JA SE NE BOJIM - komentari

[bktr]

Tko hoće, nek izvoli
Ja sam bolesna pa ću sutra prokomentirati.

[bktr]

Meni je Ammaniti super.
Totalno realan, pomalo brutalan, bez uljepšavanja, uz vrlo slikovite opise.

Opis jednog vrućeg ljeta, u talijanskom selu sa par kuća gdje vlada siromaštvo... Roditelji odluče oteti djete bogataša kako bi sa otkupninom krenuli u bolji život.

Michele živi bezbrižno, jedini problemi na koje nailazi u životu su borba za položaj u društvu te nadmetanja s prijateljima.

Michele ne poznaje zlo, ako i pomišlja na zle stvari, vidi ih u obliku čudovita, vještica, no tata mu govori da jedino zlo koje postoji je u ljudima.
„Prekini s tim čudovištima, Michele. Čudovišta ne postoje. Utvare, vukodlaci, vještice, sve su to budalaštine koje su izmislili da bi plašili lakovjerne kao što si ti. Moraš se bojati ljudi, ne čudovišta“, rekao mi je tata jednog dana...“
Michele to ne razumije, no ubrzo otkriva strašnu potvrdu očevih riječi, pronalazi zlo i to u vidu vlastitih roditelja, i to je ono što čini priču šokantnom.

Iako ne razumije u potpunosti što taj dječak radi u jami, zašto je tamo i što točno njegovi roditelji i ostali susjedi namjeravaju s njim, shvaća da je to nešto što nije u redu, i njegovo djetinjstvo na neki način tu završava.
Kad odrasli otkriju da Michele zna za dječaka, prijete mu da ga ne smije više posjećivati jer će ga ubiti. On se zaklinje, ali nema mira, stalno je u mislima s Filippom, više ga ne zanimaju igre s društvom, brine da li je Filippo gladan, da li je uopće živ.
Kad čuje razgovor odraslih da kane ubiti dječaka, ipak se odvaži i krene mu pomoći. Ne spriječava ga ni noć, ni vjetar, ni utvare kojih se boji, jedini cilj mu je stići na vrijeme i pomoći dječaku da pobjegne.
U tome i uspije, ali sam strada, ozljedi nogu i ne uspije se izvući iz jame, te ga otac ranjava.

Ako sam dobro shvatila kraj, otac ga je upucao misleći da je on Filippo.
Iz nekoliko rečenica gdje Michele opisuje sebe kao odraslog, znamo da je preživio. Ja sam ljubiteljica šokantnih i tragičnih krajeva pa bi mi bolji kraj bio da je Michele umro, i to od ruke vlastitog oca, to bi mu (ocu) bila najgora kazna, izgubiti djete na takav način, kao što je on htio lišiti Filippove roditelje njihovog djeteta, ni krive ni dužne.
Ali vjerujem da mu je i ovo bila dovoljna pouka za cijeli život.

Šokantno je to što otmičari nisu neki okorjeli kriminalci, nego „normalni ljudi“, obiteljski, i svi oni imaju djecu (otprilike Filippovog godišta), te istovremeno dok su postupali s njim na najbešćutniji mogući način, bacili ga u jamu bez svjetlosti, ostavili golog, gladnog, žednog, prljavog... kod kuće su brižno skrbili o svojoj djeci i obasipali ih ljubavlju.

[zoran k]

Prvo, meni je Ammaniti zakon.

Drugo, ova knjiga mi je čitavo vrijeme imala onaj dobar Stephen Kingovski feel. Em je tu neka "ljetna idila" tipa klinci se voze biciklima kroz polja (vidi "Stand By Me"/ "The Body" ili "It") em je tu povučena zajednica koja krije neku svoju tajnu i zapravo se "strava" rađa u međuljudskim odnosima, kad se "normalni" ljudi/zajednica pretvaraju u čudovišta (vidi Kingove "Oluja stoljeća" ili "Magla", ali i druge).

Naravno, Italija je opisana savršeno životno i s osjećajem. Iako se radi o strani koju mi turisti možda nikad nismo vidjeli, imam osjećaj da Ammanitiju mogu u potpunosti vjerovati. Bez obzira jesu li stvari takve ili nisu, njegovo umijeće je u tome što me je u to uvjerio.

[Stickers]

Meni se knjiga tako svidjela da sam odmah išla tražiti talijanski film prema knjizi (ne isplati se gledati, previše 'pucaju' na elemente horora nego na samu priču) i posudila sam još jednu njegovu knjigu.

Kao što ste spomenuli, knjiga je napeta od samog početka, i ima te king-ovske elemente. Dobro je što nje preduga pa se čita u jednom dahu (jednoj večeri, točnije).

Sviđa mi se pogled na radnju iz dječje perspektive, sve je tako naivno i nevino prihvaćeno, bez suvišnih pitanja. Dječak u jami je tu, dat ću mu hrane, i brinuti se za njega. Pitanje zašto je on tu nije istraženo već je dječak to slučajno doznao prisluškujući svoje roditelje.

Zaintrigiralo me zašto je u Italiji situacija bila takva da su siromašniji s juga otimali djecu bogatijih sa sjevera pa sam malo istraživala i povijesne okolnosti. Svaka knjiga koja te potakne na razmišljanje je dobra, po mom mišljenju

[bktr]

zoran k kaže:

Bez obzira jesu li stvari takve ili nisu, njegovo umijeće je u tome što me je u to uvjerio.

Točno to.
Njegovi opisi su skroz realistični i uvjerljivi.
Pročitala sam Pokupit ću te i odvesti i Kako bog zapovijeda i jednak mi je doživljaj.
Danas idem po Blato.

[top-secret-koka]

meni je blato bila prva njegova knjiga koju sam procitala, odlicno


volim njegov crni humor, brutalnost i ekscentricne likove, ipak sam kao dijete odrasla na alanfordovskom humoru

kroz najapsurdnije price neki likovi ogoljeni su do srzi takvom lakocom da cim zavrsim sa citanjem, imam potrebu opet uzet neku njegovu knjigu. covjek je majstor apsurda i talijanskog humora.

procitala sam sve od ammanitija osim "neka zabava pocne".
"ja se ne bojim" je odlicna knjiga, ali meni na posljednjem mjestu. ipak svidja mi se sto je vrlo osjetljivu temu uspio napisati bez imalo patetike, opcenito je sposoban emocije citatelja drzati na distanci ili barem na mene tako djeluje.



malo off, onima kojima se svidja ammaniti mogao bi se jako dopasti pennac koji u svojoj tetrologiji ima i lik psa padavicara

[srceko25]

Evo i ja završila s čitanjem.

Knjiga me malo podsjetila na Djevojčicu koja je previše voljela šibice, iako je Michele puno inteligentniji od Alice. Prvenstveno zbog toga što i ovdje cijelu radnju saznajemo kroz riječi samo jednog lika i to djeteta. Na početku, kao i svako dijete, Michele pronađenog "mrtvaca" smatra nečim svojim i posebnim, svojom osobnom tajnom, kao da je tamo samo zbog njega (" 'Stvari pripadaju onome tko ih prvi nađe', bio je odredio Lubanja. Ako je tako, dječak na dnu jame je moj."). Svidjelo mi se kako mali inteligentno zaključuje da su njegovi roditelji krivi za to, prvo kroz nedostajući lonac s jagodama (iako se to isprve čini malo nategnuto), a kasnije i tijekom njihovih razgovora i razgovora cijelog sela. Malo mi je neobično što nema nikakvih obrata u knjizi. Negdje pri početku knjige saznamo da je Micheleov otac upleten u otmicu dječaka i do kraja se radnja vrti oko toga, ali nema nekog obrata niti jasnijeg pojašnjenja. Kraj je djelomice očekivan, ali drago mi je da je mali preživio. Što se dogodilo s Filippom? Što s roditeljima? Sve mi je nekako ostalo nedorečeno....

Ovo mi je prva Ammanitijeva knjiga, sviđa mi se način pisanja i to što je vrlo čitljiv, ali nekako mi ostaje dojam nedovršenosti......

[Nica]

Mene se knjiga jako dojmila i čini mi se da sam je jednom upisala na topicu najtužnijih knjiga.

Zapravo sam se neko vrijeme nadala da njegovi roditelji nisu upetljani u to , ali me, kao i njega, crvena šalica (ako se dobro sjećam, knjigu sam pročitala prije puno godina) razuvjerila.

Jako mi je drag odnos dvojice dječaka, Michelleova želja da ga spasi i spremnost na sve da u tome i uspije. Njegova tuga, Philippov očaj, povezanost koju su stekli - natjerali su mi suze na oči.

Vrlo je potresno i realistično pisana, Ammaniti me osvojio ovom knjigom. Ali upravo zbog tuge koja me danima nakon čitanja držala nisam se usudila uzeti u ruke još nešto njegovo. Možda je razlog tome i moje osobno vrlo stresno i nesretno životno razdoblje kroz koje sam prolazila u vrijeme čitanja pa sam sve skupa doživjela emotivnije nego što bih u nekom drugom. Svejedno, planiram pročitati i ostala njegova djela.

[xibalba]

Knjigu sam čitala u izvrsnom engleskom prijevodu Jonathana Hunta, a već nakon nekoliko stranica postalo mi je jasno da kratki blurb na poleđini knjige nije napisan "reda radi" nego je vraški zaslužen. A pisalo je: "Već nakon nekoliko odlomaka znaš da si u dobrim rukama." Bome da.

Ammanitijeve su spisateljske ruke majstorski isplele mrežu u koju se čovjek dobrovoljno da uhvatiti gotovo na samom početku.

Vrelo ljeto u idiličnu Aqua Traverseu početak je kraja Micheleova djetinjstva i njegove spoznaje da svijet nije onakav kakvim se čini – čak ni kad je riječ o vlastitoj obitelji, da djetinju nevinost možeš zadržati samo do trenutka kad počneš shvaćati da odrasli nisu dvodimenzionalna, binarna bića: dobri ili zločesti stričeki i tete, da ima jako mnogo prostora između te dvije krajnosti, a granica nije jasno naznačena (možda zato da ljudi mogu lakše sami sebi opravdati izlete – kraće ili dulje – na "tamnu stranu"?), da povjerenje nema veze s osobama kojima vjeruješ nego s time što ti misliš (ili još gore: znaš!) da su te osobe sposobne napraviti.

Na prvi pogled pomalo "kingovsku" atmosferu brzo rasprši divljenje prema vještini kojom je Ammaniti površinsku, napetu, gotovo filmsku priču podložio s nekoliko slojeva koji su, barem meni, ono što ovu knjigu čini tako dobrom, a to su prvenstveno činjenica da je tako dobro napisana da se doima jednostavnom, i to da je prava mala studija o ljudskoj prirodi i tome koliko su, zapravo, krhka naša moralna načela: raspucaju se kao sušom i suncem spržena zemlja kad život (u suradnji sa stvarima na koje nemamo utjecaja) pokaže zube i ugrozi ono što nam je bitno.

Čovjeka natjera na razmišljanje o mnogočemu što uzima zdravo za gotovo. Uključujući i sliku svijeta, koju nam u djetinjstvu usade oni kojima najčešće slijepo vjerujemo. I koje – jednako slijepo – vidimo kao šprancu po kojoj oblikujemo svoja buduća uvjerenja.

Zanimljivo mi je to kako se good guys i bad guys često nađu na istome mjestu i u isto vrijeme, radeći istu stvar – a iz posve drukčijih pobuda i potpuno različitih motivacija. Dok su jedni onamo dospjeli stjerani u kut siromaštvom i iz očajničke želje za boljim životom za svoju obitelj, kastrirani nemogućnošću da "odrade" ulogu hranitelja koju im nameću povijest, tradicija i ljubav, drugi su ondje vlastitim izborom, ili iz pohlepe ili…

Uglavnom, da ne duljim, odlična knjiga odličnog pisca.

[bktr]

Baš mi je drago vidjeti pozitivne kritike. I drago mi je što ste vi koji prvi puta čitate Ammanitija poželjeli pročitati i druga njegova djela.
Iz njega jednostavno teku riječi, toliko lagano, pitko i zarazno.

Preporučam:
- Pokupit ću te i odvesti http://www.agm.hr/detailhit.php?A_ID=894
- Kako bog zapovijeda http://www.booksa.hr/knjige/5289
- Blato http://www.agm.hr/detailtrazi.php?tr...9Ei++&A_ID=857
- Nek zabava počne (nova knjiga) http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjig....php?ppar=6732

[chrissy]

bktr kaže:

Ako sam dobro shvatila kraj, otac ga je upucao misleći da je on Filippo.
Iz nekoliko rečenica gdje Michele opisuje sebe kao odraslog, znamo da je preživio. Ja sam ljubiteljica šokantnih i tragičnih krajeva pa bi mi bolji kraj bio da je Michele umro, i to od ruke vlastitog oca, to bi mu (ocu) bila najgora kazna, izgubiti djete na takav način, kao što je on htio lišiti Filippove roditelje njihovog djeteta, ni krive ni dužne.
Ali vjerujem da mu je i ovo bila dovoljna pouka za cijeli život.

Sad sam tek skužila da uopće nisam komentirala ovu knjigu...

Dakle, ovo je još jedna knjiga zbog koje mi je drago da ovaj klub postoji - isto jedna od onih koje sam pročitala u jednom dahu i poželjela pročitati i druga djela istog autora.
U početku sam mislila da se radi o nekoj horor-priči, ali to je pričano iz perspektive dječaka koji se boji čudovišta, pa nije ni čudno da ima taj prizvuk...
No prava horor-priča tek slijedi, kad Michele shvati da su i njegovi roditelji upleteni u otmicu...
Netko je naveo da nema nikakvog obrata, ali svejedno je Ammaniti uspio zadržati napetost radnje. Osim toga svidjeli su mi se opisi sela i atmosfere u kojima se odvija priča.
Što se tiče quote-a od bktr - ja nisam baš skužila da li ga je otac ranio ili je samo pokušao pucati na njega prije nego je Michele otkrio da je to on, ali mislim da je za jednog roditelja strašno saznanje da si ZAMALO ubio vlastito dijete... a kamoli nešto više.

[bktr]

Nemam knjigu, ali koliko se sjećam, otac je rekao policiji "Ranjen je, nisam znao da je to moj sin..." ili tako nešto...

[chrissy]

Aha... ja sam taj dio skužila kao da se mali sam ozlijedio kad je pomagao Filippu da pobjegne. Nemam ni ja knjigu više...

[xibalba]

Da, otac kaže da je mali ranjen i dodaje "nisam..." ("...htio" ili "...znao da je to on", pretpostavljam, jer mislio je da puca u Filippa.).

[srceko25]

chrissy kaže:

mislim da je za jednog roditelja strašno saznanje da si ZAMALO ubio vlastito dijete... a kamoli nešto više.

Da, ali je fascinantna okrutnost kojom drže Filippa, a kod kuće ima sina istih godina.....OK, roditelji su posebno osjetljivi na svoju djecu, ali zar ne bi zato trebali biti dodatno osjetljivi na djecu općenito?

[ladyhawke]

chrissy kaže:

Aha... ja sam taj dio skužila kao da se mali sam ozlijedio kad je pomagao Filippu da pobjegne. Nemam ni ja knjigu više...

Maloga je upucao otac, ali da se naslutiti da ga je zapravo ubio, jer mali na kraju pada u mrak
Strašna knjiga, fascinantna i užasna u isto vrijeme

[chrissy]

srceko25 kaže:

Da, ali je fascinantna okrutnost kojom drže Filippa, a kod kuće ima sina istih godina.....OK, roditelji su posebno osjetljivi na svoju djecu, ali zar ne bi zato trebali biti dodatno osjetljivi na djecu općenito?

Pa to i je horor dio priče, na prvi pogled se čine ko tipična obitelj iz malog mjesta, paze na svoju djecu, brinu se kad se ozlijede, a s druge strane nečije dijete strpaju u grabu... uvijek misliš da takve stvari rade neki ne-ljudi, a ne tipični obiteljski čovjek.

[chrissy]

ladyhawke kaže:

Maloga je upucao otac, ali da se naslutiti da ga je zapravo ubio, jer mali na kraju pada u mrak

Morat ću ponovo pročitati kraj...

[xibalba]

ladyhawke kaže:

Maloga je upucao otac, ali da se naslutiti da ga je zapravo ubio, jer mali na kraju pada u mrak

Nakon što sam pročitala knjigu, i ja sam najprije pomislila da je otac ubio Michelea, ali kad sam ponovno pročitala kraj, promijenila sam mišljenje.

Nakon što ga metak pogodi, Michele kaže da ga boli noga, ali ne ona koja ga je prije boljela nego druga.

Što bi trebalo značiti da ga je otac (koji je luzer u svemu pa vjerojatno i nije pretjerano dobar strijelac; osim toga, mrak je, a on ima samo bateriju) pogodio u nogu.
Noga mu je mokra od krvi i kaže da je bol kao puzavac (koji puzi prema gore), kao bodljikava žica koja mu se omata oko utrobe, što me navodi na zaključak da je pogođen negdje u bedro, možda negdje blizu femoralne arterije pa obilno (i brzo) krvari i zato mu se mrači pred očima.

A i sama činjenica da je priča pisana u prvom licu, ali u prošlom vremenu, navodi na zaključak da je Michele ipak preživio.

[chrissy]

xibalba kaže:

A i sama činjenica da je priča pisana u prvom licu, ali u prošlom vremenu, navodi na zaključak da je Michele ipak preživio.

Ovak sam i ja shvatila...