Smisao života bez Boga

[Srebrni-medvjed]

morskigolub kaže:

Nietzsche nema pojma.
Nietzsche je rekao Bog je mrtav.
A kasnje su utvrdili da je Nietzsche mrtav
Ne bi se toliko govorilo o toj osobi (o Bogu) da ne postoji.

Ne misliš li da je malo glupo pisati o nietzscheu bez da si išta pročitao o njemu i od njega?

Ja ne znam ništa o kvantnoj mehanici pa neću sad ići na taj pdf pisati ovakve bisere

[wand_1]

Srebrni-medvjed kaže:

Ne misliš li da je malo glupo pisati o nietzscheu bez da si išta pročitao o njemu i od njega?

Ja ne znam ništa o kvantnoj mehanici pa neću sad ići na taj pdf pisati ovakve bisere

Mogao si malo...većina tako radi

[pećina]

Miškica kaže:

Dugo vremena sam bila uvjerena da ima Boga. Sve je imalo smisla.
Sad pak mislim da nema Boga. To me doslovno uništava iz dana u dan sve više.
Mislim čak da me depresija ulovila. Ako nema Boga i ako je sve tak....eto...niš posebno- meni je ta spoznaja prestrašna. Osjećam se kao da sam nebitna....
Kao da je svaki moj čin nebitan. Koga briga. Nikoga.
Jako teško živim sama sa sobom od kada mislim da nema boga. Tražim najmanju mrvicu nade da ga ima.
Smisao života bez boga je meni osobno besmislen.
Ne znam kako da se izvučem iz besmisla i nađem smisao bez boga.

Uf, žao mi je ako se osjećaš loše jer misliš da nema Boga, ali kako bi njegovo postojanje tebi dalo smisao?

Recimo da ima Boga, kako je sad tvoj život smislen? Smislen jer ti je on dao život? Ne, roditelji su ti dali život. Sve odluke koje donosiš u životu donosiš sama.

Fali ti Bog jer želiš lobir...errrm...moliti ga da ti da nešto što
a) još nemaš
b) inače ne bi imala
c) Bog ti ne bi dao svojevoljno dok ga ne zamoliš

Ili ti fali Bog jer želiš vječni život? Odnosno, zato što ti je danas dobro ne želiš nikad prestati biti ti? Ako te išta tješi, ti sebi nećeš nikad umrijeti jer ne možeš biti svjesna kraja. To bi bila kontradikcija.

Dakle, u svemiru u kojem postoji Bog, gdje je točno smisao?

[Muškica]

pećina kaže:

Uf, žao mi je ako se osjećaš loše jer misliš da nema Boga, ali kako bi njegovo postojanje tebi dalo smisao?

Recimo da ima Boga, kako je sad tvoj život smislen? Smislen jer ti je on dao život? Ne, roditelji su ti dali život. Sve odluke koje donosiš u životu donosiš sama.

Fali ti Bog jer želiš lobir...errrm...moliti ga da ti da nešto što
a) još nemaš
b) inače ne bi imala
c) Bog ti ne bi dao svojevoljno dok ga ne zamoliš

Ili ti fali Bog jer želiš vječni život? Odnosno, zato što ti je danas dobro ne želiš nikad prestati biti ti? Ako te išta tješi, ti sebi nećeš nikad umrijeti jer ne možeš biti svjesna kraja. To bi bila kontradikcija.

Dakle, u svemiru u kojem postoji Bog, gdje je točno smisao?

Znam da su mi roditelji dali život. I njima su njihovi....pa do početka.
Malo me taj početak muči...dvojbe između onoga što se nudi.
Vjera i znanost. Uporno pokušavam saznati zašto sam rođena.
Dakle ili sam hrpa kostiju, mesa i hormona koja je eto došla tu slučajno tj. nije slučajno već zbog staraca, ali to je to. Nema tu previše filozofije onda.
Rodila si se i budeš umrla i dobro.
Ali zašto se onda pitam? Čemu? Maltretiram samu sebe sa bedastim gluparijama a sve je puno jednostavnije, a ja ga kompliciram sa nekom vlastitom većom svrhom.
Onda te svrhe (veće svrhe ) nema.
A ja bi da je ima. E tu je problem.
Ja ne bih da sam samo hrpa kostiju pa sam si umislila da imam dušu jer svi pišu kako duša postoji. Naš duh.....naša duša....duh....idite u meditaciju i spoznajte svoj duh....pustite ego...um...bla...bla...bla...pričam ti priču.

Ne vjerujem u vječni život nakon smrti. Svašta. Da bar vjerujem.
I da...strah me tog prestanka kad ću ja prestati biti ja. I prestanka drugih koje jako volim.

Dakle u svemiru u kojem postoji Bog smisao je da nije uzaludno.
Ne znam se sad u ovom momentu izraziti kako bih htjela.
p.s. dosta mi je više misliti o Bogu. Popeo mi se na vrh glave.

[Empyreus]

Miškica kaže:

Dakle ili sam hrpa kostiju, mesa i hormona

https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...4&postcount=81

Pitanje, za to vrijeme dok ti je mozak bio pod utjecajem opće anestezije, dali si TI postojala?

Ako vjeruješ da sa smrti nastupa nepovratni i trajni gubitak svijesti, i da sa time "prestaješ postojati" onda vjerojatno moraš prihvatiti da i sa povratnim, kratkotrajnim gubitkom svijesti kratkotrajno prestaješ postojati, zar ne?

Ali poanta ovoga je u ovome. Ti onda ne postojiš, ali tvoje tijelo ilitiga "hrpa kostiju, mesa i hormona" i dalje postoji. Ergo, ti nisi "hrpa kostiju, mesa i hormona".

Ali ovo je i dalje kompatibilno sa time da si ovdje zbog tvojih roditelja.. tj, oni su dali materijal iz kojeg se je razvila materijalna podloga/osnova svijesti koja je u određenom trenutku u svojoj ontogenezi postala svjesna.

Tako da za to pitanje po naturalističkoj filozofiji postoje dva odgovora. Jedan se tiće tijela (na to smo odgovorili), a jedan se tiće svijesti. Ti u smislu tvoje svijesti si nastala zato jer je uvjet za emergenciju svijesti bio zadovoljen, odnosno mozak je dostigao određenu arhitekturu koja je mogla izvađati određene i specifične procese koji su mogli dovesti do nastanka tvoje svijesti.

.

[Muškica]

Empyreus kaže:

https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...4&postcount=81

Pitanje, za to vrijeme dok ti je mozak bio pod utjecajem opće anestezije, dali si TI postojala?

Ne.

[/QUOTE]Ako vjeruješ da sa smrti nastupa nepovratni i trajni gubitak svijesti, i da sa time "prestaješ postojati" onda vjerojatno moraš prihvatiti da i sa povratnim, kratkotrajnim gubitkom svijesti kratkotrajno prestaješ postojati, zar ne?[/QUOTE]

Tako je.

[/QUOTE]Ali poanta ovoga je u ovome. Ti onda ne postojiš, ali tvoje tijelo ilitiga "hrpa kostiju, mesa i hormona" i dalje postoji. Ergo, ti nisi "hrpa kostiju, mesa i hormona".

Ali ovo je i dalje kompatibilno sa time da si ovdje zbog tvojih roditelja.. tj, oni su dali materijal iz kojeg se je razvila materijalna podloga/osnova svijesti koja je u određenom trenutku u svojoj ontogenezi postala svjesna.

Tako da za to pitanje po naturalističkoj filozofiji postoje dva odgovora. Jedan se tiće tijela (na to smo odgovorili), a jedan se tiće svijesti. Ti u smislu tvoje svijesti si nastala zato jer je uvjet za emergenciju svijesti bio zadovoljen, odnosno mozak je dostigao određenu arhitekturu koja je mogla izvađati određene i specifične procese koji su mogli dovesti do nastanka tvoje svijesti.
[/QUOTE]

Dobro, da. Ali nema svijesti kad se hrpa kostiju, mesa i hormona uspava ili kad umre. Nema više. Tijelo je postojalo uspavano na stolu i održavano od liječnika da ne umre za vrijeme operacije.
Ja sam svijest u tijelu. Ode tijelo...ode i svijest.
A gdje je bog? U mojoj svijesti ako vjerujem u boga.
Ako ne vjerujem, nema boga.
Vrlo jednostavno.
Moj je osobni problem što volim imati ružičaste naočale na nosu umjesto da vidim ono što mi je ispred nosa. Pa kad ružice padnu čovjeku i nije svejedno.
Bar ne meni.

[Empyreus]

[QUOTE=Miškica;55650605]

Dobro, da. Ali nema svijesti kad se hrpa kostiju, mesa i hormona uspava ili kad umre.

To nije bitno, a kosti, meso i hormoni se niti ne uspavaju pri OA, nego je tu u pitanju efekt na način rada perifernog i središnjeg živčanog sustava. Bitno da vidiš da te stvari nisu ti. Osim naravno ako želiš biti ekstremno redukcionistička u vezi čovjekovog mentalnog života i njegovog odnosa sa fizikalnim.

Moj je osobni problem što volim imati ružičaste naočale na nosu umjesto da vidim ono što mi je ispred nosa. Pa kad ružice padnu čovjeku i nije svejedno.
Bar ne meni.

Da, znam. Mislim da trenutno prolaziš kroz takozvanu egzistencijsku krizu. Ja sam do sada u životu dva puta doživio i prošao kroz to, pa otprilike znam kako je to.

Ako tražiš smisao u naturalističkom svjetonazoru onda jedino možeš naći onaj subjektivni. Jer objektivno gledano tu nema ništa. Za 800 milijuna godina višestanični organizmi poput nas će nestati sa lica Zemlje, a za manje od 3 milijarde godina Zemlja će biti slična kao što je Venera danas - živi, ili bolje rečeno mrtvi, pakao.

Izgleda da preživjeti možemo jedino ako napustimo ovaj svemir, jer sve neizbježno ide prema totalnoj smrti. nema tu ničega što bi previše marilo za nas.

[CelMar]

Empyreus kaže:

Izgleda da preživiti možemo jedino ako napustimo ovaj svemir, jer sve neizbježno ide prema totalnoj smrti. nema tu ničega što bi previše marilo za nas.

Za početak da napustimo planet.

[Empyreus]

CelMar kaže:

Za početak da napustimo planet.

I zvijezde imaju svoj rok trajanja, pa i planeti. Kako god okreneš, u banani smo. Možemo samo izbjegavati ono neizbježno.

[pećina]

Miškica kaže:

Znam da su mi roditelji dali život. I njima su njihovi....pa do početka.
Malo me taj početak muči...dvojbe između onoga što se nudi.
Vjera i znanost. Uporno pokušavam saznati zašto sam rođena.
Dakle ili sam hrpa kostiju, mesa i hormona koja je eto došla tu slučajno tj. nije slučajno već zbog staraca, ali to je to. Nema tu previše filozofije onda.
Rodila si se i budeš umrla i dobro.
Ali zašto se onda pitam? Čemu? Maltretiram samu sebe sa bedastim gluparijama a sve je puno jednostavnije, a ja ga kompliciram sa nekom vlastitom većom svrhom.
Onda te svrhe (veće svrhe ) nema.
A ja bi da je ima. E tu je problem.
Ja ne bih da sam samo hrpa kostiju pa sam si umislila da imam dušu jer svi pišu kako duša postoji. Naš duh.....naša duša....duh....idite u meditaciju i spoznajte svoj duh....pustite ego...um...bla...bla...bla...pričam ti priču.

Ne vjerujem u vječni život nakon smrti. Svašta. Da bar vjerujem.
I da...strah me tog prestanka kad ću ja prestati biti ja. I prestanka drugih koje jako volim.

Dakle u svemiru u kojem postoji Bog smisao je da nije uzaludno.
Ne znam se sad u ovom momentu izraziti kako bih htjela.
p.s. dosta mi je više misliti o Bogu. Popeo mi se na vrh glave.

Kako zbog boga možeš garantirano živjeti neuzaludno? Možda je bog stvorio sve i otišao jer mu nije interesantno? Možda je sadist? Možda ga nije briga? Možda se igra?
Zar to nije još gore nego svemir bez njega?

Ako je Bog stvorio ljude, ali ga nije briga ima li patnje i koliko je to bitno, nije li tek onda uzaludno živjeti? Jer može biti bolje, ali jedina osoba koja bi to mogla popraviti nije zainteresirana.

Meni je draži svemir bez Boga, uzaludan je život u nebeskom igrokazu po nepoznatim pravilima.

Inače, što te ništa u životu ne interesira? Ne veseli? Nije li čar života u...življenju? Trebaš moći živjeti, a traženje smisla života nije življenje...

[Muškica]

[QUOTE=Empyreus;55651984]

Da, znam. Mislim da trenutno prolaziš kroz takozvanu egzistencijsku krizu. Ja sam do sada u životu dva puta doživio i prošao kroz to, pa otprilike znam kako je to.

Grozno je. Ono kad ti vlastita životna konstrukcija i sve u što si vjerovao proklizi kroz prste i ostaneš paf.

Ako tražiš smisao u naturalističkom svjetonazoru onda jedino možeš naći onaj subjektivni. Jer objektivno gledano tu nema ništa. Za 800 milijuna godina višestanični organizmi poput nas će nestati sa lica Zemlje, a za manje od 3 milijarde godina Zemlja će biti slična kao što je Venera danas - živi, ili bolje rečeno mrtvi, pakao.

Pa i vidim da se sve vrijeme radi o mom subjektivnom smislu.
Ovo kaj veliš da ćemo nestati sa lice zemlje, hm....moguće...a moguća je i druga varijanta i treća....hehehehehe....

Izgleda da preživjeti možemo jedino ako napustimo ovaj svemir, jer sve neizbježno ide prema totalnoj smrti. nema tu ničega što bi previše marilo za nas.

E ta ključna rečenica: nema tu ničeg višeg što bi previše marilo za nas.
A jojojojojojoj. Nema. I ima. Mi. Mi marimo jedni za druge ili ne marimo.

pećina kaže:

Gore je....da...

Ako je Bog stvorio ljude, ali ga nije briga ima li patnje i koliko je to bitno, nije li tek onda uzaludno živjeti? Jer može biti bolje, ali jedina osoba koja bi to mogla popraviti nije zainteresirana.

Da.

Meni je draži svemir bez Boga, uzaludan je život u nebeskom igrokazu po nepoznatim pravilima.

Inače, što te ništa u životu ne interesira? Ne veseli? Nije li čar života u...življenju? Trebaš moći živjeti, a traženje smisla života nije življenje...

Ma jasno da me interesira i veseli....samo prolazim egzistencijalnu krizu.
No...i dalje vjerujem u čaroliju života. :klap:

[Muškica]

Rezime smisla života bez boga je individualno subjektivan ali i uvjetovan društvom u kojem obitavamo.
Što čini temelj naših odluka u životu? Naše vlastito iskustvo?
Ne znam baš. U većini slučajeva mi prihvaćamo ili ne - tuđe odluke.
Odluke ljudi koji su ovdje došli prije nas/mene i koji - znaju bolje.
Vrlo malo odluka donosimo temeljem vlastitog promišljanja i razumijevanja stvari.
" Neka netko drugi odluči što je pravo, a što je krivo"....
Zato i jest religija toliko jaka....religija zna. Samo joj je dovoljno vjerovati i ne promišljati vlastitim mozgom. Jer...drugi znaju što je dobro a što nije.
Radi svega navedenog ja sam upala u duboki unutarnji konflikt sa samom sobom.
Nešto u meni mi govori puno toga suprotnog od onog kako su me učili drugi.
A tada čovjek pada. I prestane slušati sebe....i naravno da dođe do sranja.
Počneš se osjećati ko izrod, pitati se što samnom ne valja, osjećati se kao ružno pače u smislenom besmislu....
Cijeli život ja molim boga/svemir da mi otkrije istinu.
Sad ja govorim svoju istinu svemiru.
Znam da život nema svrhe ako si ju ne dam sama.

[Diego Rivera]

Miškica kaže:

Rezime smisla života bez boga je individualno subjektivan ali i uvjetovan društvom u kojem obitavamo.
Što čini temelj naših odluka u životu? Naše vlastito iskustvo?
Ne znam baš. U većini slučajeva mi prihvaćamo ili ne - tuđe odluke.
Odluke ljudi koji su ovdje došli prije nas/mene i koji - znaju bolje.
Vrlo malo odluka donosimo temeljem vlastitog promišljanja i razumijevanja stvari.
" Neka netko drugi odluči što je pravo, a što je krivo"....
Zato i jest religija toliko jaka....religija zna. Samo joj je dovoljno vjerovati i ne promišljati vlastitim mozgom. Jer...drugi znaju što je dobro a što nije.
Radi svega navedenog ja sam upala u duboki unutarnji konflikt sa samom sobom.
Nešto u meni mi govori puno toga suprotnog od onog kako su me učili drugi.
A tada čovjek pada. I prestane slušati sebe....i naravno da dođe do sranja.
Počneš se osjećati ko izrod, pitati se što samnom ne valja, osjećati se kao ružno pače u smislenom besmislu....
Cijeli život ja molim boga/svemir da mi otkrije istinu.
Sad ja govorim svoju istinu svemiru.
Znam da život nema svrhe ako si ju ne dam sama.

Naravno da ćeš prihvatiti tuđe odluke i znanja od ljudi koji znaju bolje od tebe o stvari o kojoj se radi.
Na svijetu ima preko 7 milijardi ljudi i ne možemo svi biti revolucionari kao Isaac Newton, Charles Darwin ili Einstein, , pa čak niti kao ljudi koji trenutno žive i utjecajni su kao recimo predsjednik SAD-a, papa Franjo ili osnivač microsofta Bill Gates. Ali to ne znači da si ti beznačajna. I ti se ugrađuješ u taj sustav i može donijeti odluke i znanja koja će koristiti prvenstveno tebi, a ako si malo ambicioznija i drugim ljudima.
Religija je jaka jer mngo ljudi ne želi razmišljati svojom glavom i zato što osim toga postoje mnogo stvari koje još nitko ne zna.
To se polako mijenja, i religija slabi, ali neće nikada potpuno nestati jer uvijek će biti ljudi koji će htjeti vjerovati i osim toga uvijek će biti 'nešto što još ne znamo' odnosno nikad nećemo znati baš sve.
Religija je pozitivan dio ljudske civilizacije, ali ju je potrebno konstantno mijenjati i prilagođavati sadašnjem vremenu.
Za početak, može se napustiti koncept Boga kao osobe koja sve nadgleda, sve zna i svemu sudjeluje, odnosno stvoriti realniji pogled na svemir, živi svijet i ljudski rod kao njegov dio.

[Muškica]

dr. diego kaže:

Religija je jaka jer mngo ljudi ne želi razmišljati svojom glavom i zato što osim toga postoje mnogo stvari koje još nitko ne zna.

Za početak, može se napustiti koncept Boga kao osobe koja sve nadgleda, sve zna i svemu sudjeluje, odnosno stvoriti realniji pogled na svemir, živi svijet i ljudski rod kao njegov dio.

To me i veseli što postoje stvari koje još nitko ne zna.

A što se smisla tiče, još uvijek taj smisao povezujem sa vjerom u ............
Upravo zato jer ja pojma nemam koji bi širi smisao cijele priče bio. Osim mog osobnog smisla.
Kad kažem širi smisao mislim na nas međusobno povezane ljude.
Jer je vlastiti individualni svijet umrežen i međusobno povezan sa svim ostalim živućim stvorenjima na planeti zemlji.

[krena]

Empyreus kaže:

I zvijezde imaju svoj rok trajanja, pa i planeti. Kako god okreneš, u banani smo. Možemo samo izbjegavati ono neizbježno.

Na žalost ovaj svemir ima svoje vrijeme trajanja. Za 100 mijijardi godina neće biti više niti jednog sunca u svemiru. A za milijardu milijardi godina će se raspasti sve čestice na fotone.

[kor-im]

samo partikularne pojave imaju rok trajanja, generalno jest uvjek bez obzira i na dimenziju vremena i prostora i formu i funkciju

čovjek traži smisla kad nešto nevalja, kad dolazi do nekakvog gubitka ili frustracije, inhibicije funkcije ili zbrke u informacijama, tek tada se organizam svjesno suočava sa apsurdom, upada u krizu kojoj nema odgovora u zadovoljavanju potrebe ili obavljanju aktivnosti, traženje smisla je zapravo simptom

[Muškica]

kor-im kaže:

traženje smisla je zapravo simptom

Simptom čega?

[implosive]

Nisam baš siguran dal su ljudi koji postavljaju pitanje smisla života iskreni prema sebi.
Koliko puta se dnevno pitaš o smislu života? Koliku ulogu smisao života igra u svakodnevnim aktivnostima? Kakvu ulogu pitanje smisla života ima u druženju sa prijateljima, seksu, ručku i večeri i svemu ostalome što činiš u svakodnevnici?

Prihvaćam da ima ljudi kojima to pitanje postane svakodnevnica ali to su u većini slučajeva ljudi koji razmišljaju o suicidu.

[Diego Rivera]

implosive kaže:

Nisam baš siguran dal su ljudi koji postavljaju pitanje smisla života iskreni prema sebi.
Koliko puta se dnevno pitaš o smislu života? Koliku ulogu smisao života igra u svakodnevnim aktivnostima? Kakvu ulogu pitanje smisla života ima u druženju sa prijateljima, seksu, ručku i večeri i svemu ostalome što činiš u svakodnevnici?

Prihvaćam da ima ljudi kojima to pitanje postane svakodnevnica ali to su u većini slučajeva ljudi koji razmišljaju o suicidu.

Ja mislim da je pitanje za smislom života sasvim prirodno, jer kad uđeš u kolotečinu posla, svakodnevnih obaveza, druženja s prijateljima, zadovoljenja osnovnih životnih potreba, logično je da se pitaš čemu sve to? I ima li smisla uopće? Pa ako i nema nekog važnog smisla života za nas obične ljude, to nikako ne znači da se trebamo ubiti. Čak i ako smo ateisti. Možemo, ako baš želimo, ili ako smo jako depresivni (to znači da ja ne osuđujem ljude koji počine suicid), ali život pruža neograničen broj aktivnosti i možda je smisao života upravo trivijalan-a to je da ga jednostavno treba živjeti.

[KRIN1]

dr. diego kaže:

... Možemo, ako baš želimo, ili ako smo jako depresivni (to znači da ja ne osuđujem ljude koji počine suicid), ali život pruža neograničen broj aktivnosti i možda je smisao života upravo trivijalan-a to je da ga jednostavno treba živjeti.

ne smijemo,
čak i ako baš želimo.

smisao života je živjeti
i pomagati potrebitima.
npr. susjedu donositi kruh iz dućana,
brinuti se za napuštenu životinju,
...
posla i smisla,
ko u priči