Non nobis, non nobis, Domine

[Templarski red]

Kroz ovu temu ću pokušati podjeliti svoja duhovna traženja, sam put i otkrića. Priča će ovog viteza Templara voditi kroz razna povijesna razdoblja i događaje, kao metaforu i kulisu stvarnih životnih događaja, dvojbi, izbora i njihovih posljedica.
Riječi u navodnicima su tekstovi s kojima sam se susretao i koji su na neki način obilježili ovaj moj put. Nisam htio stavljati autore i naslove kako bi sama širina dobila na važnosti.

Ja ću svoju priču, kroz nastavke ispričati do kraja. Prostor između, svima je na raspolaganju.
Kao pozadinu toplo preporučujem.

[Templarski red]

Bila je to već druga godina rata. Klali smo se za milost istog Boga… i mi i oni. Jednako fanatično, jednako istinito… jednako sveto na Svetoj Zemlji. Naš oklop bio je dvostruk… tijelo je bilo zaštićeno željezom, a duša vjerom. Moj je još ona dodatno ulaštila, dobrom vjerom i predanošću. Zavjetovan na tjelesnu čistoću, mogao sam tu snagu usmjeriti u oštricu mača i izdržljivost štita.
I taj dan nije bilo prvi put da mi pobjeđujemo. Sve je bilo završeno i prije nego li je počelo. Zatekli smo ih na spavanju i samo smo ih sjekli, kao žito u srpanjsko jutro. Oni preživjeli i pošteđeni povraćaju strah. Sve je gotovo, a još nije ni podne.

Dosta mi je… skidam kacigu i zabijam mač u pijesak. Pod samom težinom on se zariva u tlo sipkim zvukom. Drška u obliku križa se trese, drhti, kao što drhti i moja vjera. I kacigu odbacujem… sad jasnije vidim, koliko nas je Bog tog dana zaista volio. Na stotine tjelesa, leže, svuda uokolo . No, ako je isti to Bog, kako je to danas baš nas blagoslovio. Doduše i njih je prije nekoliko mjeseci, kod Edese, baš ovako, kao nas danas, ponosom darivao.

Zbacujem sa prsiju i oklop, težak i nezgrapan, no ne nalazim olakšanja niti u samoj košulji. Iznutra je ova težina obješena. I ljulja se kako koračam preko tjelesa nepomičnih. No nisam samo tijelo. Duh moj je dah svemira sa početka, što sada u meni boravi, i kraju nekom ide, da početak opet postane, nekom drugom, kao san ili sjećanje…
Tako se i ja sada sjećam nje. Sjećam se što mi je čitala na nekom, uhu nerazumljivom jeziku… no ljupko taj glas je, srce mi mirom svezao. Ovako se spominjem da govorila je:

“Niti ga ubija oružije, niti ga vatra sažiže,
niti ga voda vlaži, niti ga vjetar sasuši.

Neozljediv, nesagoriv, ne škodi mu voda, vjetar,
sveobuhvatan i stalan, vječan i nepokolebljiv,

naziva se neispoljiv, nezamišljiv, nepromjenljiv.
Spoznavši duh kao takav, ne trebaš se žalostiti.

Ako misliš da se mijenja kroz rođenja i kroz smrti,
niti s takvog stanovišta ne trebaš se žalostiti.

Sigurna je smrt rođenom i umrlom preporođaj.
Pred neizbježnim razlogom ne trebaš se žalostiti.

Iskon nam je neispoljiv, sredina je ispoljena,
neispoljiv završetak, uzaludne jadikovke”

Da… samo ne znam da li je ovaj današnji dan moj izbor od prijašnjih izbora stkan, a ujedno i zalog za one izbore koji će se tek zbiti ili je tek tako slučajnošću bačen pred moje noge, pa čini čovječe, što činiti znaš. Ako je tako, ako samo živeći ovaj trenutak krojim budući, tada mi ni mač ni štit trebati neće. Odlažem i vjeru u Njega, kako bih čist mogao ponovo zaroniti u vode postanka. Mnogo je pitanja, a nešto me vuče na istok… i dalje. Da li je to taj nepomirljivi duh koji vuče, ili um više ne može, pa boluje i neraspoznavanjem me umara. Ne znam…

Imam samo ovaj simbol križa na prsima, srce spremno da primi istinu i konja. Konj me prepoznaje. Plemenita životinja prepoznaje i moju želju. Spojena sa njegovom snagom, ona sada dobiva smjer. Istok…

Nastavlja se…

[Templarski red]

I nikakve pripreme za taj put nije bilo. Tek neka sila čudna, jednom neraskidiva, što je u samom početku vremena rukom Postanka slomljena, pa onaj dio u nama i onaj izvan nas, teže spajanju neprestano. Ono što muškarca tjera u borbu nepotrebnu, ono što ženu u tuđe plahte vodi. Ono što spojeno mora biti, makar i na trenutak, a razumu nedokučivo.

Eto takva sila mene na put natjera. Na istok da pođem već iz ovih stopa. Jeruzalem ostavljam u njegovoj muci, da ljudima pravo bude onim, koji će zastavu svoju dići iznad zidina njegovih. Samo će ime svojatati i ništa više, samo ime, a sve drugo bit će isto. I tako mi se ljudi ogadiše sa svim svojim slavama i himnama. I razmišljah o tom mnogo na tom putu, kao i mnogi prije mene na putevima svojim.

„U posljednje sam vrijeme, ali ne znam zašto, izgubio svoju radost, napustio sve običajne razonode, a moje raspoloženje zaista je tako očajno da mi se ovo bajno zdanje, ova zemlja, čini kao jalov prud, ovo čudesno nebo, ovaj zrak, da, taj sjajni svemir što visi nad nama, taj veličanstveni svod izrezbaren zlatnim vatrama – sve se to meni čini kao gnusan oblak kužnih para.
Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom! Tako neizmjeran u sposobnosti! U liku tako skladan i u kretnji divan. Kako je sličan anđelu u djelovanju! U shvaćanju na Boga nalik! Ljepota svijeta! Životinjama uzor! A ipak, što je meni ta kvintesenca praha? Čovjek meni ne pruža užitak, nemojte se glupo smiješiti, ne, ni žene... nitko.“

U tim mislima što su me danima morile, srušim se sa konja pustivši mu grive krasne. Sasušenih usta, što od žeđi, što od istine, tek dah svoj osjećam kako preko usana prelazi. Kamenih mi usana, rapuklih i otvrdlih. I pogledom još ispratih konja vjernog kako kopitom sve teže terete svoje nosi i za obronak zalazi.

[Bluzara stari]

Odlično.Kapa dole.
Nadam se da ću postati dijelom jedne velike nikad ispričane priče o junacima..prije svih junaka.
Dva čovjeka na konju..vjera i vojnički duh,dva brata i zastava.
Može li se u povijesti naći više časti i ponosa od branitelja i čuvara Hrama Salomonovog,od posljednjeg velikog meštra,od stavljanja svojih tijela pred strijele poganih ?
Jedna misterija,puno malih ali snažnih i dojmljivih priča u jednom dobu,ipak prekratkom.
Diviti se svemu,sanjati 4 denara i ljubav prema maču,prema putnicima siromašnim sa samo jednom željom,odahnuti uz svog čuvara sa mačem i srcem.
Možda najtužniji trenutak za kršćanstvo..dolazak na Cipar,snuždeni,ranjeni,izgubljeni u tadašnjem paklu politike i zarade i spoznaja da je Outremer..možda zauvijek ostao samo..''prekomorje'' a srca su tamo u pijesku,negdje duboko ukopana.

Imaš pivo za temu..stih do stiha i veličanje zaboravljenih junaka,velike priče koje ne stanu na ovaj forum samo površno ispričane.

[Templarski red]

Ne znam nakon koliko vremena sam se probudio. Jedan otkinut komad jasnog neba stajajo je iznad mene. Nisam imao snage pomaknuti glavu. Tek samo nepomično gledati u tu čistoću neba, bez ijednog oblaka, bez ijedne smetnje koja bi činila razliku.

"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."



Ponovo sam uronio u san. Ovaj put sjećanja su me vratila na Maltu. Prekrasan zalazak sunca i kliktanje galebova nad lukom. Naš brod isplovljava među zadnjima. Snaga mladosti, zajedništva, jedno beskrajno povjerenje u sutra, samo sa ovim što danas nosimo u sebi. To povjerenje koje će kopniti svakim korakom u pijesku Svete Zemlje. Ta snaga koja će umoriti želja i to zajedništvo koje će izgristi crvi sumnje što no ih je svaki od nas donio u svojim snovima i strahovima. Mediteran nas uljanom površinom pušta da klizimo prema Cipru. Kako pravednim se čini ovo naše putovanje. Svi vidimo znakove i milost Božju. Paluba je moja drvena prostirka za razmišljanje. Sjećam se, razmišljao sam ovako...

„Gdje duh je neustrašiv, a čelo uspravno;
Gdje slobodno je znanje;
Gdje svijet ne lome skučeni zidovi kućni;
Gdje riječi izviru iz srca istine;
Gdje neumorna istina pruža ruke prema savršenstvu;
Gdje se bistra struja razuma ne gubi u pustoj pješčari mrtvih običaja;
Gdje ti vodiš duh prema sve široj misli i djelu;
U tom nebu slobode, Oče moj, probudi moju zemlju.“

Opet sam otvorio oči i opet onaj isti komadić neba stajao je iznad mene u svojoj čistoći. Neki nerazumljivi glasovi dopirali su do ušiju, ali nisu ulazili u moje srce. Ono je samo gledalo nebo. Gledalo je kako polako mijenja boju, kao da se približava mom licu. Postaje još jasnije... bliže. Postaje modro, a modrinu neprimjetno guta crna. Jednostavna i beskonačna... crna, koja je uskoro propupala srebrnim izdancima. Tek pucketanje logorske vatre i miris hrane, povuče me u moju stvarnost.

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Posljednja Templarska molitva

Duše Sveti budi s nama milosrđem svojim. Marijo, Zvijezdo mora, sprovedi nas
do luke spasenja. Amen.
Gospodine Isuse Kriste, Sveti Oče, Vječni Bože, Svemogući i Sveznajući
Stvoritelju, Dobrostivi Bože, blagi Vladaru i brižni pastiru stada svojeg, pobožni
i smjerni Otkupitelju, blagi i milosrdni Spasitelju.
O Gospode! Ponizno i usrdno te molim i zaklinjem da me prosvijetliš i oslobodiš,
te sačuvaš moju braću Templare i sav nevoljni krščanski narod svoj.
O Gospode, Ti najbolje znaš da smo nedužni, oslobodi nas, kako bi mogli
ispunjavati zavjete svoje i u poniznosti provoditi zapovijedi Tvoje, služiti te i
djelovati u skladu s voljom tvojom. Rasprši sve ove nepravedne i neistinite
objede, koje je na nas nanijela zla kob, ove strašne nevolje kojima smo
izloženi i kušnje kojima smo se oduprli, ali nemamo više snage da im dalje odolijevamo.
Svemogući, vječni Bože, koji si tako ljubio svetog Ivana evanđelista i apostola,
da je ovaj za Posljednje večere naslonio svoju glavu na tvoje grudi, i kojem si
prikazao sva nebeska otajstva, i kojem si, dok si bio raspet na Svetom križu
zbog našeg otkupljenja, preporučio svoju najsvetiju Majku i Djevicu, i u čiju
čast je naš Red stvoren i utemeljen;
Gospode, Tvojim svetim milosrđem oslobodi nas i očuvaj nas,
jer Ti najbolje znaš da smo nedužni od sviju zločina
za koje nas optužuju, kako bi se mogli posvetiti svojim djelima, koja će nas
dovesti do vječnog raja, po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

[Templarski red]

U pustinji sam proveo mnogo dana. Nekih se i danas rado sjećam. Sva jednostavnost života, svedena na zemlju, vodu, vatru i zrak... jednostavan izbor, no čovjeka je najteže natjerati da izabere. Ove jednostavnosti bile su tek početak, bile su osnova za ono što je usljedilo.

Tek kad život dođe do kosti, do one točke razlučivosti kada gutljaj vode znači život, a još jedan suhi udah... smrt. Tek kad uvidiš iz ove dubine, kako je površina iznad tebe uzmreškana nebitnim, kako neke snažne poruke, tone, padajući još dublje od mjesta gdje si sada. Tek tada sam bio spreman ponovo, prihvatiti onu odloženu vjeru u Njega. Ali ne na način da samo obučem dragu mi košulju, već da omirišem te mirise tkanine, načine isprepletanja najsitnijih niti, sve ukrase na kopčama...



Mak mi je spasio život. Pronašao me u pustinji kako ležim na samrti, kako kakav Kameni spavač. Mjesecima smo pričali uz logorske vatre što su osvjetljavale naše gladne noći. Danju smu nastavljali prema istoku, svaki u svoje misli zašiven. I na tom putu...


"(Na putu zadanom između zraka i mraka
Na putu tvoga znaka
Sumnjen i
Smušen

Ponovo se vraćam
Duboko
U sebe
Srušen)"

Istok je i dalje bio jednako dalek bez obzira koliko sam već vremena išao prema njemu. Sunce se jednako daleko rađalo, jednako prelazilo preko neba, gasivši se na zapadu. Na zapadu gdje sam ostavio svoju braću po križu, tražeći svog Oca. I nekakva sumnja uzaludnosti uznemiri mi srce, dok sam se rastajao sa Makom na rubu pustinje. Možda je sve to ipak zbog rastanka. Rastanci kidaju one fino napete strune među ljudima, one preko kojih dolaze fine nijanse, boje koje ne poznaje slikarska paleta, same kapi sa izvora. One se kidaju, ali zato cijede svoj sok još danima u naše zdjele života puneći ga željom za ponovnim susretom, za ponovnim spajanjem.

(Bože
Oprosti mi
Što sam tek došao
Tamo odakle sam pun nade i pošao)

Nastavlja se...

[ianusc]

Jako dobar i zanimljiv post.

[Bluzara stari]

Većina forumaša zna za Templarski red iz filmova ili možda pročitane knjige.
Stvarnost njihovog djelovanja i stanovita karizma ima svoj temelj.

A ta tajnovitost i kredibilitet vitezova Templara je nastala iz Pravilnika.

Pravilnik Siromašnih Vitezova Kristovih i Hrama Salomonovog
(Regula pauperum Commolitonum Christi et Templi Salomonis)

1128.godine je održan crkveni Koncil u Troyes-u gdje su Templari službeno priznati i ustanovljeni kao vjersko-vojni red,te prihvaćena redovnička pravila te zajednice koje je redigirao Bernard od Clairvauxa.
Hugues de Payens,plemić iz Champagne,osnivač ovog reda proglašen je Velikim Meštrom.

Uvod Pravilnika Hrama

1.Govoriti ćemo ponajprije za sve one koji kradomice i u potaji preziru svoju osobnu volju žudeći čista srca za službom Suverenom Kralju kao Vitezovi koji sa promišljenom mudrošću žele biti rasterećeni brige za odjećom i opremom i sa istom podmireni ljubaznošću i darežljivošću koja će biti štit njihove poslušnosti. I stoga je na nama opomenuti te, tebe koji sada napuštaš prizemnost života svjetovnog viteštva kome Isus Krist nije uzor i cilj, već je briga za ljudske potrebe i užitke sama sebi svrha, da si zahvaljujući Njegovoj blagoslovljenoj milosti izdvojen i izabran od strane Gospodina iz obične gomile, sa zadatkom, po kojem je muškarac dužan braniti pripadnike Svete Crkve i na toj dužnosti ćeš zauvijek ostati.

Obratite pozornost na konstrukciju riječi.Čast i ponos.

[Templarski red]

Evo, pošto vidim da ima interesa, ostavit ću link. Tema je također sa ovog foruma. Autor se zbilja potrudio, a ja ću je još malo nadopunit i osvježit kad nađem vremena.

Templari

[Bluzara stari]

Uvod pravilnika Hrama

2.Najvažnije od svega, tko god izabere biti Vitez Gospodnji, birajući svetu dužnost kao svoju stalnu obvezu odabrane vjere, mora u sebi ujediniti čistu riješenost i čvrstu istrajnost, biti dostojan i svet, mora spoznati plemenitost i zauvijek ostati neukaljan, čvrsto riješen i priležan da služi i uvijek bude spreman pridružiti se mučenicima koji su svoje duše dali za Isusa Krista. U ovom svećeničkom Redu viteštvo će procvjetati i biti oživljeno. Današnji viteški stalež prezire ljubav i potrebu za pravdom i odbija da izvršava svoje obveze zaboravljajući što su njegove dužnosti; da brani i štiti siromašne, udovice, siročad i Crkvu; već vrši nasilje, pljačka i ubija. No Gospodin Bog i Spasitelj naš Isus Krist koji je uvijek s nama, posla svoje prijatelje iz Svetog Grada Jeruzalema na dug put do Francuske i Burgundije koji su spremni radi našeg spasa i učešća u istinskoj borbi primiti pomaz prave vjere i bez zazora ponuditi svoje duše u dobrovoljnom žrtvovanju.

Mora spoznati plemenitost i oststi neukaljan...fantastično riješena motivacija i moral.
Svaka rečenica je spoj svećenika,vjernika i vojnog pohoda,tražeći uspješnu kombinaciju poniznosti i vojne agresivnosti,ne bacajte uludo snagu ,čuvajte je za neprijtelje Krista.

[Bluzara stari]

Uvod pravilnika Hrama

3.Stoga mi, sva bratstva sa podjednakom radošću, na zahtjev Gospodara Hugues de Payens, koji je osnovao Red inspiriran Milošću Svetoga Duha i na koga Sveta Stolica gleda s blagonaklonošću, sakupljeni u Troyesu i pristigli iz različitih provincija koje se nalaze iza mnogih gorja, pod zaštitom Sv.Hilarija čiji se dan slavi danas, 1128 god. od rođenja Kristovog, devet godina poslije osnivanja spomenutog Viteškog Reda, nakon što smo pažljivo saslušali usmeno izlaganje gore spomenutog Gospodara, Brata Huguesa de Payens-a, uz sve ograničenje našega razumijevanja, načinismo Pravilnik koji se nama čini dobar i dobronamjeran jer željasmo izbjeći činjenje bilo kakve štete i nepravde dušama koje su spremne ponuditi sebe za žrtvu Bogu.

[Prior]

Templarski red kaže:

Evo, pošto vidim da ima interesa, ostavit ću link. Tema je također sa ovog foruma. Autor se zbilja potrudio, a ja ću je još malo nadopunit i osvježit kad nađem vremena.

Templari

moguće je da će te se moći čitati i mimo neta kako te krenulo

[Bluzara stari]

Uvod pravilnika Hrama

4.Pažljivo razmotrivši sve razloge i ništa ne uzevši olako, svjesno izabrasmo mjesto za održavanje koncila gdje diskrecija neće biti narušena, i posavjetovani mudrom razboritošću od strane našeg Časnog Oca Honoriusa i plemenitog i uzvišenog Patrijarha Jeruzalemskog Stefana koji dobro poznaje ne samo gore spomenutog člana Reda već i djela i zasluge koje na Istoku ostvariše Siromašni Kristovi Vitezovi, koncil je po pitanju svakog člana Pravilnika glasao jednoglasno. Iako koncil činiše mnoštvo Otaca, nijedan zaseban autoritet nije uticao u našem rasuđivanju da li je neka pojedinačna odredba ispravna ili ne, niti na način kako je ona izražena i formulirana.

5.Stoga ja, Jean Michel, kome je na povjerenje i čast dana izrada dokumenta Milošću Božjom , skroman svećenik, sačinjavam isti po nalogu i uputstvu člana koncila, poštovanog Oca Bernarda iz Clairvauxa.

Svaki pasus dokazuje osjetljivost organizacije i potvrdu jednoglasja u odlukama.

[Templarski red]

Vjetar je pojačavao, gomilajući tuste oblake na jugozapadu. I dalje sam razmišljao o Maku, a konj je postajao sve nervozniji. Bio sam primoran potražiti zaklon od eventualnog nevremena. One stijene, tamo gore činile su se idealnim zaklonom. Na jednom isturenom platou spazio sam maleni otvor pećine. Idealno, pomislih, iako me je nelagoda prožimala, jer nikakvog oružija nisam imao, osim čvrste volje i stisnute šake. No pećine teško da su ikad prazne, njihove utrobe mame sigurnošću. To su majke ove zemlje. No i poveća grana će poslužiti, pomislih, a u drugoj rucio stisnem kamen velik kao dlan. No u pećini nikakve zvjeri nije bilo. Dopiralo je jedva vidljivo svijetlo luči i mrmnoran zvuk neke drevnosti

"Om Prabhu Deep Niranjan Saba Dukha Bhanjan"




Zaobišao sam monaha na ulazu ušavši dublje u pećinu. Konja sam pustio u nadi da ću ga sutra već pronaći. Više ga nikada nisam vidio. Uskoro sam utonuo u trzavi san isprekidan nervoznim buđenjima. Monah je i dalje nepomično sjedio. I tako je to trajalo danima...

U nekoliko navrata pokušavao sam pješice doći nekamo, ali što zbog terena, što zbog nedostatka vode, uvijek sam se vraćao. Monah je nepomično sjedio na istom mjestu i po nekoliko dana. Ostao sam tu mnogo vremena, mislim da su sigurno prošle godine, nekoliko njih. Maleni izvor vode u dnu pećine, ma vraga izvor, udubina u kamenu u kojoj bi se skupilo nekoliko dlanova vode sa zida. Hranio sam se kukcima, gmazovima, ako je bilo sreće i malim glodavcima. Dani su bili neopisivo dugi. Ponekad mi je došlo da starca pomaknem s mjesta. Iritirala me ta kamena mirnoća. Jednom prilikom sam mu pod nos stavio vrh kažiprsta sa malom hrpicom pjeska. Tek kad je tu hrpicu raspršio dubokim izdahom probudio je u meni zanimanje. Naime prst sam mu pod nosem držao dobrih sat vremena. Oči je prvi put otvorio nakon mjesec dana. Ustavši napio se iz dlana sa malog izvora, te je izašavši vani stao u nekakvom čudnom raskoraku sa ispruženim rukama. Ništa nije govorio. Stao sam pored njega imitirakjući pokrete i položaje. U nekim položajima znao je stajati satima. Pratio sam ga koliko sam mogao, ionako nisam imao što pametnije za raditi...
Nisam pojma imao na koji će način moje strpljenje biti nagrađeno.

"Zora je naše rane
čvrstom rukom stisla;
krune
boga toga
grane
pune
bogatoga
smisla."

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

@Templarski red-odličan si.kapa dole.

Jedan dio teksta koji govori zašto i kako je Templarima dodijeljen dio Hrama u Jeruzalemu.

S radošću objavljujemo da je ovaj koncil sačinio Pravilnik koji je u potpunoj suglasnosti i ničim protivan Svetim Spisima koje vrijedno iščitavasmo kao što nam velika mudrost Svetog Oca Rimske Crkve Honorijusa i patrijarha Jeruzalemskog Stefana i nagovijestiše, te potpuno uvjereni u valjanosti odredbi i poglavlja Pravilnika, isti smatramo obvezujućim dogovorom po svim njegovim članovima sa Siromašnim Vitezovima Kristovim kojima na upravu dajemo Hram smješten unutar Jeruzalema i sačinjavamo zapis koji smatramo da treba postojati i koji nikada ne smije biti zaboravljen, već ustrajno održavan tako da Vitez može stati pred svoga Gospodina Stvoritelja siguran u predivnu Milost Njegovu podstaknut i okrjepljen ispunjenom službom Gospodnjom koja je nešto najizvrsnije i slađe od meda pa stoga dozvoljavamo i odobravamo službu onih koji tako žudno žele posvetiti se istoj.
Per infinita seculorum secula. Amen [Za vjeke vjekova. Amen]

[Templarski red]

Za ovo Vas ponizno molim, molim za četri minute Vašeg života. Koliko traje da pročitate ove riječi ispod, pogledate oko sebe i u sebe i napokon da poslušate... sebe...

"Slight of hand
Jump off the end
Into a clear lake
No one around
Just dragonflies
Flying to the side
No one gets hurt

You've done nothing wrong
Slide your hand
Jump off the end
The water's clear
And innocent
The water's clear
And innocent"

... a da skočite... za to imate ostatak života!

Tako sam i sam mjesecima ponirao dublje i dublje kroz meditaciju i mantru. Moj učitelj bio je uvijek korak ispred, pazeći da ga ne sustignem, a opet ne odlazeći daleko. Ponavljanjem... stvari su bivale lišene suvišnosti. Sloj po sloj bit mi je bila sve bliža, a svakim ponavljanjem, moje asane su bile čvršće i skladnije. Smisao naleta vjetra koji razbacuje pijesak, povijanje tankih vlati trave, titranje suhog grma i prašina koju za sobom ostavlja taj nalet... sve je poprimalo jedan drugačiji smisao. Smisao kako je sve ono u nama dio jednog većeg reda, odnosno sve ovo nepojmljivo i nepovezano oko nas, samo je nekoliko nota jedne skladne melodije. Odjek jednog oma koji titra još s početka vremena.

"Koliko si mi samo, Isukrste, dao mogućnosti.
Zašto nisi ograničio moju ruku,
ili moje srce, ili radoznalu glavu,
jer sad ovo što mislim
mogu reći jednom riječju,
ili prešutjeti knjigom.

...

Ovako živim od toga
što se umijem pomalo oslobađati,
a ne mogu odjednom."

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Ratnici, vojnici, pustolovi ali ni u jednom trenutku ne smiju zaboraviti zašto su Vitezovi.

Ti koji ćeš se odreći svoje vlastite volje i koji ćeš služiti Suverenog Kralja na konju i sa oružjem u rukama, za spasenje svoje duše umjesto strogo određenog vremena i mjesta, moraš ma gdje bio i u kakvim uvjetima, iskazati želju i namjeru da čuješ Jutrenje i cijelu Službu obavljenu po kanonu Crkve Kristove i da istim prisustvuješ bilo sam ili u prisustvu Gospodara ili starije Braće, u Gradu Jeruzalemu ili drugdje.
Svoje obećanje i danu Zakletvu da te varljivi svijet neće odvući od dužnosti tvojih, moraš ispoštovati i u ime Ljubavi Božje iskazati svoj prezir prema svim iskušenjima tjelesnim i duhovnim, ne obazirući se na glad ili žeđ koji more tijelo tvoje, već poštujući Volju Gospodina našeg i onih koji ga predstavljaju, savladati strah i slabosti svoje i spremno ući u bitku časno noseći odoru i obilježja koja te čine tim što jesi.

Ipak, ukoliko se desi da nisi u mogućnosti prisustvovati Jutrenju ili se pak nađeš među onima koji Istočnom Kršćanstvu pripadaju – što ,vjerujemo, da će se dešavati često – pa ne možeš učestvovati u kanonski određenoj Službi, umjesto Jutrenja, izreci 13 ''Oče naš'' zatim još po 7 istih na svaki sat i 9 umjesto Večernjeg. Svi koji su s tobom neka isto učine .
Ukoliko se ipak desi da neko iz nekog razloga ne učini ovako, bilo da se radi o Jutrenju ili satovnoj molitvi, dužan je slijedećom prilikom udvostručiti broj molitvi da ne bi ostao dužan Gospodinu u iskazivanju zahvalnosti.

[Bluzara stari]

Način na koji se Braća primaju u Red

Ako ste mislili da svatko može u Red kako se kome sprdne e pa ne može.

Ako postoji neki vitez svjetovni, ili neki običan čovjek, koji želi napustiti svoj dosadašnji grješni način života i odreći se svijeta ovoga i prihvatiti se obaveza opstezica tvojega i Bratstva tvoga, ne primajte ga odmah čak ni na probu jer kao što reče Sv. Pavao '' Probate spiritus si ex Deo sunt'' [Isprobajte duhove da li od Boga dolaze]. Najbolje je prvo upoznati i procijeniti čovjeka pa ga tek onda na probe staviti jer se mora vidjeti koliko je čvrsta njegova namjera da ispoštuje ono što se kao zahtjev bezuvjetni stavlja ispred njega pa ukoliko Gospodar smatra da je isti vrijedan a Braći njegovo društvo godi i sigurni su da u njemu iskrene pobude i vrline ima, može mu se dozvoliti da izreče molbu proisteklu iz čista srca njegovoga.

Ima toga koliko želite...

[Templarski red]

Polako prihvaćajući činjenicu kako je svemir jednako beskrajan van nas, kao što beskrajan je i unutar nas, počeo sam gledati svijet drugim očima. Možda će jednom netko shvatiti kako se atomi i molekule u našem tijelu ponašaju i gibaju poput nekih udaljenih galaksija. Možda ćemo napokon prihvatiti činjenicu da zlo postoji samo u čovjeku. Da isti taj čovjek čini razliku, u svemu...

Da li smo zbilja taj jezičak na vagi svemira ili tek puka slučajnost na modro-zelenom kamenu. Ne, ne umom... misli trebam obuzdati... prisjećao sam se riječi svog učitelja. Umom ne mogu zapasati koliko bih htio. Tehnikama pranayame čistio sam svoje kanale, pripremajući tijelo i um za ono veliko stapanje o kojem je govorio moj učitelj. Sati meditacije u nepomičnom skladu misli i tijela, rijetko kad dotaknut mir, kao nikad ugažen snijeg ili u sjeni skrivena rosa.

Munja se razlomila nebom. Uskoro su počele i prve kapi kiše. Nikad nisam vidio toliko krupne kapi, tek njih nekoliko, napunilo bi dlan. I to bijaše prva kiša otkako sam tu. Smijao sam se. Smijao sam se kiši i kapima. Radost slobode pada jedne kapi. Njen kraj u raspršujućem udarcu o tlo. Rađanje tisuća malih kapljica trenutka. Zemlja je gutala snagu, bubreći željom.

Stopljen u toj veličanstvenoj snazi prirode nisam ni primjetio kako mog učitelja nema.

"Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u dušu čovjeka kad shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas."


Nastavlja se...