Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.12.2011., 18:17   #401
Zadaćnice - četrdeset i peti tjedan - Kosturi u ormaru

Temu je odabrao J'etaisÉCRIVAIN.


Quote:
J'etaisÉCRIVAIN kaže: Pogledaj post

Kosturi u ormaru

Tema o tajnama... Vašima, koje ste se strastveno trudili sačuvati, ili tajnama drugih, prijatelja ili dušmanina, koje ste gorko željeli doznati. O tome kako je tajna, isprva vaše blago, postala potom i prokletstvo; o tajnama koje mogu i hraniti i trovati, tim tajnama kojih bismo se ponekad najrađe odrekli, ili bismo se zbog njih - radi njihova opstanka - odrekli svega drugoga. O tajnama, da, tajnama... Odajte nešto negdje sakriveno; izdajte nekoga, izdajte sebe i povjerite svim znatiželjnim očima neku vašu strašnu tajnu.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 07.12.2011., 12:23   #402
Sjećam se te tajne, iz djetinjstva što datira,
i odmah neki čudan osjećaj u srce mi dira.

Dobio je prvi put, djed mi ju je dao,
i sakrivao je od svih, da mi ne bi tko je ukrao.

Čuvao je predano, nitko drugi za nju znao nije,
iako sam svima se želio pohvalit što prije.

Jer imao sam tajnu, što je bilo moje blago,
da sam je i podijelio, svima bi bilo drago.

Al' sebičnost u klinca, osuđivati se ne smije,
jer dobio sam nešto, što nitko tada im'o nije.

I čuvanje te tajne, opsjednutost mi posta',
jer stvarno sam se bojao, da ne bi bez nje osta'.

Svakim danom tajna, nestaje polako,
i da je izgubih, cijeli dan bi plak'o.

Ali došlo i to vrijeme, da tajna posve nesta',
i nagovarat djeda za drugu, dugo nisam presta'.

Dobivao sam kasnije, tih tajna još i više,
ipak samo se prva zauvijek pamti i piše.

I možda mi k'o klincu nisu bila vremena bajna,
al' zaista sam volio bombone "Slatka tajna".
__________________
"... ěvery dream begins by taking one step ..."
The Poet is offline  
Old 09.12.2011., 02:05   #403
Silent All These Years

Bole me noge. Škljocaju i taru se stari zglobovi od cupkanja čas na jednoj, čas na drugoj. Prebacujem težinu, sad na koljena, sad na kukove, nalakćujem se, svijam i prigibam… čini se, cijelu vječnost. Čujem, preko škljocanja zubiju, udaljene, mukle zvukove. Čujem tvoj glas. Slušam, čujem kad si sretan, kad si tužan; čujem kad se svađaš, kad vodiš ljubav… s njom. Osluškujem pažljivo, u maniri predanog mazohista, svaku kretnju; osjećam svaku toplu riječ upućenu njoj kao šaku u rebra, kao hladnoću koja se zavlači duboko u kosti. Miris vlage ne da mi mira; stojim kao u limbu, ispaštajući za grijehe koje nisam počinila. Nema oprosta, nema razrješenja. Nema kraja. Ostat ću ovdje zauvijek. Šutjet ću i dalje o onome što nikad nije bilo. Zurit ću u mračnu prazninu, osluškivati samo tebe i tvoj glas. Osluškivati, neprimjetno, tvoj život. Samo ćeš me ponekad, kad pomisliš da svi spavaju, doći posjetiti. Otvorit ćeš vrata i tek zraka svjetlosti past će na blistavu, sjajnu moju bjelinu. A onda… pravit ću se da spavam, ljubavi moja. Pravit ću se da nisam tu, da me nema. Lagat ću ti dok me budeš gledao, dok me besanim noćima budeš tražio i opsjedao. Potom, čim zatvoriš vrata ormara i nastaviš lagati sam sebi, opet će započeti moje muke. Ali šutjet ću, ljubavi, ni zvuka neću pustiti, da ne odam ono što ne znamo, ni ti, ni ja. Ipak, uvijek ću biti tu. I kad pomisliš da si zaboravio, i kad njezin glas zamijeniš drugim, i kad mi postaneš izgledom sličan, bit ću tu. I ti ćeš to znati. Što je ormar bez kostura, što je kostur bez tajni? Slatko sanjaj, ljubavi moja.
Almost Rosey is offline  
Old 11.12.2011., 21:36   #404
Stajala je ispred ogledala, smrknuta lica, na rubu suza zbog onoga što vidi. Ružna je. Ružna i debela. Ne smije ništa jesti. Morat će opet glumiti pred svima. No to joj već odavno nije problem. Naučila je lagati. Dobra je u tome. Nitko je ne kuži. Ljudi su preglupi. Mami kaže da je jela kod frendice, kod frendice nikad nije gladna jer je taman jela doma… Uvijek ima spreman izgovor. Bez greške uvijek upali. Nitko ništa ne sumnja. Jednostavno ima dobar metabolizam i zbog toga joj se ništa ne prima, iako jede. Samo što to da jede nitko nikad ne vidi.

Problem su samo čokolade. Kvragu! Ne možeš reći da nećeš uzeti komadić čokolade kad ti ga netko ponudi. A mama uvijek ima spremnu čokoladu za nju. Jer zna da to njena curica voli. No mama ne zna da je ta ljubav pukla prije nekoliko godina. I da curica ne voli ništa što znači unos kalorija u njeno tijelo, ništa što bi moglo to tijelo promijeniti, zaobliti i učiniti od nje ženu. No, i tome je doskočila. Uzme komadić, strpa ga u usta, ali ga ne jede. Samo ga drži tamo i onda izmisli izgovor da ode u svoju sobu, gdje ga trpa u jednu ladicu ormara. Otvara je tek toliko da može spustiti taj novi komadić unutra jer se ne želi suočiti s tome koliko je već čokolade pospremila tamo. Izbacit će to prvom prilikom van iz stana. Do tada to je njena velika tajna.

Iznenada u sobu ulazi mama. Brzo hvata odjeću s kreveta i počinje se oblačiti, istovremeno vičući na mamu zašto ulazi bez kucanja. Mama se ispričava. U žurbi je i samo joj je htjela reći da će doći kući tek kasno navečer. Već je gotovo na izlasku iz sobe kad joj pogled zapne na ladici. Onoj ladici. Ladici koja krije tajnu. Pita ju je li primijetila kako je izgrebana sa strane. Od čeg bi to moglo biti. Mama se saginje da vidi, dok ona prestravljeno stoji sa strane i gleda kako njena tajna biva otkrivena. Mama otvara ladicu i sobom se prolama krik. Otkrivena je. Sve je propalo. U glavi joj šumi. Samo što se ne onesvijesti. A onda odjednom kroz sav taj šum razabire što mama vrišti. Spominje miša. Kakvog miša? Polako dolazi iza mame i baca pogled u ladicu. Prazna je. Osim malih sitnih crnih kuglica. Tragovi miša koji je njome prošao.

Duboko je odahnula. Mali crni stvor ju je spasio. Sreća da miševi vole čokoladu. Iako joj se ideja da je njenom sobom šetao miš nimalo ne sviđa, činjenica da je tajna ostala sačuvana u potpunosti pobija tu neugodnu istinu. Sigurna je. Ali tako je malo nedostajalo. Možda je ovo znak. Možda je vrijeme da prestane. Možda je vrijeme da prihvati da ne može kontrolirati sve. Možda je vrijeme da prihvati da će se i njeno tijelo zaobliti. Prije ili kasnije.

A možda je samo vrijeme da nabavi kućnog ljubimca… Koliko uopće košta miš?




*Za Hanu.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 13.12.2011., 16:07   #405
Zadaćnice - četrdeset i šesti tjedan - Životinja

Temu je izabrala Rosey.

Quote:
Almost Rosey kaže:

Životinja

Pišite ovaj tjedan o životinji.

Pišite, ako želite, o najtoplijim i najdirljivijim uspomenama s vašim kućnim ljubimcima, ili o najstrašnijim noćnim morama.
Životinja može biti utjelovljenje želje i nagona, iskonskog i primitivnog, ali i plemenitog. Životinje su, također, metafore za razne ljudske vrline - od hrabrosti i odanosti, do lukavosti i pohlepe.
Što je čoveku i životinji zajedničko, što ih razlikuje? Koliko je životinjskog u čovjeku, a humanog u životinji?
Životinja i životinjsko može čučati i duboko u nama. Kako izgleda kad izviri, izgmiže, provali van?

Svatko ima svoju jedinstvenu asocijaciju - pokažite mi što se dogodi kad je pretočite u riječi
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)

Zadnje uređivanje Velia : 13.12.2011. at 18:23.
Velia is offline  
Old 14.12.2011., 03:08   #406
Naš prvi date

Konačno!
Koja sreća da si na kraju, nakon toliko pažnje koju sam ti posvetio, ipak pristala.
Točno znam na koje te mjesto želim odvesti, sve je spremno, samo sam čekao tvoj pristanak.
Konačno!
--------------------

Čim sam te vidio znao sam da se moja upornost isplatila. Tvoj smiješak na licu, tvoj pogled koji zrači oduševljenjem otapa posljednje djeliće sumnje da smo se trebali naći.
Otvaram ti vrata i puštam te da prođeš tik uz mene. Upijam tvoj miris, koji se širi cijelim mojim tijelom i ruši sve moje ograde, sve brane, oduzimajući mi i ono malo zdravog razuma što sam uspio skupiti pripremajući se za ovaj susret.
-------------------

Ne skidam pogled s tebe, gledam kako ti zadnja kap vina pada na usne, kako ju oblizuješ smješkajući se. Dovoljno me poznaješ, znaš da si svaki svoj pokret, gotovo bolno, neizbrisivo, uklesala u moje pamćenje. Znaš da me svaka tvoja riječ, svaki pokret opija, znaš da me vodiš u ludilo.

Konobar koji otvara novu butelju vina zadnje je što sam, osim tebe, vidio. Samo ti, sve se ostalo izgubilo, samo ti, ti…
------------------

Tvoj me dodir, na sekundu, skamenio. Postao sam kamenčić koji se vrti oko svog sunca, oko tebe.
Pozvala si me na ples, zaboravio sam ti reći da ne plešem, da bi rado popio još jednu čašu vina.
Strast, sve sam ostalo zaboravio, strast koja je tekla uzavrelim žilama, strast za koju sam mislio da je nestala davnih dana.
------------------

Poljubili smo se. Lagano si vrisnula kad sam te zgrabio čvrstim stiskom. Rekla si mi budalo, kad si shvatila da te obuzet strasti nosim tražeći neki skriveni kutak. Budalo, rekla si opet dok sam otvarao vrata skladišta i poljubila me ponovno. Zubima sam bip, bip, bip……
__________________
Granice mogućeg možemo odrediti samo onda, ako ih prijeđemo odlaskom u nemoguće (Arthur C. Clarke)
Sves is offline  
Old 14.12.2011., 21:18   #407
Part deux

Znala sam da će te taj parfem izluditi. Volim tjerati muškarce do kraja, samo... Ne, ne, to se ovaj put neće dogoditi, samo ću se malo poigrati, ipak djeluješ ko dobrica; skakavac ostaje doma.

Polako oblizujem kapljicu vina gledajući te, mogu samo misliti o čemu razmišljaš. Iako, neće ti dugo potrajati. Ne, ne, moram se primiriti, obećala sam si. Ali kako odoljeti ovom sjaju u očima? Ajmo plesat, možda me to smiri.

Grabiš me i ljubiš. Budalo, rekla sam ti, a u mislima dodala - ne znaš u što se upuštaš, nemoj si to raditi... Nemoj mi to raditi.

Budalo, ponovim, a pomislim - šteta - i ljubim te. Povratka više nema.

Zube si zario u korjen vrata ko da si znao. Kako si znao? Ipak ima u tebi animalnog, prolazi me sva krivnja koju sam osjećala na tih nekoliko trenutaka.
Dozvoljavam ti da se ispušeš, ko što bi svaki pošteni krvnik ispunio žrtvi njezinu posljednju želju.
Po vrhuncu te odgurujem od sebe, ili barem pokušavam. Nemoguće... Borimo se, trudim se, ne ide. Nije valjda da sam naletila na onog pravog? Uviđaš moju namjeru, ali umjesto vapaja samo se đavolje naceriš i ulažeš dodatnu snagu. Jel to to, jesam konačno izgubila?

Ne.
Uspjevam te odgurnuti da udriš glavom dovoljno da te oslabi za moje preuzimanje kontrole i svršetak posla.
Nadvijam se nad tvoje tijelo na izdahu, oblizujem tvoju krv sa svojih usana gledajući te u oči, milujući ti kosu dok toneš.
A bio si tako blizu, šteta.
__________________
...something wicked this way comes...
Lady_D is offline  
Old 15.12.2011., 08:01   #408
treći dio - ljudi su životinje

Bila je večer kao i svaka druga.

Stajao sam za šankom, brisao čaše i nervozno pogledavao na sat jer me još dva sata dijelilo od kraja smjene.

Nadao sam se, da večeras više nitko neće ući u ovu rupčagu, koju mi je nesretna sudbina odredila da u njoj zarađujem kruh sa sedam kora, a kojoj vlasnici od milja tepaju da je restoran.

Tada se na vratima pojavio jedan par, u srednjim tridesetim godinama.
Ona je bila prilično zbunjena i nervozna, vjerojatno je posljednji puta bila na dejtu još krajem dvadesetog stoljeća.

Njemu sa lica nije silazio onaj blentavi smiješak kao kad malo dijete vidi Djeda Mraza. Vjerojatno se nadao da će mu se napokon barem ona večeras smilovati nakon toliko dejtova s kojih je otišao suh kući.

Sjeli su za stol i kada sam im prišao zapuhnuo me smrad njegove kolonjske vode valjda kupljene na kiosku na kolodvoru.

Dobro večer! - rekao sam im uz kiseli smiješak.

Naručili su neko crno vino, te sam ih poslužio i vratio se za šank.

On je pričao neke glupe viceve o Muji i Hasi, malom Ivici i plavušama, sve dok ona nije počela kolutati očima. Tada je u želji da valjda ispadne pametan počeo komentirati aktualnu društveno-političku situaciju, kukuriku koaliciju i sl.

Stvari očito nisu išle u dobrom smjeru i sve je upućivalo na još jedan debakl, tko zna koji u nizu. Toga je i on bio svjestan te ju je odjednom čvrsto zgrabio za ruku i počeo odvlačiti od stola. Ona je kriknula "Budalo!".

Pomislio sam da žele pobjeći neplativši te sam potrčao za njima ali su ušli u skladište. "O Isuse Kriste koji kreteni" pomislio sam.

Čuo sam njegov glas "Ja bi ono radio"koji me podsjetio na onog lika iz "Ko to tamo peva" pa sam se odmaknuo da ne slušam te bljuvotine.

Srećom posao je izgleda završen prije nego što je i započet jer su nakon 30 sekundi izašli van.

Ja sam samo tupo gledao u zid a kroz glavu mi je prolazila misao "ljudi su životinje".




glazbena podloga za čitanje

Zadnje uređivanje spy : 15.12.2011. at 09:20.
spy is offline  
Old 15.12.2011., 11:52   #409
Četvrti dio

Još jedna dosadna subota, još jedan dosadni blind date. Mrzim kad mi prijateljice namještaju frajere jer one iz nekog razloga misle da me zanimaju poluostvareni muškarci uvjereni da su duhoviti dok pričaju o anegdotama s bivšim curama koje su, oh, tako fantastično pušile. A ovaj još, povrh svega, pije juice-votku. Koji to zreo muškarac koji uopće drži do sebe pije juice-votku? Nju sam i ja prestala piti još u srednjoj školi.

Sneno gledam par za stolom u uglu, on joj toči još jednu čašu crnog vina, ona se smiješi. Gledam u svoju polupraznu čašu istog takvog vina koju moj pratioc uspješno ignorira već desetak minuta i ne pada mu na pamet da me ponudi još jednom. Već sam dugo sama, nema on pojma koliko sam očajna.

Uočavam kako ih konobar ljubomorno prati ispod oka, a nju je pohlepno odmjerio od glave do pete dok im je donosio drugu butelju. Smiješim se, a visoki na prvi pogled neloš muškarac koji sjedi pored mene misli da je rekao nešto zanimljivo. Tko zna, možda i je, ne slušam ga. Svu moju pažnju zaokuplja dvojac koji skladno odigrava ovu očitu predigru.

Duga kosa pada joj niz leđa, ali ne pokriva izrez koji otkriva mali dio tetovaže. Pitam se kako izgleda ostatak. On ju ljubi baš na tom mjestu zavlačeći prste tek pod rubove njezine majice. I dok je još osjećala prvotne drhtaje zbog susreta njegovih prstiju s njezinom golom kožom, krenuli su prema nama, prema meni.

Skamenila sam se. U zraku se miješaju njihovi mirisi, ali ne osjetim parfeme već samo fragmente sulude želje koja reže dim cigareta u ovom zadimljenom lokalu. On nogom odgurava vrata koja se nalaze tik pored mene, čvrsto ju držeći u rukama i zadirući svoje zube u njezin vrat, a ona je vrisnula od užitka slatko ga nazvavši budalom.

Onaj konobar ih prati. Mislim si, nije valjda neki voajer. Srećom, očito je posve aseksualan jer odlazi čim je vidio što rade, ali nije zatvorio vrata. Osluškujem. I ne trebam se puno truditi, mogla bih čuti kako dišu sve i da nisu tako glasni. Sve i da ne čujem njihove uzdahe, u zraku bih osjetila toplinu njihovih tijela. Pretpostavljam da ju je naslonio na zid jer osjećam vibracije na svojim leđima. Protrnula sam, moje tijelo reagira kao da je dio njihove igre.

Buka, smijeh i uzdah mi govore da su promijenili pozu, pritom su nešto srušili, ali sumnjam da su primjetili. Glasno se ljube, glasno im se tijela sudaraju u tom mraku koji izvire na ovu neonsku svjetlost. Mislim da sam zatvorila oči u trenu dok se njihov ritam ubrzao i dok se oslobađala energija zarobljena duboko u njima. Tišina, i ja osjećam spokoj. Meškoljenje, ja se smješkam. Oni izlaze. Ona je raščupana i rumena, njegova košulja pogrešno zakopčana, oboma se oči cakle.

Negdje u daljini čujem "životinjo", ali ne obraćam pažnju. Tek kad se ponovilo, okrenula sam se prema mom pratiocu. Imao je isti sjaj u očima kao i oni, zbunjeno sam ga gledala. Zadovoljno mi se smješkao i još jednom ponovio "životinjo", a meni je pogled pao na njegove prepone gdje se nalazila moja ruka zavijena oko njegovog uda i oblijepljena gustom bijelom tekućinom.

Napomena: nisam mogla odoljeti čitajući prethodna tri dijela. Ovo je napisano samo kao nastavak, a ne kao dio natjecanja. Ako je moguće pisati, a ne sudjelovati u natjecanju, rađe bih da ovo moje bude izostavljeno iz glasačkod dijela. Hvala.
__________________
PIČKA!

Zadnje uređivanje Nica : 15.12.2011. at 12:03.
Nica is offline  
Old 15.12.2011., 12:23   #410
Un gran finale

Kamere su savršeno postavljene. Imam odličan pregled. On ne skida pogled s nje dok ona oblizuje vino sa usana. Prekrasna kao i uvijek.

Gledam ih kako plešu. On se gubi u strasti koju osjeća. Budala ne primjećuje da je ona skroz hladna. Kako je lako upravljati muškarcima. Evo, podiže je i nosi u skladište. Koji kreten. Ulazi u zamku, a nije ni svjestan.

Hladna pogleda promatram kako se ona diše od njegovog mrtvog tijela, oblizuje svoje usne od njegove krvi i upućuje dug zadovoljan pogled kameri kojim kao da pita: Jesam li bila dobra? „Da, seko, bila si odlična.“ – mrmljam zadovoljno gledajući u prizor na ekranu.

Ulazim na stražnja vrata u skladište, gdje ona i dalje stoji, lijepa kao i uvijek. Čak i kao ubojica je prekrasna. Baš kao što je bila prekrasna i prije 5 godina kad me izdala. Smiješi mi se dok joj prilazim kako bih je zagrlila. Dok izgovara: „Seko, gotov je.“, lice joj se grči. Istovremeno se njime razlijeva iznenađenje i jeza dok shvaća kako je ovo posljednji zagrljaj koji će doživjeti. Zagrljaj smrti.

I mrtva je lijepa dok tako leži na podu. Mirna i iz sekunde u sekundu sve bljeđa kako krv napušta njeno tijelo. Uistinu seko, zar si mi zbilja povjerovala da sam ti oprostila? Da ćeš se iskupiti ubojstvom ovog glupana koji mi je ugrožavao napredovanje na poslu? Zbilja si mislila da ću ti oprostiti što si cijeli život bila tako lijepa da ti nitko nije mogao odoljeti,pa ni moj vlastiti, sada bivši, muž? Iako me volio, morao te imati. Svi su te morali imati.

Čujem njegove korake iza sebe. Lagano se okrećem i ljubim ga. Ispuštam iz ruku šiljak s kojeg se cijedi njena krv te upetljavam prste u njegovu bujnu kosu, mrseći je dok me on strastveno ljubi.

Zagrljeni izlazimo iz skladišta u restoran. Tupavi konobar nas prati pogledom, uopće ne primjećujući da dvojac koji izlazi, nije onaj isti koji je ušao. Ljudi tako malo pažnje posvećuju detaljima. Boja kose i odjeća odgovaraju, sestra i ja smo oduvijek bile slične i njemu je to dovoljno da misli kako gleda onaj isti par od maloprije. Tome svakako pripomaže i činjenica da više gleda u moje sise nego u bilo što drugo.

Prolazimo pored para koji se očito dobro zabavio. Primjećujem u prolazu kako je ženina ruka na njegovom golom udu. Njen pogled nas prati. Osjećam ga dok si popravljam kosu koju sam netom prije izlaska iz skladišta raščupala ne bi li što vjerodostojnije izgledala.

Izlazimo iz restorana i ulazimo u auto. Prije no što ćemo krenuti s parkirališta, on se naginje prema meni i dugo me ljubi. Poljubac završava još jednim kratkim cmokom u usne, dok istovremeno počinje paliti auto, uz komentar: „Ajmo sad srediti i tvog bivšeg.“ „Životinjo!“, odgovaram dok mi ruka klizi niz njegovo bedro.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 15.12.2011., 12:57   #411
Kažu da se to dogodi rijetko, kad životinja stjerana u kut ugrize u očajničkom pokušaju da se spasi od sigurne smrti. Kažu da taj ugriz prenosi svu volju za preživljavanjem. Kako? Virusi i bakterije iz sline? Ne znam, ali ne vjerujem u paranormalno. Znanstveno objašnjenje sigurno postoji.


Mislim o toj neobičnoj igri sudbine dok slušam njen monolog. Ona priča. U restoranu ne postoji nitko osim nje. Njena usta se ne zatvaraju, a ponosni smiješak blista poput svjetionika u tmini. Ljudi je očarano gledaju, neki joj zavide, neki zavide meni.

Ljepota nije bila dovoljna. Trebala je moć, trebala je kontrolu. Još od malena kad je prvi put vidjela kako joj tata mlati majku znala je što želi od života i svih ljudi. Kad njemu nije mogla vratiti, platit će svi ostali, oni će biti njeno roblje.

Ali put do moći je rijetko čist i moralni principi se tope u želji za dominacijom poput snježne pahuljice na toplom dlanu. I tako je skrenula na sive staze života. Naučila je kad treba šutjeti i primati a kad naređivati i oduzeti.

Godinama poslije ona je blistava zvijezda ustajalog velegrada. Konačno uživa u moći za koju se marljivo trudila, davala i konačno ju zaslužno stekla. Nedodirljiva je. Više se nitko ne usudi dovesti u pitanje optužbe za svodništvo, reketarenje i povezanosti sa sivim ikonama podzemlja.

Znam da se mogu osjećati kao sretnik što je pristala izaći sa smrtnikom poput mene. Od mene se, naravno, očekuje da budem neizmjerno zahvalan. U nemiru vrludam pogledom po restoranu. Ljudi u odijelima, skupocjena jela, bljeskovi dijamanata. Što radim ovdje?

Vjerojatno me gledaju i misle kako sam samo jedan u redu njenih mladih jebača. Već dva dana sam sanjario da bi naš odnos mogao postati nešto više, ali uvijek kad bi maštarija krenula u slatke muke javio bi se isti glas, glas koji želi preživjeti, glas životinje koja umire. Taj šapat, tiho struganje noktiju o tvrdi hladni zid i snovi bi se rasplinuli, opet bi se našao tu, stjeran u kut, pred najmoćnijom ženom grada. Došao sam prositi moć i slavu, a ona će me seksualno ocijeniti i možda ako joj se svidim mi dati šansu da zagrizem malo njene ljepote i moći.

Večera je gotova i odlazimo. Limuzina i dva tjelohranitelja u stalnoj pratnji. Pitao sam se hoće li biti sa nama u sobi kad ju budem zadovoljavao. Moguće je da će se i oni pridružiti. Da li želim biti dio tog? Imam li uopće izbora?

Ipak su ostali u susjednoj sobi. Seks je bio dominantan. Njen izraz lica dok me gazila je bio spokojno blaženstvo obasjano dječjim osmijehom. Vrijeđala me. Pljuvala je po meni. Iščupala mi je nešto kose dok sam ju oralno zadovoljavao, i znao sam da ne smijem stati. Cilj opravdava sredstvo, i iako sam htio otići tu je bio taj glas koji mi je pružao utjehu i davao obećanje da će skoro biti gotovo.

Nakon ne znam koliko vremena ležali smo u krevetu i konačno sam čuo riječi odobravanja sa njene strane ako ih se uopće moglo tako nazvati. Mrzila je muškarce, mrzila je ljude, onog koga ne može kontrolirati je morala uništiti, ali ja ću biti dobar, poslužit ću, tako je rekla.

- Mogu li ti nešto ispričati?, upitao sam ju nakon što sam joj donio čašu konjaka.

- Malo se precjenjuješ dečko, nisi ovdje da bi pričao., ljupki izraz lica a tako hladne riječi.

- Ali molim te, siguran sam da će ti se svidjeti., praktički sam molio.

- Ajde da čujemo.

- Čuo sam jednom ovaj urbani mit. O mladiću u kojeg se zaljubila moćna i prelijepa žena. Ona ga je željela posjedovati jer je jedino tako znala voljeti. On je imao drugu, i odbio ju je.

- Nastavi…

- Nije to mogla podnijeti i poslala je nekoliko prijetnji. Ipak, mladić ju je i dalje odlučno odbijao.

- Nastavi…

- Povukla je nekoliko veza i financijski ga uništila. Ipak kad je vidjela da mladić i dalje živi sretan, uništila mu je vezu i djevojka ga je napustila. Prišla mu je kasnije ali se neugodno iznenadila kad joj je on pljunuo u lice. Poslala je svoje tjelohranitelje da ga prebiju.

- Nastavi..

- Prebili su ga na mrtvo. I tu bi bio njegov kraj da se nije dogodilo nešto neobično.

- …

- Naime naišao je jedan dječak i pokušao mu pomoći. Mladić ga je posljednjom snagom zgrabio i ugrizao. U tom trenutku sve njegove želje, tuge i životne radosti ispunile su dječakovo srce. Nakon tog mladić je umro a dječak ostao kraj njega, plačući čitavu noć, proživljavajući iznova njegovu bol.

- Upomoć!!!

- Neće ti pomoći, zaklao sam ih kad sam ti išao po konjak. Bio sam vrlo tih, jedva da su i oni primjetili. Tko bi rekao da ovako neugledan i slab mladić može savladati dvojicu grdosija.

- Ne, ne…

- Ali vidiš, nešto se dogodilo te večeri. Kažu da se to dogodi rijetko, kad životinja stjerana u kut ugrize u očajničkom pokušaju da se spasi od sigurne smrti. Kažu da taj ugriz prenosi svu volju za preživljavanjem. Kako? Virusi i bakterije iz sline? Ne znam, ali ne vjerujem u paranormalno. Znanstveno objašnjenje sigurno postoji.

- Što ćeš napraviti?

- Jedino što ti je preostalo da ti se napravi. Probala si sve u životu i još nisi našla mir. Godinama sam ovo planirao, dok mi je glas mrtvaca šaputao i strugao po mozgu. Vrijeme je da ti i on dobijete zasluženi mir.

Stavljam joj ruke oko vrata, nije se čak ni opirala. Iz prekrasnih crvenih usta na suznom licu čuo se prigušeni šapat
- Tata…

Zadnje uređivanje ljudoliki : 15.12.2011. at 13:15.
ljudoliki is offline  
Old 15.12.2011., 14:32   #412
Epilog

Pratila sam ih neprimjetno, obavijena gustim oblakom dima, moji koraci prigušeni žamorom ljudi zabavljenih ljubavnom igrom. Njihovi su pogledi opčinjeni drugima i ja se bez truda stapam s pozadinom. Uzimam čašu vina koja je tako dobro drugima poslužila u zavođenju i ispijam gutljaj, uživajući u opojnom okusu. Toplina mi smiruje uznemirenu nutrinu. Mirnom rukom spuštam čašu natrag na stol i strpljivo promatram drugi par u zamjeni uloga.

Sad je moje vrijeme.

Krećem za njima, nečujno poput životinje koja vreba, odlučna da ostvarim svoj naum. Pogriješio je kad je otišao s njom. Njen zaštitnik. Jadnica, kako samo glumi žrtvu! Žrtvu cijelog svijeta. Žrtvu vlastite sestre i voljenog muža. I sad je njega opčinila. Ona kojoj je oteto tako bezobzirno otima drugima. U meni raste bijes dok ih gledam kako se ljube u autu. Dok ju ljubi kako je ljubio mene.

Ovo će im biti zadnji poljubac u životu.

Palim auto i krećem za njima. Ubrzavam pustom cestom dok osjećam sve veću smirenost. I zadovoljstvo. Osjećaju me iza sebe. Osjećam njihovu paniku dok moj automobil dotiče njihov. Pritišće ih. Sklapam oči dok slušam škripu guma i struganje po vlažnom asfaltu i vrisak u daljini.


Tamu raspršuje zasljepljujuća eksplozija.
__________________
Ljudi su ko mačke. Daj im ladicu i pokušat će se ugurati u nju. (Tika)
bliss is offline  
Old 16.12.2011., 10:12   #413
takav je bio nas Žućo

sićušan žućkasti oštar pas...

zar ce me ikada zavoliti??
kada toliko rezi,kad toliko laje...

a ipak me zavolio kao i ja njega..
setali smo danima nasipom...
pratio me je obavezno u tim mojim mislima o svemu..
njegov zavrnuti repić nikada nije isao predaleko od gazdarice...

neke se stvari dese sa razlogom valjda..
tek sam mjesec dana bila trudna i imsala sam strasnu prometnu..

moj miljenik roze boje je bio unisten..
te veceri su ga dovukli doma,zaplakala sam kao za nekim bićem gledam ga tako polupanog kao da je ranjenik..

i plačem...

moj žućo dodje do mene..zamislite,plače i on..
u nejgovim tuznim smedjim okicam suze...

nikad nisam vidjela do tadada pas plače..

uvjerila sam se nevrojeno puta poslije kako osjeti moju samoću i tugu..
mase repićem i gleda me kao da pita-zasto si tuzna??

u trudnoći sam bila stasno odbojna prema njemu..muz se tada vise s anjim zblizio igrali se..mozda je to i mala doza ljubomore..strasno sam tadagladna ljubavi bila...

a ondase rodio nas andjelak,nasa princeza...

i vrjeme je pokazalo svu vjernost pasa...

imali smo dva,njega zuću i šaraka..
malenu sam stavila u kođšaru izasle smo na sunce..
na tren sam otisla po gazicu u kuću,a žućo je počeo lajat stektat..izletila i vidjela drugog psa veceg nego on...

uplasila sam se za oboje,djete i žuću..

proradio je taj nagon zastite doma i obitelji u mome žući,iako djete nije bilo napadnuto a bilo je mozda u opasnosti..
žućo je bio povrjedjen,kao i taj drugi pas koji je strasljivo se pokusao oteti od žuće..

nikad nisam zaboravila obranu mog žuće i jos sam vise u njega imala povjerenja od tada..

bio je jako poseban pas,kao sto je vecina pasa drugih vlasnika..jer svaki vlasnik se poveze sa psom..

moja je malena rasla uz žuću i jos ga vise voljela mozda nego mi...

onda je dosla tuga u nas dom..zima i tuni bozić...

muzeva baka je oboljela a ja je njegovala...

moj je žućo bio na njenom krevetu do zadnjeg dana..tugovao..
kada je umrla i on je bio zbunjen sto se dogadja...

onda je doslo proljece..njega je nestalo..
nema ga danima..

malena i ja ga trazimo po susjedstvu..
muz svako vece isto trazi...

onda smo ga nasli,,bio je onako kisni dan proljetni nebo se spustilo...

nasli smo ga u kanalu kod susjeda..

muz ga je uzeo,da ga sahrani...

njegova su ramena odjednom postala tako teska a tako crno lice..plakali smo oboje njegiove tihe suze koje se slijevaju i moje koje glasno jecaju..

kisa pada a on ga pokapa..naseg najmilijeg jer je isto dio obitelji.
kako su teko padali ti grumeni zemlje na malo zuto tjelo...
kako je bilo teko znati da nema vise laveza veselog niti skakanja kako mi djete nikad se vise nece igrati sa njim...

prosla je godina...

dosao je drugi pas jako sam se bunila protiv toga..

nema takve oči..
nema takvu igru
i jos nema moje pvjerenje....

ali znam da ceemo i njega zavoljeti i nadam se da necemo bas kad ga zavolimo-opet izgubiti..
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 16.12.2011., 11:37   #414
Gledam kako padaju na tlo. Crvene kapi, cijede se niz oštricu. Tamna skučena soba, iz koje jedina svijetlost koja se pojavljuje dolazi sa prozora i obasjava njega. Stoji on nasuprot nas, a nas nekolicina se stisnuli u jedan kut sobe. U najmračniji kut sobe, moleći mrak da nas proguta, da nas nitko ne vidi. Nabacani jedni na druge, pokušavajući se što dalje odmaknuti od njega. Zalijepljeni uz zid, pokušavamo gurnut zid i tako što dalje odmaknut se od njega. Zid se ne miče, ali u nama postoji još neka vjera da ćemo uspjet. Da ćemo gurnut zid makar malo, samo da se malo udaljimo od njega.
Gleda on u nas. Već sam njegov pogled na nama zadaje nam toliko boli, toliko suza, toliko straha. I svaki njegov korak prema nama, isključuje našu pažnju prema njemu. Usmjerava se sva naša pažnja na one kapi koje se cijede niz oštricu. Noge nas više ne slušaju. Svi odreda odjednom paralizirani od struka na niže, a samo koji tren prije smo trčali u kut sobe. Uvlačimo se jedni iza drugih, svi slijepljeni uza zid. Borimo se rukama protiv neke nevidljive sile. Svatko želi biti što dalje od njega, od njegove sjekire. Al ne možemo, zid se ispriječio u našoj namjeri udaljavanja.
Zastane on, a bol u nama svakog trena je sve veća i veća. Drhtimo. Ne od hladnoće, već od straha. Straha koji je usadio u nama. Tih tridesetak sekundi koliko ga svatko od nas poznaje, usadio je straha u nama više od ikoga. Nitko od nas ga prije nije vidio, nitko ne zna za njega. Više ga ni ne primjećujemo. Svi smo hipnotizirani crvenim kapima kako klize niz oštricu. Svaki udarac kapi o tlo nas izluđuje, preglasan je i ne možemo više podnijet. Više ni ruke ne koristimo da se udaljimo od njega, da guramo onaj zid. Prekrivamo uši, prekrivamo oči.
Zašto je došao? Što želi od nas?

Mičem ruke sa očiju. Nema više zidova. Nema više svih onih ljudi. Samo ja, sam. Sam na nekoj livadi. U daljini prepoznajem svoje roditelje. Prilaze prema meni.
U toj tišini, najedanput se čuje zvuk kapi kako je udario o tlo. Okrenem glavu. Vidim ga, približava se meni sa sjekirom u ruci. Pokušavam ustati, da otrčim prema roditeljima. Al' ne mogu, ne mogu ustat. Noge ne slušaju. Dozivam ih, paničarim, pokušavam se rukama približavat roditeljima, istovremeno pogledavajući njega kako se teškim koracima približava prema meni. Roditelji potrče prema meni. Hoće li stići prije njega.
Što želi od mene? Kako sam uopće izašao iz one sobe? Gdje su svi oni ljudi? Gomila pitanja prolazi mi kroz glavu. Gomila uspomena i sjećanja prolaze mi kroz glavu. Kao da je vrijeme zastalo. Kao da je sve usporilo. S jedne strane on, sa druge roditelji. Tko će prije do mene, tko će mi odredit sudbinu.
Uspjeli su. Dotrčali su prema meni. Pitaju me jesam li dobro, što mi je. Okrenem glavu, njega nema. Iščeznuo je sa livade. Pogledom ga tražim, al' ne mogu ga naći. Osjećam noge, ustajem.

Dižem glavu prema roditeljima. Njih nema. Ispred mene zid. Okrećem se, pregledavam prostor. Izgleda k'o neki podrum. Nema prozora, sva svijetlost dolazi od upaljenog svijetla u kutu. Opet ga čujem. Zvuk kapi o zemlju. Dolazi. Obuzima me strah, počinjem drhtat. Zašto mu se ne mogu suprotstavit? Kamo da pobjegnem, ostadoh sam. Nema više svih onih ljudi, nema više roditelja. Vidim neku cijev. Uvlačim se unutra. Kako ulazim sve dublje, tako nestaje svijetlosti. Odjednom mrak. Stisnut u cijevi, borim se sa strahom. Čuje se lupanje oštrice o cijev. Samo da se ne spusti, samo da ne uđe. Premala je cijev za njega. Čekat će me vani i vrebat svoju priliku, k'o pravi lovac. Samo da se ne spusti, samo da ne uđe...
__________________
"... ěvery dream begins by taking one step ..."
The Poet is offline  
Old 20.12.2011., 11:01   #415
Zadaćnice - četrdeset i sedmi tjedan - Smak svijeta

Temu je izabrao ljudoliki:

Quote:
ljudoliki kaže: Pogledaj post
Tema:

Smak svijeta - opišite svoju verziju kraja svijeta*****, bilo da se radi o invaziji vanzemaljaca, dizanju mrtvih iz grobova, upropaštenoj frizuri, novoj verziji facebooka, okupaciji svijeta od strane RTL-a, misterioznom nestanku svjetskih zaliha ajvara, pogotku strijelom u koljeno, itd...

* ne mora nužno biti fizički kraj svijeta, iako su i takvi scenariji dobrodošli
** naravno da može biti kraj svijeta zbog ljubavi, ipak je ovo US (ne mogu vjerovati da sam ovo napisao )
*** humor je poželjan
**** svijet može biti simbolika
***** happy end također dozvoljen
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 22.12.2011., 11:22   #416
Smak svijeta


Uzmi bilo koje novine. Čitaj. Čitaj. Pročitaj!! Vidiš sve te vijesti? Svaki naslov viče 'SMAK SVIJETA'.

Upali novu tv, upali HRT, upali RTL... Jel jesi? Odmah rekla sam! Svaki glas viče 'SMAK SVIJETA'.

Dobro jel ti slušaš Otvoreni? #%&&/()“#$$ Dobro daj malo pomjeri, nije dobra frekvencija. Ok sad? Čuješ ju što čita? 'SMAK SVIJETA'

Jučer ti je mater napisala dvije riječi koje je dužna napisati svaka svom djetetu. Da. 'SMAK SVIJETA'

Jučer. Kava i kino. I jedan film: 'SMAK SVIJETA'.

Smak svijeta će uništiti sve. Svakoga. Uništit će uspomene. Sve. SVE! Ponovo će sve ići od nule. Ponovo će sve narasti najviše i ponovo će sve polako ka trunjenju.

Jel to loše?
Da.
Najlošije?
Da.

Sad mi je lakše. Ne smijem se žaliti zbog tvog 'SMAKA MENE' svaki tjedan.
Dan.
Urbanna is offline  
Old 22.12.2011., 16:20   #417
VELIA: O Poetu mili, jesam li ti draga.
THE POET: Ajd' Božja ženo, ne izazivaj vraga.
VELIA: A leptiri što veliš, da zbog mene tugu u želucu ti gase.
THE POET: Kako leptiri u želucu? Pa za ručak sam pojeo prase!
VELIA: O blesavi klinjo, što osvajat me želiš.
THE POET: Blesavi klinjo? Ti to tako meni veliš?
VELIA: Pa pjevaš mi pod prozorom, u cik zore rane.
THE POET: E, baš k'o majmun penjah se ja na grane.
VELIA: Al' visoki C ti nije baš na mjestu.
THE POET: Ma u taj tren je baš mačka mijaukala uz cestu.
VELIA: Pa si pokvario pjesmu, al' to meni ne smeta.
THE POET: Kad moram brojit dobe, ono prva, druga, treća četa.
VELIA: I otac moj prekinuo tu romantiku slatku.
THE POET: Eh, kad me vidio počeo na me bacat susjedovu patku.
VELIA: Pa te ganjao po kvartu, čak i izvan grada.
THE POET: A ja bježao k'o sam vrag, skoro da sam strada.
VELIA: Vratio se brzo, rek'o mi: "Taj te smetat neće više".
THE POET: Ubuduće ću morat pjevat puno tiše.
VELIA: A ja njemu: "Oče, pa to je ljubav moja".
THE POET: Očito u to vrijeme, nisi sva bila svoja.
VELIA: "Za njim svak' tren žudim. Bez njeg' stalno patim".
THE POET: Ako tako veliš, mogu opet ja da svratim.
VELIA: "On je život moj, s njima ja moram biti".
THE POET: Ajd' kad pričaš s ocem, nemoj puno piti.
VELIA: Al' otac se meni, čudio o svemu.
THE POET: I ja bi, da sam ti otac, pito, što to vidiš u njemu.
VELIA: Onijemio posve, kad je čuo želje moje.
THE POET: Jel' se tu i moje Božićne želje broje.
VELIA: Rek'o mi je: "Kćeri mila, ti želiš da mi srce strada".
THE POET: Sigurno je pito, gdje si našla takvog gada.
VELIA: "Nemoj njega, uzmi radije susjeda što u Austriji radi".
THE POET: Hahaha, sad i otac počeo iz nevolje da te vadi.
VELIA: A ja njemu: "Uzimam ono, što mi srce želi".
THE POET: Ponosan sam na tebe, tako pravo žensko veli.
VELIA: O Poetu mili, ćeš mi skinut zvijezde?
THE POET: One gore su previsoko, a na zemlji ne znam gdje se gnijezde.
VELIA: Ćeš mi barem ujutro, ubrat crven cvijet.
THE POET: Al' to su stari običaji, promijenio se svijet.
VELIA: Hoćeš li me njegovat, kad mi bolest dođe.
THE POET: Sigurnije se maknut, ako je zarazna da na mene ne prođe.
VELIA: Čime ćeš mi onda, dokazat ljubav svoju?
THE POET: Pa k'o pravo muško, poginut ću u boju.
VELIA: Jel' mi možeš bar poslat, ujutro kojega soneta?
THE POET: Neću obećat, jer najavili su točno u ponoć smak svijeta.
__________________
"... ěvery dream begins by taking one step ..."
The Poet is offline  
Old 23.12.2011., 00:47   #418
Teško je nakon ovako velikog pjesnika pjesmu spjevat', al da pokušam...

Zar smak svijeta ili svijet smaka?

Danas je istina vezana u čvor.
Zapečačeno pismo sudbine luđaku
Vezanom za ovaj nečasni dvor
Gdje sluge se bezglavo povlače u mraku.
Danas je sjećanje zaboravilo sebe
U jecaju svitanja urlik budućnosti.
Istrošenim kandžama ono vrata grebe
Da domogne se mesa i bezbroj mogućnosti.
Danas su vapaji tišine još jači
Očajni stisak tijelom uz tijelo
Kako ovaj dan da bude još kraći
Da uzme tišinu i odvede ju smjelo?
Danas je upornost na izmaku snaga
Tetura beskrajem pijanih misli mojih
Kad bih se sjetila prenijet' je preko praga
Da ne iščezne u snovima koje ne skrojih.
Danas je dosada uzela da vlada
Čitavom hordom pognutih lica
Koja ne vide da sve u bezdan pada
Gdje nema više neba, ni zraka, ni ptica...
SitnaRiba is offline  
Old 25.12.2011., 14:12   #419
Uglavnom, sranje je pogodilo ventilator, na radiju su se smjenjivali intervjui s narodom, zatim umirujuće poruke našminkanih političara, zatim katastrofičarske procjene samoproglašenih mesija, pa red muzike, TBFov smak svita je bio hit dana...
A svako toliko bi pustili i našu reklamu, em smo im platili, em je dobra fora za dignut slušanost. Pa interviewe s klijenticama, pa s nama kad koga uvate u pauzi, šta je nama opet dodatna reklama, za koju im nismo platili

Šator je bio na trgu, a svud naokolo ograda i panoi. I naravno zaštitari
Ma mravinjak totalni, redovi pa grebanje priko reda, pa reakcije zaštitara. Ali briga nas, unutar ograde sve je teklo ko na proizvodnoj liniji, uz prikladni soundtrack...

Negdje predvečer imali smo pauzu ja i frend, ja sam se samo izvalio i pio cedevitu onako iz bokala. On je isto bio iscrpljen, ali i sav izblesiran, tresao se od nervoze. Rekoh mu, ajd smiri se, vidiš da je sve super... šta si se stiso?
- Ma čovječe nisam znao da će bit ovako, pa svi su ludi... Jesi vidio onu babu, natamburali je zaštitari. Kantu suzavca joj je onaj nasuo u grlo... Najebaćemo.
- Šta pričaš ti, kako ćemo najebat Lipo joj piše, samo one koje nemaju djecu. I red postoji. Išla je pravit sranja i dobila po pički. Ko je jebe.
- Ali tužit će nas garant. I za batine i za diskriminaciju, jesi čuo šta je vikala...
- Ma ko je jebe, nek tuži. Šta nam može? Misliš da sud uopće može reagirat u ovakvim uvjetima? Ajde jebote oko čega se ti brineš. Šta bi rađe, da je došla tebi? Ol nisu bolje ove studentice, napaljene tete, mlade a bez djece... čoviče i srednjoškolki ima, bez obzira na cijenu
- Pa i to, ima tu maloljetnica, ona crna garant nije imala osamnaest. Daj nemoj mi govorit da je sve u redu, kršimo tu zakone, popizdit će neko...
- A daj koji ti je kurac. Šta nam iko može, i da kršimo zakone. Aj popij nešto da se smiriš, imaš tamo na stolu. Ionako nije tvoje da se brineš. Nego reci mi, kakve su ti ove dosad?
- Pa ludo sve, mislim neke su lude... Ona nosata me izgrebala jebote. I ugrizla me luđački za vrat. A ona mala sisata mi je trisku opalila.
- Pa šta nisi i ti njoj, možda voli... Uzmi koju stariju, te su pažljivije. A koja ti je ono vrištala?
- A ona u odijelu crvena, one dvi šta su bile. Zaštitar ih je izbacija.
- Stari moj, reć ćemo mi na ulazu da ti šalju ove kulturnije, iskusnije tete. Dobićeš traume od ovoga
- Ma ništa ovo meni nije jasno... Dobro koji je njima kurac? I nama isto - smak svita a mi pravimo dicu. Ko je tu lud?
- Pa dobro jebiga, da smo stavili da jebemo za oproštaj ko bi doša. I koliko bi to mogli naplatit? Ovo je ideja, biće do sutra lova do krova... Ja san samo od prethodne pauze diga sigurno za jedno vrhunsko auto. A neke su i zlato donosile, i nakit. Ona plava malena mi je donila, mora bit da je materi ukrala, bog te pita koliko samo ona tijara vridi...
- Ma ne kužiš šta te pitam. Ako one stvarno viruju da je smak svita šta su onda tu došle?
- Pa smrt je najbolji afrodizijak! A? Jelda su lipo napaljene? Di bi drugo ovako se provea...
- Ali čovječe ako znaju da je smak svita, koji je smisao pravit djecu! Pa devet miseci triba da se dite rodi, šta imaju od toga, razumiš? Koji će in to kurac?
- O yeboga tea, ništa tebi nije jasno... Da ja tebe pitam - a koji će kurac nama lova? Razumiš?
__________________
Nije svaki žabac žaba! Recimo Kermit je bičva.

Zadnje uređivanje Frogger : 25.12.2011. at 14:19.
Frogger is offline  
Old 25.12.2011., 18:00   #420
Pokušali smo, zbilja jesmo...

Svaki smo mirišljavi i lijepi cvijet opravdali krčenjem čitavih šuma. Žednu smo zemlju napili krvlju zaraćenih milijuna, a svrha je njihove borbe bila uzvišena bezrazložnost. I iskopali smo toliko već grobova, i nastavit ćemo kopati sve dok zemlja ne utaži svoju žeđ, svoju divnu glad za smrću; sve dok čitava zemlja ne postane sama sebi grobom.

Sumnjajte, sumnjajte, ali to je moguće, mi smo se za to pobrinuli. Izumili smo to predivno čelično sjeme, ono pada sa neba i izrodi se tada gljiva sazdana od vatre i dima; pod njenom sjenom svi obolijevaju i ugibaju.

Ah, bolesti! Kako ih je samo mnogo već u nama, vrebaju kao zvjerke što se kriju pod maskom plijena, no mi smo ih skrojili duplo, troduplo, četveroduplo i stoduplo više. Danonoćno smo na tome radili, i nismo bili obeshrabreni ljekovima koje nam je priroda pokušala nametnuti, njima se uzaludno obraniti. Jer mi smo vješti u svome naumu, i čuvamo ih, u malim staklenim trofejima, te viruse i ukroćene zaraze. Ali samo privremeno, jer doskora ćemo otvoriti epruvete kao slakte male bočice parfema, i propast će se, besmirisna i opojna, proširiti posvuda...

Mnogu smo djecu doveli na rub plača, pa ih preko njega gurnuli. U suzama ih utapamo, tu djecu bez roditelja; ona nisu budućnost našega svijeta, već samo svršetak. U sirumaštvu i bijedi provode mučnu vječnost svojih kratkih povijesnih trenutaka, i ništa - budite ponosni - baš ništa ne činimo da im pomognemo. Nepojedenu hranu radije bacamo na gomile otpada; a kada povratimo, jer smo, za vrijeme proždrljiva objeda, slučajno ugledali jedno od tih prosjačkih lica, povraćenu ćemo hranu radije ponovno progutati nego njima ponuditi.

Vidjeli smo da nije svačji portret naslikan istim nijansama, i u tome prepoznali sjajnu priliku da jednoga čovjeka - a sa njime i svu njegovu rasu - nagovorimo poderati platna svh tih portreta kojih su potezi kistom bili povučeni u suprotnome smjeru.

Imali smo, nekada davno, poslušne i plemenite životinje spremne voditi nas pustoši koja je žarko žudjela ostati pustom. Sada smo mnogo zadovoljniji u putujućim ćelijama, monstrumima što dahću dim i svojim dahom sve zagušuju. Volimo tako pepelom posipati latice cvijeća i krila leptira. Volimo tući poslušne i plemenite konje, svirati šibom neku grohotnu melodiju po njihovim mršavošću istaknutim rebrima. Odavno smo postali toliko lijeni da bismo prije umrli nego sami pravili meso iz utroba mrtve stoke koju uživamo proždirati; ali to ne znači da smo se odrekli i užitaka klanja. Ono što ubijemo, rado ostavljamo neka trune.

Dosjetili smo se nebrojeno mnogo različitih načina ubijanja, a gotovo ih većinu uspijevamo primijeniti i na sebi samima. Više ništa ne gradimo, osim nužnih sredstava, oruđa kojima ćemo uništavati.

Grizemo i grizemo, htjeli bismo progutati vlastite zube. I trudimo se, dajemo sve od sebe, no svijet se opire dok korača prema svome stratištu. Ipak, uplakana djeca, oboljele žrtve, gladni prosjaci i zasljepljujuća svjetlost svijeća razasutih po grobljima, sve nam to daje nadu da ćemo ipak dovršiti započeto, da ništa neće opstati, da ćemo svemu darovati okončanje, to nimalo milosrdno okončanje.

I svečano obećajemo da nikada nećemo odustati, niti posustati u svojim nastojanjima. Potrebno nam je još samo malo vremena. Sve je već na samrti...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:43.