Povijest modernizacije dalekoistočnih društava

[Kalijaga]

Potaktnut vrlo kvalitetnim postom kolege Shiletiana (kojeg ću malo nadopuniti ili ispraviti), odlučio sam otvoriti temu o modernoj povijesti Dalekog Istoka. Pišite dakle o Kini, Japanu, Koreji (Korejama), Taiwanu, Tibetu i zemljama današnjeg ASEAN-a.

Za uvod:

Shiletian kaže:

Sve istočnoazijske zemlje su manje-više slijedile istu razvojnu politiku snažne državne intervencije u ekonomiju gdje državu predvodi (polu)autoritarni režim koji planski razvija radno intenzivnu jeftinu proizvodnju usmjerenu na izvoz i u isto vrijeme planski drži nisku cijenu rada zabranjujući sindikate, štrajkove itd. Ovo čine kako bi ojačali svoju komparativnu prednost u svjetskoj ekonomiji, a koja se prvo bazira na jeftinoj i lako dostupnoj, no neobrazovanoj radnoj snazi, s ciljem postepene tehnološke i obrazovne transformacije društva u visoko razvijenu ekonomiju.

Tvrdnja da su istočnoazijske zemlje temeljile svoju komparativnu prednost na jeftinoj i lako dostupnoj radnoj snazi je najvećim djelom točna. Međutim, to ovisi od zemlje do zemlje. Naime, Japan je u doba Meiji ere mnogo ulagao u obrazovanje koje manje-više bilo dostupno najvećem dijelu stanovništva. Rezultat takve obrazovne politike bio je da u zadnjim godinama 19. stoljeća, Japan postiže gotovo 95% pismenost što nemaju ni tada razvijene zapadne zemlje (Kenneth G. Henshal: A History of Japan – From Stone Age to Superpower, 2.izdanje Palgrave MacMillan 2004). S obrazovanjem se slično se dešava s Korejom i Taiwanom koje prolaze kroz sličan razvoj kao japanska kolonija. Pri tome treba uzeti u obzir da Japan ove dvije navedene zemlje ne smatra kolonijama već integralnim dijelom Japana. Osim toga Japancima su bile potrebne institucije kako bi ''japanizirale'' nejapansko stanovništvo. Kroz obrazovni sustav Koreance je trebalo ''pretvoriti'' u Japance, dok je ''japanizacija'' bila prvenstveno usmjerena prema pravim Tajvancima (austronezijski narodi) a ne toliko prema kroz 300tinjak godina doseljavanim Kinezima. Kao predložak ''japanizaciji'' poslužilo je iskustvo s aneksijom i uspjelom ''japanizacijom'' stanovnika kraljevine Ryukyu. Navedeno stanovništvo je se već početkom 19. stoljeća gotovo u potpunosti osjećalo Japancima.

Shiletian kaže:

Prvi koji je s time započeo je Japan između Meiji ere i II svj rata. Japanska vlada je u tom razdoblju snažno planski poticala razvoj posebnih konglomerata zaibatsu, tako su i nastali Nissan, Mitsubishi, Kawasaki itd
https://en.wikipedia.org/wiki/Zaibatsu
Ovaj japanski razvojni program se je dalje prenio na druge istočnoazijske ekonomije, to se zove "paradigma leteće guske", naime kako je japanska ekonomija rasla, tako je imala potrebu seliti radno intenzivne, a jeftine industrije u susjedstvo, samu teoriju je osmislio japanski ekonomist Kaname Akamatsu 1930tih
https://en.wikipedia.org/wiki/Flying_geese_paradigm

S time da kvotano treba malo nadopuniti. Zaibatsui postoje još od Edo perioda (šogunat Tokugawa). Istina je da država potiče njihov razvoj od Meiji ere. Razlog tome je što je car i njegova vlada željela skršiti moć starih daimyo klanova, pogotova nakon Satsuma pobune (koja je inpirirala snimanje ''Posljednjeg samuraja'' s Tomom Cruiseom). U početku vlast osniva velika poduzeća, postavlja ih na zdrave temelje a zatim ih car dodjeljuje ili već postojećim zaibatsuima i bogatašima (koji često nisu plemenitog porijekla) ili starim daimyo klanovima koji su bili lojalni Meiji vladi.

Shiletian kaže:

Prve zemlje u koje se iz Japana seli jeftina, a visoko intenzivna proizvodnja i i koje usvajaju japanski razvojni model su J. Koreja i Taiwan, jer su obje bile i bivše japanske kolonije, zahvaljujući čemu su zapravo već imale do neke mjere razvijenu i infrastrukturu i početke visoko radno intenzivne industrije
J. Koreja tako intenzivno potpomaže razvoj konglomerata chaebol (po uzoru na japanski zaibatsu) i tako su nastali od nama najpoznatijih: Hyundai, Samsung, Kia, Daewoo, LG, itd
https://en.wikipedia.org/wiki/Chaebol

Nadopuna, oko chaebola. J.Koreja doista potpomaže chaebole. Za razliku od Japana chaeboli s isključivo poduhvati poduzetnih pojedinaca, za razliku od zaibatsua koji su često počeli kao državna poduzeća pa dodijeljeni ''podobnima''. Chaeboli su politički povezani s korejskim vladama i često podmićuju vlasti da im dodjele financijske dotacije kako bi uklopili svoje poslovanje u vladine gospodarske planove. Ovakva praksa prestaje s dolaskom na vlast generala Park Chung Hee-ja, koji uvodi petogodišnje planove i prisiljava chaebole da ulazu u industrije koje vlada želi razviti. U tom periode Parkove diktature mnogi vlasnici chaebola su završili u zatvoru pod optužbama za korupciju i vezama s prethodnim vladama ukoliko ne bi provodili gospodarsku politiku vlade. Jedan od rijetkih ''patrijarha'' chaebola bio je i vlasnik Samsunga koji je u prvoj godini vladavine generala Parka bio u SAD da bi se ubrzo vratio u J.Koreju nakon dogovora s vlastima.
Drugo, chaebolima je na ruku išao i vijetnamski rat gdje su oni naravno bili glavni dobavljači južnokorejske vojske čiji je kontigent bio drugi po brojnosti i prvi po efikasnosti u savezu predvođenim SAD-om. Diktator Park je američku financijsku pomoć (kao deal za za ulazak u vijetnamski rat) za razvoj preusmjeravo u projekte kojih su nositelji bili upravo chaeboli.
(Kim Jinwung: A History of Korea: From "Land of the Morning Calm" to States in Conflict, Indiana University Press, 2012)

Shiletian kaže:

Kini je upravo Singapore uzor, koji se uspio transformirati iz jedne zaostale, ali geostrateški dobro pozicionirane britanske kolonije u visokorazvijenu ekonomiju, bez da je u isto vrijeme morao proći kroz demokratsku tranziciju u stvarnu parlamentarnu demokraciju.

Tako je. No sustav slobodnih zona kopiran je od J.Koreje.

Shiletian kaže:

Naime sve ostale istočnoazijske zemlje koje su slijedile ovaj razvojni model su s razvojem srednje klase se postepeno transformirale u višestranačke parlamentarne demokracije.

Ovdje potreban ispravak. J.Koreja je prilikom stjecanja neovisnosti uspostavljena kao višestranačka parlamentarna demokracija. No, već s prvim predsjednikom Singman Rhee-jem politički razvoj ide prema autoritativnom predsjedničkom režimu. Državnim udarom generala Park Chung Hee-ja uvodi se predsjednički sustav i diktatura, da bi se s demokratizacijom posteno krenulo prema polupredsjedničkom sustavu.
Indonezija je također, slijedila navedeni razvojni model. Međutim, ona je vrludala od predsjedničkog, preko parlamentarnog pa opet do predsjedničkog, diktature i konačno demokratiziranog predsjedničkog sustava. Parlamentarni sustav imaju Japan, Malezija, Tajland i donekle Kambodža. Filipini imaju predsjednički sustav po uzoru na SAD. Sve ostale dalekoistočne zemlje su ''postsocijalističke''.

Shiletian kaže:

Kako bi imao snažnu državnu intervenciju u ekonomiju, čini se da je ipak potrebna određena razina (polu)autoritarnog ili barem nedemokratskog političkog sustava (npr Hong Kong nije demokracija, ali niti autoritarni sustav), koji može vršiti dugoročna strateška planiranja, kontrolirati kompanije (nevezano jel su u privatnom il državnom vlasništvu), skršiti otpor radnika kako cijena rada ne bi prebrzo rasla, imati snažnu birokratsku kulturu, a sve te zemlje je imaju, te uz to paralelno razvijati obrazovni sustav za sljedeću generaciju.

Snažnu birokratsku kulturu imaju zemlje koje su u povijesti bile pod vrhovnom vlašću Kine (Koreja, Vijetnam) ili imaju kinesku etničku većinu (Singapur). Ove zemlje s izuzetkom kolonijalnog razdoblja imaju tradiciju škola za birokrate. Nije se moglo dogoditi da bi netko bez završene birokratske škole mogao postati visoki dužnosnik. Singapore danas ima visoku škole za državnu birokraciju ''Lee Kwan Yee'' koja je uzor mnogim državama u okruženju (ASEAN) koje nastoje kopirati singapurski model birokracije.

Shiletian kaže:

Sve te zemlje su prvo zvale strane stručnjake sa zapada i ujedno snažno poticale razvoj visokog obrazovanja po zapadnim modelima.

Za nadodati, iako su prihvatile obrasce ponašanja zapadnih društava, zadržale su neke svoje fundamentalne vrijednosti kao što su važnost kolektiva iznad pojedinca.