Strah od vožnje

[-.Toni.-]

free.thinkerica kaže:

Grozno. :/ A da, ipak je to trauma, normalno da će sjećanje ostati, ali bitno je da nije ostavilo dublji strah u tebi.

Zašto ne možeš više voziti?

Zbog potresa mozga štećen mi je vid, ne vidim sa oba oka na desnu stranu, gubitak periferni dio vidnog polja.

[-.Toni.-]

Martian7 kaže:

Da, i bolje da se ne bojiš. Ali, voziti ionako ne možeš.

Gle, mogao bi ja srediti da polažem, ali opet radi svoje te kako svoje tako i tuđe sigurnosti neću.

[Alpenveilchen]

pattie_boyd kaže:

praksa, praksa i samo praksa

nekoć sam tu pisala po temi kao i još neki koji su si u međuvremenu nabavili aute (zanima me gdje ste i kako ide vožnja ) kako se nikako ne mogu rješiti straha od vožnje i da sam uspjela kraći period voziti jedno te istu rutu i onda prestala
budući da sam preuzela auto, on je prvo dosta stajao, otišao akumulator od istog i tako dok nisam dobila ultimatum ili ga voziti ili prodati
nisam ga htjela prodati jer realno ništa baš za njega ne bih dobila jer je star, a opet s druge strane meni jako drag i praktičan
tako sam ga ponovno počela voziti, prvo bliže rutinizirane lokacije, pa uz pomoć gps-a i druge lokacije po gradu
prvo sa grčem u želucu i nelagodom kada bih došla na novu destinaciju ili meni ne baš dragu (rotor) i tako sa dosta vožnje došlo je do toga da sam se počela opuštati i bez beda voziti tim zloglasnim zagrebačkim rotorom, pa i ostalim lokacijama

bila mi je noćna mora parkiranje u rikverc, a sada to isto više preferiram nego naprijed jer mi je preglednije tako fino ući, jedino još uvijek ne znam bočno parkirati što je priznajem minus za centar grada, no gledam tutoriale lagano i s time isto krećem
još mi je jedino bed izaći na autoput radi kamiona kojih se inače bojim, baš se ne volim voziti uz njih, a prije sam se ježila i Slavonske avenije za koju sam skužila isto da nije neki bauk
zapravo sve su to prepreke u mojoj glavi bile i sada tek mogu reći da sam počela nedavno normalno voziti, vozim uglavnom sa jednom rukom i ubacim u 5. kada je praznija cesta čega sam se isto u gradskoj vožnji ježila

osim autoputa i bočnog parkiranja, trebala bih i kretanje pod ručnom opet proći jer ne živim blizu brda, pa nema ni potrebe baš to koristiti i kada to sve savladam, onda ću se moći zvati i vještijim vozačem

sada stalno sjedam u auto i ima destinacija koje su mi postale nezamislive za javni prijevoz, a do nedavno sam normalno prije do njih pomoću gradskog prijevoza dolazila
jedino je centar grada još uvijek rezerviran za gradski prijevoz jer mi se ne plaća ni ne pronalazi parking

tako da nabavite si auto ili uzmite nečiji i počnite voziti, nema druge

Ne koristim Forum često pa tek sad vidim da ste mi odgovorili. Hvala na odgovoru, ali nemam vozačku dozvolu tako da praksa otpada. Trebam preporuku za instruktora koji ima iskustva s anksioznim polaznicima jer sam krenula u autoškolu, ali moj instruktor, iako je u načelu okej, ne razumije uopće moj strah te mi najčešće odmogne u nastojanju da mi bude od pomoći.

[Heloiza]

Podižem temu jer se nakon kojih 7-8 godina pauze ponovno spremam za volan i pitam se je li strah od vožnje opravdan osjećaj ili je samo odraz manjka samopouzdanja koji imam na svim frontama.

Uglavnom, položila sam prije više od 10 godina i prvih par vozila relativno redovito, iako samo uvijek pazila da odabarem lakše ceste, one već poznate, imala sam zadršku prema novim prometnicama. Onda sam jednog jutra, na već poznatoj ulici, previdjela semafor i ugrozila pješaka koji je prelazio na zelenom svjetlu i od tada nisam više sjela za volan. Nije se pješaku ništa dogodilo, zahvaljujući njegovoj pribranosti, ali ja sam se jako prestravila.

Tu sam bila odlučila da neću biti vozač - ali nakon nekoliko godina sam imala prilike voziti se sa i navigirati jednoj frendici, koja je bila, malo je reć, izuzetno smotana i imala je sporije reakcije od mene i bilo koga. Znala sam ići s njom čak i u Beč, po autoputu, tamo po frekventnim gradskim ulicama, ona je svuda krivo skretala, kružila pola sata da se parkira, uparkiravala čitavu vječnost, trpila trubljenje i psovke drugih vozača... i nije joj se na sreću do sada ništa dogodilo, dapače, s vremenom je napredovala i vozi sasvim solidno. A rođeni antitalent.

Tako sam se i ja inspirirala, a možda može pomoći i nekom drugom. Jednostavno ići na vožnju s lošim vozačem, koji je idealno lošiji od vas, ali nije time opterećen i nije samokritičan.

[ivanaj]

Imam vozačku već 31 godinu. Nikada nisam vozio od auto škole.
Ne volim/želim voziti, ne zanima me vožnja i imam strah od vožnje.
Ne znam mjenjati brzine. Koncept nekakvog otpuštanja jednom nogom, pritiskanja drugom + još tu rukama nešto grbaviš mi je apsolutno sulud u situaciji gdje još takvih oklopljenih vrlo brzo ide na sve strane. Previše se nesreća dešava za moj ukus. Sva ta gužva, nezvoza, pravila, trube, traženje parkinga + navedeno idiotsko mjenjanje brzina čine mi to sve izuzetno odbojnim.
Navikao sam na život bez auta (skoro pola stoljeća). Kada bih baš morao naučiti, vjerovatno bih se potrudio, naravno na civiliziranom automatskom mjenjaču. No, koliko bih sudara napravio dok učim, a i kasnije, strah me i pomisliti.
Za neke ljude je bolje da ne voze.
Problem je što takvi itekako VOZE, a ostali trebaju podjeliti rizik pa što bude. Vozačka se daje baš svakome, treba prodati benzin i automobile. Baš njih briga za živote. Dokaz: dali su je meni...