Psihoterapija - opća tema

[Leteća]

Marichu kaže:

Poremecaj ličnosti,dali se liječi samo psihoterapijom (grupnom) iz pomoć lijekova ili?
Molim vas dali netko zna nešto vise o tome.

Koji konkretno? Ima ih više - neki imaju i zasebne teme ovdje. Ovisi od slučaja do slučaja, kao i o pristupu pojedinog liječnika. Kakvi su simptomi uopće u pitanju?

[Splićankaa]

Evo ja nakon sta san rekla da se osjecan ka da opterecivam na pt, nakon toga san osjetila se puno bolje, opustenije (sama sa sobom) ...
ucinila sam dosta promjena u real life, doslovno se ponasam ko streber hahah kad se sprema za ispit, ne dozivljavam pt ko kuknjavu, nego kao bas terapijski proces i da i ja sama moram minjat sebe, skuzila sam to, cak sam u par situacija odjebala ljude u real life ili im se usprotivila, uglavnom promjene radim, a ne desavaju se same od sebe, nego ja radim mini izazove....

Ugl, neke sam stvari razjasnila sama sa sobom u glavi, shvatila....

ALI, otkako san krenila na PT, ne mogu kontrolirati prehranu, rokam se slatkisima, tone secera, nevjerovatno, doslovno se fiksam secerom
Imala sam i ispad samoozljedivanja sama sa sobom, pa sam se smirila i nakon toga dosla na pt skroz sjebana, pa nakon toga san dosla opet do nekih zakljucaka pa sam sada bez potrebe za samoozljedivanjem, ali rokanje secerom ne prestaje, doslovno ubacivam slatko u sebe ko da sam rupa bez dna, ni ne osjecam okus

nije stvar u ne znanju, ooo itekako znam sve o prehrani, nego bas ko ovisnik o seceru i to sam skroz kompas izgubila otkako sam na pt krenula, prije sam cak imala periode zdrave prehrane, sad samo po seceru i ugljikohidratima rokam
.
pocela sam cak pit gazirane i vocne sokove, a uvijek sam prije to izbjegavala i pila vodu, pa takoder namjerno sebe dehidriram, ne pijem opce tekucinu, pa onda nakon toga popijem gazirano, ajme stvarno san izgubila kompassssssss.....

Takoder oslobodila sam se vise manje bjesa i negative,
ali zato mi svakakve bolesne ideje padaju napamet. osjecan se da san s ovom pt. iskopala neistrazeeni dio sebe...

ali osjecam ka da mi ponestaje toga za pricati, zapravo ima nesto sto je osjetljiva tema za pt, al ja nisam spremna, imam filing ko da sam se isforsirala da sve u sto kracem roku rijesim, ali na vrh jezika mi pricat o tome, ali mislim da nisam spremna, onda sebe pitam: a kad ces bit spremna, ajde rijesi to, pricaj o tome..
Ne znam vise, izgorila sam od ovog svega..

[Marichu]

Splićankaa kaže:

Evo ja nakon sta san rekla da se osjecan ka da opterecivam na pt, nakon toga san osjetila se puno bolje, opustenije (sama sa sobom) ...
ucinila sam dosta promjena u real life, doslovno se ponasam ko streber hahah kad se sprema za ispit, ne dozivljavam pt ko kuknjavu, nego kao bas terapijski proces i da i ja sama moram minjat sebe, skuzila sam to, cak sam u par situacija odjebala ljude u real life ili im se usprotivila, uglavnom promjene radim, a ne desavaju se same od sebe, nego ja radim mini izazove....

Ugl, neke sam stvari razjasnila sama sa sobom u glavi, shvatila....

ALI, otkako san krenila na PT, ne mogu kontrolirati prehranu, rokam se slatkisima, tone secera, nevjerovatno, doslovno se fiksam secerom
Imala sam i ispad samoozljedivanja sama sa sobom, pa sam se smirila i nakon toga dosla na pt skroz sjebana, pa nakon toga san dosla opet do nekih zakljucaka pa sam sada bez potrebe za samoozljedivanjem, ali rokanje secerom ne prestaje, doslovno ubacivam slatko u sebe ko da sam rupa bez dna, ni ne osjecam okus

nije stvar u ne znanju, ooo itekako znam sve o prehrani, nego bas ko ovisnik o seceru i to sam skroz kompas izgubila otkako sam na pt krenula, prije sam cak imala periode zdrave prehrane, sad samo po seceru i ugljikohidratima rokam
.
pocela sam cak pit gazirane i vocne sokove, a uvijek sam prije to izbjegavala i pila vodu, pa takoder namjerno sebe dehidriram, ne pijem opce tekucinu, pa onda nakon toga popijem gazirano, ajme stvarno san izgubila kompassssssss.....

Takoder oslobodila sam se vise manje bjesa i negative,
ali zato mi svakakve bolesne ideje padaju napamet. osjecan se da san s ovom pt. iskopala neistrazeeni dio sebe...

ali osjecam ka da mi ponestaje toga za pricati, zapravo ima nesto sto je osjetljiva tema za pt, al ja nisam spremna, imam filing ko da sam se isforsirala da sve u sto kracem roku rijesim, ali na vrh jezika mi pricat o tome, ali mislim da nisam spremna, onda sebe pitam: a kad ces bit spremna, ajde rijesi to, pricaj o tome..
Ne znam vise, izgorila sam od ovog svega..

Zapravo meni nitko nije rekao točno koji,ali također je prisutno samoozljedivanje

[zgbruno]

Pozdrav svima,

Zanima me dvije stvari,


1.Možete mi opisati kako su izgledali vaši prvi susreti sa psihoterapeutom? Konkretno zanimaju me što se događalo na prvoj, npr 10toj, i 20toj terapiji?

2.Osim sto vas terapeut bolje upozna kroz vrijeme, u kojem trenu ste osjetili da je terapija krenula? Odmah cim ste prvi puta ispricali terapeutu vase stanje i probleme kojima se nosite ili je terapeut poceo nakon nekog vremena(upoznavanja) poceo davati nekakve "smjernice"?

Hvala

[Diego Rivera]

zgbruno kaže:

Pozdrav svima,

Zanima me dvije stvari,


1.Možete mi opisati kako su izgledali vaši prvi susreti sa psihoterapeutom? Konkretno zanimaju me što se događalo na prvoj, npr 10toj, i 20toj terapiji?

2.Osim sto vas terapeut bolje upozna kroz vrijeme, u kojem trenu ste osjetili da je terapija krenula? Odmah cim ste prvi puta ispricali terapeutu vase stanje i probleme kojima se nosite ili je terapeut poceo nakon nekog vremena(upoznavanja) poceo davati nekakve "smjernice"?

Hvala

To ti sve zavisi o vrsti psihoterapije najviše,a i o dijagnozi također. Također, kod nekih bolesti je potrebno uvesti i lijekove, pa ako je riječ o depresiji npr. osjetiš da je terapija 'krenula' tek kad prodjeluju lijekovi.

[zgbruno]

Diego Rivera kaže:

To ti sve zavisi o vrsti psihoterapije najviše,a i o dijagnozi također. Također, kod nekih bolesti je potrebno uvesti i lijekove, pa ako je riječ o depresiji npr. osjetiš da je terapija 'krenula' tek kad prodjeluju lijekovi.

Ok, recimo da je vrsta psihoterapije psihoanalitičko-psihodinamska!

Već se par puta vraćam na prvi post u ovoj temi koji donekle govori o mom pitanju:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=2734777&postcount=1

I kao da me zanima sta konkretno raditi sa sobom nakon seanse terapije.
Dodjes kod terapeuta, pricas s njim o svojim trenutnim mislima, problemima, svojoj proslosti, djetnjstvu, eventualnim traumama....bude ti lakse jer nekome si rekao neke stvari koje inace ne dijelis ni sa kim...ali sto nakon toga? Kada na tom stolcu otkrijes neke svoje probleme i stvari koje o sebi mozda nisi znao do sada., ali sto onda? Kako dalje?

100 puta sam procitao nesto kao "nema carobnog stapica, moras to sam" ali ok....recimo da znam sto mi stvara problem-zar ne bi tu trebao biti netko ko bi ti govorio..".probaj na ovaj nacin, probaj na onaj nacin pa se vidimo za tjedan dana pa mi kazes kako to funkcionira." Evo da skroz odem u krajnost kao recimo u teretani: radi to i to i trebao bi imati vecu snagu u npr. nogama. Znam da teretana i psihoterapija nemaju veze niti je to isti sistem funkcioniranja ali zelim reci da mi nekako fali konkretnosti u cijeloj prici. Teretanu sam naveo da "nacrtam" svima pitanje!
Ne bih zelio da sve ostane na spoznavanju sebe...zelio bih savjete sto mi je najbolje ciniti da sebe izvucem iz tih problema koje imam!

Zato me zanimaju "vremenski stadiji" u psihoterapiji i vasa iskustva...da li se kroz neko vrijeme (koje i koliko?) Pocnu desavati stvari o kojima pricam?

Nadam se da me netko kuzi

[Diego Rivera]

zgbruno kaže:

Ok, recimo da je vrsta psihoterapije psihoanalitičko-psihodinamska!

Već se par puta vraćam na prvi post u ovoj temi koji donekle govori o mom pitanju:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=2734777&postcount=1

I kao da me zanima sta konkretno raditi sa sobom nakon seanse terapije.
Dodjes kod terapeuta, pricas s njim o svojim trenutnim mislima, problemima, svojoj proslosti, djetnjstvu, eventualnim traumama....bude ti lakse jer nekome si rekao neke stvari koje inace ne dijelis ni sa kim...ali sto nakon toga? Kada na tom stolcu otkrijes neke svoje probleme i stvari koje o sebi mozda nisi znao do sada., ali sto onda? Kako dalje?

100 puta sam procitao nesto kao "nema carobnog stapica, moras to sam" ali ok....recimo da znam sto mi stvara problem-zar ne bi tu trebao biti netko ko bi ti govorio..".probaj na ovaj nacin, probaj na onaj nacin pa se vidimo za tjedan dana pa mi kazes kako to funkcionira." Evo da skroz odem u krajnost kao recimo u teretani: radi to i to i trebao bi imati vecu snagu u npr. nogama. Znam da teretana i psihoterapija nemaju veze niti je to isti sistem funkcioniranja ali zelim reci da mi nekako fali konkretnosti u cijeloj prici. Teretanu sam naveo da "nacrtam" svima pitanje!
Ne bih zelio da sve ostane na spoznavanju sebe...zelio bih savjete sto mi je najbolje ciniti da sebe izvucem iz tih problema koje imam!

Zato me zanimaju "vremenski stadiji" u psihoterapiji i vasa iskustva...da li se kroz neko vrijeme (koje i koliko?) Pocnu desavati stvari o kojima pricam?

Nadam se da me netko kuzi

Ja nisam psihoterapeut, već sve što ti pričam govorim iz vlastitog iskustva klijenta, pa to uzmi u obzir.
Psihoterapija je općenito spora, a pogotovo psihoanaliza. Ali ako hoćeš već neko vremesnko ograničenje, radi se o minimalno godinu do 2, a možda i 3.
Postoje različiti pristup i načini na koji terapeut pristupa klijentu.
Ima jedan pristup, gdje terapeut pušta klijenta da priča i priča i sluša ga, ali bez ikakvih smjernica, i poslije dobiješ na papiru nalaz gdje ti sve piše. Meni je osobno takva vrsta terapije bila vrlo mučna.
Više volim pristup dvosmjerne komunikacije, koja više sliči običnom razgovoru. I tu pričaš o problemima, svom djetinjstvu, traumama, ali fokus je ipak na sadašnjem vremenu i konkretnim savjetima.
U biti meni baš i ne paše psihoanaliza, iako sam oko 2 godine išao baš na taj smjer. Sad kad se sjetim (to je bilo prije 8 godina!) nije mi žao što sam to prošao, vjerujem da mi je čak i pomoglo da upoznam sebe, ali nije riješilo moj problem. No, to sad nije bitno...
Dakle, meni više odgovara pristup gdje je atmosfera u komunikaciji opuštenija i gdje razgovaram sa terapeutom o čemu god, ne mora biti o djetinjstvu, i gdje dobivam savjete ali na neki opušteniji način.
Mislim da ne očekuješ da ćeš od terapeuta dobiti neki program za vježbanje kao u teretani ili recepte kao za kuhanje jer to nije točno niti psihoterapija tome služi...
Mislim da je glavna svrha psihoterapije na neki način preodgajanje. Dakle, psihoterapija ne treba onima koji su imali život i prošli odgoj kako treba, već onima kojima je baš to falilo. Dakle, topli, ali stabilni roditelji koji su sposobni odgojiti djecu u zdrave i samostalne ljude. Ako toga nije bilo, psihoterapeut je tu da popravi ono što su roditelji za*ebali.

[zgbruno]

Odlicno Diego! Hvala na odgovoru...

Naravno da ne ocekujem "recept za kuhanje" sa kojim cu otici doma i sve ce biti super! To je sluzilo vise kao totalni ekstrem da ilustriram pitanje!

Tnx,

Netko drugi!?Iskustva?

[ray of light]

zgbruno kaže:

Odlicno Diego! Hvala na odgovoru...

Naravno da ne ocekujem "recept za kuhanje" sa kojim cu otici doma i sve ce biti super! To je sluzilo vise kao totalni ekstrem da ilustriram pitanje!

Tnx,

Netko drugi!?Iskustva?

http://www.hpsg.hr/psihoanaliticari/

imaš tu o psihoanalitičkoj psihoterapiji


http://psihonet.net/vrste-psihoterapije/

a ovdje imaš i ostale vrste pt

[floweret]

@zg bruno
I ja ću ti pričati iz iskustva klijenta/pacijenta.
Moj je staž u psihoterapiji slabašan, početnik sam, idem tek nekoliko mjeseci.
Kada mi je moja dr predložila psihoterapiju, očekivala sam da ću biti super nakon tih sati i da ću ne znam ići za svaki problem 10sati i biti ću kao nova.

Kod mene to nije išlo tako, ja sam nakon svakog sata psihoterapije bila sve gore i gore, ali vjerujem da je tu meni dosta "pomogla" moja percepcija života i ljudi oko mene koje sam idealizirala.
Imala sam očito dosta krivu sliku svega.
Da te ne uplašim i ne obeshrabrim..
Ukoliko pronađeš dobrog dr, osobu koja je na svom području stručnjak i koja će ti znati "dozirati" što ti treba, kad te treba malo pritisnuti, a kad stati nema razloga da ne kreneš u taj proces i ne izguraš to do kraja.
Ne znam što te muči da pomišljaš na psihoterapiju, ali idi.
I budi spreman na štošta, na reakcije kojima ćeš iznenaditi sebe i otkrit ćeš najvjerovatnije i dio sebe kojega se i ti bojiš.
Ako te je frka kako ćeš ti pričati o nekim teškim stvarima sa psihologom/psihijatrom, ne moraš se bojati, neće te on na ništa tjerati niti će te forsirati.
Ne moraš doći na prvi sat i odmah sve istresti, ako ti je teško..
Ja sam od svoje dr nakon par sati dobila jedan upitnik za koji mi je trebalo dugo vremena i morala sam napisati neke bitne događaje koji su me uznemirili, a naizgled su se činili da možda nisu toliko ozbiljni.
A sad mi se čini da je sve važno, sve utječe na nas, htjeli mi u to vjerovati ili ne. Naše tijelo doista sve pamti.
O onome što ćeš mu reći na prvom satu i kako će kasnije taj cijeli proces ići, o tome će ovisiti i tvoja terapija i sve ostalo.
Samo hrabro, mene kad je bilo strah pt i sata sa dr, ja sam samo razmišljala o tome da ću jednog dana zbog svega ovoga biti bolje i imati kvalitetniji život i da su se oni toliko toga naslušali da sam ja piece of cake.

[zgbruno]

floweret kaže:

@zg bruno
I ja ću ti pričati iz iskustva klijenta/pacijenta.
Moj je staž u psihoterapiji slabašan, početnik sam, idem tek nekoliko mjeseci.
Kada mi je moja dr predložila psihoterapiju, očekivala sam da ću biti super nakon tih sati i da ću ne znam ići za svaki problem 10sati i biti ću kao nova.

Kod mene to nije išlo tako, ja sam nakon svakog sata psihoterapije bila sve gore i gore, ali vjerujem da je tu meni dosta "pomogla" moja percepcija života i ljudi oko mene koje sam idealizirala.
Imala sam očito dosta krivu sliku svega.
Da te ne uplašim i ne obeshrabrim..
Ukoliko pronađeš dobrog dr, osobu koja je na svom području stručnjak i koja će ti znati "dozirati" što ti treba, kad te treba malo pritisnuti, a kad stati nema razloga da ne kreneš u taj proces i ne izguraš to do kraja.
Ne znam što te muči da pomišljaš na psihoterapiju, ali idi.
I budi spreman na štošta, na reakcije kojima ćeš iznenaditi sebe i otkrit ćeš najvjerovatnije i dio sebe kojega se i ti bojiš.
Ako te je frka kako ćeš ti pričati o nekim teškim stvarima sa psihologom/psihijatrom, ne moraš se bojati, neće te on na ništa tjerati niti će te forsirati.
Ne moraš doći na prvi sat i odmah sve istresti, ako ti je teško..
Ja sam od svoje dr nakon par sati dobila jedan upitnik za koji mi je trebalo dugo vremena i morala sam napisati neke bitne događaje koji su me uznemirili, a naizgled su se činili da možda nisu toliko ozbiljni.
A sad mi se čini da je sve važno, sve utječe na nas, htjeli mi u to vjerovati ili ne. Naše tijelo doista sve pamti.
O onome što ćeš mu reći na prvom satu i kako će kasnije taj cijeli proces ići, o tome će ovisiti i tvoja terapija i sve ostalo.
Samo hrabro, mene kad je bilo strah pt i sata sa dr, ja sam samo razmišljala o tome da ću jednog dana zbog svega ovoga biti bolje i imati kvalitetniji život i da su se oni toliko toga naslušali da sam ja piece of cake.

Hvala na iskustvu. Volim citati ovakve duze odgovore koji imaju prakticnih stvari u sebi pa da ih usporedim sa sobom i kako ja reagiram.

Meni nije problem pricati o sebi, o stvarima koje znam o sebi. Ima puno toga sto ne znam...nisam nikada niti pomisljao na takva pitanja o sebi, a kamoli dao odgovor na njih.

Ono sto se pitam...da li izmedju terapije i terapije ja trebam raditi nesto...promisljati o sebi....donositi zakljucke i sprovoditi ih u djelo? Ako da onda ja to ne radim....barem ne sada u pocetku....zivim od termina do termina i jos ne shvacam u potpunosti sto se dogadja!Valjda ce me nesto prosvijetliti:/

[Flying Circus]

zgbruno, meni je jasno što te muči jer su ta pitanja prilično česta kod svakog tko prolazi psihoterapiju takvog tipa. Prošla sam čitav proces, ali moram ti odmah reći da nema konkretnih odgovora na većinu tvojih pitanja. Pokušat ću odgovoriti, možda bude od pomoći.

zgbruno kaže:

1.Možete mi opisati kako su izgledali vaši prvi susreti sa psihoterapeutom? Konkretno zanimaju me što se događalo na prvoj, npr 10toj, i 20toj terapiji?

Baš prva seansa je bila opisivanje trenutne životne situacije. I to je manje-više slično kod svakoga. Prve seanse, recimo prvih 3-4, općenito su neko upoznavanje. Ne nužno kod svakoga, ali uglavnom. Jako mi je teško reći kako je izgledala deseta, a kako dvadeseta jer sam ih imala stotine. Ali i da se mogu sjetiti, moja deseta i dvadeseta gotovo sasvim sigurno nisu izgledale kao tvoja deseta ili dvadeseta, ili kao što će one to izgledati, ako još do njih nisi došao. Zbog toga što je to previše individualni proces.

Osim sto vas terapeut bolje upozna kroz vrijeme, u kojem trenu ste osjetili da je terapija krenula? Odmah cim ste prvi puta ispricali terapeutu vase stanje i probleme kojima se nosite ili je terapeut poceo nakon nekog vremena(upoznavanja) poceo davati nekakve "smjernice"

Dok sam još prolazila kroz taj proces, mislila sam da je terapija krenula onda kada sam osjetila prvo lagano rasterećenje. Nakon otprilike pola godine. No to je tek bio uvod. Imala sam određene specifične probleme u samom psihoterapijskom procesu koji su se pojavili nakon toga i dosta dugo bili prisutni. Radilo se o vrsti otpora. Specifičan je pa ga neću definirati. Svatko ima neki. Svatko zapravo ima više njih. A mogu se i izmjenjivati. Kašnjenje, nedolasci, pričanje o potpuno nebitnim stvarima, inzistiranje na glupostima, skretanje s teme, itd. U četvrtoj godini terapije smo ga nekako uspjeli riješiti i tada je ona zaista krenula. Prilično brzo nakon toga se nekako i približila kraju. Nemoj se uplašiti ovim brojkama. To je dosta uobičajeno za takav tip terapije. Ne znači da je postalo lakše tek tada - naglašavam da sam neko prvo emocionalno rasterećenje osjetila nakon pola godine. I stalno je postajalo sve lakše i lakše, uz uspone i padove. Proces često nije linearan.

Nema smjernica. Nema takvih smjernica koje očekuješ.

zgbruno kaže:

I kao da me zanima sta konkretno raditi sa sobom nakon seanse terapije....ali sto nakon toga? Kada na tom stolcu otkrijes neke svoje probleme i stvari koje o sebi mozda nisi znao do sada., ali sto onda? Kako dalje?

Apsolutno ništa. U tome je draž.
Odradit će ti mozak sam sve što treba.

recimo da znam sto mi stvara problem-zar ne bi tu trebao biti netko ko bi ti govorio..".probaj na ovaj nacin, probaj na onaj nacin pa se vidimo za tjedan dana pa mi kazes kako to funkcionira."

Ne. Krivi tip terapije za tako nešto.
Bez namjere da zvučim bahato, ali skoro sam posve sigurna da ne znaš što ti stvara problem. Prije bih rekla da najvjerojatnije znaš i uočavaš posljedicu svog problema. Ljudi dođu s jednim problemom, za mjesec ili dva ili tri otkriju da je problem nešto sasvim drugo. To je gotovo pravilo. Vjerojatno postoje izuzeci.

Teretanu sam naveo da "nacrtam" svima pitanje!
Ne bih zelio da sve ostane na spoznavanju sebe...zelio bih savjete sto mi je najbolje ciniti da sebe izvucem iz tih problema koje imam!

Spoznaj sebe. Najozbiljnije. Kada se oljuštiš do same srži poput glavice luka, onda ćeš i bez razmišljanja o tome što ti je činiti da se izvučeš iz problema, izvlačiti sebe iz problema. Tako to ide u takvoj vrsti terapije. Nema druge.
Kasnije ćeš i uočiti da nije sve tako nekonkretno, lelujavo i nedefinirano kao što se sada čini.

[zgbruno]

Flying Circus kaže:

zgbruno, meni je jasno što te muči jer su ta pitanja prilično česta kod svakog tko prolazi psihoterapiju takvog tipa. Prošla sam čitav proces, ali moram ti odmah reći da nema konkretnih odgovora na većinu tvojih pitanja. Pokušat ću odgovoriti, možda bude od pomoći.
Baš prva seansa je bila opisivanje trenutne životne situacije. I to je manje-više slično kod svakoga. Prve seanse, recimo prvih 3-4, općenito su neko upoznavanje. Ne nužno kod svakoga, ali uglavnom. Jako mi je teško reći kako je izgledala deseta, a kako dvadeseta jer sam ih imala stotine. Ali i da se mogu sjetiti, moja deseta i dvadeseta gotovo sasvim sigurno nisu izgledale kao tvoja deseta ili dvadeseta, ili kao što će one to izgledati, ako još do njih nisi došao. Zbog toga što je to previše individualni proces.


Dok sam još prolazila kroz taj proces, mislila sam da je terapija krenula onda kada sam osjetila prvo lagano rasterećenje. Nakon otprilike pola godine. No to je tek bio uvod. Imala sam određene specifične probleme u samom psihoterapijskom procesu koji su se pojavili nakon toga i dosta dugo bili prisutni. Radilo se o vrsti otpora. Specifičan je pa ga neću definirati. Svatko ima neki. Svatko zapravo ima više njih. A mogu se i izmjenjivati. Kašnjenje, nedolasci, pričanje o potpuno nebitnim stvarima, inzistiranje na glupostima, skretanje s teme, itd. U četvrtoj godini terapije smo ga nekako uspjeli riješiti i tada je ona zaista krenula. Prilično brzo nakon toga se nekako i približila kraju. Nemoj se uplašiti ovim brojkama. To je dosta uobičajeno za takav tip terapije. Ne znači da je postalo lakše tek tada - naglašavam da sam neko prvo emocionalno rasterećenje osjetila nakon pola godine. I stalno je postajalo sve lakše i lakše, uz uspone i padove. Proces često nije linearan.

Nema smjernica. Nema takvih smjernica koje očekuješ.

Apsolutno ništa. U tome je draž.
Odradit će ti mozak sam sve što treba.


Ne. Krivi tip terapije za tako nešto.
Bez namjere da zvučim bahato, ali skoro sam posve sigurna da ne znaš što ti stvara problem. Prije bih rekla da najvjerojatnije znaš i uočavaš posljedicu svog problema. Ljudi dođu s jednim problemom, za mjesec ili dva ili tri otkriju da je problem nešto sasvim drugo. To je gotovo pravilo. Vjerojatno postoje izuzeci.

Spoznaj sebe. Najozbiljnije. Kada se oljuštiš do same srži poput glavice luka, onda ćeš i bez razmišljanja o tome što ti je činiti da se izvučeš iz problema, izvlačiti sebe iz problema. Tako to ide u takvoj vrsti terapije. Nema druge.
Kasnije ćeš i uočiti da nije sve tako nekonkretno, lelujavo i nedefinirano kao što se sada čini.

A sto da kazem osim hvala na savjetima i smjernicama!!!

Sent from my SM-G930F using Tapatalk

[Splićankaa]

zgbruno kaže:

A sto da kazem osim hvala na savjetima i smjernicama!!!

Sent from my SM-G930F using Tapatalk

Ja idem na kongitivno- bihevijoralnu.

Razgovori i s tim da imam neke "domace zadace" tj svaki put dobijem materijale i procitam i na neke upitnike odgovorim.

Napredak vidim po tome da iz obicnog "tupila" sam ponovno pocela prozivljavat emocije
1.tuge
2.bijesa
3.agresije
4.srece

znaci vidim da se odrazava na mene.

radim na asertivnoj komunikaciji i postavljanju granica (how to set boundaries)
razbijam neke predrasude o sebi i svijetu u ovom procesu.

moram priznat da su se poboljsanja najvise primjetila u tome da sam skupila hrabrosti u situacijama u kojima bih reagirala podvijene repice, pocela sam drukcije reagirati i dobijat ono sto zelim.
pocela se oslobadjati straha i tako.

i bilo je trenutaka kad bih osjetila "ok sve sam shvatila, prekinut cu terapiju"
al svjesna sam da sam tad prekinila - ostala bih zakinuta za sve ono sto sam nakon skuzila.
ugl precudno je. jer navikli smo uvijek gledat ponasanje drugih ljudi i sve, al ovo je prvi put kad istrazivas sebe, osjecaj je skroz drukciji nego kad s prijateljem pricas, doslovno otkrivas sebe u sigurnom okruzenju i oslobadjas se...
vazno je da si iskren i da pricas onoliko koliko osjecas, ali nemoj nis zatajiti.
oni su se naslusali svega.
e da... ja vodim "biljesku" kako se osjecam nakon, sto sam razmisljala.
znaci pratim sebe i ponasanje.

recimo jedan OCD mi se ssmanjija, a drugi pogorsa--- znaci moze ti se dogodit da ti bude i lose, nece ti sve bit ko lagano... prihvati sve sto budes prolazija sve emocije da su one okej... da je u redu ako se isplaces. i sl.

takodjer pocela sma se mjenjat na bolje i ljudi to primjete.. pocela sam vise brinuti o sebi. zauzimat se za sebe i slicno.

[Ayala]

Splićanka kod koga ti ideš na terapiju?

Želim naći psihologa za brata koji tone u totalnu depresiju, stvarno mi treba neka dobra preporuka, jer želim da on shvati da mu to treba i da vidi neki pomak.

[Splićankaa]

Ayala kaže:

Splićanka kod koga ti ideš na terapiju?
Želim naći psihologa za brata koji tone u totalnu depresiju, stvarno mi treba neka dobra preporuka, jer želim da on shvati da mu to treba i da vidi neki pomak.

Poslala sam ti pp.

[Splićankaa]

Mene zanima kako ste prepoznali da je "kraj" za dolazenje?

[Flying Circus]

Prepoznaš ga bez problema. Jednostavno znaš.
Ne treba ti više. Želiš dalje probati sam. Osjećaš da možeš dalje sam. Svejedno ti je hoćeš li ili nećeš imati terapiju. Osjećaš da si nadrastao taj odnos. Osjećaš da si odrastao.

Ne brkati s potpuno drugačijim stanjem pokušaja bijega jer si naišao na nešto na čemu treba raditi, a taj rad nije ugodan pa si to opravdavaš time da ti terapija više baš ne treba. Valjda svatko prođe i tu fazu, zato ju spominjem. Ako si ju ikada prošla, onda ćeš skužiti razliku između nje i one kada dođe vrijeme za završetak rada s terapeutom.

[Splićankaa]

Flying Circus kaže:

Prepoznaš ga bez problema. Jednostavno znaš.
Ne treba ti više. Želiš dalje probati sam. Osjećaš da možeš dalje sam. Svejedno ti je hoćeš li ili nećeš imati terapiju. Osjećaš da si nadrastao taj odnos. Osjećaš da si odrastao.

Ne brkati s potpuno drugačijim stanjem pokušaja bijega jer si naišao na nešto na čemu treba raditi, a taj rad nije ugodan pa si to opravdavaš time da ti terapija više baš ne treba. Valjda svatko prođe i tu fazu, zato ju spominjem. Ako si ju ikada prošla, onda ćeš skužiti razliku između nje i one kada dođe vrijeme za završetak rada s terapeutom.

Ja mislin da san sad tek u pocetnoj fazi onog olaksanja, polovila sam "konce" i uvela dosta promjena u zivot, ali sad se suocavam s jednim poremecajem i to je tek vrh ledenog brijega cini mi se.

Meni je doslo 2x vec da odustanem, iako sve ide dobro i stvarno napredujem, dotakle smo se osjetljivih tema, onako ja san zadovoljna, izrazavam se otvoreno, ne drzim za sebe, al ono, ko da me neka radoznalost muci, kao "sto je iduce".

Upravo to, sad san "ocesala" od taj poremecaj i sad je meni palo napamet da sam sve "shvatila" hehheeh...
Nema sanse da odustanem, toliko sam zadovoljna s ovim i postajem druga osoba, imam osjecaj da se konacno vracam k sebi, onoj pravoj JA.

[nema potrebe]

Ja nikako da dokučim u čemu je problem, kao da se vratimo u krug, još nismo došli do onog nečeg što je meni bilo toliko stresno. O svačemu pričamo, i ona je super ženska, sviđa mi se, al ona vidi taj neki problem samnom kojeg ja zasada ne doživljavam krucijalno za svoje stanje. Čekam taj dan da mi se otvore oči ko ozebli sunce.