Kavkaz (Armenija i Gruzija)

[Putnik92]

Nadam se da im i druge info u LP-u nisu podjednako "pouzdane"...

[kejcastis]

Ajmo malo izdizanje iz naftalina.

Putujem u kolovozu za Baku, tamo sam 12.8. Par dana Azerbajdžana, zatim pravac Tbilisi i Gruzija generalno. Možda svratim do Yerevana, tj. vrlo vjerojatno pošto mislim da ću imati vremena. Ako ne, onda okolo po Gruziji, malo do Batumija, Gori i tako to. Vraćam se 25.8. iz Tbilisija.

Ako, kojim ludim slučajem, ima netko tko je u isto vrijeme tamo, neka se javi na privatnu poruku. Avio kartu imam, već sam ju kupio. Putujem sam, a eto, ako netko ima plan otići u kavkaske republike u kolovozu, možemo popiti piće negdje ili eventalno putovati zajedno određeni dio puta.

Neću baš gledati temu, tako da ako ima inteligentih pitanja od strane individua koje stvarno putuju tamo, molim na PP. Glupa pitanja ili komentare zadržite za sebe.

Hvala na pozornosti.

[nvnk]

Nakon prekjučerašnjeg ždrijeba, ovo bi mogao postati aktuelniji topic nego u zadnje 3 godine, pa da ga "oživim" jednom konstatacijom/pitanjem:

Ak' sam dobro skužio, Gruzija je za Hrvate u međuvremenu ukinula vize.

http://www.mfa.gov.ge/index.php?lang_id=ENG&sec_id=96

[Predmet]

nvnk kaže:

Nakon prekjučerašnjeg ždrijeba, ovo bi mogao postati aktuelniji topic nego u zadnje 3 godine, pa da ga "oživim" jednom konstatacijom/pitanjem:

Ak' sam dobro skužio, Gruzija je za Hrvate u međuvremenu ukinula vize.

http://www.mfa.gov.ge/index.php?lang_id=ENG&sec_id=96

I meni je nešto takvo odmah palo na pamet...

Lagane fix ideje su se počele javljati...

[ha shevrut]

ej, evo ja sam bio u gruziji prije godimu i pol!
prekrasna zemlja!
uglavnom vizu dobijes na aerodromu, kostala je 60 dolara..
nosi dolare, nikako eure..
bio sam uglavnom u tbilisiju i okolici i nije mi djelovalo nimalo opasno, jos sam svrljao po noci po gradu..abhazija je druga stvar, tamo nemas kaj radit...
pitaj kaj te zanima...

[njetočkanezvanova]

ha shevrut kaže:

ej, evo ja sam bio u gruziji prije godimu i pol!
prekrasna zemlja!
uglavnom vizu dobijes na aerodromu, kostala je 60 dolara..
nosi dolare, nikako eure..
bio sam uglavnom u tbilisiju i okolici i nije mi djelovalo nimalo opasno, jos sam svrljao po noci po gradu..abhazija je druga stvar, tamo nemas kaj radit...
pitaj kaj te zanima...

U Abhaziji se nema što radit, ma nemoj mi reći...ja sam se baš zabavila u Suhumu prije 2 godine...idem ako Bog da zdravlja i novaca i ovo ljeto ...planiram iz Gruzije ući, znači preko rijeke Inguri.

[Gagarin]

Sakartvelo (Gruzija) - Kavkaz - neponovljivo! Planine - nesto najljepse sto sam vidio u zivotu (...a proputovao sam nekih 33 zemlje od Irana i Rusije do Škotske i Francuske) + ljudi ....aaaaaah tamo putujem opet definitivno. Armenija - oke, ali se ne moze usporedjivati sa Gruzijom a i ljudi su drugaciji, nekako ...

Abhazija? mislim da je zatvorena granica izmedju Gruzije i Abhazije, moguce je uci jedino iz Rusjie..

[njetočkanezvanova]

Gagarin kaže:

Sakartvelo (Gruzija) - Kavkaz - neponovljivo! Planine - nesto najljepse sto sam vidio u zivotu (...a proputovao sam nekih 33 zemlje od Irana i Rusije do Škotske i Francuske) + ljudi ....aaaaaah tamo putujem opet definitivno. Armenija - oke, ali se ne moze usporedjivati sa Gruzijom a i ljudi su drugaciji, nekako ...

Abhazija? mislim da je zatvorena granica izmedju Gruzije i Abhazije, moguce je uci jedino iz Rusjie..

Jedan Australac je prošle godine prešao granicu na rijeci Inguri, pisao je o tome u svom blogu.
Naravno, situacija se uvijek može zakuhati i granica zatvoriti.Ali ako se jednom uđe preko Rusije i dobije pečat graničnog prijelaza Adler, daljnji put u Gruziju može značiti kaznu od 1500-3000 dolara ili boravak u zatvoru.

[Fuerteventura]

Nadam se da ce sada Gruzija lijepo u Nato, kad se rijesila ruskih otpadaka.
Neka lijepo Rusija koristi Abhaziju za skladistenje nuklearnog otpada, to je tamosnje stanovnistvo godinama sanjalo.

[njetočkanezvanova]

Gamarjoba svima !

Tri sam tjedna provela na voljenom Kavkazu. U republici Sakartvelo. Gruziji. Zemlji površine 69.700 km 2 između Crnog i Kaspijskog mora, sa 4.6 mil.stanovnika, uglavnom pravoslavnih kršćana.
Na malom prostoru doživjet ćete mnogo toga; plaže, polupustinje, planinske vrhunce pokrite snijegom, pašnjake, vinograde, naselja iz kamenog doba uz rame sa srednjevjekovnim '' Lord of the rings'' utvrdama, bezbrojne crkve, manastire…

Dok me vozio prema aerodromu, taksist mi je, pokazujući na osvijetljenu cestu i novi aerodrom rekao; sve je to Saakašvili napravio. U zadnjih nekoliko godina (ako izuzmemo rat s Rusijom 2008.) Gruzija je napredovala u nekim aspektima: puno toga se gradi, korupcija je smanjena, možete se noću voziti van grada ili po planinskim putevima bez straha da će vas zaustaviti naoružani ljudi i tražiti novac da vas puste…Iako, plaće su veoma niske, a cijene koliko sam vidjela u supermarketima, slične hrvatskima. Meni su se čudili da sam se usudila sama putovati.
Povratna karta Zagreb-Istanbul-Tbilisi dođe 3700 kn. Aerodrom u Tbilisiju je nov, nevelik, ali lijepo uređen, na 20-ak minuta vožnje od centra grada. Prvih 6 dana sam provela u Tbilisiju na ovom mjestu (tu su cijene usluga i adresa):
http://www.tbilisihomestay.com/


To mjesto je bilo moj prvi susret sa iznimnom gostoljubivošću. Nisam bila u hotelu sa 4-5 zvjezdica, ali sam se sjajno osjećala. Moj prvi dojam o Tbilisiju je bio: kavkaska verzija Pariza. Stari dio grada je razbacan po brdašcima i dobro ćete se umoriti obilazeći ga. U jednom trenu iz prometnih ulica se dospije u tihe, uske uličice načičkane drvenim balkonima koji su izrezbareni kao čipkasta haljina. Upravo su mi ti balkončići jedna od najljepših crta ovog grada. Neke drvene zgrade su tako nakošene da bi se kosi toranj u Pizi postidio. Oprez, prijeći s jedne strane ceste na drugu je gotovo nemoguće (fali semafora). Moja kućica je smještena u samom centru, iznad trga Tavisupleba (Sloboda) sa kipom sv. Jurja na kom je City Hall u čijem prizemlju se nalazi turistički informativni centar. Obavezno odite u njihov ured i uzmite malu crvenu knjižicu sa brojevima mobitela svih hotela i privatnih smještaja u Gruziji. Lijevo od trga odmah slijedi avenija Šote Rustavelija (gruzijski Marulić) vrlo lijepa i šik ulica kojom je gušt šetat. Tu su bezbrojni ulični prodavači knjiga, fancy shopovi, zgrada parlamenta, teatar, hotel Marriot, slastičarne, Magti mobilni operater..

Prvi dan sam krenula u obilazak sa frendom. Odvezli smo se na goru Mtatsminda gdje se nalazi preslatki luna park i otkuda puca pogled na cijeli grad. Donedavno nije bilo sigurno predvečer hodati po tom mjestu,ali borba sa mafijom i korupcijom je dala nekakve plodove. Tu se nalazi 300-metarski tv toranj koji je osvijetljen i noću pruža lijepu sliku. Spuštajući se prema gradu ostavili smo auto i krenuli prema 20-metarskom kipu Deda Kartvelis, majci Gruziji koja u ruci drži mač i kupicu vina, te tvrđavi Narikala s koje puca lijepi pogled na stari grad. Spuštajući se sa Narikale, dođe se odmah do trga Gorgasali sa kipom kralja Vahtanga Gorgasalija koji je osnovao grad. Ili možete skrenuti ulijevo i ulicom Leselidze doći na trg Tavisupleba. U ulici Leselidze se nalazi i odličan domaći fast food Sunny chicken te najbolja suvenirnica u gradu. Svako malo se nađete u nekom parkiću, sa kipovima, fotanama i zelenjavom, ljudi tu vole sjediti do dugo u noć. Cijeli grad noću pruža jako lijepu sliku, osvijetljena je najveća crkva u gradu Tsminda Sameba, ispred nje predsjednička palača, mostovi među kojima se ističe novi most iznad rijeke Mtkvari, lijep i prozračan, moderan, a opet ne narušava vizuru starog grada…Možete birati metro, autobus, maršrutke (minibuseve) ili taksije. Taksi u prosjeku dođe 6 GEL-a, a maršrutke su neizbježne prilikom daljnih putovanja. Didube, Ortachala, Vagzali; to su stanice sa kojih kreću maršrutke i taksiji prema ostatku Gruzije.

Sljedeći dan sam pošla u obilazak stare prijestolnice Mtskhete, manastira Jvari (u prijevodu znači križ) i jednog malog seoca gdje frend ima daču. Kralj Mirian je na nagovor sv. Nino(koja je donijela kršćanstvo u Gruziju) podigao križ na brdu s kog puca pogled na Mtshketu i estuarij dvije rijeka: Mtkvari i Aragvi. Jvari je pod zaštitom UNESCO-a. U Mtshketi vrijedi pogledati katedralu Svetitshoveli, mjesto gdje su pokapani gruzijski kraljevi i plemstvo. Možete se odmoriti u jednom od restorančića iznad rijeke uz šašlik, lobio (juhu od graha), hachapuri, hinkali (mašnice od tijesta s mesom), shkmeruli (piletina u umaku od crvenog luka) i salate koje stvarno imaju okus po salati. Nakon 30-ak minuta drndanja po seoskim putevima, došli smo do sela Lavre. Dočekali su nas frendovi ljubazni susjedi, počastili medom i čančurijem (rakija od šljive). Kalorije od meda smo potrošili noseći vodu sa šumskog izvora. Inače, voda je ok, ne morate se bojat zaraze…Na putu prema Mtshketi obratite pažnju na drveće ukrašeno vrpcama i komadima tkanine. Natvris khe-drvo želja, gdje svatko može ostaviti svoju želju.


Sljedeći dan moja postaja je bio grad Gori, rodno mjesto najvećeg sina Staljina. Taksist me odvezao do mjesta zvanog Uplistsikhe. To je prastari grad, uklesan u stijenu koji je u 3. st. B.C. bio važno strateško središte. Penjati se do spilja je puno ugodnije kad vas za ruku drži zgodni i ljubazni taksist. Na tom mjestu sam vidjela i neke od najvećih guštera u životu. Sam Gori nije neko previše atraktivno mjesto, škicnula sam samo Staljinovu rodnu kuću i vagon u kom se vozikao. Na putu između Gorija i Tbilisija smještene su montažne kućice, mali grad izbjeglica iz J.Osetije.


Drito sjeverno od Tbilisija, ide se prema Ananuriju i Kazbegiju. Ananuri je malo mjesto na obali prekrasnog , azurno plavog Žinvalskog jezera. Najveća atrakcija je neveliki zamak, bolje rečeno kompleks 2 crkve i obrambenog tornja koji izgleda poput kulise za snimanje Harrya Pottera. Možete se kupati, ali ja sam samo prihvatila ponudu ljubaznog ribara da se provozam u čamcu.
Dva sata vožnje od Ananurija, nalazi se Kazbegi, tik uz granicu sa Rusijom. Kazbegi je bio moj prvi susret sa gruzijskim planinama i onim nečim što se zove ''duša Gruzije'', dalekim vrhuncima i gorama gdje se čovjek osjeća najbliže prirodi i samom sebi. Put vas vodi vijugavim cestama, uz novosagrađene planinarske domove, nabujalu rijeku, stado ovaca.. Crkva Tsminda Tsameba (sveto trojstvo) sagrađena u 14. stoljeću nalazi se pola sata vožnje od gradića Kazbegi, na planinskom putu kojeg je svladao spretni taksist Važa. Ovo mjesto je jedan od simbola Gruzije i čest motiv na razglednicama. Inače, u ovim zabitim planinskim mjestima često možete vidjeti ostatke paganskih vjerovanja, u liku križeva napravljenih od rogova ili ovčjih glava na ulazu u polje ili dvorište. Žao mi je što nisam ostala duže, bar jednu ili dvije noći…Pravi gušt nakon vrućeg Tbilisija.


Nakon Kazbegija put me odveo na jug prema Davidu Gareji i gradiću Sighnaghi. Monastirski kompleks, Davit Gareji se nalazi u polupustinjskom krajoliku, blizu granice sa Azerbejdžanom. Osnovao ga je u 6. st. Sv. David. Radi se o špiljama, dosad ih je identificirano oko 20. Uklesani su u strme stijene, i treba imati puno snage i strpljenja da se pređe na drugu stranu gore i pogleda mjesto gdje su se ljudi skrivali od svjetovnih užitaka.
Na putu prema Sighnagiju, prem očima puca niz vinograda. Nalazite se u regiji Kakheti, najvinorodnijem kraju Gruzije. Kad sam ugledala Sighnagi na brdašcu, prvo sam pomislila da se nalazim u Toskani. Ili možda Provansi. Sighnaghi je nevjerojatno lijep, uredan, zidinama okružen gradić koji se smjestio iznad Alazanske doline. Iz restorana se pruža pogled na dolinu. Tu sam prvi put probala pravo gruzijsko vino, nakon 2 čaše već je glava kružila. Spas od vina i vrućina nudi samostan sv. Nino, sa prekrasnim vrtom. Stepenice vode do šume sa svetim izvorom.

[njetočkanezvanova]

Na kraju dana uvijek se lijepo vratiti u Tbilisi, prošetat po Rustaveliju i pojest sladoled u nekom parkiću. Ali bilo je vrijeme za daljnje upoznavanje sa Gruzijom. Noćnim vlakom sam krenula prema Batumiju.

Batumi okružuje prava tropska vegetacija. Zanemarit ćemo ružne strane poput neasfaltiranih ulica i vizure gradske luke. Dvije najbolje stvari u Batumiju su botanički vrt sa biljkama iz cijelog svijeta , te 1200 vrsta ruža i ''Bulevar'', šetalište uz more, ogroman park sa fontanama, palmama, restoranima i zelenilom, uz koji se smjestio i novoizgrađeni Sheraton. U jednom malom caffeu sam pojela, IMHO, najbolji šašlik u cijeloj zemlji. More nije toliko čisto, pa mladi često odlaze južnije, do same granice sa Turskom u mjesta Gonio i Sarpi.

Kako sam rođena Dalmatinka, more mi i nije tolika novost, pa sam se nakon tri dana zaputila prema Svanetiji. Svaneti je regija na sjeveru, zemlja tvrdoglavih Svana koji govore posebnim dijalektom, jedno od najnepristupačnijih, ali i najljepših mjesta u zemlji. Tu ponovno možete doživjeti onaj osjećaj stapanja sa prirodom. Ali, tek nakon što preživite strahovitu cestu od grada Zugdidi (centar pokrajine Samegrelo) do Mestie, centra Svanetije. Put traje četiri sata, iako se cesta asfaltira i radnici su na svakom koraku. Nova cesta će skratiti putovanje na dva sata. Cesta cijelo vrijeme vijuga iznad planinskih brzica, a pogled se pruža na nepregledne, pomalo prijeteće šume i planinske vrhove sa snijegom. I vozači imaju neobičnu sklonost da voze tik iznad provalije. Tu i tamo se naiđe na mali spomenik sa nečijim licem ili na drveno trokutasto obilježje sa čašama i bocom votke: spomen brzoj vožnji i izgubljenu životu.

Mestia je malo veće selo, sa tipičnim dvokatnicama i drvenim balkonima uz koje stražare divni stari tornjevi zvani koshki. Najstariji koshki potječu iz 12. stoljeća, obično imaju 3-4 sprata. Većina njih je danas mjesto za odmor krava i ovaca, mnogima su popucala stepeništa tako da nije baš sigurno ulaziti unutra. Koshki su inače tipični za sjeverni Kavkaz. U Mestiji se nalazi kuća-muzej M.Khergianija, čuvenog alpinista, stare crkve, te turistički centar preko kojeg zaljubljenici u trekking mogu organizirati svoje ture. Kuća moje domaćice je skoro sva od drva, sa rezbarijama na stolicama i klupama specifičnima za ovu regiju. Žena predaje engleski u školi, uz plaću od 50 eura…Ima svoj vrt i životinjice, pa nekako skrpa kraj s krajem.


Noću se u kuhinji pali peć. Vrijeme je bilo jesensko, taman su nas kiše uhvatile na putu kroz šumu. Uz pomoć kršnog momka, kroz stijene i kamenje, te opasnu blizinu nabujale rijeke došli smo do čistine s koje put vodi prema glečeru. Nekoliko hrabrih avanturista je na vrhu snimalo ledeni pokrov. Sljedeći dan sam krenula do 50-ak km udaljenog sela Ushguli, koje nosi titulu naselja na najvećoj nadmorskoj visini u Evropi. Muzej je smješten unutar koshkija, no nažalost nije dozvoljeno snimanje. A prvi kat bi bio idealan za stanovanje. Veliki kamin, puno lonaca na zidu, tepisi…Samo selo je okruženo planinskim pašnjacima i pomalo podsjeća na Kazbegi. Ali restoran je kriminalan.
Cijela atmosfera u Mestiji je bila domaća, seoska, pastoralna.. Žao mi bilo otići. Na kraju samo kažite svima; Ivasuhari (hvala)!!


Rekli su mi da prenoćim u Kutaisiju, drugom po veličini gradu u Gruziji. Nije me pretjerano oduševio. Fotkala sam stare zgrade tik iznad rijeke i mlo švrljala po tržnici. Nostalgija za Tbilisijem je bivala sve veća. Vratila sam se i provela 3 noći kod Irene Japaridze, u njenom vječno pretrpanom hotelčiću koji obožavaju backpackeri diljem svijeta. Vrati se čovjek u studentske dane ponovno. Kupila sam si par dječjih slikovnica. Uči se gruzijski.
Razmišljala sam gdje provesti preostala tri dana moje avanture. Tusheti, Borjomi, ili možda Khevsureti?

Nakraju sam se u Gruziji odmorila od Gruzije. Pitate se kako? Otišla sam u dolinu Pankisi, mjesto na kom žive Kisti, tj. Čečeni. To mjesto u medijima nazivaju opasnim, ambasade upozoravaju turiste da ne idu tamo jer je granica sa Čečenijom blizu, a zabilježena je i aktivnost bradatih ljudi koji govore arapski. Iz gradića Akhmeta sam se zaputila prema selu Duisi. Iza Duisija odmah slijedi Jokolo, Birkiani, te Omalo i Dumasturi s druge strane rijeke. U tim selima nema hotela ni gostinjskih kuća, ali mene je prihvatila jedna vrlo ljubazna cura zvana Nana. Uz odličnu večeru, ''zhizhig galnash'' (meso s valjušcima) Nana mi je pričala o tome kako su je oteli kad joj je bilo 15 godina. I kako je pobjegla otmičaru. U Pankisiju taj običaj ''pohišćenja nevjesti'' i danas živi. U njihovom vrtu sam iskusila čari kupanja na otvorenom. Poljski WC-i su ''must'', a ''tuš kabina'' se sastoji od dva velika lonca vode i male posudice za polijevanje. Bio je to jedan novi svijet, nova kultura, novi jezik…

Svi su me gledali dok sam se šetala selom. Ljudima je interesantan svatko nov, a meni su bili interesantni dečki. Iako, ima mnogo njih sa dugim bradama i skraćenim nogavicama, zovu ih ''noviyi musulmani'' ili vahabisti. U selu su dvije džamije, jedna koja njeguje stari čečenski islam i sufijska vjerovanja i nova, za one koji su prigrlili ''tvrđi'' oblik islama. Zajedno sa dvije novinarke iz Tbilisija prisustvovala sam ''zikru'', molitvi koja uključuje ples i pjevanje. Podsjetilo me na one crnačke crkve na jugu Amerike. Na oproštaju sam dobila bocu začina sa pomidorama i malu čečensku zastavu koju ću dati na poklon. S….jel čitaš ovo?

Ostalo je još mnogo lijepih stvari, nacionalnih parkova, utvrda i ..Za neki drugi put.

Dotada, svima DIDI MADLOBA (puno hvala)!

[njetočkanezvanova]

Tbilisi

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[njetočkanezvanova]

[UglyKidJoe]

Lijepo...

Kako je snaći se tamo bez znanja jezika? Vidim da je tebe frend okolo vodio - imaju li nekakve ture organizirane ili nešto sl.?
Taksisti? Kakve su cijene?