Otrovni roditelji

[slavišab]

Prije svega,čitao sam i ovdje prije i negdje drugdje,onako u prolazu i znam da ima i gorih,tako da sam na tu stranu sretan....al opet,nije baš sve ok...

na početku,student sam i to je problem što živim s njima....

studiram na jednom ok faksu i imao sam problema s njime,upropastio si nešto života,dosta stresa ima i još se oporavljam...nastavljam dalje.

sam odnos je bio i prije takav,ali sad je puno gori,naravno jer nisam ispunio neka njihova očekivanja,potrošio novca i sl. ( oko toga se slažem,čak što više i sam sam još uvijek dosta neozbiljan po tome pitanju....)

nisam se baš previše družio s ljudima izvan doma tako da je sam krug razgovora dosta sužen,iako u društvu ne pričam puno,doma ipak imam potrebu za nekim druženjem ...

i tu nastaje problem,imam svoju sobu i umjesto da sam cijeli dan u njoj imam naviku (i neku potrebu) da odem ,osim na jelo i sjest za stol,pojest još nešto,malo se zadržati....

iako je vrijeme provedeno s njime svakim danom sve gore,ne tuču me,ali bi to više volio jer je lakše nego da sve ima na neko psihičko maltretiranje....

neovisno samo o studiranju,totalna sam crna ovca,mama voli drugog brata,otac sestru (usudio bi se reći da me mrzi) i imam osjećaj da me se želi istjerati van jer sam višak....

osobno sam,nažalost,osoba koja ne može mrziti,pogotovo ne obitelj...


uglavnom,ako može neki savjet (iako najviše do mene ovisi) kako se dislocirati od njih,da nemam potrebu da ih viđam,samo na obroke dolazim i to je to.....volio bi to,al opet nemam snage ni volje to napraviti (vjerujem da mi je to još jedan hendikep)?

i još bi nadodao,nešto što me ubija,al je opet do mene: ne želim u dosta stvari biti kao oni (vrijedni su i to),ali su neuredni,pogotovo mama-s kojom najviše vremena provodimo...sve joj je crno,totalno je van života,nema volje za životom,brine o tuđim životima...s jedne strane bi ju mrzio a opet ne mogu...kad malo razmislim,ovo je i najveći problem.

[Kathrin74]

slavišab kaže:

osobno sam,nažalost,osoba koja ne može mrziti,pogotovo ne obitelj...

Nemoj reći nažalost; to je dobro: Ne mrziti.

Čini mi se da želiš (naravno) biti sretan, ne imati probleme, da želiš živjeti u miru.... I pri tome je dobro da ni ne mrziš druge, da ni drugima ne želiš da nisi sretni... najbolje ako svi mogu biti sretni, nije li tako?

I zvuči kao da si radio neke pogreške, ali sada tražiš dobar put..... još ti je to ponekad teško možda, ali imaš tu volju i to je za početak najvažnije...

Sada.... ne znam kako ti svajetovati kako se možeš dislocirati, je li to upoće najbolje da se dislociraš... to ne znam, premalo znam o situaciji.
Nešto što sam htjela reći je to:

Ti kažeš:

slavišab kaže:

ne želim u dosta stvari biti kao oni (vrijedni su i to),ali su neuredni,pogotovo mama-s kojom najviše vremena provodimo...sve joj je crno,totalno je van života,nema volje za životom,brine o tuđim životima...s jedne strane bi ju mrzio a opet ne mogu...kad malo razmislim,ovo je i najveći problem.

Sada, umjesto toga da je mrziš, što naSREĆU ne možeš..... zašto ne biti nešto dobro u njezinom životu, kao dobar primjer da, ustvari, NIJE sve crno, da imamo SVOJ život za se brinuti o njemu.... itd.... kao, da budeš ovo svjetlo što ona možda treba da onda ONA može voljeti.... uključujući tebe?
Ne znam, opet, ne znam ni nju ni situaciju, teško je to preko interneta, nadam se da ne napišem nešto krivo.... ali.... , pa, možda na početku to neće uopće cijeniti, ali možda s vremenom će te jako cijeniti za to?

Samo ideja.


I to ne znači da ne možeš istodobno i tražiti se osamostaliti od roditelje. I to je nešto normalno kad odrastemo.... da tražimo samostalan život.... to se može sve zajedno, ponekad možemo i bolje biti svjetla točka za nekoga kad nismo toliko blizu, prostorski rečeno....

[zoki89]

slavišab kaže:

studiram na jednom ok faksu i imao sam problema s njime,upropastio si nešto života,dosta stresa ima i još se oporavljam...nastavljam dalje.
sam odnos je bio i prije takav,ali sad je puno gori,naravno jer nisam ispunio neka njihova očekivanja,potrošio novca i sl. ( oko toga se slažem,čak što više i sam sam još uvijek dosta neozbiljan po tome pitanju....)

nisam se baš previše družio s ljudima izvan doma tako da je sam krug razgovora dosta sužen,iako u društvu ne pričam puno,doma ipak imam potrebu za nekim druženjem ...

uglavnom,ako može neki savjet (iako najviše do mene ovisi) kako se dislocirati od njih,da nemam potrebu da ih viđam,samo na obroke dolazim i to je to.....volio bi to,al opet nemam snage ni volje to napraviti.

Svi radimo pogreške u životu. To je normalno. Uči iz njih, te nastavi hrabro dalje

Roditelji su najbliža obitelj. Stoga se ne trebaš forsirati na potpuno udaljavanje od njih. Ali kada nastupe nepotrebne uvrijede i manipulacije, mudro reagiraj. Dovoljno je da kažeš kako ćete razgovarati kasnije, i mirno otiđeš u drugu prostoriju. Tako pokazuješ da ti određeni tip komunikacije nije prihvatljiv.

Također preporučam da probaš upoznati više ljudi. Ne moraš zato mnogo pričati. Mnogi znaju cijeniti pozorne slušatelje

[bellinda]

Čitam postove i osjećala bih se užasno kad bih svoje nazvala otrovnim po naslovu. Ali je činjenica da sam plakala pored mame žaleći se na probleme, a ona radila nešto svoje i eventualno dobacila komentar...tako je od moje 5. godine(prvi takav događaj kojeg se sjećam).
Ne živim s njima već dvije godine, jer studiram u drugom gradu. Nisu shvatali da koliko god me odgojili samostalnu, nezavisnu, da sa 18 si samo dijete u kandžama nepoznatog grada. I opet sam se snalazila. Bilo je sve super. I kad nije bilo, kažem okej, a ni ne posumnjaju da može biti drugačije. A ako bih im i rekla za problem koji fakat imam, otac bi postupio na način da me natjera da kažem da je sve okej, kao da se opere od toga problem nije ostao problem, iako nije riješen.
Da ne spominjem krivice koje prebacuju za svoje probleme, kao da sam nezahvalna šta čine za mene.
A meni više i nije do mene, već samo do njih.
Ponekad pomislim da su prerano postali roditelji, da nisu bili spremni na to, da se nisu znali nositi s tim. I sad taj feler ja itekako osjećam.
Posljednji put kad sam pričala s njima koliko se loše osjećam, plakala sam do iznemoglosti, a majka je zaspala na kauču...mislim da ne trebam dalje

[Kathrin74]

zoki89 kaže:

Roditelji su najbliža obitelj. Stoga se ne trebaš forsirati na potpuno udaljavanje od njih. Ali kada nastupe nepotrebne uvrijede i manipulacije, mudro reagiraj. Dovoljno je da kažeš kako ćete razgovarati kasnije, i mirno otiđeš u drugu prostoriju. Tako pokazuješ da ti

Da, dobro je razgovarati NE TADA kada je netko ljut.
Onda samo postane svađa, a ne razgovor.

[Winston Smith]

Moja majka se ništa nije promijenila.
Još uvijek me smatra malim djetetom.
Hoće da je sve po njenom, hoće da sve kontrolira.
Samo ja se ne predajem!

[zoki89]

bellinda kaže:

A meni više i nije do mene, već samo do njih.
Ponekad pomislim da su prerano postali roditelji, da nisu bili spremni na to, da se nisu znali nositi s tim. I sad taj feler ja itekako osjećam.
Posljednji put kad sam pričala s njima koliko se loše osjećam, plakala sam do iznemoglosti, a majka je zaspala na kauču...mislim da ne trebam dalje

Možda nisu bili spremni za roditeljstvo, ali sami su birali put svojeg života. Roditelji su i normalno je da suosjećaš, te im želiš dobro. No također se nemoj nadati uzajamnoj podršci. Očigledno te nisu naučili razumjeti i podržati, pa vjerojatno nikada niti neće. Znam da je to teško prihvatiti, ali ne možeš tu ništa. Stoga kada trebaš podršku, traži je od ljudi koji te žele i znaju podržati.

Winston Smith kaže:

Moja majka se ništa nije promijenila.
Još uvijek me smatra malim djetetom.
Hoće da je sve po njenom, hoće da sve kontrolira.
Samo ja se ne predajem!

Dobro je to. Samo još trebaš shvatiti da se ne trebaš boriti. Ne mislim pod time na predaju, već da jednostavno živiš svoj život. Ako se nemaš potrebe opravdavati, ne gubiš svoju energiju i nitko te ne može kontrolirati.

[lakrdijaš]

Stari me ubija u pojam. Nisam bio 3 mjeseca i danas sam navratio i odmah s vrata počinje sa svojim uobičajenim podjebavanjem. A ja samo šutim i slušam. Nisam se ni svađao ovaj put. Pa kad je vidio da nema reakcije onda me počeo krivit što me nema 3 mjeseca kako on to ne razumije. Onda kad ni to nije proradilo se počeo samo sažaljevati kako je sam, jadan...

Kad me ni to nije isprovociralo onda je počeo biti agresivniji zašto šutim, zašto sam nevesel. A i kad probam započet neku priču sve mu je bezveze. Ja sam se samo pokupio i otišao. Ubija me u pojam. Takvom čovjeku nema pomoći. Žao mi ga je jer je sam i živi nikakav život, sad koliko vidim i čujem propio se (a što je najgore on to negira kao i sve ikad šta je sjebao, svi su mu drugi krivi), ali čovječe ubijaš me u pojam da se s tobom 5 min ne može biti. Toksičan je i zlostavljač je, neznam šta da radim više s njim. Sve je gori iz godine u godinu. Upropastio je sam sebe i za to krivi druge. Strašno je gledati kad ti je netko iz obitelji toliko samo destruktivan.

[Kathrin74]

lakrdijaš kaže:

Stari me ubija u pojam. Nisam bio 3 mjeseca i danas sam navratio i odmah s vrata počinje sa svojim uobičajenim podjebavanjem. A ja samo šutim i slušam. Nisam se ni svađao ovaj put. Pa kad je vidio da nema reakcije onda me počeo krivit što me nema 3 mjeseca kako on to ne razumije. Onda kad ni to nije proradilo se počeo samo sažaljevati kako je sam, jadan...

Kad me ni to nije isprovociralo onda je počeo biti agresivniji zašto šutim, zašto sam nevesel. A i kad probam započet neku priču sve mu je bezveze. Ja sam se samo pokupio i otišao. Ubija me u pojam. Takvom čovjeku nema pomoći. Žao mi ga je jer je sam i živi nikakav život, sad koliko vidim i čujem propio se (a što je najgore on to negira kao i sve ikad šta je sjebao, svi su mu drugi krivi), ali čovječe ubijaš me u pojam da se s tobom 5 min ne može biti. Toksičan je i zlostavljač je, neznam šta da radim više s njim. Sve je gori iz godine u godinu. Upropastio je sam sebe i za to krivi druge. Strašno je gledati kad ti je netko iz obitelji toliko samo destruktivan.

I baš u OVAKVOJ situaciji da bi ga zamolio da se sretnete posebno za razgovor? Ne kad se svašate, nego ovako... da bi mu rekao nešto kao: "Tata, znam da ti je teško, znam da nisi sretan; volio bih da ti mognem pomoći ali ne znam kako; i jako je MENI je teško da kriviš MENE za sve to; htio bih da razgovaramo o svemu tome u miru i da nađemo neki put da možemo oba dva živjeti u miru..... i kad smo zajedno i kad nismo..... možemo u miru razgovarati o svemu?"

??

[Kymatica]

lakrdijaš kaže:

Stari me ubija u pojam. Nisam bio 3 mjeseca i danas sam navratio i odmah s vrata počinje sa svojim uobičajenim podjebavanjem. A ja samo šutim i slušam. Nisam se ni svađao ovaj put. Pa kad je vidio da nema reakcije onda me počeo krivit što me nema 3 mjeseca kako on to ne razumije. Onda kad ni to nije proradilo se počeo samo sažaljevati kako je sam, jadan...

Kad me ni to nije isprovociralo onda je počeo biti agresivniji zašto šutim, zašto sam nevesel. A i kad probam započet neku priču sve mu je bezveze. Ja sam se samo pokupio i otišao. Ubija me u pojam. Takvom čovjeku nema pomoći. Žao mi ga je jer je sam i živi nikakav život, sad koliko vidim i čujem propio se (a što je najgore on to negira kao i sve ikad šta je sjebao, svi su mu drugi krivi), ali čovječe ubijaš me u pojam da se s tobom 5 min ne može biti. Toksičan je i zlostavljač je, neznam šta da radim više s njim. Sve je gori iz godine u godinu. Upropastio je sam sebe i za to krivi druge. Strašno je gledati kad ti je netko iz obitelji toliko samo destruktivan.

opisujes moju mamu, ovako izgleda svaki moj odlazak njoj, i to isto sam isla svaka tri mjeseca radi griznje savjesti. sad sam trenutno u razdoblju da sam prekinula kontakt, iscrpilo me to, izponizavalo. ostavi traga sve to, i ja sam kao i ti probala od brige, savjeta, svadanja, razgovora do samo gutanja njenih podjebavanja, pljuvanja pa kad ni to ne pali, suze i ja sam sama i bolesna ati mi neces pomoc i doci i sl, sve emotivne manipulacije je ispucala. sada ja vise jednostavno ne mogu vise jer je u meni nesto puklo. nemogu ju vise vidjeti ni nazvati.

[lakrdijaš]

Kathrin74 kaže:

I baš u OVAKVOJ situaciji da bi ga zamolio da se sretnete posebno za razgovor? Ne kad se svašate, nego ovako... da bi mu rekao nešto kao: "Tata, znam da ti je teško, znam da nisi sretan; volio bih da ti mognem pomoći ali ne znam kako; i jako je MENI je teško da kriviš MENE za sve to; htio bih da razgovaramo o svemu tome u miru i da nađemo neki put da možemo oba dva živjeti u miru..... i kad smo zajedno i kad nismo..... možemo u miru razgovarati o svemu?"

??

Skroz razumijem ovo što si napisala i slažem se s tobom. Pokušao sam ovo s njim ali to jednostavno ne prolazi kod takvih ljudi. Skroz je zatucan i u tom nekom samo sažaljevačkom filmu ništa ne dopire do njega. Ništa mu ne predstavlja vrijednost i ništa ga ne zanima. Ja neznam jel on glumi i forsira tu zatucanost ili je stvarno takav da mu ništa ne dopire do mozga. Sva sreća da nisam na njega. Psihički zlostavlja i upropaštava svakog tko mu je blizak i za kog procjeni da može. Baku i djeda je dotukao i bacio u ogromne dugove a upropastio bi i mene i mamu da nismo otišli od njega davno.

Kymatica kaže:

opisujes moju mamu, ovako izgleda svaki moj odlazak njoj, i to isto sam isla svaka tri mjeseca radi griznje savjesti. sad sam trenutno u razdoblju da sam prekinula kontakt, iscrpilo me to, izponizavalo. ostavi traga sve to, i ja sam kao i ti probala od brige, savjeta, svadanja, razgovora do samo gutanja njenih podjebavanja, pljuvanja pa kad ni to ne pali, suze i ja sam sama i bolesna ati mi neces pomoc i doci i sl, sve emotivne manipulacije je ispucala. sada ja vise jednostavno ne mogu vise jer je u meni nesto puklo. nemogu ju vise vidjeti ni nazvati.

Nažalost, onda se definitivno razumijemo. Išao sam redovito kod njega kad su se baka i djed razboljeli iz sažaljenja. Ali sve je gori i prekinio sam kontakt s njime. Nikad nije zadovoljan i konstantno mijenja tok razgovora kad vidi da me ne može naživcirati. Kad vidi da šutim jer mi se ne svađa s njim napada me šta šutim itd. Uglavnom klasični zlostavljač. Nije mi bilo do toga i samo sam se pokupio. Liječim se od depresije, soc fobije i anksioznosti. Jednostavno nemam volje više za takvo zlostavljanje.

Kod svih igra na tu kartu nesretnog i napaćenog čovjeka a iza zidova je bahat, bezobrazan, pun sebe i jednostavno grize. Napada me s vrata što rijetko dolazim a kad mu kažem razlog pravi se da se on tog nesjeća. Ima kratko pamćenje, nesjeća se ni uvreda koje mi je nanijeo tek par minuta prije kad mu ukažem ma njih. Užasno je neugodan. Kad šutim i ne šalim se napada me zašto sam nevesel. A kad se pokušam našaliti užasno je uvredljiv na sve.

Žao mi je kad vidim kako živi ali tokom rijetkih posjeta se odmah sjetim zašto se tako rijetko vidimo, što je sramota s obzirom da živim samo 25km od njega.

[Kymatica]

isto sve, ali isti su. isto sam razvila anksiznost radi svega toga, i pola zivota sam se bavila s njom i kako da njoj pomogne, ali to je rupa bez dna. isto i ja, kada sutim onda me napada, kada pricam, sve je glupo ii bez veze. nista ju ne zanima, a sta
lno trazi od mene nesto, a daje mi hrpe kritiziranja, nikakva podrska nikada. isto sam prekinula kontakt.

[lakrdijaš]

Isto tako nema ni malo takta. Dođem unaprijed napet i napada me šta sam zatvoren itd. Da me pogodi u živac nakon konitinuiranog maltretiranja i da mu npr kažem da začepi onda automatski mijenja film iz zlostavljača i glumi žrtvu kako ja njega napadam itd. Kako ga nitko ne razumije.

Uglavnom mislim da je sad to bilo to. Neću sigurno ići kod njega niti u narednih 3 mjeseca. Žalosno je što slobodno vrijeme ne mogu iskoristiti pametnije s njime s obzirom da postoji mogućnost da se odselim dalje pa ga onda ionako neću moći posjećivati. Ali što je tu je, za sve postoji granica. Ako ne ide, ne ide jbg.

Ništa baš ne cijeni. Dao sam mu mob koji je bio sasvim ok i nekom ga je uvalio za par piva. Taj mob bi mi i danas poslužio jer ima bolju kameru s blicom nego moj smartphone. Njemu to ne predstavlja vrijednost nikakvu.

[Kymatica]

lakrdijaš kaže:

Isto tako nema ni malo takta. Dođem unaprijed napet i napada me šta sam zatvoren itd. Da me pogodi u živac nakon konitinuiranog maltretiranja i da mu npr kažem da začepi onda automatski mijenja film iz zlostavljača i glumi žrtvu kako ja njega napadam itd. Kako ga nitko ne razumije.

Uglavnom mislim da je sad to bilo to. Neću sigurno ići kod njega niti u narednih 3 mjeseca. Žalosno je što slobodno vrijeme ne mogu iskoristiti pametnije s njime s obzirom da postoji mogućnost da se odselim dalje pa ga onda ionako neću moći posjećivati. Ali što je tu je, za sve postoji granica. Ako ne ide, ne ide jbg.

Ništa baš ne cijeni. Dao sam mu mob koji je bio sasvim ok i nekom ga je uvalio za par piva. Taj mob bi mi i danas poslužio jer ima bolju kameru s blicom nego moj smartphone. Njemu to ne predstavlja vrijednost nikakvu.

ja isto joj kupila mobitel, trazila one za starije osobe, za sebe nisam proucavala nikad mobitele, , pa vitamine ove one iako znam da ju uopce ne zanima kako se brinuti za sebe, kuhati zdravije, brinuti za zdravlje, samo kuka cijli zivot a sve radi destruktivno prema sebi, a tako i onima koji su zivjeli uz nju. darujem joj knjige da bar malo proba procitati nesto, da pokusa shvatiti da ima kcer i da mora raditi na svom zivotu i odnosima sa ljudima da bi bila sretna. nikad ih ne cita, meni za sve rodjendane daje novac, jer ju uopce ne zanima sto bi me veselilo ili da ide u ducan i razmislja sto bi nekome kupila, nikad ju to nije zanimalo. sve ispljuje, nikom nije tesko ko njoj, za sav njen promaseni zivot u starijoj dobi sam ja kriva, nikako ona, tj svi su krivi i svima je lakse jer se djeca brinu za njih, sposobnija su od njene, daju im novac, imaju obitelji, sredili su se i sl. cijeli zivot to slusam. kad poludim i pocnem se braniti, onda je zrtva, a ja eto najgora ko sto je i rekla. ma razvlaci mi zivce cijeli zivot.

[Kathrin74]

lakrdijaš kaže:

Skroz razumijem ovo što si napisala i slažem se s tobom. Pokušao sam ovo s njim ali to jednostavno ne prolazi kod takvih ljudi. Skroz je zatucan i u tom nekom samo sažaljevačkom filmu ništa ne dopire do njega.

I da mu napišeš pismo kako se osjećaš? Samo iskreno pismo, ali bez vrijeđanja... opisati mu kako si tužan zbog te situacije, kako te boli..... To je stvar u tome da samo ne može IZRAZITI kad mu nešto dira, možda mu je sram pokazati osjećaje, ne znam....
Onda kad ti nisi prisutan kad to čita, možda će malo razmišljati?
Samo ideja.

[Daphne Doo]

Ma kod takvih ljudi je to patologija i mos' se slikat'. Jedino s kime donekle funkcioniraju su jednako sjebane osobe kojima je cijeli svijet kriv za njihove probleme, koje realno ne bi ni imali da su malo normalniji. Odrzavati povrsne odnose u smislu kada im je realno potrebna neka pomoc naravno da ces biti tu i dati ruku, ipak su to roditelji, no neka ozbiljnija druzenja i forsiranje odnosa bolje izbjegavati.

[Aeonium]

S vremenom uviđam da moja stara ima tajne prema meni koje se tiču moje obitelji i mene donekle a o njima ja ništa neznam, ali najvažnije je da zna cijela njena rodbina i tako ja ispadam idiot pred tim ljudima dok me gledaju kao "malo nezrelo dijete bez pojma o ičemu".. Da se razumijemo nisu to neke strašne tajne ali tko zna šta još glupača skriva šta ću ja još otkriti narednih godina.

Omiljena fraza moje stare je "svi su oni isti"- misli na muški rod a ja joj redovit zabrusim na to "a tek ženske, kakve su one!"
Kokoš stara, sebe valjda vidi kao ideal i sve žene oko sebe, posebno majke jer to je najvažnije u životu- porodit se. Time se sve rješava i stječe se status poštene i časne žene. Žene- majke-kraljice!

[goddesoflove]

koliko god volim svoje roditelje, toliko ih i ne volim. sa svojim ocem nemam vec ohoho godina ikakav odnos sto me uzasno rastuzuje. kao dijete sam nekako se mogla s njim slagati iako je i tada bio grub prema meni. moj otac je dosta inteligentna osoba, ali ne toliko inteligentan da shvati da svojim ponasanjem rastuzuje bliznje. vrlo je sebican i misli da je uvijek u pravu te odbija slusati ako zelis sa njim mirno porazgovarati. voli podjebavati i zakuhavati stvari u diskusijama. cesto puta me je znao izvrijedjati do suza. fizickog maltretiranja i nije bas bilo (osim odguravanja), ali zato mnogo psihickog. jos nekako uspijevam to istrpjeti dok ne zavrsim preddiplomski i odem iz obiteljske kuce. moja majka je dobra osoba, ali je postala s godinama pasivnija i ogranicenija. kada god bih se zakrvila sa ocem, on bi pokusavao pridobiti nju na svoju stranu i okrenuti sve protiv mene sto me jako ljuti. majka govori da kobajagi mene brani, ali ju predobro poznajem i da se dobro izmanipulirati. primjetila sam da sam postala depresivnija i anksioznija zbpg njih, a oni to naravno ne shvacaju niti zele to shvatiti. ne krivim ja njih za sve, ali djelomice su oni krivi.

sad za novu godinu sam namjeravala ici s prijateljicama van na jednu noc. nismo namjeravali pretjerano piti ili skitati se po gradu. pogotovo ne ja, koja sam povucena i ne volim pretjerano partijati, piti ili pusiti... moja majka kaze da mi ne da ici slaviti novu izvan zagreba, jer misli da ce me netko silovati, da cu doc trudna doma ili da ce me opet prijateljice "zeznuti" (nije bas njihova krivica, duga prica) itd. sto je apsurdno i nezrelo ponasnje od nje, tek kada moj otac sazna za put, on ce me htjeti zakljucati u sobu! kaze da je ipak u zg-u obitelj i da poznajes teren. ok, sve to stoji, ali me moze tako netko otet ispred faksa i nikad me mozda ne bi pronasli.
za moj 20. rodjendan su prijateljice organizirale party i prisluskivala sam roditelje. otac je kao rekao da ce biti deckiju (a nije ih bilo) i da se "svasta" moze desiti. zaista, ne znam sto da radim! iscrpljuju me i vidim da njihovi postupci utjecu negativno na mene. strah me je da ne postanem poremecena poput njih sta se tice odgoja. osobito me je strah da ne postanem agresivna i bezobrazna poput oca.

kako im objasnit da sam sovoljnio zrela i sposobna da mogu ici na put za novu godinu?

[sanjatcesme]

Moja mama se ubila. Ja sam ljuta, al tuge ni u tragovima. Ta žena me maltretirala otkad znam za sebe; vrijeđala, manipulirala, spuštala i omalovažavala. Nebrojeno puta je mog muža pitala šta on vidi u meni.
Otišla sam iz roditeljskog doma prije 15-ak godina, ali čule smo se i povremeno viđale. Iskreno, imala sam grč u trbuhi svaki put kad sam znala da dolazi u posjetu.
Otkantala sam te kritike u glavi i stvorila si sretan život s prekrasnim mužem i još prekrasnijim sinom. BILA SAM SRETNA, a ona je na taj moj život i dalje pizdila i tvrdila da je moja DUŽNOST ostaviti muža i sa sinom se preseliti k njoj jer je usamljena otkad je tata umro (a fizički je bila potpuno zdrava i nije joj trebala neka skrb). Kad sam to odbila, u mjesec dana je potrošila svu njihovu životnu ušterđevinu (oko 100000kn)....i onda se ubila. Od tih para mom sinu, za kojeg je svima okolo trubila da joj je sve na svijetu, nije kupila ni čokoladu. Tjedan prije smrti je išlaq od kuće do kuće i lagala da sam ju ja odhebala i da joj nedam da viđa malog koji joj je, navodno, sve na svijetu. Ja bi bila presretna da je moje dijete imalo baku i te priče koje je širila su sulude!
Ne, nije mi drago što je nema, ali prvenstveno sam ljuta što je mom djetetu oduzela baku, što me svi gledaju ko materoubojicu. Ljuta sam, nisam tužna. Jesam li ja sad sociopat zbog toga?

[Kathrin74]

sanjatcesme kaže:

Moja mama se ubila. Ja sam ljuta, al tuge ni u tragovima. Ta žena me maltretirala otkad znam za sebe; vrijeđala, manipulirala, spuštala i omalovažavala. Nebrojeno puta je mog muža pitala šta on vidi u meni.
Otišla sam iz roditeljskog doma prije 15-ak godina, ali čule smo se i povremeno viđale. Iskreno, imala sam grč u trbuhi svaki put kad sam znala da dolazi u posjetu.
Otkantala sam te kritike u glavi i stvorila si sretan život s prekrasnim mužem i još prekrasnijim sinom. BILA SAM SRETNA, a ona je na taj moj život i dalje pizdila i tvrdila da je moja DUŽNOST ostaviti muža i sa sinom se preseliti k njoj jer je usamljena otkad je tata umro (a fizički je bila potpuno zdrava i nije joj trebala neka skrb). Kad sam to odbila, u mjesec dana je potrošila svu njihovu životnu ušterđevinu (oko 100000kn)....i onda se ubila. Od tih para mom sinu, za kojeg je svima okolo trubila da joj je sve na svijetu, nije kupila ni čokoladu. Tjedan prije smrti je išlaq od kuće do kuće i lagala da sam ju ja odhebala i da joj nedam da viđa malog koji joj je, navodno, sve na svijetu. Ja bi bila presretna da je moje dijete imalo baku i te priče koje je širila su sulude!
Ne, nije mi drago što je nema, ali prvenstveno sam ljuta što je mom djetetu oduzela baku, što me svi gledaju ko materoubojicu. Ljuta sam, nisam tužna. Jesam li ja sad sociopat zbog toga?

To je jako jako tužna priča.
Najtužnije mi je na početku bilo čitati ono kad si napisala da je tvoja mama pitala tvoga muža što on vidi u tebe.
Ali ipak nekako te morala voljeti, inače ne bi htjela da se seliš kod nje?
Znaš, ovakve stvari.... kad te netko vrijeđa, kaže loše stvari... ja milsim to se ne smije uzeti osobno jer najčešće ima puno više veze s prpblemima koje osoba ima koja ih kaže.
Meni se čini da je tvoja mama imala puno problema.
Inače ne bi se ni ubila.

Kao krščanka još dvije stvari mi padnu na pamet. 1. negde u Bibliji kaže da će čovjek ostaviti svoje roditelje i živjeti sa ženom i oni će biti jedno tijelo (to je u Post 2, 24, nažla sam referenciju). Onda nemoj se osjećati krivom što nisi se vratila majci. I jako jako mi je drago što si nažla tako divnog muža.

Druga stvar je molitva. Možeš li se pokušati moliti za svoju majku? Ionako si ljuta na nju? Možda to je teško, ali ipak, svi smo samo ljudi, svi trebamo molitve i svi imamo probleme i svi griješimo.... Samoubojistvo je jako jako tužna i pogrešna stvar. Ali zašto je ona to radila? Bila je očajna, valjda.... ali je li bila svjesa očajna, je li bila potpuno kriva za sve? Hm. Mi to ne znamo, samo Bog to zna. Njezina sudbina kao i tvoja je u Nejgovim rukama. On je Taj Koji razumje sve. I tebe, i nju, i sve nas.
Razumjem da si ljuta, razumjem i da ne možeš osjećati tugu. Ponekad je teško osjećati tugu. Kad ona ti je toliko komplicirala život, dobila si grčeve u trbuhu kad je došla u posjet... valjda i razumjlivo si osjetila negdje i olakšanje? I to ne znači da si socijopat, to je samo ljudski.
Nositi ljutnju u sebi naravno nije zdravo, i bilo bi toliko lijepo ako bi mogla (možda to treba vremena, možda to će biti jedan trenutak) naći opraštanje za svoji majiku. Ako si vjernica, moli se Bogu, pitaj Njega za pomoć. On sve može. On razumje i tebe, i nju, i sve druge ljude. On zna zašto radimo to što radimo, zašto osjećamo to što osjećamo.

Ne znam jesam li to sada sve dobro napisala, i moram sada ići onda ću to sada poslati.... i ja ću se moliti za te i sve oko tebe, a i za duše tvoje majike.