu sam prokleti perfekcionist ali opet ništa od mojih akcija jer stvari za koje procjenim da ih ne mogu učiniti savršeno (dakle gotovo sve) ne krećem niti raditi ili sam pak užasno površna pa sam opet na nuli..

Ljudi, pretjerujem li? Ima li razloga da se osjećam loše ako sam svjesna da mi roditelji baš nisu usadili samopouzdanje i da ga moram izgraditi sama? Trebam li ih kriviti? Ja mislim da ipak ne… Ali razgovor mi baš ne pomaže…

Pretjerujem li kad sanjam o tome da odem i osamostalim se? Trenutno mi je to malo teško, ali nadam se da će uskoro biti ostvarivo… Nije da je to zbog njih već zbog MENE, ja jednostavno previše ovisim o njima i mislim da mi je odlazak jedini lijek.

Ispričavam se svima onima koji imaju PRAVE probleme u obitelji, ja sam se samo malo željela ispucati i možda uloviti pokoji savjet.

Hvala

[Pink Lemon]

Tinchi, evo da te malo ohrabrim!
Ja sam oduvijek imala super ocjene, u skoli, na faksu, ma sve mi je vise manje islo od ruke! I u skladu s tim sam dobivala i pohvale od staraca. I bila sretna kako me ohrabruju i slicno.
Al kad bi nesto zeznula, docekale bi me smrknute face. I onda onaj osjecaj da vrijedis samo ako postignes extra super ultra uspjeh Recimo - puno se cesce spominje kako sam vec 2. godinu apsolvent nego da sam sve dala redovno i u roku.
A sta sam ti jos htjela reci - ja sam ti voznju (ne testove) polagala 5 puta. Razvuklo mi se to na 2 godine bas zbog toga sto mi je samopouzdanje palo negdje duboko, duboko zahvaljujuci komentarima staraca tipa: nikad nismo mislili da ce tebi toliko puno trebati, bolje da si te novce korisno upotrijebila i slicno. Oni oboje voze, imamo 2 auta - nikad se nisu sami ponudili da me nesto nauce, ja sam ih par puta zicala da idemo vjezbat parkiranje i gluposti pa smo onda isli.
Na kraju sam polozila i sad vozim kao Schumacher!
Budes i ti tako, unatoc zlobnim komentarima.

[VelmaX]

Pink Lemon kaže:
Na kraju sam polozila i sad vozim kao Schumacher!

Dobro je biti samopouzdan, ali... budimo realni.

[Pink Lemon]

VelmaX kaže:
Dobro je biti samopouzdan, ali... budimo realni.

ma zezam se, polozila sam tek prosli mjesec, ne vozim jos bez da na suvozackom mjestu sjedi neki iskusni vozac.
al to sto sam iz 5. puta polozila, znaci i to da imam PUNO PUNO vise odvozenih sati i vjerojatno vozim bolje i opustenije od nekoga pocetnika koji je mozda igrom slucaja iz 1. puta prosao (poznam takve )

[VelmaX]

Tinchi kaže:
Dobila sam što sam i mogla pretpostaviti – smrknutu maminu facu uz komentar da sam ionako nesposobna i da mi nisu ni trebali platiti autoškolu..

Ako tvoja mama ima i inače običaj ovako te tješiti, možda ne bi bilo loše da razmisliš o osamostaljivanju.

[Pink Lemon]

Jos jedna stvar koju sam napravila - kad sam krenula opet na voznju nakon duge pauze, sama sam si financirala dodatne satove i ispit. Znam da se tvoj problem ne odnosi sad samo konkretno na autoskolu, al to je isto jedan (mali) korak prema osamostaljivanju. Ako imas mogucnosti (cini mi se da sam vidjela negdje da radis) probaj bar te dodatne troskove izgurat sama, u tom slucaju oni ni ne moraju znati kada ides na ispit, samo im na kraju objavis da si prosla!

[ljutika]

Uopće nije sitnica ako ti roditelji stalno izazivaju osjećaj da ništa ne možeš učiniti kako treba. To je konstantno psihičko maltretiranje.

Iako sam odavno odrasla i otišla od kuće, još se uvijek sjećam tog osjećaja da sam zabrljala. Sada mi stalno govore da sam loša majka. I to me zaboli još uvijek. Mala je razlika što ih ja sada mogu poslat na jedno mjesto i to je super osjećaj.

[Leona81]

...imas pi-em..

[chiquita]

kad sam ja završala srednju školu bila sam vrlo nadobudna i puna želje za faksom
- od njih sam dobila odgovor da nisam sposobna za fakultet i da bi to samo bilo bacanje novaca (kojeg ionako nemaju) pa neka se zaposlim, to će mi biti najbolje rješenje (zahvaljujući tome i svojoj slabosti da se oduprem, išla sam linijom manjeg otpora i prihvatila njihovo "razmišljanje")
- u srednoj školi mi nisu htjeli financirati (a moglo se) maturalno putovanje s izlikom da je to bespotrebno bacanje novaca za nešto što mi uopće neće koristiti, svi u razredu su otišli na putovanje osime mene i još jedne kolegice koja je imala sličnu situaciju ko i ja.
- u 4. srednje su mi starci platili auto školu s napomenom da je to zadnje što će mi platiti za moje obrazovanje, s obrazloženjem da je vozačka neopohodna u životu i da bi mi bez toga bilo jako teško u životu (!), položila sam pravila, prvu pomoć i vožnju odprve - ni pohvalu nisam dobila! pa to je i bilo za očekivati i razumljivo da ću položiti odprve, pa nisam valjda tak tukasta da ću pasti!
- kada sam otputovala jedne godine na drugi kontinent u svom aranžmanu jer sam manje više znala da ako sad ne odem neću nikada stara je rekla "pa daj nemoj ići tamo, što ćeš tamo, rađe si te nofce kaj ćeš dati za kartu sačuvaj i kupi si posteljinu (?!?!?!?) za danas sutra kad ćeš se udavati (mislim da je svaki komentar suvišan)
kod mene se uvijek očekivalo da se svi mogu osloniti na mene, da ja sve znam, da se neću oduprijeti nečijim razmišljanjima i zahtjevima, da postižem neke svoje uspjehe u životu za koje bi netko drugi hrmbao pol života....ali njihovu pohvalu nisam nikad dobila, ili jesam...ali to bi bilo ko da si reko dobar dan, bez imalo emocija i srčanosti.
ostala sam sama u svom svijetu, samu sebe hvalila kad bi nešto postigla...ali to nikad nije bilo to...
sada čitam knjigu "otrovni roditelji", i mogu je svakome preporučiti.
ja sam se u njoj našla.
u potpunosti.

[chiquita]

zapravo ne znam koji bih ti savjet dala osim da znam kako se osjećaš i nadam se da ti to bar malo pomaže...
kad jednog dana nađem načina kako si možeš pomoći i ako će tog dana još biti ovog foruma onda ti se javim!
a do tada ti držim

[Tinchi]

Pink Lemon kaže:
Jos jedna stvar koju sam napravila - kad sam krenula opet na voznju nakon duge pauze, sama sam si financirala dodatne satove i ispit. Znam da se tvoj problem ne odnosi sad samo konkretno na autoskolu, al to je isto jedan (mali) korak prema osamostaljivanju. Ako imas mogucnosti (cini mi se da sam vidjela negdje da radis) probaj bar te dodatne troskove izgurat sama, u tom slucaju oni ni ne moraju znati kada ides na ispit, samo im na kraju objavis da si prosla!

Oni su mi platili osnovu, ali ja sve padove financiram sama (i prvi i sad ovaj drugi) i baš zbog toga mi nije jasan taj njihov stav! Ako nije novac u pitanju ne znam što je onda... Mislim, očekivala sam da će biti drukčije čim smo se tako dogovorili glede tog plaćanja... I inače imam svoj honorarni poso, svoju plaću (nije previše al mi je dovoljno za neke moje prohtjeve) i trudim se što manje žicati... mrzim to!

Malo me strah s tih 1500 kn u samostalan život - mislim da bi mi doma stvarno morao biti žešći kaos da se odlučim na taj korak.. Normalno, čim počnem malko više zarađivati odlazim, sad je bad jer sam ipak još na faxu.

Ponavljam, nije mi loše kod kuće, ima svojih prednosti (itekakvih) ali znam da će sve biti drugačije kad odem... Ipak malko bolje... U određenom pogledu..

Eto, i na forumu visim samo zato što doma nemam neku komunikaciju, ovo mi je svojevrstan bijeg! To sam nedavno otkrila i šokirala se!

Možda sam i ja kriva za to, ali s druge strane formiram se u individuu i mislim da je sada kasno za novi početak, jer opet oni očekuju da ih slušam i ovisim o njima (što je normalno), a meni treba lufta.

Hvala na odgovorima