Najdraži odlomci iz ASOIAF-a

[lady vintage]

Ajvz kaže:

Uvodni post specificira da se radi o odlomcima, dakle, knjigama. Možemo proširiti temu pa iskombinirati oboje, mislim da se nitko neće buniti.

znači, slobodno hitim link?

[Ajvz]

Može. Ako će se netko buniti, možemo otvoriti posebnu temu.

[lady vintage]

evo

http://youtu.be/spUE2Ixlhe4

[Wikiceha]

A ja mislio da će biti nešto sa Stannisom
Dobar odlomak, točno pogađa i Psa i Sansu.

[lady vintage]

Wikiceha kaže:

A ja mislio da će biti nešto sa Stannisom
Dobar odlomak, točno pogađa i Psa i Sansu.

slažem se

morala bi razmislit koji su mi još vrh

[Black Revenger]

slucajno naletih na ovaj odlomak pa reko da podjelim:
“Arya Stark,” the knight said, “come with us, child.”

Arya chewed her lip uncertainly. “What do you want?”

“Your father wants to see you.”

Arya took a step forward, but Syrio Forel held her by the arm. “And why is it that Lord Eddard is sending Lannister men in the place of his own? I am wondering.”

“Mind your place, dancing master,” Ser Meryn said. “This is no concern of yours.”

“My father wouldn’t send ‘you,’” Arya said. She snatched up her stick sword.

The Lannisters laughed.

“Put down the stick, girl,” Ser Meryn told her. “I am a Sworn Brother of the Kingsguard, the White Swords.”

“So was the Kingslayer when he killed the old king,” Arya said. “I don’t have to go with you if I don’t want.”

Ser Meryn Trant ran out of patience. “Take her,” he said to his men. He lowered the visor of his helm.

Three of them started forward, chainmail clinking softly with each step. Arya was suddenly afraid. ‘Fear cuts deeper than swords,’ she told herself, to slow the racing of her heart.

Syrio Forel stepped between them, tapping his wooden sword lightly against his boot. “You will be stopping there. Are you men or dogs that you would threaten a child?”

“Out of the way, old man,” one of the red cloaks said.

Syrio’s stick came whistling up and rang against his helm. “I am Syrio Forel, and you will now be speaking to me with more respect.”

“Bald bastard.” The man yanked free his longsword. The stick moved again, blindingly fast. Arya heard a loud crack as the sword went clattering to the stone floor. “My ‘hand,’” the guardsman yelped, cradling his broken fingers.

“You are quick, for a dancing master,” said Ser Meryn.

“You are slow, for a knight,” Syrio replied.

“Kill the Braavosi and bring me the girl,” the knight in the white armor commanded.

Four Lannister guardsmen unsheathed their swords. The fifth, with the broken fingers, spat and pulled free a dagger with his left hand.

Syrio Forel clicked his teeth together, sliding into his water dancer’s stance, presenting only his side to the foe. “Arya child,” he called out, never looking, never taking his eyes off the Lannisters, “we are done with dancing for the day. Best you are going now. Run to your father.”

Arya did not want to leave him, but he had taught her to do as he said. “’Swift as a deer,’” she whispered.

“Just so,” said Syrio Forel as the Lannisters closed.

Arya retreated, her own sword stick clutched tightly in her hand. Watching him now, she realized that Syrio had only been toying with her when they dueled. The red cloaks came at him from three sides with steel in their hands. They had chainmail over their chest and arms, and steel codpieces sewn into their pants, but only leather on their legs. Their hands were bare, and the caps they wore had noseguards, but no visor over the eyes.

Syrio did not wait for them to reach him, but spun to his left. Arya had never seen a man move as fast. He checked one sword with his stick and whirled away from a second. Off balance, the second man lurched into the first. Syrio put a boot to his back and the red cloaks went down together. The third guard came leaping over them, slashing at the water dancer’s head. Syrio ducked under his blade and thrust upward. The guardsman fell screaming as blood welled from the wet red hole where his left eye had been.

The fallen men were getting up. Syrio kicked one in the face and snatched the steel cap off the other’s head. The dagger man stabbed at him. Syrio caught the thrust in the helmet and shattered the man’s kneecap with his stick. The last red cloak shouted a curse and charged, hacking down with both hands on his sword. Syrio rolled right, and the butcher’s cut caught the helmetless man between neck and shoulder as he struggled to his knees. The longsword crunched through mail and leather and flesh. The man on his knees shrieked. Before his killer could wrench free his blade, Syrio jabbed him in the apple of his throat. The guardsman gave a choked cry and staggered back, clutching at his neck, his face blackening.

Five men were down, dead, or dying by the time Arya reached the back door that opened on the kitchen. She heard Ser Meryn Trant curse. “Bloody oafs,” he swore, drawing his longsword from its scabbard.

Syrio Forel resumed his stance and clicked his teeth together. “Arya child,” he called out, never looking at her, “be gone now.”

‘Look with your eyes,’ he had said. She saw: the knight in his pale armor head to foot, legs, throat, and hands sheathed in metal, eyes hidden behind his high white helm, and in his hand cruel steel. Against that: Syrio, in a leather vest, with a wooden sword in his hand. “Syrio, ‘run,’” she screamed.

“The first sword of Braavos does not run,” he sang as Ser Meryn slashed at him. Syrio danced away from his cut, his stick a blur. In a heartbeat, he had bounced blows off the knight’s temple, elbow, and throat, the wood ringing against the metal of helm, gauntlet, and gorget. Arya stood frozen. Ser Meryn advanced; Syrio backed away. He checked the next blow, spun away from the second, deflected the third.

The fourth sliced his stick in two, splintering the wood and shearing through the lead core.

Sobbing, Arya spun and ran.

[Euphrosine]

Obožavam Martinov smisao za humor.

Kći ledi Tande predala je svoju nevinost pedesetorici besnih ljudi iza saračke radnje. Zlatni plaštovi su je našli kako gola luta po Krmačinom sokaku.

***

„Ledi Lolisa...“
„Spava. Kravetina samo to i želi da radi. Spava i jede. Ponekad zaspi dok jede. Hrana joj padne na posteljinu, i onda se po njoj valja, a ja to moram da čistim.“ Na licu joj se pojavi zgađen izraz. „Samo su je tucali, ništa više.“

***

Ona stvarno veruje da nameravam da ubijem svog sestrića. „Dečaci su sigurni“, obeća joj on umorno. „Smilujte se bogovi, Sersei, oni su moja vlastita krv! Za kakvog me to čoveka smatraš?“
„Malog i izvitoperenog.“
Tirion se zagleda u vinski talog na dnu čaše. Šta bi Džejmi uradio na mom mestu? Ubio kučku, najverovatnije, a o posledicama brinuo kasnije. Ali Tirion nije imao zlatni mač, niti veštinu da njime barata. Voleo je neobuzdani gnev svoga brata, ali je morao da pokuša da oponaša svog gospodara oca. Kamen, moram biti kamen, moram biti Livačka stena, tvrda i nepopustljiva. Ako padnem na ovom ispitu, slobodno mogu da potražim najbliži cirkus. „Otkud ja da znam da je već nisi ubila“, reče on.
„Hoćeš da je vidiš? To sam i mislila.“ Sersei pređe sobu i otvori teška hrastova vrata. „Uvedite kurvu moga brata.“
Ser Ozmundova braća Ozni i Ozfrid bili su iverje od iste klade, visoki ljudi orlovskih noseva, tamne kose i okrutnih osmeha. Ona je visila između njih, očiju razrogačenih i belih na tamnom licu. Krv joj je curila iz razbijene usne, a kroz poderanu odeću je video modrice. Ruke su joj bile vezane konopcem, a usta zapušena.
„Rekla si da neće biti povređena.“
„Opirala se.“ Za razliku od braće, Ozni Ketlblek bio je glatko izbrijan, i ogrebotine su mu se jasno videle na obrazima. „Ima kandže kao crni ris.“
„Modrice prolaze“, reče Sersei kao da se dosađuje. „Kurva će živeti. Koliko i Džofri.“
Tirion požele da joj se nasmeje u lice. To bi bilo slatko, veoma, veoma slatko, ali bi razotkrilo njegovu igru. Izgubljena si, Sersei, a Ketlbleci su još veće budale nego što je Bron tvrdio. Bilo je potrebno samo da kaže reči.
Umesto toga je pogledao devojčino lice i rekao: „Kuneš se da ćeš je pustiti nakon bitke?“
„Ako ti pustiš Tomena, da.“
On ustade. „Onda je zadrži, ali na sigurnom. Ako ove životinje pomisle da mogu da je zloupotrebe... pa, mila sestro, podsetiću te da batina ima dva kraja.“ Glas mu je bio miran, ravan, ravnodušan; potražio je očev glas, i našao ga. „Šta god se desi njoj, desiće se i Tomenu, a to uključuje batine i silovanja.“ Ako već misli da sam toliko čudovište, igraću tu ulogu do kraja.
Sersei to nije očekivala. „Nećeš se usuditi!“
Tirion natera sebe da se osmehne, lagano i hladno. Njegove oči, jedno crno a drugo zeleno, smejale su joj se. „Usuditi? Lično ću to da uradim.“

:klap:

[Gošća]

[Euphrosine]

Prešli su Ribarski trg i jahali uz Blatni put sve dok nisu skrenuli na usku,
vijugavu Kuku, da bi tamo počeli uspon ka Egonovom visokom brdu. Nekoliko
glasova viknu: „Džofri! Živeo, živeo!“ dok je mladi kralj projahivao, ali na svakog
čoveka koji je poklič prihvatio bilo ih je stotinu koji su ćutali. Lanisteri su se
kretali kroz more odrpanih muškaraca i gladnih žena, sekući plimu mrkih pogleda.
Tik pred njim, Sersei se smejala na neke Lanselove reči, mada je Tirion
pretpostavljao da je to veselje glumljeno. Sigurno je bila svesna nemira oko njih,
ali mu je sestra smatrala da se hladnokrvna spoljašnost po svaku cenu mora održati.
Na pola puta, jedna uplakana žena se probi između dva stražara i istrča na ulicu
pred kralja i njegove pratioce, držeći iznad glave telo svoje mrtve bebe. Bilo je
plavo i nateklo, grozno, ali je istinski užas izbijao upravo iz majčinih očiju. Džofri
na tren kao da htede da je pregazi, ali se Sansa Stark prignu i nešto mu reče. Kralj
zavuče ruku u kesu i baci ženi srebrnog jelena. Novčić se odbi od deteta i otkotrlja
se pod noge zlatnih plaštova, pa u gomilu, gde desetak ljudi poče da se otima oko
njega. Majka ni ne trepnu. Mršave ruke su joj drhtale od težine mrtvog deteta.
„Ostavi je, veličanstvo“, doviknu Sersei kralju. „Njoj, sirotici, više ne možeš pomoći.“
Majka ju je čula. Kraljičin se glas nekako beše probio do ostataka njenog uma.
Opušteno lice se zgrči od gađenja. „Kurvo!“ vrisnu. „Kraljeubičinа kurvo! S
bratom si se jebala!“ Mrtvo dete joj ispade iz ruku kao džak brašna u trenutku kada
je uprla prstom u Sersei. „S bratom se jebala s bratom s bratom s bratom.“
Tirion nije video ko je bacio balegu. Samo je čuo Sansin uzdah i Džofrijevu
glasnu kletvu, i kada se okrenuo, ugledao je kralja kako briše izmet s obraza. Bilo
ga je još i u njegovoj zlatnoj kosi i po Sansinim nogama.
„Kо je to bacio?“ vrisnu Džofri. On prođe prstima kroz kosu, lice mu se besno
izobliči, i on skide još jednu šaku balege. „Hoću čoveka koji je ovo bacio!“ viknu.
„Stotinu zlatnih zmajeva onome ko mi ga preda!“
„Bio je tamo gore!“ viknu neko iz gomile. Kralj okrenu konja u mestu, i pogleda
krovove i otvorene terase nad njima. U gomili su ljudi pokazivali, gurali se i
psovali jedni druge i kralja.
„Molim te, veličanstvo, pusti ga“, preklinjala je Sansa.
Kralj se ne osvrnu na nju. „Dovedite mi čoveka koji je bacio tu gadost!“ naredi
Džofri. „Ima da je poliže, ili ću mu odseći glavu. Pseto, dovedi ga ovamo!“
Poslušno, Sendor Klegani skoči iz sedla, ali kroz taj zid od ljudskog mesa nije
bilo prolaza, a ka krovovima još i manje. Oni najbliži njemu počeše da se migolje i
guraju da bi se sklonili, dok su ostali pritiskali napred, da bolje vide. Tirion je
osećao miris katastrofe. „Klegani, okani se toga, čovek je odavno pobegao!“
„Hoću ga!“ Džofri pokaza ka krovu. „Bio je tamo gore! Pseto, proseci kroz njih i donesi...“
Talas zvuka zaguši mu poslednje reči, sve jača grmljavina gneva i straha i
mržnje koja ih okruži sa svih strana. „Kopile!“ zaurla neko na Džofrija, „čudovišno
kopile.“ Drugi glasovi vikali su kraljici: „Kurvo“ i „S bratom si se jebala“, dok
ka Tirionu behu usmereni povici: „Nakazo“ i „Polutanu.“ Pomešane s uvredama,
čuo je i nekoliko povika: „Pravda!“ i „Rob, kralj Rob, Mladi Vuk“, i „Stanis!“
pa čak i „Renli!“ S obe strane ulice, gomila nasrnu na drške kopalja, i zlatni
plaštovi su je sad s mukom zadržavali. Iznad glava im poleteše kamenje i balega, i
još gore stvari. „Nahranite nas!“ vrištala je žena. „Hleba!“ grmeo je čovek iza nje.
„Hoćemo hleba, kopile!“ U tren oka, hiljadu glasova prihvati taj poklič. Kralj
Džofri i kralj Rob i kralj Stanis behu zaboravljeni, i vladao je samo kralj Hleb.
„Hleba“, zahtevali su iz sveg glasa. „Hleba, hleba!“
Tirion mamuznu konja i priđe sestri, vičući: „Pravac u zamak! Smesta!“ Sersei
kratko klimnu, a ser Lansel isuka mač. Na čelu povorke, Džejslin Bajvoter urlao je
naređenja. Njegovi jahači spustiše koplja i jurnuše napred u klinu. Kralj je
uznemireno okretao svog sivog konja u krug, dok su se ruke probijale iza zida
zlatnih plaštova, pokušavajući da ga dohvate. Jedna uspe da ga zgrabi za nogu, ali
samo na tren. Ser Mendonov mač zamahnu nadole, razdvojivši šaku od ruke.
„Jaši!“ viknu Tirion sestriću, oštro udarivši njegovog konja po sapima. Životinja
se prope, zanjišta i jurnu napred, i gomila se pred njom rasu.
Tirion jurnu u nastalu prazninu, kralju za petama. Bron je bio uz njega, s mačem
u ruci. Oštar kamen mu prolete kraj glave, a trula glavica kupusa razbi se o ser
Mendonov štit. Levo od njih, tri zlatna plašta padoše pred naletom, i u sledećem
trenu gomila je jurišala napred, gazeći pale. Pseto beše nestao negde iza, mada mu
je konj galopirao uz njih. Tirion vide kako Arona Santagara svlače iz sedla, kako
mu otimaju zlatno-crni barjak Barateona. Ser Belon Svon ispusti lanisterskog lava
da bi isukao mač. On zamahnu levo i desno, dok je svetina cepala pali barjak, i
hiljadu komadića se razlete naokolo, poput grimiznog lišća na olujnom vetru.
Nestadoše u trenu.
Neko izlete pred Džofrijevog konja i vrisnu kada ga kralj pregazi. Da li je to bio
muškarac, žena ili dete, Tirion nije video. Džofri je jurio kraj njega, prebledeo, a
ser Mendon Mur mu je bio bela senka sleva.
Iznenada, ludilo ostade za njima, i išli su preko kaldrmisanog trga koji je izlazio
na kapiju zamka. Ser Džejslin je okretao svoje kopljanike za još jedan juriš. Koplja
se razdvojiše da propuste kraljevu povorku ispod rešetke. Bledi crveni zidovi
dizali su se oko njih, ohrabrujuće visoki i načičkani strelcima.
Tirion se nije sećao kako je sjahao. Ser Mendon je upravo pomagao potresenom
kralju da siđe iz sedla u trenutku kada Sersei, Tomen i Lansel ujahaše kroz kapiju,
praćeni ser Merinom i ser Borosom. Borosu je sečivo bilo umrljano krvlju, dok je
Merinu beli plašt bio strgnut s leđa. Ser Belon Svon ujaha bez kacige, a konj mu
beše sav u peni, a na usta mu je išla krv. Horas Redvin dovede ledi Tandu, napola
ludu od straha za svoju kćer Lolisu, koja je pala iz sedla i bila ostavljena tamo iza.
Lord Džajlz, sivlji u licu nego obično, promuca kako je video da su prvoobrednika
izbacili iz nosiljke, i da je kreštao molitve kada se gomila nadvila nad njim.
Džalabar Kso reče da mu se čini kako je video ser Prestona Grinfilda od Kraljeve
garde kako jaše natrag ka prvoobrednikovoj prevrnutoj nosiljci, ali nije bio siguran.
Tirion je tek nejasno bio svestan meštra koji ga pita da li je povređen. On se
probi preko dvorišta, do mesta gde mu je stajao sestrić, kose raščupane i ulepljene
balegom. „Izdajnici“, brbljao je Džofri uzbuđeno. „Svima ću im poskidati glave, ima da...“
Kepec ga tako snažno ošamari po zajapurenom obrazu da mu kruna slete s glave.
Onda ga gurnu obema rukama i baci ga na zemlju. „Ti slepa prokleta budalo!“
„Oni su izdajnici!“ ciknu Džofri sa zemlje. „Vređali su me i napali!“
„ Ti si na njih napujdao svoje pseto! Šta si mislio da će uraditi, da će pokorno
klečati dok im Pseto odseca ruke i noge? Ti razmaženi maloumni dečače, ubio si
Kleganija i bogovi znaju koliko još ljudi, a ipak si se ti izvukao bez ogrebotine.
Proklet bio!“ A onda ga šutnu. To beše tako lep osećaj, da bi nastavio još, ali ga
ser Mednon Mur otrže, dok je Džofri arlaukao, a onda se tu stvori Bron da ga
obuzda. Sersei kleknu nad sinom, a za to vreme je ser Belon Svon obuzdavao ser Lansela.

[Euphrosine]

Sansa se povuče od prozora, ka sigurnosti kreveta. Idem da spavam, reče sebi, a
kada se probudim, biće novi dan, i nebo će ponovo biti plavo. Bitka će biti
gotova, i neko će mi reći da li ću živeti ili umreti. „Ledi!“ zajeca tiho, pitajući se
hoće li ponovo sresti vučicu kada bude mrtva.
Onda se nešto pomeri iza nje, i šaka izroni iz tame i zgrabi je za ruku.
Sansa otvori usta da vrisne, ali joj druga šaka prekri usta. Prsti su bili grubi i
žuljeviti, i klizavi od krvi. „Ptičice. Znao sam da ćeš doći.“ Glas je bio pijano struganje.
Napolju, vijugavo koplje grimiznog svetla jurnu ka zvezdama, ispunivši sobu
zelenim odsjajima. Ona ga vide na tren, sveg crnog i zelenog: krv na licu beše mu
tamna kao smola, oči su sijale kao pseće u iznenadnom blesku. A onda svetlo
izblede i on postade samo ogromna tamna prilika u umrljanom belom plaštu.
„Ako vrisneš, ubiću te. Veruj mi.“ On skloni šaku s njenih usta. Dah joj je bio
isprekidan. Pseto beše ostavio vrč sa vinom na njen noćni stočić. On otpi dugačak
gutljaj „Zar ne želiš da znaš ko pobeđuje u bici, ptičice?“
„Kо?“ reče ona, previše uplašena da bi mu prkosila.
Pseto se nasmeja. „Znam samo ko je izgubio. Ja.“
Nikada ga nisam videla ovoliko pijanog. Spavao je u mom krevetu. Šta traži
ovde? „Šta si to izgubio?“
„Sve.“ Opečena strana njegovog lica sada je bila maska od skorene krvi.
„Prokleti kepec. Trebalo je da ga ubijem. Odavno.“
„Mrtav je, kažu.“
„Mrtav? Ne. Jebeš to. Neću da bude mrtav.“ On baci prazan vrč u stranu. „Hoću
da gori. Ako su bogovi milostivi, spaliće ga, ali ja neću biti tu da to vidim. Idem.“
„Ideš?“ Ona pokuša da se izmigolji, ali mu je stisak bio gvozden.
„Ptičica ponavlja ono što čuje. Idem, da.“
„Kuda ćeš da ideš?“
„Daleko odavde. Daleko od vatri. Izaći ću na Gvozdenu kapiju, pretpostavljam.
Nekuda na sever, bilo kuda.“
„Nećeš izaći“, reče Sansa. „Kraljica je zatvorila Megorovu utvrdu, a i gradske
kapije su zatvorene.“
„Za mene nisu. Imam beli plašt. A imam i ovo.“ On potapša jabuku svog mača.
„Kо pokuša da me zaustavi, mrtav je. Osim ako ne gori.“ On se gorko nasmeja.
„Zašto si došao ovamo?“
„Obećala si mi pesmu, ptičice. Zar si zaboravila?“
Nije znala na šta misli. Nije mogla da mu peva sada, ovde, dok je nebo
plamtelo, a stotine i hiljade ljudi ginulo. „Ne mogu“, reče. „Pusti me, plašiš me.“
„Tebe sve plaši. Pogledaj me. Pogledaj me.“
Krv mu beše prekrila najgore ožiljke, ali su mu oči bile bele, razrogačene i
užasne. Opečeni ugao njegovih usana grčio se iznova i iznova. Sansa je osećala
njegov miris; smrad znoja, i kiselog vina, i ustajale bljuvotine, a preko svega toga,
zadah krvi, krvi, krvi.
„Mogao bih da te zaštitim“, promuklo reče on. „Oni me se svi boje. Niko te
nikada više ne bi povredio, ili bih ga ubio.“ On je cimnu bliže, i ona na tren
pomisli da namerava da je poljubi. Bio je presnažan da bi mu se oduprla. Ona
sklopi oči, želeći da sve što pre bude gotovo, ali se ništa ne desi. „I dalje ne možeš
da podneseš da me pogledaš, zar ne?“ ču ga kako govori. Snažno je cimnu za ruku,
okrenu je i gurnu na krevet. „Čuću tu pesmu. O Florijanu i Džonkil, tako si rekla.“
Bodež mu je bio isukan, uperen u njeno grlo. „Pevaj, ptičice. Pevaj za svoj mali život.“
Grlo joj je bilo suvo i stegnuto od straha, i svaka pesma koju je ikada znala
iščilela joj je iz glave. Nemoj da me ubiješ, molim te, požele da vrisne, molim te,
nemoj. Osećala je kako uvrće vrh, kako joj ga zariva u grlo, i zamalo ponovo
sklopi oči, ali se tada priseti. Nije to bila pesma o Florijanu i Džonkil, ali je bila
pesma. Glas joj je u ušima zvučao sićušno i tanko i drhtavo.

Blaga majko, izvoru milosti,
spas našim sinovima od rata daj,
zadrži mačeve i strele skreni,
nek požive za lepši kraj.
Blaga majko, snago žena,
i za naše kćeri boj je ljut,
smiri gnev i bes ublaži,
Svima pokaži blaži put.

Ostale strofe beše zaboravila. Kada joj glas zastade, bojala se da će je ubiti, ali
joj sledećeg trena Pseto skloni sečivo s vrata, ne progovarajući.
Neki nagon je natera da digne šaku i položi mu je na obraz. Soba je bila
pretamna da bi ga videla, ali je osećala lepljivost krvi, i nešto vlažno, što nije bilo
krv. „Ptičice“, reče on ponovo, glasom surovim i grubim, kao kad čelik struže po
kamenu. A onda ustade s kreveta. Sansa ču cepanje platna, a za njim tiši zvuk
koraka kako se udaljavaju.
Kada ispuza iz kreveta, nekoliko dugačkih trenutaka kasnije, bila je sama. Nađe
njegov plašt na podu, zgužvan i skoren, belu vunu umrljanu krvlju i vatrom. Do tada
je nebo napolju postalo tamnije, tek je nekoliko bledozelenih utvara plesalo među
zvezdama. Sansa oseti da joj je hladno. Uze poderani plašt i sklupča se pod njim na
podu, drhtureći.

*

Lično, dopalo mu se kako izgleda Krasterova utvrda.
Kraster je tamo živeo kao lord, pa zašto tako ne bi mogao i on? To bi bilo nešto. Pijavičarev sin Čet,
lord sa sopstvenom utvrdom. Barjak bi mogao da mu bude tuce pijavica na ružičastom polju. Ali
zašto stati kod lorda? Možda bi trebalo da postane kralj. I Mens Rajder je počeo kao vrana. Mogao bih
da budem kralj isto kao i on, i da uzmem sebi više žena. Kraster ih je imao devetnaest, čak i ako se ne
računaju one mlade, kćeri koje još nije počeo da vodi u krevet. Pola tih žena su jednako matore i
ružne kao Kraster, ali to nije važno. Starice bi Čet uposlio da mu kuvaju i čiste, čupaju mrkvu i hrane
svinje, dok bi mu mlade grejale krevet i rađale decu. Kraster se ne bi bunio, ne pošto ga Mali Pol
zagrli.
Jedine žene koje je Čet ikada upoznao bile su kurve koje je kupovao u Krtičnjaku. U mladosti,
seoskim devojkama bi bio dovoljan samo jedan pogled na njegovo lice prekriveno čirevima i
gukama, pa da mu zgađene okrenu leđa. Najgora je bila ona droca Besa. Širila je noge svim
momcima u Veštičjem blatu, pa je pomislio: što ne bi i njemu? Čak je i proveo čitavo jutro berući
poljsko cveće kada je čuo da joj se ono dopada, ali mu se ipak nasmejala u lice i rekla da bi pre otišla
u krevet s pijavicama njegovog oca nego s njim. Prestala je da se smeje kada joj je zario nož. To je
bilo tako slatko, taj izraz njenog lica, tako da je izvadio nož i zabio ga ponovo. Kada su ga uhvatili dole
blizu Sedmopotočja, stari lord Valder Frej se čak nije ni potrudio da lično dođe na suđenje. Poslao je
jedno svoje kopile, onog Valdera Rečnog, i sledeće što je Čet znao beše da putuje na Zid s onim
smrdljivim crnim đavolom Jorenom. Da naplate za njegov jedan jedini sladak trenutak, oduzeli su mu
čitav život.
Ali sada je nameravao da ga opet uzme, a pride da uzme i Krasterove žene. Taj izopačeni matori
divljanin je u pravu. Ako hoćeš da imaš ženu, treba jednostavno da je uzmeš, i da zaboraviš na davanje
cveća, jer će ti inače možda primetiti proklete čireve. Tu grešku Čet nije nameravao da ponovi.

*

„Čete“, oglasi se Mali Pol dok su se vukli uz kamenu zverinju stazu kroz stražarike i vojničke borove,
„šta ćemo s ’ticom?“
„Kakvom sad bre ’ticom?“ - Samo mu je još trebalo da ga taj maloumnik davi s nekom pticom.
„Gavranom Matorog Medveda“, reče Mali Pol,„Ako ga ubijemo, ko će da ’rani ’ticu?“
„Koga briga, kog đavola? Ubij i nju ako hoćeš.“
„Ne bi’ da naudim nijednoj ’tici“, kaza ljudeskara. „Ali ta ’tica govori. Šta ako ispriča šta smo uradili?“
Lark Sestranin se nasmeja. „Vidi Malog Pola, glupog kao vola“, izrugnu se on.
„Ti začepi s tim“, reče Mali Pol preteći.
„Роle“, požuri da kaže Čet pre nego što se krupni čovek previše razgnevi, „kada nađu matorog kako
leži u bari krvi, prerezanog grkljana, neće im trebati ptica da im kaže kako ga je neko ubio.“
Mali Pol se na nekoliko trenutaka zamisli nad tim. „То je tačno“, popusti on. „Mogu onda ja da
dobijem ’ticu? Baš je volim.“
„Tvoja je“, reče Čet samo da ga ućutka.
„Uvek možemo da je pojedemo ako ogladnimo“, predloži Lark.
Mali Polse opet smrači.„Bolje bi ti bilo da ne probaš da pojedeš moju ’ticu, Lark. Bolje bi ti bilo.“

[Winter Snake]

"Thank you, Brother," Tyrion said. "For my life."
"It was . . . a debt I owed you." Jaime's voice was strange.
"A debt?" He cocked his head. "I do not understand."
"Good. Some doors are best left closed."
"Oh, dear," said Tyrion. "Is there something grim and ugly behind it? Could it be that someone said something cruel about me once? I'll try not to weep. Tell me."
"Tyrion . . . "
Jaime is afraid. "Tell me," Tyrion said again.
His brother looked away. "Tysha," he said softly.
"Tysha?" His stomach tightened. "What of her?"
"She was no whore. I never bought her for you. That was a lie that Father commanded me to tell. Tysha was . . . she was what she seemed to be. A crofter's daughter, chance met on the road."
Tyrion could hear the faint sound of his own breath whistling hollowly through the scar of his nose. Jaime could not meet his eyes. Tysha. He tried to remember what she had looked like. A girl, she was only a girl, no older than Sansa. "My wife," he croaked. "She wed me."
"For your gold, Father said. She was lowborn, you were a Lannister of Casterly Rock. All she wanted was the gold, which made her no different from a whore, so . . . so it would not be a lie, not truly, and . . . he said that you required a sharp lesson. That you would learn from it, and thank me later . . . "
"Thank you?" Tyrion's voice was choked. "He gave her to his guards. A barracks full of guards. He made me . . . watch." Aye, and more than watch. I took her too . . . my wife . . .
"I never knew he would do that. You must believe me."
"Oh, must I?" Tyrion snarled. "Why should I believe you about anything, ever? She was my wife!"
"Tyrion—"
He hit him. It was a slap, backhanded, but he put all his strength into it, all his fear, all his rage, all his pain. Jaime was squatting, unbalanced. The blow sent him tumbling backward to the floor. "I . . . I suppose I earned that."
"Oh, you've earned more than that, Jaime. You and my sweet sister and our loving father, yes, I can't begin to tell you what you've earned. But you'll have it, that I swear to you. A Lannister always pays his debts." Tyrion waddled away, almost stumbling over the turnkey again in his haste. Before he had gone a dozen yards, he bumped up against an iron gate that closed the passage. Oh, gods. It was all he could do not to scream.
Jaime came up behind him. "I have the gaoler's keys."
"Then use them." Tyrion stepped aside.
Jaime unlocked the gate, pushed it open, and stepped through. He looked back over his shoulder. "Are you coming?"
"Not with you." Tyrion stepped through. "Give me the keys and go. I will find Varys on my own." He cocked his head and stared up at his brother with his mismatched eyes. "Jaime, can you flght left-handed?"
"Rather less well than you," Jaime said bitterly.
"Good. Then we will be well matched if we should ever meet again. The cripple and the dwarf."
Jaime handed him the ring of keys. "I gave you the truth. You owe me the same. Did you do it? Did you kill him?"
The question was another knife, twisting in his guts. "Are you sure you want to know?" asked Tyrion. "Joffrey would have been a worse king than Aerys ever was. He stole his father's dagger and gave it to a footpad to slit the throat of Brandon Stark, did you know that?"
"I . . . I thought he might have."
"Well, a son takes after his father. Joff would have killed me as well, once he came into his power. For the crime of being short and ugly, of which I am so conspicuously guilty."
"You have not answered my question."
"You poor stupid blind crippled fool. Must I spell every little thing out for you? Very well. Cersei is a lying whore, she's been fucking Lancel and Osmund Kettleblack and probably Moon Boy for all I know. And I am the monster they all say I am. Yes, I killed your vile son." He made himself grin. It must have been a hideous sight to see, there in the torchlit gloom.
Jaime turned without a word and walked away.

[Garfieldica 007]

Winter Snake kaže:

"You poor stupid blind crippled fool. Must I spell every little thing out for you? Very well. Cersei is a lying whore, she's been fucking Lancel and Osmund Kettleblack and probably Moon Boy for all I know. And I am the monster they all say I am. Yes, I killed your vile son." He made himself grin. It must have been a hideous sight to see, there in the torchlit gloom.
Jaime turned without a word and walked away.

jedna od stvari koju u GOT-u neću nikad prežalit je što su ovo izostavili iz četvrte sezone. Praktički su ubili odličnu scenu iako je u seriji vrhunski odglumljena.

[Winter Snake]

Garfieldica 007 kaže:

jedna od stvari koju u GOT-u neću nikad prežalit je što su ovo izostavili iz četvrte sezone. Praktički su ubili odličnu scenu iako je u seriji vrhunski odglumljena.

Da da......pogotovo dio s Malim Lunom.
Kasnije Jaimeu u glavi stalno prolazi to "vjerojatno i Malog Lunu koliko znam".

Dinklage bi to savršeno odglumio. Bol i prijezir.

[Garfieldica 007]

"She wants fire, and Dorne sent her mud. You could make a poultice out of mud to cool a fever. You could plant seeds in mud and grow a crop to feed your children. Mud would nourish you, where fire would only consume you, but fools and children and young girls would choose fire every time." - Barristan Selmy - regarding Dany, Quentyn, and Daario

jedan od rijetko razumnih likova u ASOIAF-u.