Zadaćnice - spojeno

[Gorštak]

Plakala je. I brišući suze govorila: Oprosti, oprosti mi! Gledao sam je zbunjen, držeći pokisli buket u isto tako pokisloj ruci, pokrivenoj isto tako pokislim rukavom, koji je bio dio moje jakne, isto tako pokisle.

Ne kužim? - Rekao sam tiho, dok su mi se kišne kapi slijevale niz lice.

Ja...zamucala je. Oprosti mi, molim te! Nekako je slabasno izustila i pokrila lice rukama.

Dok smo mi tako stajali, meni se vratio film. Polako, unatrag.

Dogovor je bio da se nadjemo kod mosta večeras i da idemo popit koju. Rekla mi je da se obucem casual, no nisam imao blage sto to znaci, pa sam se fino upicanio. Razmisljao sam o svom psu. Doticna ga je pregazila vozeci poprilicno nemarno u rikverc u mom dvoristu. Polomila mu je sve 4 noge i morao sam ga dati uspavati. Znam da joj je bilo tesko zbog toga, pogotovo zato sto smo se tek upoznali, pa nisam uopce taj dogadjaj htio spominjati, da joj ne namecem osjecaj krivnje. To je bilo dok je odlazila od moje kuce ujutro, poslije neprospavane noci u mom krevetu, pune strasti i uzitaka. A tome je prethodila cuga kad je dosla u moj grad na neku konvenciju, pa odvojila " 5 minuta " da me upozna. Komad je bila, moram priznati. Vitka, glavu niza od mene, sa blago valovitom smedjom kosom i biserno bijelim zubima. Pricala mi je na cugi o nekom svom bivsem s kojim je tek prekinula, i priznala da se jos nije "konsolidirala" sa samom sobom u svezi njega. A toj cugi je prethodila zajebancija na forumu, i nekoliko PM-ova u kojima smo sprdali jedno drugu bivajući maksimalno poslovni, mada smo oboje u dusi bili jebivjetri. Ja zracni, ona vatreni znak.

Kad je dosla sebi, rekla mi je da joj bivsi dosao u moj grad za njom, nazvao je, i long story short, poseksali su se, oko cega se sad ocito osjecala lose. Predlozio sam da odemo kod mene, jer joj se sminka razmazala, pa da ne ide u javnost takva. Pristala je i dosli smo doma, gdje sam skuhao kavu, ona popravila sminku, i nakon par minuta obostrane sutnje, odlucila reci sve.

Zavrsilo je tako da se odvezla tu vecer u svoj hotel, ja sam ostao na forumu dok je ona otisla na neki drugi i nikad se vise nismo culi. Bio sam zaljubljen valjda manje od 24h, sto mi je bila neka vrst utjesnog rekorda.

[dryad meliae]

Bilo je to ljeto u znaku Sindroma postprekidnog promisluitetnog poremećaja. Ja sam bila studentica s dosta slobodnog vremena i prilično malo obaveza. Izašla sam iz veze kao mitraljezom izrešetana i hitno sam morala naći način da pokrpam te rupe jer je bol koju sam osjećala bila prevelika, a ljutnja razarajuća.
Kao svaka prava balavica i emocionalno nezrela osoba sve sam emocije nasilno sprešala, potisnula i transfornirala. Ovog puta, u euforiju.

Stalna postava od tri friške akademske građanke, mamurne i euforične po danu, omamljene i euforične po noći, u muškom su rodu tražile spas i potvrdu vlastite vrijednosti. Ja sam bila pokretač akcije i vođa potrage.

Tipova je bilo na bacanje. Ispuštale smo feromone pa su se lijepili kao muhe na... med. Meni to nije bilo naročito zanimljivo, ja sam imala uzvišen cilj.
Venula sam za tipom za kojem su mnoge slinile. Bio je on neuhvatljiv sexy macan, visok, mršav, bradat. Nosio je najbolju kožnu jaknu, vozio motor, bio ispirsan i imao najljepše, zločeste, zelene oči. Bio je tako neopisivo bezobrazan i prejeben. Od trena kad sam ga vidjela maštala sam o njemu. Izvrtila sam u mašti sve moguće situacije... i poze.
S obzirom da sam ga često viđala, čvrsto sam odlučila da to neće ostati samo na maštarijama.

Detektirala sam ga u klubu, bio je jako blizu ženskog wc-a. Pomislila sam: Sad ili nikad. Krenula sam i nisam razmišljala. Išla sam prema njimu gledajući ga u oči. Kad sam došla do njega, lagano sam ga "pomaknula" s puta i nasmješila se. Osjetila sam da se nešto dogodilo, pokrenula se lavina. Nisam dugo čekala, on se pojavio na vratima ženskog wc-a. Shvatio je moju poruku i odreagirao puno brže nego sam se nadala. Kratko me skenirao onim zelenim očima, doslovno zalijepio za zid i počeo ljubiti tako da sam zaboravila da postojim. Nakon nekog vremena me pitao "Ostavljamo li ekipe odmah ili te kasnije pratim kući?" , na što sam ja u polusnu rekla "Kasnije".

Omamljena sam otišla do cura. Samo sam im ukratko ispričala što je bilo i obavijestila ih da ih uskoro napuštam. Bile su malo ljubomorne, ali mene je bilo briga. Njegova slina mi je otopila razum.
Ubrzo sam otišla do njega i pitala ga "Hoćemo li?" , on je odgovorio "Može".

On, sexy bajker i ja, princezica u lepršavoj cvjetnoj haljinici krenuli smo pješice do moje kuće. Pričali smo. Ispričala sam mu sve svoje tajne, držao me za ruku. Svako malo bismo stali na nekoj klupici ljubili se i gledali u oči. Valjali smo se po travi uz najprometniju cestu u gradu. On me je mazio pa režao na mene, lovio me i grizao za dupe. Bio je luđak, sve o čemu sam maštala.
Bake koje su tad već krenule na plac ujedinile su se u gađenju i gledale nas osuđujućim pogledima koji su nas samo dodatno poticali da se više drpamo i grickamo.

Kada smo došli do mene, nisam ga pozvala unutra, a on se nije iznenadio zbog toga. Znao je sve, secirao me cijelu u samo par sati. Poljubili smo se i ja sam otišla.

Poslije toga danima nisam jela, samo sam se smijala i razmišljala o toj noći i jutru. U par sati tog dana bilo je više istine nego u mom cijelom životu. Bila sam životinja, odšarafila sam sve kočnice, pokazala sam se cijela. Bilo je toliko iskreno da takvo što nisam mogla podnijeti u većim dozama.

Bio je moja, skoro do kraja, ostvarena maštarija, osoba s kojom je završilo jedno ludo poglavlje života i djelotvorna tabletica za Sindrom postprekidnog promiskuitetnog poremećaja.

[plavi-safir]

Zaljubiti se...(nakon jedne kave...)

Počelo je preko chata koji je bio na htv txt-u,gdje su ljudi pisali sarenim slovima ,sa sarenim nadimcima i svi smo imali memoriranu stranicu 677,trosili brdo kuna...
On je bio Narccis a ja sama bila Vishnja...
Počeli smo se dopisivati sms porukama.. predlozio je da me nazove..
Mene nazove??
A ja imama tu fobiju od pričanja,koja je tada taman bila u blagom opadanju,jer sam zbog onog ludjaka isključila telefon i koristila isključivo mobitel,dobro pazeći kome dajem svoj broj...
Trebalo mi je hrabrosti sigurno dva dana...
Pristala sam,iz straha da cu potpuno izgubit kontakt s njim( a dugo smo chatali na chatu i bas mi je bio simpatičan) i da ce smatram da nesto muljam( nije valjda da ce misliti da sam muskarac hehe )
Ali sam ga zamolila da bude večer..

Taman sam sve rituale ripremila sam čaj,slusalice i svoju pozu na krevetu kraj prozora,blagi suton preda mnom..sve za opustanje i maksimalnu koncentraciju..
Nazvao je oko 19h..Glas mu je podrhtavao,a i ja sam bila tiha,treperećeg glasa..
I kao sto iobično biva,kad mi neugodno,kad je tisina i slično,ja se raspričam o bilo čemu,bubam svakakve gluposti..
Tako se lijepo smijao,smjehom onako od srca...
opustila sam se ,opustio se i on..
I tako je to počelo..
Bili su to dugi razgovori do kasnih sati..zajedno smo ispraćali oblake na obzorima noći i pričajući stigli do najsitnijih detalja svega,tema i dubina duše..
S njim sam počela djeliti sve dogodovstine kod kuće,a i on svoje sa mnom..
Imao je veliku obitelj i bio je vrlo vesele naravi,običan dečko,jednstavnih svjetonazora...
Pričali smo kao stari drugari iz djetinjstva..
Nasi razgovori su vodili nas svuda...o pjesmama Plavog Orkestra...I jedne večeri u suzama uz pjesmu "Oka tvoja dva"..
Imao je tu moć zapazanja,..da uoči mi po glasu da nisam dobro ili kad sam vesela..
Znao je da bira prave rječi,da utješi..umio je da me nasmije do suza i da bude njezan i romantičan...
Davao mi je savjete za autoskolu...kakav auto da kupim,sto da pazim pri izboru..
Bio mi je kao prijatelj,kao brat...i vise nesto,ali ne jos ljubav..
jer jos se nismo sluzbeno sreli..
Osjećala sam se tako da smo stoljećima povezani,iako ne znam da li su njegove oči bas smedje kao kestesteni u jesen i da li kad se smije,smije se cjelim licem..
Pitala sam se tako,u tim nasim noćnim razgovorima,da li bi mogao slutiti kako mi zakuca srce brze kad nazove i ostaje tahikardan puls dok ..
da li osjeća tu bliskost iako smo kilometrima daleko..
Onda smo napokon dogovorili kavu u Kutini..bio je čini mi se 11.11..
Sjedio je sa naručenim pićem i odmah s praga sam shvatila da je sigurno i zbunjen i nervozan..
Prisla sam mu pozdravila,poljubila u obraz kao da se zaista ne vidimo prvi,nego stoprvi put..
Izgubila sam pogled u njegovoj crnoj kosi i velikim toplim smedjim očima...Bile su to one oči koje ti odmah odaju da je iza njih topal ,miran čovjek..
Ja sam pričala,nasmijavala ga,on je smijao se i uspio se opustiti,mada se zaista primjećivalo da je sramezljiv..
Krenuli smo u setnju...koračali nekim nama nepoznatim ulicama,kao da nigdje ne moramo stići..vrijeme nikud ne ide,a mi ne moramo o njemu ni razmisljati...valjda kad ti je sa nekim ugodno,to se tako osjeća..kao da se moglo osjetiti dolazak nečega..nečega onako uzbudljivog,očekujućeg i obećavajućeg...
Osjećala sam da sam se s njim povezala i da imamo istu neku unutarnju energiju..
Sve sto smo ustvari nekako osjećali ili slutili preko telefona,mi smo samo potvrdili prvim susretom..
Vise od toga,mi smo se shvatili da su u nama osjećaji jači od poznanstva i prijateljstva.-.-
Vlastiti su nas osjećaji prerasli..
Zagrlio me je...njegov je zagrljaj bio tako mekan,kao da sam se uljuljkala u paperjaste oblake,njegova i moja bjela jakna stvarale su oblačiće koji putuju kutinskim nebom te zimske večeri..
prekratko za taj dan,morala sam ići..
Pratio me i u očima sam mu vidjela to pitanjeada??Kada ću te vidjeti?
Htio je doći u moj grad,ja sam bila preoprezna,skeptična,rekoh mu da ćemo se dogovoriti opet ovdje na pola puta....
Poljubio me,grlio me dugo..tek na kraju,kad sam već usla u autobus,uplasila sam se silne plime ,vala koji mi je strujao tjelom..
Uplasila sam se osjećaja kojeg sam već itekako poznavala:bila sam na putu zaljubljenosti..

[Leonida]

Plejađanska oda ljubavi

1. dio - Čovjek

Nikada nije vidjela čovjeka osobno. Gledala je holovidove i učila u Carskom savjetu o genetskoj sličnosti ljudi i Plejađana, ali nikada niti jednog nije vidjela u živo. Ono što je znala o ljudima jest da su plejađanska krvoločnija i nezrelija braća, sklona samouništenju, međusobnim pokoljima i gladni osobnih probitaka. Na njenom carskom brodu, najmoćnijem u cijeloj carskoj floti, sada je jedan bio uronjen u biogel. Preko nadzorne kamere je vidjela da mu mali bioboti grade novo tkivo tamo gdje su ga okrznula oružja Sivih. Dugačak vertikalni ožiljak prelazio je preko njegovog lijevog oka, te jedan manji, u koso formiran preko desne strane njegovih usana. Na njegovim su rukama i nogama zjapile rupe promjera jednog centimetra; duboko utisnute u njegovo meso i mišičnu masu; tamo gdje je bio spojen sa biološkom matricom broda u kojem su ga našli. Sivi su na njemu radili genetske pokuse. Prije deset tisuća zemaljskih godina, to je mogla biti ona. Sivi su bili rasa u propadanju. Genetski pokusi i pokušaji dostizanja besmrtnosti ostavili su na genetskom bazenu čitave rase neizbrisive ožiljke. Replikatori su još uvijek bili puni neutera*, ali Sivi su sve brže izumirali. Zato su tragali za genetskim potencijalom koji im je mogao pružiti Svemir. Nekada ponosna osvajačka rasa, svedena je na male sive humanoide iznimnog umnog, ali izrazito malog i krhkog fizičkog potencijala. Nekada su bili osvajači, danas bijahu lešinari u potrazi za malo svježijim mesom čiji će genetski potencijal implementirati u vlastiti genetski sustav.

Iz razmišljanja o Sivima trgnuo ju je bljesak svjetla na kontrolnoj ploči transportne brodske kapsule. Izašla je iz kapsule i zakoračila u dugi uski hodnik minus četvrte brodske razine, na čijem je kraju bio smješten odjel za biološku sigurnost u kojoj je čovjek bio smješten. Njezin je zapovjednik broda predložio da se čovjeka dezintegrira; ne bi bilo prvi put da im Sivi pošalju smrtonosnu bolest u ljudskom obliku. Nekoliko je puta populacija plejađanskih kolonija desetkovana raznim umjetno izazvanim bolestima. Znala je da im Sivi nikada neće oprostiti razaranje pedeset i sedam kolonija i preko tri stotine milijardi mrtvih. Osveta Plejađana bila je potpuna, ali prije svega, ono što su zvali osvetom bila je nužna potreba. Carski je savjet zaključio da Plejađani sami neće imati mira dok u potpunosti ne unište vanjske kolonije Sivih koje su doticale granice plejađanskog svemira.

Zato je zapovjednik broda tražio pomnu provjeru prije nego li ga stave u biokomoru za potpuni fizički oporavak. Bila je nasljednica prijestolja, ali ograničene političke, pa i zapovjedne moći. Prihvatila je prijedlog tek kada je zapovjednik ponudio izbor između dva moguća scenarija. Drugi joj se nije svidio jer je pretpostavljao razgradnju njenog čovjeka.

Ispred biološkog odjela lebdjela su na svojim rotacijskim kuglama dva mehstražara, čiji je zadatak bio osigurati pristup odjelu. Široki zeleni sken – snop iz jajolike glave onog desnog očitao je njezine biološke krakteristike i genetski kod, prepoznajući je kao prijateljsko tijelo, slobodno proći pored njihovog stražarskog položaja. Sa desne strane prilazio je treći mehstražar; onaj čiji je zadatak bila patrola.

Iznad vrata se otvorila rupa iz koje je izašlo sferično tijelo, još jednom očitavajući njezine fizičke karakteristike i genetski kod, prepoznajući je kao nasljednicu prijestolja i osobu sa najvišim sigurnosnim pristupom. Plejađani su s razlogom bili paranoični; nakon krvave povijesti i robovanju Sivima, potrudili su se osigurati na svim razinama, brinući se da se njihova povijest nikada ne ponovi. Kada su Sivi masovno počeli koristiti bološka oružja u ratu sa njima, Plejađani su se pobrinuli da u taj sektor uvedu maksimalnu razinu zaštite.

Vrata su se otvorila a ona je ušla u još jedan hodnik koji je spajao komore odjela biološke sigurnosti. Jedino živo biće u odjelu bio je njezin čovjek. Zbog sigurnosti posade, u odjelu su radili isključivo radni mehovi upravljani od glavnog brodskog računala. Na drugom kraju dugog hodnika stajala je komora za dezintegraciju.

Na ulazu u treću biokomoru pritisnula je dugme a vrata su se uz glasno zujanje širom otvorila. Ušla je u malu predkomoru na čijem je zidu, desno od vrata visjelo biološko odijelo. Navukla je skafander, zakopčala ga do grla pritiskom na dugme za pojasom i stavila laganu kacigu zatamnjenog vizira. Protokol koji je, da bi se ušlo u samu komoru, morao biti ispoštovan. U desnom kutu sobe lebdio je radni meh, automatski isključen nakon obavljenog posla. Komora je bila dovoljno velika da u njoj bez problema može raditi petero ili šestero osoba; ili tri do četiri meha.

Oprezno je prišla biokapsuli u kojoj je ležao njezin čovjek, potpuno uronjen u gel. Čovjek je bio potpuno nag, kakvog su ga i našli; mišićavog tijela, kose skračene gotovo do same glave. Nije mogla precizno odrediti visinu niti starost ljudskog bića, ali za plejađanska mjerila, ljudi su i onako bili niski. Ovaj je bio još malčice niži; kako se to njoj činilo. Prelazila je pogledom po njegovom tijelu, primjećujući još ožiljaka nastalih u borbi; u utrobi broda Sivih gdje su ga i pronašli; te ponovno primjećujući njegov spol. Na to se osmjehnula, brzo skidajući osmijeh s lica; sretna što joj kaciga i vizir skrivaju lice. Znala je da netko iz sigurnosti sve ovo prati.
Posada broda na kojem su ga našli bila je mrtva. Vanjska oštećenja tanjurolikog broda ukazivala su na žestoku bitku koja se odigrala, a masakar unutar broda ukazivao je na borbu u samom brodu. Čovjeka su našli potpuno nagog među leševima Sivih i četiri uništene lebdeće bojne sfere. Analiza je pokazala da je cijeli odjel uništen oružjem i oruđem Sivih, što je upućivalo na borbu između čovjeka i Sivih, dok je ostatak broda istrebljen visoko energetskim oružjem nepoznate vrste. Časnici broda zaduženi za sigurnost, pretpostavljali su da se čovjek domogao kirurškog oruđa kojim je ubio prvih nekoliko Sivih, da bi se kasnije domogao puno moćnijih dezintegratora s kojima je uništio bojne sfere.
Auradar je pokazivao aure Sivih i čovjeka, te energetske obrise mehaničkih napadača na brod. Nekoliko kratkih energetskih obrisa u prostoru broda, zaostalih za napadačima, dalo je naslutiti da se radilo o nekoj vrsti bojnih sondi ili mehova.

Njegov je oporavak ovisio o stanju u kojem se nalazi. Koma u kojoj je bio izazvana je fizički šokom ranavanja, a zbog pokusa koje su na njemu radili Sivi, plejađanski liječnici nisu se usudili izazvati induciranu komu. Tijelo je bilo gotovo oporavljeno u potpunosti; ostali su još samo ožiljci koje je biogel trebao izbrisati potpuno. Zbog toga joj je bilo gotovo žao; ožiljci su davali jedan drugačiji, puno opasniji izgled njegovom lijepom licu i za njegovu visinu previše mišićavom tijelu.

Okrenula je glavu prema monitoru iznad njegovog uzglavlja čitajući medicinske informacije kada je primijetila trzaj njegove ruke. Pogledala je u trenutku dok je prvi put na njenom brodu otvarao oči. Prvo što je pomislila bilo je: "Nadam se da smo te pokrpali dovoljno.".


*Neuter – bespolac

[Leonida]

2. dio - Plejađanka

Sjedio je na rubu visokog stola za preglede u brodskoj bolnici, umorno i bezvoljno klateći noge koje su visjele preko stola. Osjećao je istu bezvoljnost, nevoljkost i slabost koju je osjećao i, "U vlastitoj noćnoj mori"; na onom brodu sa kojega su ga iščupala ova čovjekolika bića. "Krasno, prvo me otmu oni sivi buljooki sadisti crnih očiju, a sada me divovi mjere, skeniraju i..." pomislio je netom prije nego li se visoki ženski lik podignuo sa svog sjedala u kutu brodske bolnice i krenuo prema njemu. Mišići su mu se napeli ali nedovoljno da bi bio u stanju pružiti bilo kakav otpor, ako se ovaj ženskoliki div odluči činiti nešto što mu nije po volji; a zaista mu je svašta padalo na pamet; "Ne nužno loše stvari.", pomisli na kraju. Pretpostavljao je da su mu dali istu stvar koju su mu davali i Sivi da bi bio pokoran i nesposoban pružiti otpor.

Ženka – jer očito je to bila – prišla mu je dugim koracima i pokazala rukom na pod; što je shvatio kao znak da siđe sa stola. Bila je izrazito visoka, pretpostavljao je oko dvije stotine i deset ili petnaest centimetri; duge plave kose vezane u gusti rep koji joj je padao niz leđa, velikih plavih očiju i izrazito lijepog lica. Ispod uskog sivog kombinezona isticale su se njezine velike dojke. Bila je to treća ženka koju je vidio u nekoliko sati. "Sigurno ne ona prva. Ona je bila još malo, mhm, obdarenija." Ona prva, pod kacigom i u sivom kombinezonu, nešto debljem od kombinezona ove ženke, bila je nešto niža i nešto šira od ove približavajuće atlete; neatletskih grudi. Nešto je promrljala na njemu nepoznatom jeziku, zbog čega se ono čudo koje je lebdjelo na rotirajućim sferama pomaknulo i prišlo im. Ženka je pokretom ruke ispod stola aktivirala pokretni stolac koji je otklizao tik njoj iza leđa, automatski se prilagođavajući njenoj visini. Izgledao je poput prepolovljenog šupljeg mjehura, ili kakve šalice koju je izradio drogirani umjetnik. Kada je ženka sjela, shvatio je i zašto; stolac se prilagodio i obliku njenog tijela.
Krenula je duž njegovih prsa kratkim hladnim štapićem koji bi ponekad zasvijetlio. "Skener!", pomislio je. Pregledala mu je prsa, ruke, noge i rupe od sondi koje su mu oni sivi sadisti gurali pod kožu. A potom ga je golom rukom, bez ikakvog upozorenja uhvatila za penis. Doživio je trenutnu erekciju, gotovo sipajući sjeme iz sebe. "Bože", pomislio je, "gladan sam ženskog dodira." Ženka se okrenula prema stolu kao da nije niti primijetila erekciju i uzela dlanovnik koji je ranije tamo odložila, očito kako bi unijela nove podatke u njega. Pomislio je koliko glupo izgleda prizor čovječuljka sa erekcijom ispred ove divovske plavokose ljepotice i kratko se osmjehnuo; na što ga je ženka sa zanimanjem pogledala u oči.

Zakoračala je po prostoriji i zavirila u neku vrstu ormara koja se automatski otvorila kako je ona prišla, te posegnula u nju za komadom, pretpostavljao je, odjeće. Ostavila mu je sivu hrpicu na stolu, nešto mrmljajući na njemu nepoznatom jeziku, pokazujući rukom na hrpicu. Rasprostro je na dodir ugodnu tkaninu i počeo navlačiti preširoke hlače koje su se, tek što ih je obukao prilagodile tijelu. Preko glave je navukao istu takvu majicu sive boje. "Ugodna odjeća" pomislio je. Na noge je navukao ugodne mekane cipele – papuče. Nije mogao odrediti što su.

***

Tromim koracima koračao je iza brodske liječnice koja ga je pod pažnjom mehstražara vodila u drugi dio broda. Zaustavili su se pred očitim otvorom u zidu kojeg su sakrivala vrata čija se forma iscrtavala u tankim crtama koje su ih oblikovale. Na polaganje njezinog dlana, vrta su odgovorila zujavim otvaranjem, a pred njima je zjapila rupa u, kako je on to protumačio, cijevi; ogromnoj cijevi koja je vodila lijevo i desno od njih. Za nekoliko sekundi, rupu je ispunila kapsula čija su se vrata uz blago zujanje otvorila, puštajući ih u vlastitu udobnu utrobu. Ušli su u kapsulu koja se na novo mrmljanje ženke opet pokrenula. Osjetio je blagi utjecaj gravitacije, što ga je ponukalo na razmišljanje o tome da li je još uvijek na nekom brodu ili na nekom nepoznatom planetu. Nekoliko sekundi je trebalo da se kapsula opet zaustavi a njezina vrata se otvore, dopuštajući putnicima izlazak. Pokazala je rukom i on poslušno korakne van kapsule, a slijedila ga je Doktorica, kako ju je odlučio od sada zvati.


Nakon kratkog puta kroz dugački, dobro osvijetljeni hodnik, položila je ruku na još jedan senzor. Ovog se puta vrata nisu otvorila. S druge strane se začu ugodan glas; "Još jedne ženke.", pretpostavio je. Nakon odgovora njegove Doktorice vrata se otvore i propuste ih u utrobu velike prostorije na čijem je suprotnom kraju par dobro opremljenih vojnika čuvalo još jedna vrata. Pretpostavio je da ga Doktorica vodi u važan dio objekta u kojem se nalaze; jer je do sada uvijek viđao mehstražare isped svih vrata; osim ovih. Prošli su kroz nova vrata, a njihov mehstražar je zastao iza njih te se ugasio. U ogromnoj prostoriji, plavičasto svjetlo osvijetljavalo je krajnje rubove prostorije, dok je sredina bila rezervirana za svjetlo bjelje boje. Na nekoliko je zidova bio pričvršćen red udobnih sjedala, na sredini poveći stol oko kojeg su rasprostrte stajale iste onakve stolice kakve je vidio u brodskoj bolnici. Nakona kratkog razgovora; "Primopredaje"; sa nešto nižom ženkom, Doktorica je napustila prostoriju. Tek je sada shvatio da je jedan od stražara nečujno ušao za njima i u stavu pozor stajao sa unutarnje strane vrata. "Dobro, glupi i neoprezni nisu", pomislio je. Stražar je bio barem dva metra i trideset centimetara visoka spodoba, oklopljena u debeli, masivni tamno smeđi oklop prošaran tamno zelenim i crnim šarama. Toliko taman oklop da su se razlike u bojama jedva primjećivale. Na glavi mu je stajala masivna kaciga iste boje koja je u potpunosti progutala cijelu njegovu glavu; zatvorena sa svih strana i sa vidljivim filterima na maski koja mu je prekrivala prednji dio lica. Tamo gdje su bile oči, stajao je zatamnjeni vizir kacige skrivajući oči stražara od znatiželjnih pogleda. Sa svake strane, kaciga je imala ispupčenja za uši, na lijevoj strani, pored čela, neku malu usku kameru ili senzor. Ispod kacige se nastavljala rebrasta zaštita za vrat stražara koja je tonula ispod debelog bojnog oklopa kakvog je nosio stražar. Na desnoj strani prsa, klatilo se pričvršćeno osobno oružje stražara na čijem je rukohvatu stražar držao ruku obučenu u nešto tanji ali jednako čvrst i savijajući oklop formiran u male, sitne kvadrate; stotine njih. Hlače oklopa bile su u istoj boji, potpuno iste namjene ali nešto tanje od prsnog oklopa, jednake strukture kao i rukavi oklopa. Na nogama je imao obuvene teške čizme, gornjih rubova prikopčanih za središnji dio potkoljenice. "Detalji, detalji!", pomisli, prihvaćajući impresivnu pojavu stražara kao nešto uobičajeno na ovom mjestu.

Dok je studijski promatrao stražara, ona ženka mu je prišla. "Hoda tiho poput mačke." Iako nešto niža od dosadašnjih pojava ovdje, bila je impresivna. Koji centimetar preko dva metra visoka pojava izraženih oblina ispunila je prostor tik ispred njega. Instiktivno je potražio oči na lijepoj plavokosoj glavi koju je krasila duga raspuštena, poluvalovita kosa, malo okruglije lice kakvo je ovdje bilo nemoguće vidjeti jer najveći broj ovih stvorova je imao oštre crte lica; i velike, krupne plave oči. Ne hladne, samo malo umirenije, ali još uvijek jako znatiželjne oči. Ženka je rekla: "Kala", polažući ruku na svoja prsa, što ga je prisililo da i on spusti pogled na njezina prsa. "Oh! Drago mi je da te opet vidim.", pomisli on. Ponovila je: "Kala", još jednom, koliko mu je trebalo da shvati da se djeva ispred njega zove Kala. On je ponovio njenu kretnju i rekao: "Sebastijan". Ponovio je to još jednom, a onda je Kala, savršeno izgovorila: "Sebastijan"; i smiješeći se, pod budnim okom napetog stražara, odvela ga do stola koji je zauzimao središnji dio prostorije.

[Leonida]

3. dio - Put

Brodski sustav buđenja pokrenuo je njeno buđenje točno u sekundu. Kala se protegnula vrpoljeći se na drugu stranu kreveta, zadovoljno mljackajući dok su se palila bijela svjetla u njenoj sobi. Svukla je sa sebe tanki pokrivač i ustala iz kreveta. Protrljala je nažuljani obraz dok je koračala još snenim koracima prema higijenskoj prostoriji svoje sobe. Higijenske prostorije pružale su sve higijenske uvjete korisnicima, od čišćenja tijela do krpanja površinskih rana. Brzo se uredila i vratila se do spavaonice. Otvorila je najnižu policu i užurbano počela navlačiti svoj kombinezon koji je danas odlučila obući umjesto brodske trenirke u jednolikoj nijansi sive. Po tom pitanju, niti kombinezon nije bio bolji pa je stala u sred posla i odlučila zaviriti u ormar i potražiti nešto ljepše. U nešto više od milijun i osamsto tisuća sekundi, koliko su komunicirali, upoznala je Sebastijana bolje. Njegove su misli bile košmar. Bio je hiperaktivni Zemljanin sa čijim je mislima jedva izlazila na kraj. U čitaču misli, ponekad bi morala nekoliko puta skidati set za komunikaciju sa svoje glave, kako bi se oporavila od kaosa u glavi tog čovjeka. Misli su mu se nevjerojatnom brzinom multiplicirale te je imala osjećaj da je on u stanju razmišljati o nekoliko stvari paralelno, vrlo uspješno hvatajući svaku misao. Nije bila sigurna da li mu je to urođena osobina ili su Sivi na njemu radili nešto na što do sada Plejađani nisu naišli u istraživanjima Sivih. Kako god, bilo joj je zanimljivo. Odabrala je uski rastezljivi komplet u crvenoj i crnoj boji koji je veoma dostojanstveno isticao njezinu ženstvenost. Dekolte je ukrašavao bogati ukrašeni obrub koji je još više isticao njezine grudi, dok su obrubi na njenoj uskoj haljini isticali njezino carsko tijelo istaknutih oblina. Bila je zadovoljna odabirom odjeće.

***

Jeo je lignjoliko stvorenje neobičnog ali ugodnog okusa. Zaključio je da će se bez problema priviknuti na plejađansku prehranu. U svojoj je sobi čekao Kalu nosa zabijenog u pladanj pred sobom, tamaneći meso morske životinje slične lignji. Žurio se pojesti sve jer je bio gladan a nije htio da ga Kala čeka dok on završava svoj obrok. U zadnja je tri tjedna čitao njezine organizirane misli i uvijek poželio da su i njegove misli tako organizirane. Čitač misli prenosio je misli i emocije koje su čitatelji nastojali protumačiti, ne baš uvijek jednako uspješno. Za čitanje misli, kao i za sve drugo, potrebno je bilo iskustvo kojega on nije imao. Kaline misli su bile organizirane, lake, tečne i čitljive; bile su ugodne, umirujuće i logički posložene. Njegove su bile kaotične, neorganizirane i boljele su. Kala u čitaču ne bi sa njim izdržala duže od desetak minuta, prije nego li bi skinula set sa glave, pokušavajući otpočinuti. Nastojao je steči kontrolu nad vlastitim mislima; ali je imao toliko pitanja na koja nije znao odgovor, da bi razmjena misli redovito otišla u pogrešnom smjeru, dovodeći Kalu na rub izdržljivosti. Odlučio je poraditi na tome.

Upoznao je Kalu bolje. Bila je stara stotinu i dvadeset sedam zemaljskih godina, rođena u materničnom replikatoru na Gei, matičnom planetu Plejađana; shvatio je konačno i od kuda isto ime u zemaljskoj terminologiji; odgajana je pod paskom Carskog savjeta. Sviđala mu se sve više i sve je teže susprezao nagon koji se budio poput usnule ačke, kada pored nje protrči miš. Poluerektivno stanje njegove muškosti postala je konstanta za vrijeme njihovog druženja. Od znatiželjne ali rezervirane plejadske ženke, ona se sve više otvarala provodeći sa njim gotovo cijelo vrijeme budnosti, sve do kasnog odlaska na počinak.
U tri tjedna, koliko je komunicirao sa Kalom, naučio je mnogo. Neke su stvari za njega bile šokantne i potpuno su bile u suprotnosti sa svime što je na Zemlji naučio. Naučio je tako da je porijeklo čovjeka kozmičkog, a ne zemaljskog karaktera i da ljudi imaju DNK nekoliko izvanzemaljskih vrsta; te primata sa Zemlje, naravno. Naučio je o dugoj, teškoj i krvavoj povijesti Plejađana koji su u svojim začetcima imali njemu tako poznate ljudske probleme sa kojima se u njegovo vrijeme suočava Zemlja. Naučio je i da su Plejađani utjecali na ljudsku povijest, jednako kao i Draci sa planeta u sustavu Iota Draconis, iz sjeverne konstelacije Draco udaljene nešto preko stotinu i jednu svjetlosnu godinu od Zemlje; i Zeta Reticuli Sivi iz južne konstelacije Reticulum, udaljene trideset i devet svjetlosnih godina od Zemlje. Iako su Sivi bili prisutni u modernoj kulturi, njega su posebno zanimali Draci. Učeći o njima, shvatio je i od kuda dolazi termin drakonska kazna. Surova, nasilna i nemilosrdna gušterolika rasa izvanzemaljaca koja je sa Plejađanima vodila ratove u nekoliko navrata. Zadnji je toliko iscrpio Plejađane da ih je po svršetku rata sa Dracima bez većih problema pokorila jednako nasilna, surova i nemilosrdna rasa Sivih sa Zete Reticuli; kojima su robovali gotovo tisuću godina nakon toga. Plejađani su im, relativno nedavno u kozmičkom vremenu, naplatili sve sa kamatom; a Draci su porobili Sive jednako kao što su Sivi porobili Plejađane. "Ironije li", pomisli.

Najvažnije od svega, naučio je puno o povezanosti Zemljana i Plejađana. Nakon kratke astronomske poduke koju mu je pružila Kala, shvatio je da dolaze iz jata* Messier-45, poznatijem kao Plejade. Također, doznao je gdje su ga pokupili Plejađani iz razorenog broda Sivih; u sustavu koji nije prepoznao na niti jednoj zvjezdanoj karti. Bilo mu je jako teško snaći se u čitanju plejađanskih zvjezdanih karata, a toliko dobar astronom ipak nije bio da bi u odnosu na zemljin položaj na karti prepoznao sustav gdje su ga Plejhađani pronašli.

Uz povijesne činjenice koje je učio samo generalno, usvajajući samo najbitnije detalje, najviše su ga zanimale borbene taktike plejađanskih bojnih flota i međuzvjezdano putovanje. Sebastijan se nadao da je uspio pohvatati i dobro si protumačiti Kaline misli koje su mu opisivale putovanje kroz potprostorne tunele. Međuzvjezdano putovanje odvijalo se kroz potprostorne tunele. Potprostorni tuneli, poput krvožilnog sustava, obuhvaćaju cijeli poznati svemir i omogućuju putovanje između dvije točke kroz prostornu prečicu, odnosno potprostorni tunel. Svi su tuneli imali istu dužinu, odnosno putovanje od ulaza u tunel na jednom kraju i izlaza na drugom kraju trajalo je uvijek jednako; što bi značilo da bi put započet u sunčevom sustavu trajao jednako dugo i do Zeta Reticuli sustava i do bilo kojeg sustava u Plejadama, bez obzira na različitu prostornu udaljenost. Potprostorni tuneli složeni su labirint. Tako se na jedan tunel može vezati više desetaka ili više tisuća njih, a putovanje do ulaska u drugi unutarnji tunel tog labirinta traje onoliko koliko je taj tunel udaljen od mjesta ulaska. U potprostornom labirintu postojale su i vječne petlje, odnosno tunelski sustavi koji bi tijelo u prolasku vraćali uvijek u isti početni tunel, te su bili jednako razgranati kao i ostatak tunela koji su vodili do različitih kozmičkih pozicija. Zato je mapiranje potprostornih tunela bilo vrlo važno svim vrstama sa mogućnostima međuzvjezdanog putovanja. Plejađani su poznavali preko stotinu tisuća različitih tunela. Putovanje bi započelo skeniranjem potprostornim skenerom koji je tražio potprostorne anomalije u prostoru. Zatim bi brod zauzeo poziciju a posada bi započela "induciranje pada u tunel", kako su to zvali Plejađani, nakon čega bi brod doslovno upao u potprostorni tunel kroz otvorenu anomaliju i nastavio svoj put do izlaska na drugom kraju ili do ulaza u drugi tunel koji se vezao na ovaj u kojem je putovanje započeto. Putovanje od jednog do drugog kraja tunela uvijek je trajalo dvije stotine i četrdeset i pet zemaljskih sati i četrdeset i sedam minuta. Ako bi drugi tunel koji se vezao na prvi bio na deset sati leta udaljenosti, onda bi brodu od ulaska u tunel A do ulaska u tunel B trebalo deset sati leta, nakon čega bi brod nastavio sa letom kroz tunel B do njegovog izlaska u trajanju od dvije stotine i četrdeset i pet sati i četrdeset i seda minuta; zbog čega je ukupno trajanje puta iznosilo dvije stotine i pedeset i pet sati i četrdeset i seda minuta. Sebastijan je saznao da su posade nekih brodova putovale i do stotinu godina prije nego bi našle izlaz iz sustava labirint potprostornih tunela. Zato su Plejađani koristili samo poznate tunele, dok su tisuće automatskih sondi tražile i mapirale njima nepoznate tunele, kako bi upotpunile karte. Pri izlasku iz tunela na drugom kraju potprostorne anomalije posada broda mora inducirati izlazak iz potprostornog tunela. U slučaju da brod ne izađe na predviđenom mjestu put se nastavlja natrag prema ulasku u potprostorni tunel, na isto mjesto na kojem su započeli put; po istim pravilima potprostora. "Potprostor je zrcalna petlja iz kojega treba znati naći izlaz.", pomislio je, na što je Kala potvrdno kimnula. Vrtjelo mu se u glavi.


Druga stavka koja ga je zanimala bile su bojne taktike. Od početka plejađanskog kontaktiranja sa drugim vrstama i civilizacijama, Plejađani su morali prilagođavati svoje taktike kako bi iz sukoba sa neprijateljima izašli kao pobjednici. Rat među vrstama bio je još brutalniji i još nemilosrdniji nego li je to bio rat više frakcija unutar iste vrste. To mu je također bilo logično, jer vrsta ima mehanizam očuvanja same sebe. Kod ljudi na Zemlji, to se zove humanost. Vrste također imaju i sklonost preuzimanja teoritorija drugih vrsta, iscrpljivanja resursa i konačne eliminacije druge, neprijateljske vrste. Također, svaka je vrsta koristila različite bojne taktike koje su dolazile do izražaja tek kod međusobnih sukoba.


*Jato – skupina zvijezda (zviježđe), klaster (cluster)

[Leonida]

3. dio - Put - nastavak trećeg dijela

Kako su taktike i strategija zapravo odnos tehnološke moći vojske, njezinog položaja, fizičkih prepreka i konfiguracije terena i broja trupa, jednako kao i industrijske moći koja iza te vojske stoji, broja stanovnika, društvenog uređenja, hijerahijski vertikalnog odnosa moći i upravljanja, te prije svega pitanja morala i motiva vojski na sukobljenim stranama, tako su i principi organizacije koja stoji iza hijerarhije vojske pitanje prije svega društvenog uređenja, kulturne i religijske komponente te prirode bića upogonjenog u masovni sukob.
Sebastijan je to uznao i ranije; ali mu je uvid u holovidove i taktičke analize omogućio puno bolje razumijevanje rata na jednoj puno većoj ljestvici od one zemaljske; omogućio mu je razumijevanje rata između vrsta u Svemiru i korištenje taktika prilagođenih prirodnim i društvenim principima vrsta u stanju rata; ali i same prirode Svemira i svih pravila koja ona sa sobom donosi. A znao je da je to tek jedna tisućina onoga što po pitanju taktika i strategije tek mora naučiti. Jedno je bilo sigurno; Plejađani su vrsni taktičari i stratezi.

Kala mu je u čitaču misli zadnjih dana prevodila dio koji se odnosio na pojam egzostrategije. Egzostrategija je disciplina koja seže u sam početak plejađanskog otiskivanja u svemirska prostranstva; i zapravo je predstavljala promjenu fokusa sa planetarnog ratovanja među sukobljenim
plejađanskim frakcijama, na međuplanetarne i međuzvjezdane sukobe sa drugim vrstama.

Sebastijanu su misli opet vrzmale različiti područjima o kojima je prethodnih dana učio, a tek ga je poziv zvona na vratima kabine probudio iz svojevrsnog misaonog transa u koji je zapao poslije obroka. Sebastijan je samo kratko dao dozvolu za ulazak, znajući da je pred vratima Kala. Ona je iskoristila svoje carske ovlasti za otključavanje njegove kabine, znajući da je on sam neće otvoriti, unatoč činjenici da je dobro zapamtio jednostavan postupak naslanjanja dlana na senzor vrata.

Kala je ušla u kabinu ljuljajući cijelim tijelom, pod uskom i rastezljivom opravom koja je vjerno ocrtavala ljuljanje Kalina tijela. Na nogama je imala obuvene crne cipele visokih potplata sa malo podignutom petom u odnosu na ostatak potplata. Kosa joj je bila pričvršćena na vrhu stražnjeg dijela glave, dok su bogati plavi pramenovi kose slobodno padali iza ušiju i niz leđa. Lice joj je bilo malo jače izduženo u malo izraženijim linijama nego li je to slučaj kada joj je kosa potpuno slobodna. Svidio mu se taj vučji izgled lica na inače obloj Kali. "Oh!", pomisli Sebastijan obješene čeljusti.

Od trenutka njegovog buđenja, njezina pojava koja se nadimala nad njegovom kapsulom punu biogela za oporavak, privukla mu je potpunu pozornost; iako tada još nije znao o kome se radi.

***

S obzirom da je bio u svemiru, nije mogao znati koje je doba dana. Stoga je računao doba dana po vremenu buđenja zbog čega je bio sklon zaključiti kako je cijelo prijepodne proveo sa voditeljem taktičke obuke koji mu je u čitaču misli pokušavao objasniti važnost i ulogu bojnog oklopa. Kao što je pretpostavljao, bojni oklop je bio oklopljena verzija egzoskeleta kojega su pokretali čipovi upravljani središnjim računalnim sustavom oklopa i sitnim sklopovima sličnima malim pametnim hidrauličnim sklopovima koji su savršeno oponašali kretnje humanoidnog bića. Uspio je donekle pohvatati glavne značajke oklopa i shvatiti bitnost upravljanja računalno radnom površinom na zapešću lijeve ruke. Bojni oklop je pružao različite načine pogleda na bojište, od taktičkog rasporeda na senzoroskoj mapi, preko noćne i termo vizije do elektromagnetskog pogleda i aura senzora zahvaljujući kojima je oklop mogao prepoznati biće koje je vojnik gledao. Skeniranje koje se vršilo sa lijeve strane bojne kacige omogućavalo je detaljnije upoznavanje sa neprijateljem i vrstom naoružanja koje je neprijatelj nosi. Oklop je, Sebastijan je to brzo shvatio, bio okosnica pješadijskog ratovanja kod Plejađana. No oklop je omogućavao vojniku i kratkoročno preživljavanje u slučaju da bude izbačen iz broda; imao je sustav za regulaciju tjelesnih funkcija i medicinski sustav za zaustavljanje krvarenja i površinskog zatvaranja rana. Bio je sastavljen od nano vlakana koje su se uvijek nastojale međusobno ispreplesti, zaštićene debelim slojem njemu nepoznatog materijala čudnog plejađanskog naziva. Ispod oklopa, navlačio se tanki sloj mrežastog podoklopa koji je štitio tijelo vojnika od raznih napada zvučnim, neutronskim i elektromagnetskim oružjem dovoljne snage da poremeti komunikaciju moždanih sinapsi. Kaciga oklopa je bila prava taktička mustra koja je pružala vojniku na bojištu sve važne informacije. Uz bojni oklop dolazila su razna oružja, od plazma oružja, preko laserskih poluautomatskih bitnica instaliranih na ramenima do antimaterijskih oružja i dezintegratora; stabilnih polja atmosferskih štitova koje je vojnik mogao instalirati ispred sebe, stvarajući si privremeni zaklon, pa sve do vibracijskih polja koja su uništavala projektile ispaljene u smjeru oklopa i vojnika u njemu. Sebastijan je uživao čitajući misli voditelja vježbovne arene.

***

Kala ga je sa živim zanimanjem promatrala dok je navlačio bojni oklop prilagođen njegovoj tjelesnoj konstituciji. Unatoč protivljenju kapetana broda i cijelom nizu sigurnosnih časnika, uspjela je privoljeti kapetana na prilagođavanje oklopa Sebastijanovu tijelu. Kako je dobro zagrizao za bojne taktike, odlučila mu je priuštiti malu poduku iz navlačenja i nošenja bojnog oklopa, te gađanja dezintegratorom u kontroliranim uvjetima brodske streljane. Sjedila je sa druge strane holozida, sigurna iza dva metra unutrašnje brodske stijenke. To je bio jedan od kapetanovih uvjeta kada je pristajao na pogodbu. Drugi je bio da su uz Sebastijana na streljani dvojica do zuba naoružanih vojnika elitne carske postrojbe; osobne Kaline garde.

Sebastijan je gledao kroz zatamnjeni vizir kacige, u kutevima uočavajući njemu nerazujmljive podatke koji su se iscrtavali. Na trenutak je dobio prikaz taktičkih položaja onih koji su ga okruživali, da bi netom nakon toga prikaz nestao. "Očito ne žele proslijediti sve podatke.", pomislio je dok je ponovno pokušavao dobiti isti prikaz, pritišćući dugmad komandne ploče na zapešću lijeve ruke. Brzo je odustao od toga jer se u neoliko navrata prikaz na viziru kacige promijenio, od termo pogleda, preko noćne vizije do elektromagentskog pogleda, pa sve do senzora koji oičitava otkucaje srca u prostoru što mu je pružilo još jedan pogled na raspored vojnika. No i to je završilo kao i raniji pokušaj. Netko je upravljao njegovim odijelom a to nije bio on. Nije mu smetalo jer se istinski zabavljao, pogotovo kada je shvatio da njegove akcije donose muku njegovim stražarima. Zlobno se nasmijao sebi u bradu dok mu je maska kacige sakrivala lice.

[Leonida]

3. dio - Put - nastavak trećeg dijela

Uzeo je dezintegrator; za početak. Sa strane su stajale plazma puške i plazma lukovi, kao i elektromagnetski ručni top napunjen eksplozivnim projektilima. U kutu, na samom rubu stalaže sa oružje, stajala je antimaterijska puška. Elektromagnetska puška koja je ispaljivala tanke duguljaste projektile koji su držali antimateriju i materiju zarobljene u magnetnom polju, u malim ćelijama; sve do trenutka kada bi projektili pogodili metu a magneti oslobodili materiju i antimateriju izazivajući stotine malih eksplozija u sudaru materijskih i antimaterijskih ćelija. Brod je bio naoružan i sličnim torpedima.

Prvi časnik broda koji je osobno nazočio ovom cirkusu, pustio je Sebastijana u arenu u kojoj su već bile razmještene pokretne mete pokretane od strane računala kojim je upravljao voditelj streljane. Prve su na red došle dvije čovjekolike mete koje su u potpunosti; svojom građom i oklopom; oponašale plejađandske vojnike. Sebastijan je opalio jednom, drugi, pa i treći put, prije nego li je shvatio da bojni oklopi upijaju snopove dezintegracijske zrake, ostavljajući tek manja vanjska oštećenja na oklopu. Pri svakom opaljenju, pogođeni oklop je praznio upijenu energiju u obliku munja koje su sijevale u prostor oko mete. Sebastijan je uzeo dah, kratko razmislio i odlučio gađati predio vrata zaštićen rebrastim ovratnikom. Prvi je pogodak rastrgao ovratnik, a drugi je otkinuo glavu mete sa ramena. "Oh", pomisli Sebastijan kada je vidio da je simulacija mete stvarna, budući da je na trenutak po oklopu prsnula krv. Nadao se da je ipak riječ o samo morbidnoj simulaciji borbe, ne i o živom stvoru prisiljenom na glumljenje mete. Kratka suluda misao brzo prođe kroz njega zaključivši da je na ovom mjestu takvo nešto teško očekivati. "Na sreću", pomisli.

Druga je meta bila teži zalogaj, jer je pokrila ranjivu točku spuštajući kacigu naprijed kako bi zaštitila ranjivi vrat. "Pametno", zaključi Sebastijan dok je iz njegovog dezintegratora sijevao snop za snopom čiju je upijenu energiju bojni oklop mete uspješno praznio u prostor. Sa druge je mete otpalo nekoliko kvadratića materijala sa oklopa na rukama kada su snopovi iz njegovog dezintegratora pogodili rukave bojnog oklopa. Meta se kretala između i iza prepreka na streljani, povremeno izlazeći izvan Sebastijanovog vidnog polja.. Nekoliko je prepreka probio dezintegracijskim snopom pa je meta ispustila križasti alat i malo veću kutiju; onaj križasti alat se automatski rastvorio, izdužio na visinu mete i počeo emitirati stabilno polje atmosferskog štita plavičaste boje. Opalio je preko trideset puta u sami štit dok nije shvatio da će mu trebati znatno više za probijanje tog štita.

Iz spremnika na pojasu je izvadio pulsnu granatu, okrenuo je malenu ručicu detonatora i bacio je prema štitu. Granata je proizvela dosta glasni vhuuuššš, odašiljući elektromagnetske valove u prostor i rušeći stabilnost štita koji je počeo iskriti. Štit je počeo treperiti vračajući stabilnost postepeno, a Sebastijan je počeo pucati u metu, također ometenu elektromagnetskim valovima. Meta se povratila prva, krečući se iza prve slobodne zapreke. Bio je to dugački zid sagrađen od nepoznatog metala, lijevo od njegovog položaja. Štitu se vratila stabilnost, ali meta je ostala iza zida, Sebastijanu izvan vidnog polja. Brzo je potražio ono dugme za promjenu pogleda u viziru kacige i namjestio na toplinsko. Toplinsko mu je otkrilo čitavi spektar topline koju je zid upio iz dezintegracijskog snopa, sakrivajući metu; pa je Sebastijan prebacio na elektromagnetski pogled kroz vizir, što mu je otkrilo blago titranje mete iza zida. Usmjerio je dezintegrator i opalio u njezinom smjeru, razarajući sloj po sloj metalnog zida. Zaključio je da je zid očito neka vrsta zaštite, poput bunkera. "Ipak je ovo simulacija bojnog polja", zaključi na posljetku. Sada je bio njegov red za premještaj. Podigao se sa lakoćom u bojnom oklopu programiranom da prati pokrete humanoidnih bića. Bojni oklop je zapravo bio do krajnjih granica oklopljeni egzoskelet koji je omogućio nesmetano i prirodno kretanje vojnika koji su ih nosili. Isključen, tezio je najmanje dvije stotine kilograma. Kada je potrčao naprijed do slijedećeg zaklona, iz tunela je izašla još jedna meta pucajući u Sebastijanovom smjeru, dva ga puta pogađajući posred prsa. Sebastijan je primijetio lagani trzaj pune crte u vidnom polju koja je označavala integritet njegovog bojnog oklopa. Nije se radilo o stvarnom oštećivanju, već je računalo daljinski smanjivalo integritet prihvačajući udare snopova sa vježbališta kao stvarne udare različitog oružja koje bi Sebastijan doživio da ovo nije bila vježba.

Druga je meta bila mehstražar naoružan dezintegratorom. Sebastijan je uzvratio vatru u smjeru mete koja je stoički podnijela tri pogotka, od kojih jedan u jajoliku glavu sa koje su otpadali sitni komadi materijala. "OK", pomisli Sebastijan, "vrijeme je da i ja počnem varati." Okrenuo se prema polazišnoj točki i ugledao zatvorena vrata arene i spuštene sve pregrade na pozicijama za strijelce. No ispod jedne je pregrade ugledao eletromagnetski ručni top i pored njega plazma pušku i antimaterijsku pušku; sva tri komada oružja na stalaži na kojoj su stajale s druge strane pregrade.

Pogledao je još jednom onu liniju u desnom gornjem kutu svog vizira koja je zatreperila i skratila se kod pogodaka, pogledao je lijevu stranu vizira i primijetio četiri točke koje su se kretale arenom, taktički se raspoređujući bočno. Kratko je razmišljao i zaključio da bi ga rafali plazme ili snop iz dezintegratora mogli stajati bojnog oklopa prije nego li dograbi neko od oružja na stalaži. Kratko je podignuo glavu iznad zaklona i ugledao tri mehstražara i onu sporu i tromu imitaciju plejađanskog vojnika, kako se raspoređuju. Dva mehstražara zapucala su u njegovom smjeru što ga je natjeralo da se opet sagne iza zaklona. Pogledao je pojas i prebrojio još jednu EM granatu, dvije plazma granate u jednu zvučnu granatu. Desno od njega je stajao još jedan, malo viši zaklon, lijevo je bilo otvoreno polje sve do unutarnje strane areninog holozida. Naprijed je vidio udubljenje u podu brodske arene za vježbu, a iza je još jednom bacio pogled na oružja koja su uredno stajala na stalaži. "Kvragu", pomisli.

***

Kala je gledala bitku sa zanimanjem. Među stražarima koji su ih dopratili razvio se razgovor o ovoj vježbi. Kala je pokazivala Sebastijanu plejađanska oružja koja su ga zanimala, a kratka obuka – ako se to uopće tako moglo nazvati – na bojnom odijelu, Sebastijanu je očito bila dovoljna da pohvata najbitnije detalje.

Taktičku i stratešku obuku je prošla i sama, kao nasljednica prijestolja, ali niti jedno od tog dvoje nije voljela i izbjegavala je obje stvari kad god bi mogla. No i ona je vidjela da je klopka koju je pripremio voditelj vježbe za Sebastijana neizbježna. Sebastijan je imao tri moguća rješenja, od kojih mu dva, mislila je vjerojatno neće pasti na pamet. Mogao je potrčati iz zaklona grabeći jedno od ponuđenih oružja; što je bio voditeljev trik. Mogao je premjestiti poziciju desno do višeg zaklona; ili je jednostavno mogao izaći na čistinu, lijevo od svog položaja. Iskusni bi vojnik odabrao četvrtu; ne ponuđenu; i ostao čekajući ili da neprijatelj pogriješi i pokuša ga okružiti sa obje strane, što bi mu dalo dovoljno vremena da počisti dvojicu koji su izašli na čistinu; ili bi jednostavno pokušao sa desne pozicije počistiti težu, desnu stranu, što baš i nije bila pametna odluka, s obzirom da bi to neprijatelju pružilo šansu da prodre sa lijeve strane iza zaklona.

"Jedina mu je opcija krenuti naprijed, kroz ono udubljenje", iznenada je progovorila Kala.

"To je još jedna zamka", izjavi voditelj vježbe.

"Krene li naprijed kroz udubljenje, naći će se u labirintu iz kojeg neće izaći. Mehstražari imaju dovoljno vremena zatvoriti oba izlaza, pa će ostati u sredini zarobljen pod vatrom iz oba smjera."

Kala je samo kimnula voditelju i namrštila se razmišljajući o situaciji.

[Leonida]

3. dio - Put - nastavak trećeg dijela



***

Sebastijan je bio svjestan u koliko teškoj je situaciji. Primijetio je udubljenje ispred sebe i zaključio da bi to mogla biti još jedna zamka. Na viziru kacige vidio je točke koje su označavale neprijatelja, kako se brzo kreću preko bojišta, provjeravajući svaki zaklon i grabeći naprijed. Još je jednom provjerio tktičke položaje i odlučio pričekati pogrešku strojeva. Izvadio je zvučnu granatu, okrenuo ručicu i bacio je u lijevo naprijed, u smjeru onog humanoidnog meha i mehstražara koji se brzo približavao. Zvučna je granata imala senzor za aktivaciju pa je do detonacije pričekao dok mehstražar nije prišao dovoljno blizu. Zvuk iz granate odaslao je vibracije u prostor koje je Sebastijan osjetio i iza zaklona. Podignuo je pogled i vidio da se mehstražar vrpolji i podiže sa poda, dok su kroz napuknuti oklop druge mete tekli slapovi simulirane krvi. "Jedan manje", pomisli dok je iz spremnika izvlačio dvije plazma granate napunjene sa četiti ampule njemu nepoznatog plina. Prvu je bacio na isto mjesto na kojem je završila i zvučna granata, a drugu je bacio u smjeru dva desno postavljena mehstražara.
Obje su granate eksplodirale u oblaku zapaljenog plina koji se pretvorio u šireću usijanu plazmenu sferu koja je rastalila sve što je dotaknula; i zapalila sve oko sebe, sijući plamenu smrt. Lijevi mehstražar je bio djelomično uništen, ali još uvijek funkcionalnog oružja koje je i dalje sijevalo prema Sebastijanovoj, iza zaklona izvirujućoj glavi; dok je desni par bio samo malo oprljen, kakvih dvadesetak metara od njega sa tendencijom brzog prilaska njegovom položaju. Dok je pratio kretanje onog lijevog kojeg je odlučio uništiti prvog, zaklon se počne spuštati u pod. Sebastijan brzo skine induktor atmosferskog štita i kutiju sa napajanjem, te ga uključi. Štit je zablještao jarkim plavim svjetlom dok se uključivao i uspostavio nešto tamnije plavičasto zaštitno polje, što je Sebastijanu pružilo dovoljno vremena za odluku. Sva tri mehstražara uporno su gađala štit, a nova brzo smanjujuća crta u vidnom polju Sebastijanovog bojnog vizira dala mu je do znanja da štit neće držati vječno. "Kvragu", pomisli opet.

***

Kala se ljutito digla sa sjedala na kojem je promatrala vježbu kada se Sebastijanov oklop konačno ugasio, simulirajući njegovu smrt na bojnom polju. Voditelj vježbe počeo joj je objašnjavati da bojno polje ima svoja pravila i da on nije kriv što Sebastijan nije uzeo u obzir da je svaki takav zaklon, kakav je bio onaj iza kojeg se našao, moguće uništiti. U brzoj razmjeni vatre, onog lijevog mehstražara je uspio uništiti u potpunosti, dok su desna dvojica uništila njega. Nije ju ljutio Sebastijanov poraz, kliko ju je ljutio smijeh plejađanskih vojnika koji su promatrali vježbu kada se Sebastijanov oklop ugasio u raskoraku, zbog čega je ukočen zaronio naprijed, nosa maske zabijenog u pod brodskog vježbališta. Arena je izgledala oštećena bitkom, dok su se dijelovi poda arene još uvijek žarili od eksplozija plazma granata. Izašla je iza holozida u trenutku dok su Sebastijana izvlačili iz oklopa i vidjela je da se on od uha do uha smješka. "Luđak je uživao i u vlastitoj simuliranoj smrti."; pomisao koja je i njoj razvukla usne u osmijeh.

[Leonida]

4. dio - Krv i željezo

Brod je iskočio iz potprostornog tunela što je Sebastijanu djelovalo kao razvlačenje vremena i prostora; i zamagljenje vidnog polja. Kala mu je spomenula da će brod pristati uz jedan od najljepših planeta na kojega su Plejađani naišli u svojim višetisućeljetnim istraživačkim ekspedicijama. U Kalinoj pratnji bio je tim carskih znanstvenika koji su na povratku sa službenog Kalinog puta – o čijoj prirodi nije ništa znao – poželjeli svratiti do ovog planeta kojega su Plejađani zvali Nerijandre, po gotovo zaboravljenoj plejađanskoj božici ljepote. Planet je presijavao sve nijanše ružičaste boje, sa detaljima zelenkaste i ljubičaste. Poput vrijednog dragulja, plovio je prostranstvom krečući se oko bipolarnog zvjezdanog sustava koji je preveden sa plejađanskog jezika značio; Blizanci.

***

Uhvatila se u rutiniranom spremanju za susret sa Sebastijanom, kako ga je zvala od kada ga je u društvu drugih Plejađana prestala zvati onim ili svojim čovjekom; što je i inače bilo malo čudno s obzirom da su plejađanski zakoni zabranjivali svojatanje drugog inteligentnog i svjesnog stvora, čak i članovima carske obitelji. Navlačila je na sebe još jednu usku opravu koja je isticala njezinu ženstvenost. Primijetila je izraz njegovog lica kad god bi se pojavila u takvim komadima odjeće; što ju je zabavljalo. Shvatila je da ju zabavlja zbunjivati i izbacivati ga iz takta na taj način. A opet, godila joj je pažnja koju je dobivala od čovjeka koji je u živo vidio tek nekoliko Plejađanki; uključujući i brodsku liječnicu za kojom je slinio prvih nekoliko dana. Gornji dio prošaran bijelim i srebrnim vertikalnim prugama, nastavljao se ispod pojasa u potpuno bijeloj uskoj haljini. Srebrni su obrubi ukrašavali oba komada odjeće pri vrhu, dajući još oblatiji izgled od uobičajeno oblog. Kosu je vezala u rep na stražnjem dijelu glave i izvukla gusti pramen kose sa lijeve strane čela, tako da joj je kosa padala dotičući lijevi obraz. Nasmiješila se svom odrazu u brodskom holozrcalu i izašla iz kabine.

Sebastijan je sjedio, opet glave zabijene u pladanj pred sobom još jednom se hraneći lignjolikim stvorenjem; silibom. Silib je vrsta krakaša sa Geje koja se, kako je shvatila Kala, okusom jako sviđa Sebastijanu. Pozdravila ga je smiješeći se dok joj je on odzdravljao rukom, zadržavajući pogled kratko na liniji njenog, pod odjećom istaknutog tijela. Opet ga je prožimao osjećaj uzbunjenosti koji ga je toliko često zadnjih dana opsjedao, kad bi god ugledao Kalu u jednoj od njenih oprava. Kala je to primjećivala prkoseći mu svaki put novim komadima odjeće. A Sebastijan bi je radije vidio bez i jednog komada.

Sjela je do njega dotičući ga laktom desne ruke na što joj je on ponudio komad silibovog mesa nabodenog na metalni štapić. Nasmiješila se i otkinula komadić mesa sa štapića ustima. Tada je Sebastijan poprimio još smješniji izraz lica koji je Kalu doveo do ekstaze ispunjene zabavljenošću.

Tog je jutra Sebastijan često pogledavao u njenom smjeru dok je trpao hranu u usta, povremeno se smiješeći, držeći puna usta kulturno zatvorenima. Završio je sa oborokom kada je brodski poslužitelj na kojeg je pravo imala jedino Kala, donio do stola napitak koji je Sebastijana podsjetio na čaj. Kala je otpila gutljaj još vručeg napitka što je i sebastijana ohrabrilo da otpije i on. Opekao je jezik što je pokušao sakriti palacajući jezikom u usnoj šupljini kako bi ga ohladio. Kala se glasno nasmijala shvativši što se dogodilo. "Kvragu, sigurno izgledam kiselo.", pomislio je on kada se Kala počela smijati. Uzela mu je šalicu i lagano počela puhati, hladeći mu napitak. "Mama", pobjeglo mu je kroz misli, shvativši koliko je sretan što se ovo ne događa u čitaču misli. Shvatio je tada da Kala prema njemu zaista ima majčinski odnos, što mu je malo narušilo raspoloženje. Ali ga je već slijedeća misao razvedrila; "Možda Plejađanke tako zavode mužjake." Kada se Kala nagnula nad stol, pokušavajući se osloniti na ruke pri podizanju sa stolice, a njezin dekolte razotkrio raskoš carskih grudi, Sebastijan je naglo odustao od pridizanja. Nije želio da Kala primijeti ono što mu se doagađalo ispod pojasa u tom trenutku. Kala je, mislio je Sebastijan, možda to i shvatila jer se još jednom glasno nasmijala.

***

Sjedili su za čitačem i razmjenjivali misli. Bio je potpuno dekoncentriran, pa su mu misli vrzmale bez ikakvog reda i kontrole. Nekoliko je puta uhvatio vrlo snažne emocije dok se Kala smijala njegovim mislima zbog kojih bi na Zemlji od kakve ženke možda dobio udarac otvorenim dlanom posred lica.

Prva je bila: "Bože, kako bih je...", na što je jedva suspregnuo završetak misli, za razliku od emocije koja je Kali nastavila govoriti na što je Sebastijan mislio.

Na što je njoj, netom nakon toga kroz glavu prostrujala ideja o tome kako bi to izgledalo, što je Sebastijana dovelo do ekplozije ispod pojasa zbog čega je Kali pobjegla emocija koja je govorila jeeej.

Dva napaljena tinejđera; odnosno jedan, po plejađanskim mjerilima tinejđer i jedna odrasla ženka ponašali su se poput dva napaljena tinejđera. Nakon što je Sebastijanu pobjeglo pitanje: "Da li je to plejađanski seks?", a Kali odgovor: "Ne, nije!" Niti jedno od njih dvoje nije više imalo kontrolu nad svojim mislima i emocijama. Tada se razmjena misli pretvorila u ubrzano disanje, brzo lupanje srca i znojenje, nakon čega je Sebastijan pomislio: "Ovo je najbliže seksu u zadnjih tko zna koliko.", na što je opet Kali pobjegla misao: "Ne, nije!" Sebastijan je tada pomislio kako je sretan što nosi rastezljivu brodsku trenirku jer bi ga u protivnom erekcija zaboljela, doslovno; a nakon što je Kala ponudila rješenje tog problema u njenoj sobi, razgovor je naprasno prekinut.

***

Sebastijan je u ruci stiskao Kalinu desnu dojku. Zapravo, stiskao je samo jedan njen dio, onoliko koliko ju je mogao obujmiti otvorenim dlanom. Kala bi mu povremeno poljubila čelo ili mu koljenom dotaknula međunožje. Prva tri puta je bilo zabavno, a onda je Kala shvatila da ništa nije dobro forsirati. Sebastijan se pitao hoće li ga poluerektivno stanje ikada proći; a Kala se nadala da neće nikada. Mazila se uz njega cijelo vrijeme tog; "Jutra?", pitao se. Nije bilo niti bitno koje je doba dana. Vrijeme je da ta pitanja ostavi za planetarni bitak gdje je doba dana puno bitnije nego li u svemirskom brodu.

Kala ga je obrglila rukama ljubeći ga u usta i razmišljajući o nekoliko strasnih snošaja iza njih; "Tri!", naglo se ispravila; pitajući se da li je uvijek tako grub u krevetu. Svidjela joj se njegova neutaživa glad i odlučnost. Iako je ponekad djelovao neodlučno, shvatila je da je na dva polja odlučan i snalažljiv; na bojnom polju i u krevetu. "S tim da je u krevetu i maštovit.", kratko je pomislila kroz prigušeni osmijeh. Sebastijan je spremno uzvraćao na sve njene poljupce, dok mu se ispod pojasa, stisnutog uz Kalu, rađao još jedan vulkan. Prebacio se iznad nje i bolno zagrizao njenu bradavicu na što je Kala ispustila uzdah užitka uz grimasu kratke i jetke boli.

***

Spremali su se napustiti sustav Blizanaca u još jednom padu u potprostorni mjehur, brodskog pramca uperenog u smjeru u kojem su željeli krenuti. U potprostornom mjehuru niti jedno tijelo nije mirovalo jer sve što bi u njega upalo, potprostor je nastojao ispljunuti van, kao što voda izbacuje potopljenu plutaču. Na brodskoj posadi bila su samo dva zadatka, pravovremeno usmjeriti brod i činiti korekcije putanje.

Slabo očitanje na ekranima brodskog časnika zaduženog za senzore zatitralo je na ekranu i brzo nestalo. Odbacio je to kao pogrešku; kao malog računalnog duha; halucinaciju. Kapetan broda je naredio otvaranje potprostornog prolaza koji se počeo formirati oko broda, kada se isti naglo urušio odbacujući brod natrag u prostor. Kapetan je ponovio naređenje, nakon čega je ponovljen i postupak sa istim rezultatom. Tada je časnik na senzorima uhvatio otvaranje potprostornog prolaza pet stotina tisuća kilometara daleko od njih. Kapetan je dokono dao znak za uzbunu. Cijela se posada brodskog mosta uskomešala zauzimajući bojne položaje, dok je časnik zadužen za senzore sada primao jasan signal onoga što je odbacio kao pogrešku; destabilizator potprostora.

***

Sebastijan je završavao vježbu gađanja plazma puškom na statičnoj meti kada se oglasio brodski alarm. Reski pijuk iz zvučnika diljem broda parao je uši dok su vojnici koji su ga pratili na vježbalištu počeli grabiti prema izlazu, kao da su na njega zaboravili. Jedan se vojnik okrenuo i pokazao mu da im priđe. Potrčao je u bojnom oklopu kada je shvatio da nije uzeo kacigu sa vitrine na kojoj ju je ostavio. Vojnik je pokazao da stane, oduzeo mu plazma pušku i počeo otkopčavati oklop kada je na ulaz banula Kala derući se na vojnika koji je stao sa otkopčavanjem. Sebastijan je osjetio labavi gornji dio oklopa na svojoj lijevoj strani a nije mogao povuči ručicu kopče taman na sredini lijeve lopatice, pa je u trku prea vitrini na kojoj je stajala kaciga, potražio na zapešću lijeve ruke naredbu za automatsko zakopčavanje oklopa. Dobro je zapamtio naredbu jer se oklop automatski zakopčao na pritisak ekrana taktičke radne površine na lijevoj ruci. On i Kala su u pratnji dvojice stražara potrčali prema transportnoj cijevi. Kapsula je rastvorila svoja vrata i pustila četvorku unutra. Kala je izdala naredbu brodsko računali i kapsula je krenula uz jedva primjetni trzaj, naglo se zaustavila uz jedva primjetni trzaj i krenula gore uz još jedan jedva primjetni trzaj, kada je brod potresao val silovitih vibracija koji je ugasio kapsulu i transportnu cijev.

[Leonida]

4. dio - Krv i željezo - nastavak četvrtog dijela


***

Na zapovjednom mostu duboko u utrobi broda, kapetan je izdavao naredbe. Topnici u susjednoj prostoriji ciljali su osam brodova srednje veličine, gađajući ih oružjem iz brodskog arsenala.

"Vrsta brodova?" pitao je kapetan glasno.
"Nepoznata." odgovorio je časnik na senzorima.

"Porijeklo brodova?" Kapetan se okrenuo prema svom časniku čekajući odgovor.
Časnik je slegnuo ramenima. "Nepoznato, gospodine."

"Dobro," hladno će kapetan, "što mi onda možete dati, časniče?"
Časnik je počeo čitati podatke iz svog računala. "Osam brodova srednje veličine, naoružani energetskim oružjima, oklopljeni štitovima i nepoznatom vrstom nečega", tu je riječ časnik naglasio, "što podsjeća na stabilizator polja. Oklop je nepoznate vrste i od nepoznatog materijala. Senzori ne očitavaju život na brodu, polje za održavanje života i umjetna gravitacija ne postoje ili trenutno nisu u funkciji."

Kapetan se zagledao u ekran pred njim gledajući karneval svjetlosti što su ga poticala svjetla energetskih oružja i eksplozije plazme na brodskim štitovima, rušeći im integritet. Osam komada horizontalno po širini izduženih brodova, čije su krajnje točke; ona s lijeva i desna podsjećale na naprijed izdužene rogove, raspoređivalo se šireći se u formaciju koja bi trebala okružiti plejađanski brod.

"Naciljajte brodove antimaterijskim torpedima." Naredio je kapetan tik prije nego li je iz jednog od brodova; onog središnjeg, izašla brzo putujuća kugla crvene boje. Detonacija je potresla brod u obliku snažnih vibracija koje su se osjetile cijelom dužinom broda. Senzori su zatitrali, plavo svjetlo zapovjednog mosta se ugasilo i upalilo a sigurnosni časnik je, ne čekajući kapetanovo pitanje počeo čitati oštećenja.

"Gospodine, štitovi u sektoru devetnaest su popustili ali se ponovno pune, integritet trupa u sektoru devetnaest je na pedeset i šest posto, održavanje života radi ali je transportni sustav broda oštećen."

Kapetan je promijenio boju lica dok je časnik čitao podatke o nepoznatom projektilu koji ih je pogodio, pitajući se: "Gdje je njezina visost, Kala?".

***

Prvi je vojnik gurnuo cijev svog dezintegratora kroz izlaz na prednjem dijelu kapsule. Tunel transportne cijevi je bio u potpunom mraku. Sebastijan je potražio naredbu za uključenje noćnog pogleda koji je pred Sebastijanovim očima rastvorio prostor obojan nekom mješavinom žute, smeđe i zlaćane boje. Oba su vojnika bila u tunelu kada je on uhvatio Kalu za ruku koja se na njegov dodir napeto trznula, ali je potom s povjerenjem uronila svoju ruku u njegov dlan, puštajući ga da je povede. Oba su vojnika vani osvjetljavala prostor pred njima snažnom svjetlosti iz leća ispalih sa obje strane taktičkih kaciga. Sebastijanov vizir se automatski prilagodio osvjetljenju.

Vibracije koje su potresale brodove bile su sve češće, povremeno toliko snažne da bi se Kala i Sebastijan uhvatili jedno za drugo dok vibracijski val ne bi prošao. Brod je počinjao opasno škripati teškim metalnim zvukom, a nekoliko je puta snažno zaiskrilo u tunelu transportne cijevi pred njima.
Zaobišli su utor u cijevi i skrenuli desno kada se ispred njih bljesnulo nakon čega je uslijedila snažna eksplozija koja ih je pobacala po podu dijela tunela širokog tri metra i još toliko visokog. Kala je vrištala držeći obje ruka na ušima, dok su se vojnici pridizali i ciljali u nešto ispred njih, pedesetak metara daleko. Svjetleće leće na kacigama više nisu svjetlile a Sebastijan je ugledao četveronogu, kako je pretpostavljao, mehaničku prikazu koja je cijev svog oružja okrenula prema njima.

***

Prvih je nekoliko eksplozija narušilo stabilnost štitova, a snop zrakastog oružja iz neprijateljskih brodova poput svrdla je bušio vanjsku oplatu plejađanskog broda. Prvi rojevi plejađanskih antimaterijskih torpeda uništeni su u letu do svojih meta, ali su drugi i treći val rojeva dali polovične rezultate u obliku gubitka energije i štitova, dok je četvrti val rojeva uništio vanjske oplate tri broda od kojih je jedan bio pred uništenjem. Sa tog na pola uništenog broda još je uvijek stizala salva za salvom, pa je kapetan naredio topnicima na plazmama gađanje tog broda. Plejađani su koristili taktiku rojeva kod gađanja neprijateljskih brodova projektilima, odnosno zasipali su ih veliki brojem projektila čime su smanjivali mogućnost potpunog uništenja svih ispaljenih projektila. No i priroda kretanja projektila i način udara u mete podsjećali su na rojeve stršljenova.

Tek nakon što je brod eksplodirao na nekoliko stotina kilometara od plejađanske krstarice, iz četiri neprijateljska broda izašle su eskadrile bojnih i transportnih sondi. Plejađani su ubrzano gubili štitove u različitim brodskim sektorima, a komadi usijanog oklopa otpadali su sa njega u krpama.

Kapetan je naredio maksimalnu brzinu, blizu same granice brzine svjetlosti, ali su neprijateljski brodovi sijali nevidljive snopove koji su narušavali stabilnost polja oko reaktora brodskih motora, potrebnih za postizanje takve brzine; zbog čega je trenutna brzina iznosila tek čedrdesetak tisuća kilometara na sat, s rastućim ubrzanjem. Nedovoljno da plejađanski brod pokuša pobjeći napadačima.

Prvi val napadačkih eksadrila uspješno je odbijen, dok je drugi uništio polovicu manjeg brodskog naoružanja, zbog čega je kapetan naredio lansiranje stotinu automatskih bojnih sondi koje su u takvim bitkama štitile brod od malih, ali tek neznatno i manje opasnih neprijateljskih letjelica koje su u eskadrilama nanosile ne baš nezamjetnu štetu. I dok je treći neprijateljski val bio pokošen automatskim bojnim sondama, četvrti ih je desetkovao, omogućivši valu transportnih letjelica slijetanje na oplatu broda. Senzori su očitavali preko pet stotina mehaničkih napadača koji su se rasprostrli oplatom broda. Sektor devetnaest je treći put povratio štit, pa je časnik čekao puni intenzitet štita prije nego li ga je uključio kako bi njime uništio nekoliko transportnih letjelica i stotinjak napadača. No bilo je prekasno. Dio napadača je ušao u brod a val za valom je tek stizao.

Do petog vala transportnih letjelica, plejađanski je brod ostao bez manjeg naoružanja i sa četrdeset posto lansirnih cijevi za antimaterijska torpeda. Tri su neprijateljska broda uništena, a ostalih pet je pokazivalo neutješnu upornost u zadatku da osvoje ili unište brod.

U dijelovima broda mehstražari potpomognuti brodskim osiguranjem i carskim komadnosima, borili su se protiv napadača, zadajući i primajući štetu.

Kapetan se još uvijek pitao: "Gdje je njezina visost, Kala?".

***

Prvi je udarac pokosio desnog vojnika, dok je vojnik naprijed i lijevo od Kale i Sebastijana rafalom iz plazma puške uspješno otkinuo savitljive cjevaste noge kvadropoda. "Oh! Mehaničko govno dobiva pojačanje.", pomisli Sebastijan kada je vidio ulazak još dvojice napadača u cijev. Dok je gurao Kalu u utor tunela pored kojeg su ranije prošli vidio je da se ranije pokošeni vojnik teško podiže na noge. Zasulo ga je još nekoliko snopova iz oružja kvadropoda. Užareni dijelovi oklopa padali su sa vojnika kada ga je pogodio snop koji mu je probio oklop i meso, paleći mu tijelo i kidajući tkivo s njega. Vojnik je, pušeći se pao na leđa, a mali plamen je prodirao kroz rupu promjera pet centimetri na desnoj strani prsa u njegovu oklopu. Sebastijan je sklonio Kalu u utor i odlučio se vratiti po dezintegrtor mrtvog vojnika kada je još snopova iz dva nova i onog starog oporavljenog kvadropoda počelo pogađati drugog vojnika oko čijeg oklopa su sijevale munje i otpadali komadići oklopa. Vojnik je potrčao prema Sebastijanu kada su snopovi pogodili dezintegrtor koji je pod nogama vojnika eksplodirao i srušio ga. Oklop na nogaa se dimio ali se vojnik uspio uspraviti i opaliti još jedan rafal i oštećeni kvadropod koji je stalno izbacivao nove savitljive noge na kojima se kretao; kako bi mu rafal raznio stare. Vojnik se bacio na pod, izvukao granatu za koju se brzo ispostavilo da je plazma i bacio je prea njima, dok su tri kvadropoda napredovala. Podigao se na koljena kada su mu dva snopa raznijela vratnu rebrastu zaštitu i otkinula glavu s ramena, ostavljajući Sebastijanovom pogledu potpuno spaljeno vojnikovo meso koje se dimilo i parilo. Granata je eksplodirala taleći oštećenog i odbacujući oba pojačanja. Sebastijan je potrčao prema vojnikovoj plazma puški koja je ležala uz njegovo tijelo. Prvi ga je snop pogodio u prsa, bacajući ga na stražnjicu, dok mu je drugi snop proparao gornji dio kacige, zabijajući ga leđima u pod cijevi. Tunel se okretao oko njega.

[Leonida]

4. dio - Krv i željezo - nastavak četvrtog dijela


***

Kapetan je poslao naređenje Kalinoj osobnoj straži, skupini od dvadeset najboljih vojnika u cijeloj carskoj vojsci, da započnu potragu za njom. Pogleda uprtog u taktički ekran, tražio je slabosti u neprijateljskoj obrani. Više od tisuću i sto neprijateljskih mehova ušlo je u brod. Borbe su plamtjele diljem broda, a neprijatelj je zauzimao dio po dio. Matični brodovi – onih pet još uvijek funkcionalnih – su prestali gađati plejađansku krstaricu odmah nakon što su uništili zadnje vanjsko oružje kojim su se Plejađani odupirali napadima. Prvi je reaktor broda zatajio, drugi se destabilizirao toliko da ga je posada strojarnice izbacila u svemir gdje je detonirao, a treći je izgubio sve veze sa brodskim motorom nakon što je udar sa neprijateljskog broda uspio rasparati krstaricu sve do duboko pozicionirane strojarnice u utrobi broda. Mnoge su brodske razine, komore i kabine zjapile uništene. Kapetan je kroz brodsko računalo bezupsješno pokušao locirati Kalin signal. Brod je bio pred raspadom, neprijatelja koji su pokušavali zauzeti brod sve više, posade i vojnika sve manje, a Kala je netragom nestala na putu do svoje oklopljene carske kabine koja je u ovakvim situacijama služila i kao kapsula za spašavanje. Kapetan je frustriran situacijom, čelom utonuo u otvoreni dlan lijeve ruke.

***

Sebastijan je iz malog zaklona u utoru transportne cijevi rafalima uništavao dva plazma granatom oštećena kvadropoda. Rafali su sijevali oko i u njih dok su raznosili i bušili njihov oklop. Jedna minuta je bila dovoljna da se neprijateljske mehove uništi u potpunosti, ostavljajući ih u oblaku dima i pare koja se sa njih pušila. Sebastijan je pritisnuo taktičku površinu na lijevom zapešću i pokušao utvrditi položaje, ali je plavičasti ekran ostao prazan. Brodski senzori u tom dijelu broda nisu radili. Pružio je ruku Kali i izvukao je iz zaklona. Sa lijeve strane pojasa bojnog oklopa skinuo je izvidničku sferu, pustivši je da zaleluja zrakom snimajući sve ispred i iza sebe. Pogled sa njene male kamere zaijenio je taktičkim i izvadio je prostorni senzor u obliku dugačkog i tankog štaapića koji se na vrhu raširio u lepezu, te odaslao signal koji mu je na taktičkom prikazu kacige pokazao prazan prostor ispred njih. Potvrdila je to i izvidnička sfera.

Kroz probušeni otvor koji ih je vodio van iz transportne cijevi, Sebastijan je prvo gurnuo plazma pušku. Sfera je još uvijek lebdjela desetak metara od njih hvatajući nekoliko pokretnih signala, na što je sfera jurnula u njihovom smjeru kako bi ih skenirala. Tek što je zašla iza trećeg skretanja, snopovi su je oborili na brodski pod i raznijeli je. Sebastijan je ubrzao korak i povukao Kalu za sobom, držeći je za ruku dok je posrtala u nespretnoj opravici koju je nosila. Ubrzali su korak sve dok nisu stigli u glavni hodnik koji je sa strane vodio do kabina, na čijem je gornjem katu, potpuno izolirana stajala Kalina kabina koja se od broda mogla odvojiti i kroz središnju brodsku cijev jurnuti iz utrobe broda poput kapsule za spašavanje. Sebastijan je ugledao nekoliko kvadropoda i jedan veći heksapod, povećeg oružja instaliranog iznad svog oklopljenog tijela. Sebastijan se prislonio na koljeno, prebrojao neprijatelje kojih je bilo pet; i prebrojao granate; koji je bilo sedam. Tri plazme, dvije zvučne i dvije EM granate rasprostro je ispred sebe. Tada ga je spazio jedan od heksapodovih senzora. Naglo se okrenuo prema Sebastijanu dok je on bacao prvu EM granatu – znajući da će neprijatelja usporiti i dati mu dovoljno vremena na pobaca i ostale – i ispalio nekoliko snopova u njegovom smjeru od kojih ga je jedan pogodio i srušio izbijajući mu zrak iz pluća. Osjetio je krv u ustima dok se brzo pridizao kako bi se iza zida sklonio od EM vala koji se raširio hodnikom trenutak nakon sebastijavonog sklanjanja. Svi su kvadropodi ležali teško se pridižući dok je heksapod zaiskrio i počeo ponovno tražiti metu, senzora zaslijepljenih EM eksplozijom. Sebastijan se sabrao i jedva do meta dobacio još dvije plazma granate. Jedna je raznijela i rastalila dva kvadropoda blizu kojih je pala, dok je druga spalila sve četiri noge preostala dva kvadropoda i do usijanja ugrijala oklop heksapoda. Iz kvadropoda su izlazile nove četiri noge dok je heksapod uspio naciljati Sebastijana u trenutku dok je on bacao dvije zvučne granate. Joše jedan pogodak posred prsa rastvorio mu je oklop. Sebastijan je pao na leđa teško dišući, dok mu je nosnice ispunjavao smrad splaljenog mesa. Zavrtjelo mu se u glavi trenutak prije nego li je izgubio svijest.

[Leonida]

5. dio - Nerijandrin ples

Kala mu je provjeravala prsa izbrazdana ožiljcima koje su ostavila neprijateljska oružja. Ožiljci na prsima prsijavali su se u ružićasti nijansama, poput planeta na kojem su bili; a oštećeno desno plućno krilo se oporavilo skoro u potpunosti. Pogladila ga je po glavi na kojoj je bujala kosa, od strane Sivih zaustavljena rasta genetskom manipulacijom. Počeo je dobivati dlake i na drugim dijelovima tijela. "Moj čovjek.", pomisli provlačeći mu prste kroz kosu.

Kala ga je izvukla iz pakla broda. Uspjela ga je odvući do svoje kabine, nakon što ga je jedva izvukla iz borbenog oklopa. Kada je stupila u kontakt sa kapetanom koji joj je predložio lansiranje, već je preko devedeset posto broda bilo zauzeto. Kapetan je odlučio razoriti brod u termonuklearnoj ekploziji kako ga neprijetlj ne bi zauzeo. Automatski, njena kapsula je učitala put leta do najbližeg plejađanskog položaja, što je bila davno napuštena istraživačka postaja na otrovnoj Nerijandri.

Hermetički zatvorena i očuvana postaja, pružila je Kali mogućnost da Sebastijana na izdisaju pokuša pokrpati djelomice starom, ali još uvijek funkcionalnom tehnologijom. Istraživačka postaja je bila preko dvije tisuće godina stara, ali je pružala uvjete liječenja koji su dostajali i za težinu Sebastijanovih ozljeda. Povremene ekspedicije su je nadopunjavale novijim tehnološkim rješenjima i održavale uvjete života, pa je šarolika lepeza tehničkih i medicinskih pomagala Kali davala mogućnost da Sebastijana uspješno povrati u život u novom skloništu. Postaja je bila ukopana u zemlju, gdje se Kala odlučila skućiti sa Sebastijanom dok ih ne pronađu spasilačke ekipe. No Kala nije imala saznanja o situaciji nad planetom.

Nekoliko tjedana kasnije, Sebastijan je teško otvorio oči, ugledavši njeno zabrinuto lice. Kala se blago nasmiješila, pokušavajući sakriti zabrinutost iza osmijeha.

***

Sebastijan je polako hodao prostorijom, vježbajući noge nakon višetjednog ležanja u bolničkom krevetu postaje kojega je Kala dovukla u sklonište ispod postaje. Nekoliko je puta Kala promrljala nešto nakon očitanja izvan postaje, što je Sebastijanu dalo nagovijestiti da ih oni mehovi koji su napali krstaricu još uvijek traže. Svi uređaji na katovima iznad skloništa bili su ugašeni, kako bi prikrili prisustvo na planetu, a samo sklonište ispod postaje imalo je zaštitu od senzora postavljenu nekoliko desetljeća prije. Stvar je funkcionirala, na njihovu sveopću radost.

Nakon večere – sada je konačno znao koje je doba dana; iako je dan na Nerijandri trajao znatno kraće od onog na Zemlji – Sebastijan se povukao u krevet otpočinuti. Još je uvijek polako sakupljao snagu koju je izgubio ranjavanjem. U prolazu bi redovito bacio pogled na probušeni bojni oklop. Psihičke posljedice ranjavanja; drugog u jako kratkom vremenskom razdoblju; još će duže biti problem. Psihički ožiljci zarastaju brzo, ovisno o imunitetu osobe, ali oni psihički ostaju znantno dulje i puno ih se teže riješiti. Dva puta blizu smrti, dva puta ranjen. Dva puta ga je spaila ista žena. Sebastijan je i svoje prvo spašavanje sa broda Sivih pripisivao njoj kao zaslugu.

Kala se primakla nečujno. "Stvarno hoda poput mačke.", pomislio je dok mu je usnama pobjegao neočekivani osmijeh. Uvukla se ispod pokrivača, nježno ga obrguljujući rukama dok ga je ljubila u usta. Sebastijan se okrenuo prema njoj, uzvraćajući joj poljupce. "Prvi put na Nerijandri.", pomisli Sebastijan. Jedino što mu je nedostajalo na ovom planetu bila je komora sa čitačem misli. No sve mu se više činilo da njih dvoje uspijevaju nekako uskladiti svoje misli i emocije i bez pomoći tehnologije. Opasao joj je bokove rukama i stisnuo stražnjicu. Blago se nasmiješila tom činu i poljubila ga još jače, bolno pritišćući usne uz njegove.

***

Sebastijan se brzo oporavljao pod lijekovima koje mu je davala Kala. Stare zalihe lijekova koje su jačale imunitet i ubrzavale oporavak dobro su im došle, i unatoč njihovoj starosti, još su uvijek bile upotrebljive. Bilo je i nešto novjih lijekova koji su Sebastijana podigli na noge i pokretnim ga održavali, a nano ćelije koje je primao kroz veliku bolnu iglu izgrađivale su mu uništeno tkivo. Puno sporije nego li je to bio slučaj u biokomori na brodu, ali ipak dovoljno brzo.

Tog se nerijandrijskog jutra njihovo sklonište zatreslo. Oboje su pohitali iz skloništa u gornji dio istraživačke postaje i kroz ogromno zaštitno staklo ugledali jedan od neprijateljskih brodova koji je ušao u atmosferu. Bio je to novi, veliki brod kakvog još nisu vidjeli; ali oblikom jako sličan onima koje mu je Kala pokazala kada se probudio iz kome, pokušavajući mu i bez pomoći čitača misli objasniti što se dogodilo. Računalo njezine kapsule, prije lnsiranja je progutalo sve podatke sa glavnog brodskog računala. Kala ga je uhvatila za ruku, trljajući mu nervozno gornji dio dlana svojim prstima. Oko broda su sijevale munje u otrovnoj nerijandrinoj atmosferi. Brod je gorio. Kroz njegov napuknuti oklop sukljala je vatra, a oko njega se širio zadah smrtnog dima bijele i crne boje. Lijevo od njih, kroz veliki prozor postaje vidjeli su oblak koji se nglo širio. Munje su zaparale nebo a zemlja pod njima zatresla se strahovito. Kada se oblak spaljene atmosfere raširio dovoljno, Sebastijan je ugledao najveći brod koji je ikada vidio. Izgledao je poput ukrašenih pandži nekog diva, otrgnutih sa njegovih prstiju i spojenih zajedno unutarnjih strana okrenutih jedne prema drugoj. Ukrašavali su ga repovi i peraje duž kilometrima dugog, po malo plosnatog tijela. Tamna boja broda presijavala se na svjetlosti koja je probijala otrovne oblake Nerijandre. Sebastijan je islio da je ugledao najdivniju stvar iza Kale, a Kala je poskočila ciceći poput miša, osmijeha razvučenog cijelom širinom svojih prekrasnih usta. Sebastijan se sjećao fotografija drednota, ogromnih bojnih brodova sa Zemlje koje su davno imale sve velike svjetske mornarice. "Ovaj brod" mislio je Sebastijan, "sigurno opravdava taj naziv."
Bio je to drednot; jedan od stotinu i dvanaest, kako ce on to kasnije saznati, u carskoj floti Plejađanskog Carstva. Jedan od mnogih što ga je posjedovala plejađanska vrsta, raspoređenih najčešće u samoj carskoj floti, te još nešto više raspoređenih u planetarne flote i paravojne dobrovoljačke skupine koje su štitile granice Plejađanskog Carstva. "Bože," otela mu se misao kada je brod potpuno izašao iz oblaka dima i pare, "gdje mu je kraj."

Iz broda su sijevali snopovi energetskog oružja i razarali oklop neprijateljskog diva. Užareni komadi oklopa su padali oko broda, vatra se u njemu pojačavala a povreene ekplozije u neprijateljskom brodu razarale su čitave komore i rastrganu opremu i neprijatelja izbacivale kroz pukotine u oklopu. Neprijateljski brod je uzvraćao plejađanskom drednotu bez uspjeha. Nakon jedva pet inuta bitke, neprijateljski brod počeo tonuti prema planetu, raspadajući se na desetke komada i udario u tlo tolikom silinom da se oblak, poput ogromne gljive uzdignuo desecima kilometara visoko u atmosferu. I Sebastijan se smješkao prateći smrtonosni ples dva diva na nebu iznad Nerijandre. Kala je ponovno mišje zacićala i zagrlila ga, pritišćući mu glavu na svoja prsa.


Transportni šatl okružen eskadrilom bojnih šatlova sletio je do ulaza u postaju i ispustio sa boka transportnu cijev koja se spojila na okrugli ulaz u sklonište. Cijev je iz prostora isisala i tragove nerijandrine atmosfere i hermetički zatvorila prolaz iz skloništa u šatl. Iz šatla je iskočio vod carskih bojovnika osiguravši sve prilaze skloništu. Zapovjednik voda ušao je u postaju i pozdravio Kalu vojničkim pozdravom, desne ruke uzdignute ispred sebe. "Hm. Heil Hitler?", pomislio je Sebastijan. Na Kalinoj krstarici svi su je pozdravljali naklonom glave. Ovo mu je bilo novo. Kasnije će naučiti da je desnica uzdignuta ispred tijela u plejađanskim vojnim krugovima bila simbolom odanosti, časti, požrtvovonosti i Čistoće. Čistoća se nije odnosila na rasnu ili krvnu, već je simbolizirala skup vojničkih pravila, vojničke kaste nastale u plejađansko – drakonijanskom ratu; a koja su ih razlikovala i dijelila od ostatka plejađanskog društva. Primijetio je i blagu razliku u vojničkim šarama oklopa ovih vojnika i onih na Kalinom brodu. Ovo je bila elita elite koja je odgovarala samo jednoj osobi u cijelom svemiru, njezinom ocu. Ali nisu bili tjelesni čuvari, dadilje niti policajci. Ovi naoružani divovi bili su sijači smrti i odlazili tamo gdje se niti jedno normalno živo biće ne bi usudilo. Na lijevoj strani, njihov su bojni oklop ukrašavale ljuske zmajeva. Simbol zaostao iz plejađansko – drakonijanskog rata. U ratu je običaj ovih ratnika nalagao da uzimaju trofeje sa još živih Draka, guleći im kožu i stavljajući je na lijevu stranu svog oklopa, a potom su kroz oguljeno mjesto na lijevoj strani drakonijanskih prsa zabijali šilo, puštajući u Drake otrov koji ih je sporo i bolno ubijao. Ovi divovi su bili, kako će to Sebastijan kasnije naučiti i još se jednom zaljubiti, lovci na zmajeve. Drakonijanska koža koju su danas nosili nije bila prava koža, već samo ukras njihovog oklopa izrađen od istog materijala od kojeg je bio izrađen i oklop.

U šatlu je Kala razmišljala o samo jednoj stvari; kolika je šansa da je zatrudnjela sa čovjekom.

[Leonida]

6. dio - Čopor

Gledao je u planine u daljini čiji su bijeli vrhovi kristalno sjajili, stvarajući planini božansku krunu na vrhu. Ispijao je zeleno toplo piće vrlo guste strukture; dovoljno slatko da mu nadraži nepce. Plavičasto nebo, tamo gdje ga nisu pokrili bijeli vuneni oblaci, bilo je božanski čisto. U daljini je grmila zimska oluja ispod debelog oblačnog pokrivača zamrljanog sivim olujnim oblacima, koji su dobili svoju zlaćanu krunu stvarajući tako kontrast kao u nekoj bajci o borbi između dobra i zla. Lijevo, u daljini, jedva vidljivo more – znao je to – mreškalo se pod udarima sjevernog vjetra. Idilu prekrasnog Geinog krajolika samo bi povremeno narušio prelet kakvog šatla ili putničke atmosferske letjelice pune Plejađana u svojim svakodnevnim dužnostima. Daleko ispod balkona tog hladnog prijepodneva, dvorištem carske rezidencije stupali su najviši časnici, pripremajući planove za obranu vanjskih kolonija od invazije milijardi robotskih strojeva programiranih za samo jedan zadatak, uništenje svake civilizacije na koju naiđu.

Misli mu je prekinuo trk njegove princeze. Maleno stvorenje, jedva četiri godine staro zabubnjalo mu je šakama po koljenima, očekujući da je podigne u krilo. Malo je stvorenje slijedilo još jedno u dlaku isto, iza kojega je koračalo još jedno muškog spola. "Evo mog čopora.", pomislio je dok je Kala ulazila u njihovu sobu, stupajući dugim koracima prema balkonu na kojem je sjedio, držeći u rukama jedno manje stvorenje sa smiješnim čuperkom učvršćenim crvenom mašnicom na vrhu glave. Uzeo je termo ogrtač i pokrio sada dvije male prilike iste životne dobi koje su mu sjedile u krilu i pričekao da se uspne i treći dio tog dinamičnog tria izašlih iz Kale pred skoro četiri godine. Bio je presretan kada je Kala odlučila roditi trojke umjesto uzgojiti djecu iz oplođene stanice u materničnom replikatoru, kao što je to činila većina Plejađanki. Kala je otvorila vrata i progovorila nježnim glasom na plejađanskom jeziku. "Ljubavi, posluga je poslužila doručak. Danas se nećeš izvući. Izvoli dignuti dupe i posjesti ga za stol, jer danas ne ideš gladan u Forum."
Sebastijan se osmjehnuo pomislivši koliko je loše utjecao na njezin način izražavanja od onog trenutka kada je počeo tečno govoriti plejađanski. Još se smiješeći, samo je kratko odgovorio: "Naravno, dušo."

Kala je skupila njegov čopor iz njegovog krila i povela ih u blagavaonicu. Razmišljao je o svojim političkim dužnostima u Forumu koje je dobio kao član carske obitelji i o svom školovanju na Akademiji koje će mu omogućiti pristupanje carskim snagama. Na Zemlji je proveo gotovo tri desetljeća svog života. Volio je Zemlju i volio je biti Zemljanin; ali njegovo srce i duša sada su bili okupirani ovdje na Gei, duboko u Plejadama. I shvatio je da će učiniti sve da bi zaštitio okupatore svog srca, jer ništa drugo mu nije bilo bitno. Pridigao se iz stolice na kojoj je sjedio, popravljajući svoju tamno zelenu odoru prošaranu tamno smeđim, debelim vertikalnim linijama na bokovima. Na lijevom rukavu odore stajalo je tamno zeleno polje ukrašeno crvenim obrnutim trokutastim grbom ispresijecanim nepravilnim linijama u čijem je središtu bila šestokraka zvijezda dugih zašiljenih krakova; također crvene boje; a ispod grba je na plejađanskom pismu pisalo; “Lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim”. Zemljani su davno primili tu poruku u prijenosu slijetanja Apolla 15 na Mjesec; a značila je: "Pazite kuda kročite jer On odobrava naša djela". On se odnosilo na plejađanskog boga Silnika, boga nasilja i rata, jednog od mnogih bogova u koje su plejađanska plemena vjerovala od samih početaka svoje civilizacije. Bio je to slogan Khalatijanske ratničke kaste; zaštitnika Carstva čije postojanje seže još u doba plejađansko – drakonijanskog rata. Otresao je pepeo cigarete kojeg je vjetar bacio na lijevu stranu odore ukrašene zmajevim ljuskama i krenuo kroz balkonska vrata pojesti doručak sa svojim čoporom, prije nego li krene na svoje brojne dnevne dužnosti.

KRAJ

[Leonida]

Pogovor

Priča je skraćena koliko je to mogla biti. Ideja je izvorno moja, a razvijena je pod utjecajem modernih priča o izvanzemaljskim vrstama (mitovima) i njihovoj kozmičkoj hijerarhiji i međusobnim sukobima. Nadam se da nije previše dugačka, jer sam je zaista skratio maskimalno (P.S. Zbog čega možda pate neki dijelovi teksta.).

Ukoliko Meadow procijeni da je predugačka ili krši neko od pravila Zadaćnica, neka je premjesti, obriše ili nešto već treće.

Tekst sam lektorirao ali sigurno ima pogrešaka, stoga se ispričavam. Uredio sam tekst da bude što pregledniji tokom čitanja i nadam se da nikoga nisam opteretio.

Hvala i ugodno čitanje. P.P.S. Ovo je trebalo biti u Predgovoru, ali sam odlučio ne napisati ga. I ovako je ovo popriličan broj postova.

[cukrena]

Za točno četiri minute ući ću u kafić, vidjeti ga s vrata, hodati prema njemu, misliti „Bože, molim te, nemoj da bude niži od mene“, sjesti točno nasuprot njemu, skontat da ima zelene oči, zaljubit se.

Kad nasupi neugodna šutnja, započet ću razgovor. Reći ću: Predrag Matvejević ima teoriju da smo se pobili zbog suicidalnih gena obitelji Milošević i Tuđman. Mi, Srbi i Hrvati. Reći će: A jel. Uzet će olovku i pitat će: Kako se točno zove knjiga. Zapisivat će, govorit ću: Gospodari rata.

Nakon kave pitat će: Jesi za šetnju?

Šetat ćemo i u šetnji ću mu slučajno okrznuti ruku svojom rukom. Dogodit će se još jednom, ali namjerno. Reći ću: Oprosti. Nasmiješit će se očima.

Pozdravit ćemo se. Reći će: Bilo mi je drago. Moramo ovo ponoviti. Reći ću: Naravno. Razmijenit ćemo pogled i osmijeh.

Mislit ću o njemu. Sustić će me biciklom na Slavonskoj aveniji, izvadit ću slušalice iz ušiju, reći će: Zdravo. Reći ću: Zdravo. Nasmijat ću se. Nasmijat će se. Pričat ćemo duž Slavonske. On, njegov bicikl i ja. Reći će: Živim na Držićevoj. Reći ću: I ja isto. Reći će: Onda možemo skupa. Nasmijat ću se.

Reći ću: Svaki put kad vlak projuri nadvožnjakom, poželim nešto. Reći će: Nemoj mi to govoriti. Reći ću, zabrinuto: Zašto? Reći će: Jer ću i ja to počet radit. Šutjet će. Šutjet ću. Rastat ćemo se.

Tjedan dana poslije, zapisat ću u dnevnik:
Ima taj jedan dečko. I prošli smo se četvrtak nekako našli. I pričali smo, do Držićeve. I jučer kad smo se našli, bila je mučnina i nelagoda. I pitao je na kraju - oćemo doma zajedno?; i eto, išli smo. I onda smo se vidjeli opet, danas. Pogubit ću se. Ne namjerno. Znam samo da sam ležala u krevetu, molila da pošalje nekog, bez obzira na strah. Sad kad je tu, raspadam se. A tko bi mene ionako volio?

Tjedan dana poslije toga napisat ću:
Osvaja me.

Napisat ću i:
Strah me blizine.

Nekoliko dana kasnije napisat ću mu mejl u kojem se ispričavam što sam otkazala naš dogovor.

Čekat ću odgovor u redu u menzi, čekat ću odgovor na klupi u kvartu, čekat ću odgovor u podhodniku Slavonske avenije, ispod grafita, pod stepenicama, s knjigom u ruci. Javit će se. Reći će:

Šetnje četvrtkom vrijede sve dok nas snijeg ne rastavi.

Reći će puno više, ali ja ću upamtiti samo snijeg, ja ću upamtiti da je snijeg neprijatelj. Ne ja, ono što se dogodilo godinama prije, sad je „dok nas snijeg ne rastavi“, ne ja, ne ono što se dogodilo prije. Ne ja. Nisam neprijatelj. Snijeg je.

Plakat ću kako me proljeće unakazilo, i kako nisam spavala mjesecima i reći ću: Mama, zašto mi se ovo dogodilo? Ne razumiješ. Ti mene ne razumiješ. Ti ne znaš. Umorna sam. Vidi me. Umorna sam. I ne mogu plakat, nećeš me shvatit ozbiljno dok izgledam ko bundeva. Pogledaj me.

Zaboravit ću ga. Neću ga vidjeti dva mjeseca. Jednom ćemo se mimoić u prolazu. Vidjet će me. Vidjet ću ga. Pravit će se da nije. Pravit ću se da nisam. Ali bit će on i bit ću ja. Neće zabolit.

U siječnju, zapisat ću u dnevnik:
Mislila sam danas o Njemu. Lako je, u mislima. Samo, i one teške stvari su tamo. Nedjelja je. Onaj dugi dan prije svih tjeskoba ponedjeljkom. Mantram si: ne zatvaraj usta, moraš disat. Meni je od njega dobro. Ne sjećam da sam se ikad osjećala ovako popunjeno, ko jastuk perjem, ko lista za koncert, ko čekaonica. I sve što mislim o njemu na mjestu je. Meni je toga užasno falilo.

Zapisat ću i:
Fali mi ljubavi. Isto tako znam da ne idem daleko s tim zbog... Ne nadam se ničem. Lakše mi se zatvorit. Sve drugo me samo boli. Samo se hoću naspavat, šetat sutra, osjetit da se tijelo kreće, savija, i bit ću bolje. Dobro.

Pisat ćemo mejlove jedno drugome, On i ja. Cijelu zimu.
Snijeg je bezazlen, u usporedbi sa mnom, snijeg je topla voda.
I otopit će se.

Doma ću se, pod tušem, raspadat, plakat, nogama u krevetu razbijati donju stranicu, plakati, plakati, plakati od nespavanja, ne ići na predavanja, ne moći prolaziti Slavonskom jer mi se plače, od samoće. Od... Nije nitko, ja sam tako odlučila.

Zapisat ću, dolazi proljeće, zapisat ću:
Borim se sa sobom. Ovako usamljeni ljudi ko ja... Nije to više samo usamljenost, to je religija. Strah me, al sad mi je jasnije da za mene nema ljubavi. Bila bi sramota i da se desi. Mislim da meni preostaje samo trajanje, ono, koliko čovjek već bez ljubavi može trajat.

Dolazi proljeće. Srest ćemo se. Poslije pisanja, poslije dnevnika, poslije ranjavanja, srest ćemo se. Reći će: Znaš, razmišljao sam. Reći ću: Da... Reći će: Mislio sam na tebe. Sjest ćemo na klupu i gledati ispred sebe. Stavit ću ruku na klupu. Stavit će ruku na klupu. Sjedit ćemo, redom - on, njegova ruka, moja ruka, ja. Pričat ćemo, bit će hladno. Noć prije ću plakati, opet, boljet će jače nego prije. Reći ću: Jedan prije tebe mi je slomio srce, ali vratila sam mu, rekla sam mu da je prazan. Reći će: I ja sam prazan. Reći ću: Jel mogu uć u tvoju prazninu? Reći će: Znaš kako završava ulazak u prazninu? Prepast ću se.

Čekat ću te poslije, s tom prazninom, spremna, na klupi. Čekat ću te i doći ćeš i pričat ćemo i neće se dogoditi ništa jer će strah biti prevelik i klupa će se tresti od moga srca, buka će biti od moga srca, od zime, od koljena, od krvi po rukama, od ruku koje krijem u džepovima, koje krijem u rukavicama. Reći ćeš: Moram ić. Stavit ću ruku na tvoju. Gledat ćemo se. Gledat ćemo se dugo. Onda ćeš otići i sa sobom ponijeti dio mene. Uzet ćeš me. Odnijet ćeš me doma. Da više ne stojim između nas. Najdalje što sam mogla.

Pisat ću ti na proljeće još. Srest ćemo se, ponekad.

Ne ja. Ja nisam neprijatelj. Nisam ja. Snijeg je.
Ne ja...

[Meadow]

Nove teme dolaze nam od plavog safira i Šećerne vate:

plavi-safir kaže:

Kada postanes ovisan

-može to biti prica o poroku koji imamo ili sto volimo ,ovisnost o drugim ljudima,
stanju..

Mislim.da je širok pojam, a svi imamo bar neku malu ovisnost/strast prema necemu: kavi, cigareti, seksu il nekoj osobi..

Kako je plavi safir već navela, svi imamo male strasti, poroke, zadovoljstva koji ponekad i nisu najbolji/najzdraviji/optimalni za nas, no svejedno ih konzumiramo. Zašto je tomu tako; što točno dobivamo natrag kroz konzumaciju istih, nadomjestak čega?

Koji je vaš porok, ovisnost? Osoba, neka radnja, crna kava i cigareta?
Jeste li se uspjeli riješiti svoje ovisnosti; želite li je se uopće riješiti?

Opišite svoja iskustva.

šećerna-vata kaže:

Moja tema je [SIZE=3]Poziv u 00:50h[/SIZE.

Tko vas je nazvao u ponoć i pedest (ili u neki drugi sitni sat)? Zašto? Je li to bio kratki ili dugi poziv? Što je uslijedilo nakon toga? Jeste li nakon prekidanja veze brzo nabacili odjeću na sebe te izašli nekamo? Ili ste se vratili natrag u krevet? Pustite mašti na volju.

Neočekivan, iznenadan poziv.
U gluho doba noći.
Ili u ranu zoru.

Nesreća?
Smrtni slučaj?
Radosna vijest?

Kako je taj poziv utjecao na vas i daljnji tijek događaja tog dana?





















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 22. studenog.

[Gorštak]

Divan je moj grad. Tj. bio je. Prije kataklizme. Pun osebujnih ljudi od kojih sam nekolicinu osobno poznavao. Bila je tu plavuša Marica, Stipe umirovljenik, Marko đaner, političar Damir, diler Eugen, a najgori od svih njih, kojeg nisam osobno poznavao, bio je Micko, serijski ubojica. Za Micka su govorili da ubije čovjeka, otvori mu mozak, i sazna sve tajne tog mozga, odnosno osobe koju je ubio.

Uglavnom, političar Damir i plavuša Marica su bili u vezi. Damir je bio član gradskog vijeća i donosio važne odluke, a Marica je bila najljepše stvorenje na planeti. Maričini roditelji su bili zadovoljni njenim izborom, i vjerojatno bi se i vjenčali, da Marica nije Damira zatekla jedan dan kako isprobava njene Manolo Blahnik cipele. Kako je rekla mnogima nakon njihovog prekida, jednostavno nije mogla prijeći preko činjenice da Damir nije pravi muškarac, i ktome da mu bolje stoje cipele nego njoj. Marica je inače puštala stidne dlake, jer joj je ginekolog rekao da one služe svrsi, ali političaru Damiru se to nije sviđalo, pa je, nakon puno mozganja, plavuša Marica odlučila sve depilirati i više nikad ne otiči kod ginekologa. Nakon prekida sa Damirom, vratila se starim navikama.

Jedno jutro sam išao na posao, mislim da je bio ponedjeljak, i začuo kako u mom portunu pričaju dvije osobe, dok sam silazio niz stepenice. Prepoznao sam glasove i zaključio da đaner Marko nešto žica Eugena. Odlučio sam pričekati dok ne odu, i silom prilika slušao njihov razgovor.

-A daj mi fetu, molin te.
-Nema dinara, nema fete. Vozi.
-Aj pliz, daj mi, vrati’ ću ti.
-Ma nema teorije temra.
-Ajmo u park, pa ću ti ga popušiti, samo mi daj loma.

Tu negdje su izašli iz portuna i ja sam sa olakšanjem nastavio dalje. Radio sam kao zaštitar, svaki drugi dan po 12 sati i već me bilo strah da ću zakasniti kolegi. Znao sam dobro kako je kad je kraj smjene i kad je čovjek na iglama da ide doma. No, došao sam na vrijeme, preuzeo smjenu, i otišao do aparata po kavu. A tamo je bila upravo plavuša Marica. Lupala je po aparatu, i ponudio sam pomoć. Rekla je da joj je aparat progutao kune. Ubacio sam i ja kovanice, no moje je prihvatio pa sam je ponudio kavom. I počeli smo ćakulati što je završilo njezinim odlaskom na posao i dogovoru za spoj samnom.

Razmišljajući o njoj, uočio sam Stipu umirovljenika kako kopa po kontejneru. Direktor objekta to nije dozvoljavao, pa sam ga krenuo otjerati i nakon prijateljske razmirice u tome i uspio. Svakako je to bio neobičan dan za mene, a plavuši Marici u neku ruku i sudbonosan, jer je surfajući za vrijeme radnog vremena naletjela na fenomenalan stančić u centru, ispod cijene, u suterenu zgrade, i ushićeno javila svojim roditeljima za njega. Koji su joj, neko vrijeme kasnije, dotični i kupili.

Plavuša Marica i ja smo završili u vezi i točno se sjećam kako sam na dan kad smo krstili njen novi stan, čitao novinske naslove u kojima je pisalo da je Micko, serijski ubojica, ubio Stipu umirovljenika, te da je đaner Marko umro od predoziranja. To je bio isti dan kad je neka zemlja očito zaratila sa nekom drugom, jer su počele bombe padati na sve strane, treći svjetski rat, a ja i plavuša Marica smo imali sreću da nam je stan bio u suterenu zgrade, tako da smo nekako preživjeli. Kad smo izašli iz ruševina, u cijelom gradu nije bilo deset preživjelih. Sjećam se da sam prišao jednome od njih, koji je iz nekog razloga samo ponavljao: 50 plus 50 plus 50 plus 50...Pa kako? 50 plus 50 plus 50 plus 50… Pa kako?

Pretpostavio sam da je poludio od šoka i pomislio kako je dobra stvar u cijeloj priči da nemam punicu.

[LeteciPrsut]

Jedan obični zimski ponedjeljak se polagano pretvarao u običan zimski utorak, kako to obično i biva oko ponoći. Promjene takvog tipa još uvijek smatram korisnima jer ih mogu iskoristiti za spavanje. Međutim, sudjelovanje u toj aktivnosti mi je bilo prekinuto kad je mobitel, negdje oko petnaeste minute nakon ponoći, glasno objavio vijest da me netko zove.

Neke radnje nisu ugodne i čovjek ih ne mora izvršiti. A s druge strane, postoje i one koje jednostavno ne može izbjeći. Neutraliziranje gromoglasne melodije od ZZ Topa koja trešti iz zvučnika malenog Nokia mobitela dok ukućani spavaju je jedna od takvih radnji. Istina, morao sam se okrenuti na desni bok, ispružiti lijevu ruku i dohvatiti mobitel koji samo što nije pao na pod od vibracije, pa tek onda pogoditi koja tipka služi čemu. No dobro, nije to toliko strašno, uostalom, možda je nešto bitno.

Međutim, u polusnu sam nabadao po mobitelu i konačno neutralizirao melodiju koja se otegnula skoro do refrena. To je očito funkcioniralo samo na zvuk jer je na ekranu titralo ime mog prijatelja, a mobitel je i dalje vibrirao. Baš čudno da me on sad zove, pa vidjeli smo se prije nekih sat i pol. A onda je moj pospani mozak malo proradio pa sam shvatio zašto me zove.

Tu večer sam proveo vani s dva prijatelja. Jedan od onih "ozbiljnih" izlazaka koje mogu imati samo momci nadomak punoljetnosti kada trebaju porazgovarati o nečemu. Obično su to teške teme poput dogovora za izlet, pijanku... ili u ovom slučaju, razgovora o ženama. I prijateljima.

Prilično jednostavan tok događaja je doveo do tog izlaska. Jedan prijatelj, nazovimo ga prijatelj #2, si nađe curu. Upozna ju s prijateljem #1. Prijatelj #1 završi skupa s dotičnom curom. Prijatelj #2 raskida prijateljski odnos. Zašto me sad prijatelj #1 zove u ovo doba? Onda sam se sjetio.

Izašli smo kako bi prijatelj #1 porazgovarao s dva neutralna prijatelja, a tu spadamo prijatelj #3 i ja. Iako su sad numerirani kao prijatelji roboti, svi su oni poprilično živopisne osobe, što i objašnjava ovako vesele odnose. Kao što to čine svi prijatelji, poslušali smo njegovu stranu priče i pokušali biti korisni. Detalji priče su relativno nebitni i poprilično klišejasti kako i priliči tinejdžerskim ljubavnim dramama, no svakako je došlo do spoznaje da zaraćene strane trebaju porazgovarati.

Međutim, kako svaka drama mora imati nekakav obrat u radnji, kod naše lokacije u gradu slučajno nabasa i prijatelj #1. Skoro je eskaliralo u fizički obračun, no jaki smo mi momci, obuzdali smo ih. Par razgovora po strani, između dvije vatre, dovelo je do toga da sad odlazimo negdje će sada prijatelj #2 iznijeti svoju stranu priče. Naravno, bez prisutnosti prijatelja #1. I tako mi napustimo njega na neko vrijeme i odslušamo istu priču, samo prepričanu i detaljniju.

I koja je moja uloga u svemu tome? Gotova pa nikakva. Pokušao sam dati savjet, no nisu me baš shvatili ozbiljno. Nemam iskustva u takvim situacijama, vjerojatno zato. Kako god. Obojici sam rekao da je vrlo bitno da saslušaju jedan drugoga, ako ništa, da barem znaju zbog čega će jedan drugog prebiti. Vjerojatno me ovaj zove da mu kažem što sam sve rekao.

A što sam im mogao reći? Stvari koje, da samo malo zastanu, mogu i sami primjetiti. Najbitnije je rečeno, ali ne riječima. Treba li im netko da samo pretvori te činjenice u rečenice? Onaj koji je "ukrao" prijatelju curu je primio na znanje da mislimo da je to grozan čin. Hoće li shvatiti pouku? Tko zna. Hoće li prijatelj #2 shvatiti da je ovim izgubio ne samo jednu, već dvije osobe? I zašto će prijatelj #1 koristiti tu nevjeru dotične cure kao obranu i ublaživanje počinjenog?
Zašto prijatelj #1 nije mislio na posljedice, nego je u sto puta viđenom scenariju u sebi rekao: "Jednom se živi!" i sve uspio zasrati? Zašto prijatelj #2 zapravo ne bude sretan što se riješio dvoje ljudi koji bi ga iznevjerili, ako ne danas, onda sutra? Hoćemo li mi, ostali prijatelji, moći i dalje vjerovati čovjeku kao što je prijatelj #1? Jel mogu njih dvoje zaboraviti ovo i urotiti se protiv cure čisto iz fore? Zašto jedna strana kao argument koristi nevinu, zaigranu ljubav, izopačujući definiciju iste samo kako bi se opravdao, a zašto druga strana gleda na te ljudske odnose hladno i kalkulantski kao da se radi o brojevima? Zašto bih mario za ove probleme ako su moje radnje i mišljenja nebitna, hoće li se ikad meni ovo dogoditi, i pobogu, zašto ovo sve liči na prosječnu televizijsku seriju?

Mobitel je prestao vibrirati i nestalo je svijetla na ekranu. Odložio sam ga, okrenuo se u krevetu i nastavio spavati.

[AMedvjedić]

Jura je sjedio na rubu kreveta. Imao je bolničku pidžamu, jer su mu odjeću skinuli – bila je zmazana, izbljuvana, mokra. Bilo bi mu svejedno, ali ovako nije mogao kidnuti kad mu dosade.

U sobi su bila još dva kreveta; na jednom je je ležao neki stari, imao je sijede čekinje, i hrkao glasno. Iz njega je izbijao smrad, tipičan za jeftinu cugu i neopranu odjeću... A ni on sam očito nije imao ništa s vodom.

Na drugom je ležalo nekakvo smiješno biće, hrpa šarene odjeće, mršavo, glatke kože... Valjda neki klinac... Čovječe! Jura se počohao po glavi. Ti klinci! Pa nije sezona maturalnih večeri, kaj je ovome bilo!?

Podigao se na noge... dobro je, ide. Malo ga je zbrljavilo u želucu, mogao bi povratiti, ali neće; zna da, ako ne stigne do zahoda, dobit će svoje od sestre. A za neku brzinu baš i nije bio.

U par nesigurnih koraka došao je do vrata, pogledao na hodnik.
Nigdje nikoga.

Ali Jura je bio ovdje već više puta bio... znao je gdje su sestre, a znao je i da neće samo tako doći do svoje odjeće. U nekom džepu je možda stanovala još koja cigareta, tko zna... Ali, ako su poslali sve na pranje, zbogom cigareto!
A tako mu se pušilo! Samo dva dima – i taj želudac bi lijepo stao, gdje treba stajati, ne bi se kolebao pri svakom pokretu...

Izašao je na hodnik. U jednoj od soba, otvorenih vrata, čuo se žagor, smijanje. Polako se dovukao.

Navirio se; jedna od sestara je stajala uz stol, okrenuta vratima; ugledala ga je, uozbiljila se odmah.

„Što je, zašto ne spavaš? „ pitala ga je, tikajući ga. Znala ga je već, prečesto su ga dovlačili. da ga ne bi znala.

„Daj mi, molim te, cigaretu“ ulagivao se Jura. Nije imalo smisla pozivati se na se na vjerovatnost neke vlastite, a oduzete cigarete; toga se ne bi mogao sjetiti sa sigurnošću, ni da mu život ovisi o tome.

„Aaaaj, „ uzdahnula je, izvlačeći cigaretu iz kutije, „upropastit ćete me... Znaš ti koliko koštaju cigarete sad! Časna riječ, preći ću na duhan!“ Pružila mu je cigaretu.

„Daj mi vatre“ rekao je Jura, sretan ko beba kad dobije flašicu.

„A, dobro, ali ne smiješ pušiti unutra... Čekaj, evo ti ovo, da se ogrneš, vani je hladno“ i pruži mu komad neke stare bolničke deke.

Sretan, odvukao se na drhtavim nogama, ogrnut dekom, do ulaza. Zbilja je bilo hladno, a njegov organizam, izjedan alkoholom i nikakvom hranom, slabo je podnosio takav napad. Zamotavao se, pazeći jako da ne potrga cigaretu pritom; noge su mu bile gole ispod tanke pidžame i brzo je shvatio da će ovaj užitak pušenja, potrajati kratko...

Vrata su se otvorila, izašao je dežurni liječnik, u kaputu; zapalio cigaretu... Vidjelo se da razmišlja da li da razgovara s olupinom omotanom u deku...

„A šta je, opet si tu!“ rekao je, umjesto pozdrava. Nije to bio prigovor; cijeli odjel je bio osnovan upravo zato da se pijanci dovedu na triježnjenje; kasnije su došli na blistavu ideju da ih preodgajaju i uvjeravaju u štetnost alkohola... Pokušavali su to više puta; svaki put, prije odlaska, bila je propovijed, djelili su im letke s popisima mjesnih zajednica gdje su mogli udružiti snage s onima koji su se odrekli alkohola... Jednom će upaliti, izgleda da ih je držala misao.

„A kaj bi vi bez nas!?“ pitao je Jura, više da nastavi razgovor.

„Ti si rastavljen, jel?“ pitao je doktor; nejasno se sjećao imena, ali mu se nije dalo pogađati. Znao je lice, iako je propadalo rapidno, uskoro neće biti prepoznatljivo...

„Jeee!“ uzdahnuo je Jura.

„A, dobro, dobro!“ rekao je doktor, činilo se da je prilično zadovoljan time.

„A, nije dobro, nije“ otegnuo je Jura; volio bi reći tom doktoru da neka gleda svoje posle; da ga je žena ostavila, bez veze, makar ju je volio, da sad živi sa sinom kod svoje stare, a sin ga neće ni pogledati... Vražje babe, futraju ga protiv starog... Malo mu se priplakalo, ali nije dao doktoru da to vidi.

„Ostavila me; veli da previše pijem!“ rekao je, uvrijeđen. To je bila takva laž; pio je upravo koliko mu je trebalo. I koliko bi imao love... „I veli da bi trebal plačati a... a... mentaciju za malog, a to je tak bez veze... „ glas mu je drhtao. „Kad bi mali mene bar htel videti... a nije ni trebala otiči! Bilo nam je čist fajn, onak... Sve je to stara njena zakuhala!“ završio je, ogorčeno. Grlo se stislo, suze su htjele van.

„Dobro, i bolje da te ostavila. Znaš ti, šta se dogodilo danas? Jedan odozgo je izgubio ženu... Bila je tu, na obiteljskoj terapiji, otišla doma i prerezala žile! Nije bilo nikoga da je nađe na vrijeme – on je tu, na odjelu. Ubila se žena, nije više mogla podnositi takav život. Vidiš da je tebi bolje. Tvoja je bar živa.“

Jura se smrznuo. Kroz glavu mu je prolazila njegova žena, onakva kakva je bila nekad, vesela i zgodna; pa i danas je zgodna, nije baš vesela... Ali je živa, kaj veli doktor. Sirota ta ženska!

Pod navalom sućuti i pravednog gnjeva, propištao je: „Prokleti narkić!“ i pljunuo.