Kad se *raz*očaraš...

[Almost Rosey]

[Možda sam trebala s ovim na Psihologiju, ali razgovara mi se s vama]

Postoji ta neka osoba koje se sjećam kao najdivnije na svijetu. Ja sam bila predškolka, on je bio djed kakvog nikad nisam imala u onom smislu kako se ljudi sjećaju svojih djedova. Igrom sudbine provodili smo u jednom periodu puno vremena skupa, pratila sam ga u stopu, naučio me hrpi pizdarija, većinom bauštelskih, probudio moj interes za računala, vodio me u prirodu, učio čitati... Mene je sve zanimalo i imala sam hiljade pitanja i vjerojatno sam mu masivno išla na živce ali svaka uspomena iz djetinjstva koja ga uključuje mi je draga i topla.

Intermezzo - dugo nismo bili u osobitom kontaktu, nismo živjeli u istom gradu, ja sam prvo bila dijete, izgurana iz svih obiteljskih "ozbiljnih" priča, kasnije tinejdžerica koja nije znala tko joj glavu nosi i koju su zanimale desete stvari.

U odrasloj dobi saznajem da je osoba koja se pobrinula da mi dobar dio djetinjstva bude stabilan, lijep, zabavan i generalno manje traumatičan nego što je mogao biti, zapravo alkoholičar i nasilnik. Alkoholizam se vjerojatno razvio s vremenom, u "naše doba" pio je vjerojatno u društveno prihvatljivim granicama (davao mi da probam pivo i rakiju, smijao se mojim izrazima gnušanja, devedesete su to bile...) nasilje je vjerojatno došlo s alkoholom, premda, koliko znam iz krnjih priča koje iz raznih izvora nastojim sastaviti, u "blažim" - što će reći na van manje vidljivim - oblicima se pojavilo i ranije.

Danas uopće nismo u kontaktu, niti bi me zanimao kontakt s njim, ne znam, uostalom, ni koliko je lucidan trenutno.

Rekla bih da to nije nešto što me osobito muči, ali često mi padne na pamet, i zapravo aktivno ignoriram te činjenice jer ne znam što bih s njima.

Imate vi nekog fantastičnog iz prošlosti tko se pokazao problematičnim? Kako to izgleda kad se razbiju iluzije? Što uopće s takvim okaljanim (jesu li okaljane?) uspomenama? Kako se nositi s tim? Je li djetinjasto žaliti ne za djetinjstvom i minulim vremenima, nego za potencijalom imanja te ondašnje fenomenalne osobe i danas u životu? Ja se osjećam nekako... prevareno. Ali opet, s njim nikad kao odrasla osoba nisam imala odnos, tako da sam u odnosu na njega vjerojatno i danas u neku ruku šestogodišnjakinja i većina mojih osjećaja na temu pripada toj razvojnoj fazi.

Da budem jasna, ne pričam ovdje o klasičnom "moj tata nije supermen" dijelu odrastanja koje se dogodi neminovno i dio je samog procesa, govorim o sjeni bačenoj na nešto divno, na koju se ne može zanemariti. Naravno da se priča može proširiti i na prijatelje i partnere, ne samo roditeljske i djedovske/bakinske figure.

Malo se čudno osjećam dok ovo pišem i nekako se nadam da nisam jedina i da ovo nije još jedna u nizu "girl meets world" tema.

[Urbanna]

Naslov je izvrstan.

Almost Rosey kaže:

Postoji ta neka osoba koje se sjećam kao najdivnije na svijetu.

I ta treba ostati. U priči je savršeno što romantizacija nije potrebna, nego upravo ono suprotno - racio. Da si ga u ovim godinama upoznala, ne znači da biste imali isti odnos.

Treba ga pamtiti po onome lijepome što ste imali u tome periodu, a ovo kasnije što je došlo - osuditi, ali ne komparirati s onim što je bilo nekada. I ne, nisi prevarena.

Almost Rosey kaže:

Imate vi nekog fantastičnog iz prošlosti tko se pokazao problematičnim? Kako to izgleda kad se razbiju iluzije? Što uopće s takvim okaljanim (jesu li okaljane?) uspomenama? Kako se nositi s tim?

Nemam iskustva na osobnoj razini s ovim što si ti opisala, ali imam s obrnutim - osoba je prema meni grozna, a prema drugima divna. Očarana sam s ovim drugim, a ovo prvo se trudim ignorirati.

[Eyecandy]

Da, imam

Bas sam mu danas bila na grobu

Sjecam ga se iz djetinjstva, moj najdrazi ujak
Pisao je sa mnom zadace, radio mi maske za maskare, pokrivao me kad bih zaspala usput

Onda sam se odselila i samo povremeno ga vidjala
Mog sina je ucio kositi travu, sa mnom uvijek ljubazan

A onda za mene hladan tus

Njegove kceri i zena ga se uzasavaju
Pijanac koji ih je godinama zlostavljao

Za jedan Bozic izvrnuo je cijeli postavljeni stol, pao je pijan u potok i sav se razbio, poslali su ga u prijevremenu mirovinu da ga se rijese na poslu

Ja ga nikada nisam vidjela takvoga

Nasli su ga mrtvog nekoliko dana na podu u stanu u kojem je sam zivio

Vjerujem svojim rodjakinjama

Svejedno mu zapalim svijecu na grobu, ja pamtim samo lijepe stvari uz njega, ali me srce boli

[Almost Rosey]

Urbanna kaže:

Treba ga pamtiti po onome lijepome što ste imali u tome periodu, a ovo kasnije što je došlo - osuditi, ali ne komparirati s onim što je bilo nekada. I ne, nisi prevarena.

Stvar je možda u tome što se to vjerojatno odvijalo istovremeno, zlostavljanje i ovisnost, samo možda u blažoj mjeri, i dok smo nas dvoje imali divan odnos.
Sad kad bih išla kopati po tome, možda se osjećam i suučesnicom. Jako nategnuto i pretjerano, ali valjda me kužiš.

Eyecandy kaže:

Da, imam[...]

Iii, plačem.

[Urbanna]

Almost Rosey kaže:

Stvar je možda u tome što se to vjerojatno odvijalo istovremeno, zlostavljanje i ovisnost, samo možda u blažoj mjeri, i dok smo nas dvoje imali divan odnos.

I shvatila sam tako iz ovoga dijela:

Almost Rosey kaže:

Alkoholizam se vjerojatno razvio s vremenom, u "naše doba" pio je vjerojatno u društveno prihvatljivim granicama (davao mi da probam pivo i rakiju, smijao se mojim izrazima gnušanja, devedesete su to bile...)

Probala bih se fokusirati samo na to sjećanje koje uključuje odnos te faze života, a ne i njegov odnos prema okolini. Da ste i dalje u kontaktu, krivnja oko suučesništva bi bila iznad glave, ali ovako ne. Pretpostavljam da je možda teško, ali probaj se opustiti i ne premotavati film. Bila si dijete i nisi znala što on radi kada je u svojemu domu ili bilo gdje drugdje.

[lee anabell]

Brat od pokojnog djeda.
Živio je u istom dvorištu s djedom i bakom i ja sam mu kroz djetinjstvo bila omiljeno djete.
Svaki dan bomboni, čokolade, novac, svaki rođendan, svaka dobra ocjena su bili nagrađeni poklonom. Uvjek mi je bilo čudno zašto jedino meni daje poklone, braću općenito nije previše doživljavao.

Znala sam doduše da je alkos i da je prema svojoj ženi jako loš, općenito je hladna osoba prema svima osim prema meni, često ima ispade bjesma prema drugima a ja se ne sjećam da je ispred mene opsovao ili nešto gore.

Učio me vozit biciklu, pravio mi je šatore, zmajeve, napravio mi je čitavu sobu po mjeri jer je stolar i mjesecima je tražio boje i materijale.

Znam da je teška osoba, ne dozvoljava da mu neko parkira auto u blizini dvorišta, ne dozvoljava da se druga djeca igraju po dvorištu i slično. Ali prema meni je i dalje najbolja osoba na svijetu.

Svoje djece nema pa sam mu valjda ja ko jedino blisko žensko dijete u obitelji omiljena.

[nalij pero]

Nemoj se uopće zamarati s time kakav je bio prema drugima. Prema tebi je bio dobar i to je ono što taj čovjek je. Iz nekog razloga nije imao sreću i priliku biti taj čovjek uvijek.

[Dumber]

Ponesi sa sobom ono lijepo, imas lijepe uspomene iz djetinjstva i ostavi ih takvima. On je druga osoba i niste u kontaktu, tako da nema potrebe miješati sretne uspomene s time tko je on danas.

Nisi to mogla spriječiti, niti je to zbog tebe.

[ispod_neba]

Nekad ljudi ne umiju protiv svoje ovisnost da djeluju, ako imas lijepe uspomene onda to treba i zadrzat bezobzira na sve drugo

[atlantis]

Uff... ne bih imala razumijevanja za nasilnika koliko god on bio dobar prema meni

[baja]

Almost Rosey kaže:

....
Imate vi nekog fantastičnog iz prošlosti tko se pokazao problematičnim? Kako to izgleda kad se razbiju iluzije? Što uopće s takvim okaljanim (jesu li okaljane?) uspomenama? Kako se nositi s tim? Je li djetinjasto žaliti ne za djetinjstvom i minulim vremenima, nego za potencijalom imanja te ondašnje fenomenalne osobe i danas u životu? Ja se osjećam nekako... prevareno. Ali opet, s njim nikad kao odrasla osoba nisam imala odnos, tako da sam u odnosu na njega vjerojatno i danas u neku ruku šestogodišnjakinja i većina mojih osjećaja na temu pripada toj razvojnoj fazi.

...

dobar naslov teme koji odmah nudi i moguća objašnjenja
očaranje je subjektivan doživljaj koji se nerijetko razlikuje od realne slike
u datom trenutku nas je osoba očarala jer je odgovarala našim očekivanjima
'raz' dođe na red kad ugledamo realnu sliku ili kad modificiramo svoja očekivanja
tvoja šestogodišnjakinja nije niti mogla kritički sagledati tu osobu i pusti je da uživa u uspomenama

[Pistol]

Da, imam ih više. Ko da sam priznanjem samoj sebi da su neki članovi moje obitelji loše osobe piknula u neki tabu. Htjela sam uvijek vjerovati da su radili najbolje što su mogli i da potječem iz porodice ljudi koji su donekle, ok, ali nakon sagledavanja nekih situacija i razmišljanja o stvarima koje su bile rečene, morala sam zaključiti da za neke stvari nema opradvanja. Prvo sam bila bijesna, pa žalosna, a sad me obuzima nelagoda i tjera me na oprez kad moram imati posla s njima. Bilo mi je stoput lakše prihvatiti ono što sam ja sjebala, pa čak i neke smrti, ali ovo s pokvarenim članovima familije je neki final frontier shit.

[Brijana]

Almost Rosey kaže:

Postoji ta neka osoba koje se sjećam kao najdivnije na svijetu. Ja sam bila predškolka, on je bio djed kakvog nikad nisam imala u onom smislu kako se ljudi sjećaju svojih djedova.
...
U odrasloj dobi saznajem da je osoba koja se pobrinula da mi dobar dio djetinjstva bude stabilan, lijep, zabavan i generalno manje traumatičan nego što je mogao biti, zapravo alkoholičar i nasilnik.

Žao mi je, teško takve stvari padnu.

No koliko god ti je teško, nekad je i dobro za nas razbijanje mitova o "savršenim" roditeljima i precima.

Nijedan čovjek nije crn ili bijel, svi smo miješani na svoj način. Ti si upoznala bijelo, pa te šokiralo saznati za crno.
Probaj ako možeš, stvar u glavi okrenuti na pozitivu. Spoznaju o tome koliko alkohol može negativno promijeniti čovjeka, za kojeg znaš da je u svojoj srži dobar, jer si ga dobro poznavala. Biti toga svjesna ako te samu nekad privuče više popiti, ili ako te privuče sličan muškarac.

[daneejela]

Ja sebi takve stvari racionaliziram na nacin da smo svi mi svjedoci necijeg postojanja, i da je neka nasa moralna uloga reci istinu o tom "svjedocanstvu", kakva god ona bila i koliko god u sladu/neskladu s ostalim odnosima te osobe bila. Na neki nacin, na nama je da svjedocimo, ne da sudimo.

Pod "reci istinu" mislim dopustiti si gledati stvari iz svoje perspektive i dopustiti si emocije koje je neki odnos razvio.
Na kraju, covjek je ukupnost svih razlicitih "svjedocanstava".

Sto ne znaci da treba imati ruzicaste naocale ili umanjivati iskustva drugih, nego si dopustiti tu ambivalentnost izmedju svog iskustva i iskustva drugih.

Zasto bi prijateljstvo bilo manje stvarno i autenticno od nasilja?

Lako je moguce da je bas prijateljstvo s tobom i ta pozitiva koju ste prozivjeli, ublazilo dio tog nasilja prema ostalima.

[chocolatecookie]

Zanimljivo je koliko su ljudi multifaceted.

[Alexa]

Možda pitam glupost, ali da li je taj čovjek imao neke traume, kakav PTSP i tome slično, što ga je moglo pogurat u alkohol i očaj? :/

[QuercusRobur]

Nemam baš takvih drastičnih primjera, ali doživjela sam slično.

Kak god si većina nas misli da smo širokoumni, ipak vidimo stvari crno-bijelo. A ljudi nisu crni ili bijeli. Nitko od nas. I svako od nas je potencijalni ubojica i nasilnik i svetac, kolko god se nama to ne sviđalo i ne željeli si priznati.

Sviđa mi se ova racionalizacija od daneejele.

[Colospa Retard]

jedna poznanica je napisala bas prekrasnu pricu o necem slicnom, s tim da je ona ko dete cak i cugu kupovala nesvjesna u biti svega. krasna je al nemrem nac da linkam, bude valjda stampala jednom.

ona si je oprostila, bus i ti, budu svi.

[Brijana]

Srećom nisam imala takvih problema u obitelji, no sjećam se savjeta i sestri i meni od više osoba (npr. bivša gazdarica dok sam bila studentica, koja je imala problema s mužem alkoholičarem): bježi od alkoholičara. Navodno alkohol može potpuno promijeniti čovjeka.

[Almost Rosey]

Zapravo se ne radi o alkoholu, ni o mom odabiru partnera.
Ne radi se ni o tome, kako je cinično promijetila kuki, da ljudi imaju razne osobine i da su višeslojni i što sve ne. Djelomično, ali ne posve.

Zapravo mislim da tu ima svega pomalo, od toga da kao klinac idealiziraš odrasle, osobito pojedine odrasle, preko toga koliko se smatramo uučesnicima u pizdarijama za koje nismo krivi (ovo se događa kod zlostavljane djece, npr.), do toga kako doživljavamo većinom iz vlastitih cipela.
Možda kao zastrašujuć segment toga dolazi i činjenica da i mene, u mojoj percepciji cjelokupnu i jedinstvenu osobu, ljudi oko menevjerojatno doživljavaju svakako, možda i dijametralno suprotno (i to neovisno o odnosima i razinama povezanosti).

Pistol, tabu, sviđa mi se.

Alexa, ne znam. Sve što izvan svoh iskustva o njemu znam je na neki način iskamčeno.

Pero napisa da nije imao sreću ili mogućnosti biti taj čovjek uvijek. Da znaš da me to malo i ljuti :brukica: zato što mi se zna dogoditi da pomislim kako bi fantastično bilo danas nekome poput njega, na primjer, pisati pisma. Pozvati ga na promociju. Pričati o svemu što je radio na poslu (bio je ćunka, sudjelovao u velikim i zanimljivim događajima). Nda, nostalgična sam u vezi nekog štobibilo.