Metamorfoze

[lucija]

Prodiskutirali smo da-se-ne-treba-fizički-zapustit-u-vezi.

Mene ipak više brine duhovno/emotivno/mentalno zapuštanje. Par kilica viška ili manjka, ni iz džepa ni u džep. Kratkotrajna zapuštenost glede intenzivnog rada na nekom projektu - ma i to je ok.

Ali što ako se jednoga dana probudite kraj čovjeka / žene koji su izgubili suvisao sustav vrijednosti, pokleknuli su pred težinom svakodnevice i postali cinici, zlobnici... , ako su se pretvorili u ovisnike, duhovno zakinute spodobe i sl.

Što ako je vaše ljubljeno odjednom čovjek bez ideje, snova, strpljenja, bez volje za razgovor i sl.?...? Ljubav znači da puno toga toleriraš i trebaš tolerirati, ali što s ljudima koji ne shvaćaju poantu zajedničkog života - da ti je sve ljepše, a ne sve ružnije, odnosno da je zajednica mjesto koje ti omogućava razvoj i rast, a ne plinska komora.
Da li stvarno na početku veze, prije nego zasnujemo obitelj možemo znati kako će se dotična osoba razvijati?

Kažu da se ljudi ne mijenjaju. Pa, nadam se da je to točno, iako znam da se ljudi mijenjaju nabolje svojom voljom i nagore, ako se ne mijenjaju nabolje.

[terresy]

e pa ne das mu/joj!

super tema, toliko puta vidjena situacija u RL. misljenja sam skromnog da je konstantni i sumanuti i na trenutke zestoki dijalog o vidjenju svijeta, posla, obitelji, buducnosti, cijena pive statijaznam bitan koliko i sex. Ako se uzajamno pocnemo uzimat zdravo za gotovo i jedno i drugo ce imati svoj svijet u glavi i automatski imas dva suprotna puteljka umjesto brzog autoputa sa dvije trake. Jer cinik se ne postaje preko noci, u tome ti i drugi dosta pomazu, osobito kad te pocnu dozivljavati kao stari mekani komad namjestaja koji je uvijek jednako prposan.

[lucija]

Ok, treba razgovarat, to je jasno. Al ovo je hipotetički topic - recimo, nije se razgovaralo, prošlo je puno vremena, jedan od partnera izlazi iz privremenog pomračenja svijesti i bam - kraj sebe ima čudnu spodobu jadnih ljudskih osobina i vrijednosti.

ovo je ko neki mba na primjeru ljudskih odnosa. Što i kako kad stvari nisu idealne, i kad se nije radilo na preventivi...

[chiquita]

znaš li koji je bio moj najveći strah kad sam prohodala sa svojim dragim?
ne da li se ja njemu sviđam, ne da li si pašemo...nego da li smo se prerano upoznali da bi mogli biti cijeli život skupa a da se ne promjenimo i volimo ono što nas je privuklo a što ne bih htjela da se ikad promjeni...
u prve dvije godine naše veze strašno sam se bojala što ako se naši karakteri toliko primjene dok se isformiramo u ljude da ćemo voljeti različite stvari, da ćemo steći neke druge afinitete koji nam nisu blisku, da ćemo steći neke druge kriterije....
i desilo se, razvili smo se, promjenili smo se, nismo isti ljudi ko od prije 10 godina...ali još smo uvijek skupa.
ne znam kako ali jesmo.

[ZgSash]

mislim da su bas to problemi : kad se veza uzme kao cilj koji kad je jednom postignut , sve je ispunjeno i vise se ne treba truditi
i drugo , kad se ljudi boje promjena
zivot je kretaje , a kretanje je promjena
nitko od nas nikad nije isti kao prije 10 godina (ako je , to je zalosno)
veza ili brak su isto tako dio zivota , odrastanja , normalnog ljudskog puta i ne treba ih ni glorificirati ni tabooizirati
partneri utjecu jedni na druge i ako su medusobno iskreni i prihvacaju se , nema razloga za strah
prijedlog je zivjeti , a ne raditi nauku , jer uvijek lakse vidimo drugoga nego sebe
treba zapamtiti da nismo jedno , samo zajedno putujemo

[walter]

Uh, ja sam se prije pretvorio bio u cinika. Moje ideje, stavovi, zajebancije općenito, nisu uopće nailazile na plodno tlo, pa sam ih s vremenom prestao dijeliti.Koji je to bed, biti sa strancem. Nisam bio dovoljno emancipiran u to vrijeme, mislio sam da je to normalno. Da možeš otvorenije o vezi pričati sa potpunim strancem nego sa partnerom. Odrekao sam se bio i sebe i nje. Koje je rješenje? Nemam pojma, iskreno. Ja sam skromni kaluđer, navikao sam se bio na dodijeljene karte. Srećom, ona nije. Jebote, mogo sam završiti kao Warren Schmidt. 42 godine braka, a žena te ne razumije. Fak! Fak fak fak!
A kad smo mi postali uopće stranci? Hm... Bili smo mrtvi pijani kad smo se upoznali.... To ne valja. Definitivno.
No, ukoliko se stvari poslože ispravno na početku, vjerujem da se mogućnost ovakvog ishoda bitno smanjuje. Šta ja znam, nisam joj pričao neke stvari jer nisam očekivao da će ih razumjeti. Vjerujem da se i ona ponašala isto. Treba li napomenuti da je takvo ponašanje nezrelo?
Sad sam shvatio da ako ne neka žena ne kuži moje budalaštine, nije prava žena za mene.
I da, moja cura meni uvijek otvori nove vidike kad joj nešto kažem, tipa, žena bi trebala pušiti mužu nakon posla, a pričati o poslu prije spavanja. I zato sam ja uvijek sretan kad mi se pojave moje šizofrenine misli, i jedva ih čekam podijeliti s njom.

[Agirl]

jako dobro pitanje lucija

i ne može ga izbjeći gotovo niti jedna žena koja se nalazi u vezi.

mene je osobno, uz tvoje pitanje mučio i chiquitin strah:

chiquita kaže:
da li smo se prerano upoznali da bi mogli biti cijeli život skupa a da se ne promjenimo i volimo ono što nas je privuklo a što ne bih htjela da se ikad promjeni...

ali nadam se da pozitivnim razmišljanjima i njegovanjem vrijednosti zbog kojih ste se na kraju krajeva i zaljubili mogu biti mali ključ. I najbitnije, ako si svjestan svojih strahova vjerojatno ćeš i radit na tome da se oni ne ostvare

[luca]

lucija kaže:

1. Mene ipak više brine duhovno/emotivno/mentalno zapuštanje. Par kilica viška ili manjka, ni iz džepa ni u džep.

2. ali što s ljudima koji ne shvaćaju poantu zajedničkog života - da ti je sve ljepše, a ne sve ružnije, odnosno da je zajednica mjesto koje ti omogućava razvoj i rast, a ne plinska komora.
Da li stvarno na početku veze, prije nego zasnujemo obitelj možemo znati kako će se dotična osoba razvijati?

3. Kažu da se ljudi ne mijenjaju. Pa, nadam se da je to točno, iako znam da se ljudi mijenjaju nabolje svojom voljom i nagore, ako se ne mijenjaju nabolje.

1. slazem se, fizicko zapustanje mi je stvarno izuzetno malo vazno, ako usporedis sa zapustanjem glave.

2. mislim da ne mozemo znati u kojem smjeru ce se netko razvijati, ali mozemo unaprijed znati koliko osoba drzi do osobnog rasta i kakav ima stav o zajednici, vezi, osobnim ciljevima itd...
to vidis kad s ljudima pricas, vidis kakve interse imaju, koliko su im neke stvari vazne.

3. nadam se da se ljudi mijenjaju. bilo bi uzasno kad bi ljudi zivjeli, gledali svijet oko sebe i ne mijenjali se. to bi znacilo da niti ne razmisljaju...
osnovne karakteristike (karakter) se ne mijenjaju znacajno i cesto, ali razmisljanja i stavovi moraju biti stalno preispitani, korigirani, dopunjeni jer stalno ulaze nove informacije, dojmovi, ideje i nemoguce je ne obraditi sav taj input i zadrzati status quo.

[Winona]

Kažu da se ljudi ne mijenjaju. Pa, nadam se da je to tocno, iako znam da se ljudi mijenjaju nabolje svojom voljom i nagore, ako se ne mijenjaju nabolje.

dobro je pitanje i da li to sto NAMA izgleda kao promjena na gore da li uistinu to i jest ili smo je mi okarakterizirali kao takvu samo zato jer se vise ne podudara s NASOM promjenom.

Nego slazem se s luce, mnogo, mnogo gorim smatram mentalno od fizickog zapustanja.

[Parasociolog]

ne znam, ja mislim da ako si netko dopusti da se mentalno zapusti, ti kao njegov partner ga možeš pokušati iščupati iz toga ako ti je stalo, ili ga ne dirati, ili otići ako je postao agresivan, ciničan, zloban, naporan. a ako si to ustanovio nakon mnogo vremena nerazgovaranja, onda sumnjam da ćeš se sad jednog jutra probuditi pun poleta da iščupaš partnera iz letargije. jedino se može dogoditi da se probudiš u sunčano jutro i shvatiš da ti samog sebe želiš iščupati iz letargije i onda uletiš s idejom da ajmo u čateške.

ne znam, meni da se dogodi tako nekakva dosada, i da mi je stalo da nešto promijenim, promijenila bih, ne znam kako, nešto bi mi već palo na pamet, uvijek ti nešto padne na pamet kad želiš riješiti neki problem. što ja znam, išli bi na tečaj padobranstva.

Što ako je vaše ljubljeno odjednom čovjek bez ideje, snova, strpljenja, bez volje za razgovor i sl.?...?

zalijevala bih ga dvaput tjedno i čekala da ga prođe. ne treba mene vječito partner zabavljati, mogu ja to i sama

[varia]

I tako opet dolazimo na isto: covjek je jedinka.

Sve proizlazi iz neke opce strasti za zivotom. Ili je imas ili nemas.
U dobroj vezi te dvije jedinke nema posudjivanja ni slepanja.

I podrska i suradnja su neophodne ali dobro hodaju uglavnom one veze u kojoj svaki od partnera ima i svoj svijet, svoj svemir, snove, zelje, planove, ideje koji gotovo nicim nisu vezani uz partnera jer su postojali i prije a postojat ce i poslije.

Nema te veze koja, dugorocno, tu strast moze upaliti niti ugasiti.
U tom zajednickom putu, jednostavno mora postojati i neki osobni put za svakoga i potpuno je nevazno je li to posao, hobi, ili zabava... Vazno je da bi ti tuda isao i sa partnerom i bez.
Veza nije automatski nadgradnja neke osobe. Ali je okolina u kojoj se ta nadgradnja desava lakse i ljepse.

[walter]

varijica
Svaka riječ na svom mjestu!

[Parasociolog]

yep
varia

[lucija]

Varia i Walter, Luca i Winnie i svi ostali

Al ja imam čist hipotetičko pitanje - što ako se probudiš jednoga dana, a ono drugo biće je napustilo sve bitne stvari o kojima smo pričali... Što onda?

Nemam pojma kako bih reagirala na takvu situaciju. Nadam se da nikad neću biti u prilici, ali me to intrigira onako općeljudski i filozovski.

[walter]

lucija kaže:
Al ja imam čist hipotetičko pitanje - što ako se probudiš jednoga dana, a ono drugo biće je napustilo sve bitne stvari o kojima smo pričali... Što onda?

Pa poguraš ga naprijed, prisjetiš ga šta je nekoć bio, koliko ga obožavaš, pomogneš mu malo jeboga...
Vidi se da vama ženama nedostaje iskustvo koje muškarac proživljava tijekom PMS-a partnerice...

[ZgSash]

jesi ti ona kaj je bila sedam godina u komi ?

[oona]

lucija kaže:
Varia i Walter, Luca i Winnie i svi ostali

Al ja imam čist hipotetičko pitanje - što ako se probudiš jednoga dana, a ono drugo biće je napustilo sve bitne stvari o kojima smo pričali... Što onda?

Nemam pojma kako bih reagirala na takvu situaciju. Nadam se da nikad neću biti u prilici, ali me to intrigira onako općeljudski i filozovski.

......pa varia ti je odgovorila i na to pitanje: moras uporedo njegovati i svoj svijet jer ukoliko se pokaze potreba, on ti je i mjesto sigurnog utocista, razbibriga, svakodnevna oaza u tezim vremenima........ja bih to svela pod zajednicki nazivnik: tvoja vlastita osobnost........a ako se probudis uz osobu bez slike, tona i dimenzije........pa gdje si bila dok su se spone (jedna po jedna!) prekidale? ............na spavanju?

[Parasociolog]

oona kaže:
......pa varia ti je odgovorila i na to pitanje: moras uporedo njegovati i svoj svijet jer ukoliko se pokaze potreba, on ti je i mjesto sigurnog utocista, razbibriga, svakodnevna oaza u tezim vremenima........ja bih to svela pod zajednicki nazivnik: tvoja vlastita osobnost........a ako se probudis uz osobu bez slike, tona i dimenzije........pa gdje si bila dok su se spone (jedna po jedna!) prekidale? ............na spavanju?

khm... u biti, ja mislim da je samo potrebno biti rospijetina. tako da mu nikad, ali baš nikad, neće biti dosadno

[mudrica]

lucija kaže:
Al ja imam čist hipotetičko pitanje - što ako se probudiš jednoga dana, a ono drugo biće je napustilo sve bitne stvari o kojima smo pričali... Što onda?

ako mi se to ikada desi, prvo što će mi pasti na pamet je pitanje: kako to nisam ranije primjetila?

mislim da se takve promjene ne zbivaju preko noći i mislim da u zajedničkom životu takve promjene ne mogu desiti bez mog dijela "krivice". isto tako, kada bih odjedamput primjetila veliku promjenu, to bi bio znak da nisam ni obraćala pažnju na njega.

eto, upropastih brojku 444 postova

[varia]

lucija kaže:
Varia i Walter, Luca i Winnie i svi ostali

Al ja imam čist hipotetičko pitanje - što ako se probudiš jednoga dana, a ono drugo biće je napustilo sve bitne stvari o kojima smo pričali... Što onda?

A kad/ako se jednom probudis u toj situaciji, najprije provjeris radi li se o krizi ili o osobini. Vratis se malo u proslost.
Ako je kriza, podsjetis ga, sto bi kolega w. rekao, na ono sto je volio raditi, misliti, osjecati.... na ono sto je bio. I u najtupljoj svakodnevnici nesto od toga ostane, makar u tragovima. Ako je neceg bilo, moze se rekonstruirati.

A ako je osobina.... Zaboravis stvar. Tjeras dalje pa dokle ide (a ide kratko), testiras zivce i dobru volju....

Ali u oba slucaja, neizostavno (sto bi, opet, kolegica p. rekla): budes rospijetina ili u blazoj varijanti barem.... drska.