Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Martian7]

Roly kaže:

Znaci moze i dom zdravlja?
A kako da izvedem da nemam prijasnjih nalaza? Netko mi je morao dati dg. i tablete na temelju neceg i mora biti na pismeno.
Ne moze opca praksa napisati f 60.3 i poslati me na testiranje.

Bojim se da ce kao na rebru bez truda prepisati nalaze.
Bas sam gledala sad nalaz dr.s rebra sama napise da psihotest pokazuje depresiju i dalje me vodi pod 60.3.
I psihotest pokazuje depresiju ali oni se drze bordera, a niko ne zna objasniti zbog cega ja to imam border kad pitam.

Roly, u Jankomiru imaju odličnu psihologicu za testiranja, detalji na PP.

Uputna dijagnoza (u tvom slučaju F 60.3) se samo prepisuje, to te ne mora zabrinjavati, ali zbog daljnjega liječenja je važno da bude postavljena točna dijagnoza.

[8472]

Roly kaže:

Znaci moze i dom zdravlja?
A kako da izvedem da nemam prijasnjih nalaza? Netko mi je morao dati dg. i tablete na temelju neceg i mora biti na pismeno.
Ne moze opca praksa napisati f 60.3 i poslati me na testiranje.

Bojim se da ce kao na rebru bez truda prepisati nalaze.
Bas sam gledala sad nalaz dr.s rebra sama napise da psihotest pokazuje depresiju i dalje me vodi pod 60.3.
I psihotest pokazuje depresiju ali oni se drze bordera, a niko ne zna objasniti zbog cega ja to imam border kad pitam.

A zašto bi ti baš na psiho test?
Na temelju testa ne možeš dobiti terapiju. Test je test, a na temelju testa psihijatar daje mišljenje i prepisuje terapiju.


Ono za DZ sam mislila ako hoćeš ići psihijatru da možeš i u DZ.

E sad, što će ti dr napisati na upitnicu je - kako se s njim dogovoriš. Ako je razuman možeš pričati otvoreno s njim da sumnjaš u svog psihijatra i dijagnozu te da nemaš povjerenje u njega i da želiš promjenu psihijatra. Onda ti piše uputnicu za "drugo mišljenje".
Tada taj drugi psihijatar može odlučiti na temelju razgovora s tobom treba li tebi uopće testiranje ili ne.

Psihijatar te jedino može slati psihologu na testiranje, ne možeš se sama poslati na testiranje. Na novo testiranje onda dolaziš blank, bez starih nalaza, samo sa uputnicom.( Govorim za HZZO-svijet. Privatno ideš gdje platiš. )
A novom psihijatru možeš pristupiti kako želiš, smatraš, osjećaš.
Nije uputno da sugeriraš kako ti misliš da imaš dijagnozu tu i tu, već da nisi zadovoljna sa terapijom, povjerenjem u liječnika, i već onim što ti smeta, te da želiš početi "ispočetka" kako bi se osjećala bolje.
Utoliko novi psihijatar može donijeti svoje mišljenje bez prepisivanja nalaza.

Nalaz mu ev. budeš trebala dati tek ako se složiš s mišljenjem tog novog psihijatra te ti on ponudi neku novu psihoterapiju, onda mu možeš reći/pokazati nalaz da vidi što si do tada koristila da te uputi kako se skinuti sa te terapije i započeti novu (jedino ako treba).
Inače ne vidim razlog zašto bi uopće novom psihijatru pokazivala stare nalaze ako kod njega dođeš s intencijom njegovog drugog mišljenja. On treba steći svoje mišljenje o tebi, a ne prepisati tuđe.
Jer ne treba ti očitanje nalaza već mišljenje i ev. prelazak kod tog psihijatra i na njegovu novu terapiju.

[Roly]

To moze onda biti i privatni psihijatar?

[8472]

Pa da.
Samo naglasi da nisi zadovoljna postojećim psihijatrom i terapijom, ne spominji da nisi zadovoljna dijagnozom , i traži njegovo/njeno mišljenje i povjerenje te zatim terapiju koju bude već preporučio.
Da li će te slati na testiranje ili ne manje je bitno.
Bitno je da započneš s novim psihijatrom novi odnos uz novi pristup.


I ne daj stare nalaze. Otvoreno kaži da želiš njegovo/njeno psihijatrijsko mišljenje i ev. terapiju.

[BLANQUETTE]

Xayah kaže:

kakve tocno nezdrave obrasce?

Na početku djelujem savršeno jer sam simpatična, inteligentna, zanimljiva (čini mi se da me tako doživljavaju), pa se lako zaljube i misle da sam savršena. Nakon cca mjesec dana kreću malo pomalo prigovaranja, predbacivanja, prepiranja, pa onda sve češće i češće. U sljedećoj fazi kreće dernjava, ispadi bijesa koji mogu trajati satima, samoozljeđivanje, psihotično ponašanje i sl. Kad se smirim osjećam se užasno, pere me grižnja savjesti i molim za oprost. Do sljedeće prilike. Druga strana obično oprašta i pokušava dati potporu, ali s vremenom se slomi do kraja i napusti me. Ja molim da se vrati, ali nema nazad. Tu sam onda u potpunosti slomljena i uništena i trebaju mi mjeseci da dođem k sebi. Tada razmišljam kako bi bilo najbolje da više ne ulazim u veze. Ali jbg opet jednog dana dođe trenutak da se zaljubim i to je jače od mene i koliko god se opirem, na kraju se prepustim i cijeli krug počinje iznova. Neovisno da li sam u međuvremenu bila solo nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. Znači nije da upadam iz veze u vezu.

Xayah kaže:

na koji nacin to radite? u kakvim situacijama i kako se osjecate prilikom istoga?

Tako izravno pitaš, a nije nimalo lako pričati o ovome. Postoje razni razlozi za samoozljeđivanje, u mom slučaju potreba da se fizičkom boli umanji psihička. To su situacije kad sam pod neizdrživim stresom ili patnjom, na trenutak osjetim olakšanje, a kasnije je osjećaj jeziv. Uglavnom se borim protiv toga, porivi su u takvim situacijama nevjerojatno jaki. Napravila sam to neki dan nakon dugo vremena, ali u zadnje vrijeme opet često imam te porive pa se bojim.

[Xayah]

BLANQUETTE kaže:

Na početku djelujem savršeno jer sam simpatična, inteligentna, zanimljiva (čini mi se da me tako doživljavaju), pa se lako zaljube i misle da sam savršena. Nakon cca mjesec dana kreću malo pomalo prigovaranja, predbacivanja, prepiranja, pa onda sve češće i češće. U sljedećoj fazi kreće dernjava, ispadi bijesa koji mogu trajati satima, samoozljeđivanje, psihotično ponašanje i sl.

koliko ti treba od pocetka veze do ispada bijesa? cime su potaknuti? jel u pitanju emocionalno stanje do kojeg je dolazilo postepeno (tipa ako si bila izlozena necem sto ti smeta i onda sutis mjesecima pa se dogodi da puknes) ili se dogodi skroz nenadano potaknuto nekim detaljem iz vedra neba?

Tako izravno pitaš, a nije nimalo lako pričati o ovome. Postoje razni razlozi za samoozljeđivanje, u mom slučaju potreba da se fizičkom boli umanji psihička. To su situacije kad sam pod neizdrživim stresom ili patnjom, na trenutak osjetim olakšanje, a kasnije je osjećaj jeziv. Uglavnom se borim protiv toga, porivi su u takvim situacijama nevjerojatno jaki. Napravila sam to neki dan nakon dugo vremena, ali u zadnje vrijeme opet često imam te porive pa se bojim.

slicno pitanje po pitanju ovoga, jel se radi o nekoj psihickoj boli koja traje (tipa umro ti je kucni ljubimas pa patis cijelo vrijeme pa si napravis nesto da ti bude bolje) ili je nakon situacije koja je bila ekstremno nabijena (negativnim) emocijama kao olaksanje u trenutku?

[san.ja]

BLANQUETTE kaže:

Na početku djelujem savršeno jer sam simpatična, inteligentna, zanimljiva (čini mi se da me tako doživljavaju), pa se lako zaljube i misle da sam savršena.

Ova rečenica mi se ističe jako. Oprosti što ću komentirati jer govorim na temelju svog iskustva a ne poznajem te i ne mogu znati.

Partner koji nema BPD ako je zreo ne razmišlja na taj način, ne razmišlja u tim kategorijama da je netko savršen, ne gleda život crno-bijelo, ne velim da u zaljubljenosti nema idealizacije, ali idealizacija partnera je karakteristika BPD-a. Iz navedenog slijedi zaključak da se lako zaljube zato jer im se svide tvoje kvalitete, zato jer im se sviđaš kao osoba i kao pojava, kao cijeli paket. Možda hoćeš reći da te na početku doživljavaju ne "savršeno" nego "normalno".

(Istinabog ima tu i taj detalj da osoba s BPDom se zna itekako zavući čovjeku pod kožu, da imaju jednu magnetičnost, osjećajnost, jednu posebnu kvalitetu kojoj je teško odoljeti.)

Moja poanta je da ti uistinu imaš kvalitete koje oni vide, i da to ne znači da oni misle da si savršena, nego si jednostavno kvalitetna osoba sa svojim vrlinama i adutima koje se njima sviđaju. Oni vide to što vide jer tako jest. Moguće je da ti sebe ne možeš tako vidjeti - takav dojam se da iščitati iz ovog što si napisala. Karakteristika BPDa jest crno-bijelo razmišljanje tako da osoba niti ne može vidjeti svoje kvalitete. Ko onaj bodi bilder koliko god bio mišićav i dalje misli da je žgoljo. Tako da, ako je moj dojam ispravan, možda griješim, da ne možeš sagledati da si stvarno osoba koja je vrijedna zaljubljivanja - ne bi smjela tom osjećaju vjerovati jer je to samo simptom BPDa, to nisi ti - to je isto kao što osoba u depresiji ne smije vjerovati tom osjećaju beznađa i paralize kao nečemu realnom - ali naravno da potpuno razumijem da se tako osjećaš zbog onoga što se kasnije počne događati i da je to normalno tako se osjećati. Ali to kasnije nisi ti nego BPD i to se može riješiti.

Ono što pokušavam reći jest da je upravo ta nesigurnost u sebe ono što izaziva sve ono što kasnije uslijedi. Osoba s BPD-om ima velike emocije, pa tako i kad partner nešto nehotice kaže to postane okidač za silovitu reakciju. Osoba s BPDom jako puno daje u vezi i jako je odana pa ako se to davanje i odanost i nehotice imalo dovede u pitanje, ili samo izdaleka tako izgleda (a u stvari se ne dovodi) to je okidač. Ta reakcija koliko god bila burna uopće nije pretjerana s obzirom na emocije koje stoje iza nje, "samo" je problem što je potpuno nerazumljiva partneru koji je nehotice i ne znajući povukao okidač.

Pitam se kad bi mogla izgraditi samopoštovanje, da li bi to pomoglo da u trenutku kad se dogodi okidač nastane jedna mala pauza u kojoj bi se moglo prije nego što se išta kaže duboko duboko udahnuti pa čak i otići u drugu sobu, i preispitati to svoje crno bijelo razmišljanje, je li situacija uistinu tako crna. (Ili sam sad izvalila kolosalnu glupost, kao da depresivnoj osobi kažem "trgni se".)

Druga stvar koju hoću reći je da BPD osobe mogu biti fantastični partneri, odani, posvećeni vezi, koji mogu itekako puno pružiti baš zato što su tako i osjećajni i vrlo pronicljivi - samo što partner mora biti jako stabilna osoba, da ga metci koje BPD ponašanje ispaljuje ne uzdrma. To osobu totalno dubinski uzdrma, ako nije stvarno jako stabilna. Prigovaranja lagano erodiraju samopouzdanje partnera. Metci uvreda izgovorenih u svađi pogađaju mikronski precizno i dubinski su ubojiti. Nakon faze precizne paljbe koja je tako lucidna (to je nevjerojatno kako precizno osoba s BPD točno zna što mora reći a da to drugu stranu užasno zaboli) dolazi faza totalne paranoje sa potpuno potpuno apsurdnim optužbama. (Nije prigovor nego samo objašnjavam stvari iz perspektive partnera.) Ova kombinacija lucidnosti i gubitka kontakta sa stvarnošću potpuno zbuni partnera jer do prelaska dolazi u djeliću sekunde. U stvari kako amigdala ispaljuje sve jače, u limbičkom sustavu je alarm sve veći, patnja prevlada sve i prefrontalni korteks se gasi dio po dio. Na kraju preostane hrpa očaja koja doslovno urla iz punih pluća. Nešto neopisivo. Ali partner ne vidi da je to krajnja bol koja urla tako očajnički, zato što su sadržaj urlanja vrlo uvrede na njegov račun (prvo red preciznih koje ga rasture, pa red totalno apsurdnih koje ga dokrajče). Zauzet je lizanjem svojih upravo zadobivenih rana i nema blagog pojma da osoba tako jako urla zato što je tako jako boli i zato što joj je toliko jako stalo. Kao utopljenik, nema tu vremena za manire. Kolosalni nesporazum. (Samo što ovaj utopljenik sjekirom zamahuje na ruku koja mu se pruža, i poslije kad se amigdala smiri, to skopča, pa bi se tom istom sjekirom najradije na licu mjesta ubio od muke i užasa.) Eto tako nekako otprilike, ako sam dobro shvatila.

Ovo sve govorim zato što ako se može razgovarati s partnerom u nekoj ranijoj fazi upoznavanja, kad se neke naznake već pokažu a prije nego što eskalira, i unaprijed upozoriti i ne mora doći do takve eskalacije ako postoji razumijevanje. Ako je čovjeku stalo onda neka razumije. Ako neće ili ne može onda ionako nije pravi. Objasniti tu silnu osjetljivost koja dovodi do toga da se neke usputne primjedbe doživljava užasno osobno i ne može si pomoći, i onda kaže neke grozne stvari koje ne misli (i tu si uistinu ne može pomoći - fiziološki). Objasniti da ne misliš stvarno da je on tako grozan, nego da se ti osjećaš tako grozno, da su to tvoji osjećaji a ne njegove karakterne osobine. Jer čovjek to stvarno ne može znati sam od sebe ako se ne objasni. Ne znam jesam li dobro dočarala što mislim.

Postoje stranice sa savjetima za partnere osoba s BPDom gdje oni mogu naučiti kako komunicirati, kako validirati osjećaje (u stvari vještina vrlo korisna i za svakodnevni život). Nešto neprocjenjivo. Ako je pravi, i naravno ako se BPD osoba liječi, potrudit će se. Ako se ne liječi onda tu nema spasa i nema svrhe truditi se, ali ako se liječi može sve biti dobro. Gle svaka veza ima svoje izazove. Nitko nije potpuno zdrav.

Drugi, crni scenarij: ako nitko ne preuzima odgovornost za svoje osjećaje i nema razumijevanja za tuđe, ako BPD osoba samo ostaje u denialu, odbija dijagnozu (o takvima sada govorim), prebacuje svu odgovornost na partnera, ne shvaća da je i partner osoba za sebe nego sve njegove postupke iskrivljuje i shvaća upereno protiv sebe, partner postaje crni đavo, bol je neizdrživa pa počne partnera grozno tlačit, i stvari idu kardinalno nizbrdo. Što se BPD osoba više osjeća krivo (a osjeća se neopisivo grozno krivo i bezvrijedno da bi propala u crnu zemlju) to se groznije osjeća, pa je osjetljivija pa još jače reagira i nastaje začarani krug, postaje na mahove neuračunljiva, postaje emocionalna rupa bez dna kojoj nikako ne možeš dokazati da je voliš i da je vrijedna ljubavi, a jest jer je u ostalo vrijeme normalna, divna i brižna osoba i obožavaš je, i ne možeš joj to nikako dokazati da je divna što god da napraviš, čega god da se odrekneš, a odričeš se mic po mic svega, prijatelja, života. Partner BPD osobe pod baražnom paljbom prigovaranja, osuđivanja, manipulacije, pasivne agresije itd. s vremenom se izolira od svoje okoline, pretvara u ruinu od osobe, u krpu, na koncu bježi glavom bez obzira (ako uspije). Ali ne mora uopće biti tako.

Poanta veze sa i bez BPD ili bilo čega drugog jest da obje strane preuzmu odgovornost za svoje osjećaje i potrebe i da imaju razumijevanja za tuđe. Da jasno objasne što im treba i da ne čitaju misli i ne očekuju da im se čitaju misli. I da su obje strane svjesne da su vrijedne ljubavi, poštovanja i truda i da to očekuju i isto daju drugoj strani. Sve je to za žive ljude.

Mislim sada da oni koji nisu bili upućeni u ovu problematiku, ako su uspjeli sve ovo pročitati, onda su stekli dojam.

[BLANQUETTE]

dire Dawn kaže:

Pretjerano jake emocije, uglavnom loše.

Period u kojem bi se toliko intenzivno i toliko dugo osjećala baš baš očajno, da bi valjda u jednom trenutku samo "pukla" i prestala osjećati gotovo išta.

Ja nikad nisam doživjela emotivnu tupost i zvuči mi baš primamljujuće, olakšavajuće, voljela bih doći u to stanje. Mislim da bi mi tako bilo lakše. No vjerujem da vama to teško pada, barem sam takav dojam stekla čitajući.

[BLANQUETTE]

Xayah kaže:

koliko ti treba od pocetka veze do ispada bijesa? cime su potaknuti? jel u pitanju emocionalno stanje do kojeg je dolazilo postepeno (tipa ako si bila izlozena necem sto ti smeta i onda sutis mjesecima pa se dogodi da puknes) ili se dogodi skroz nenadano potaknuto nekim detaljem iz vedra neba?



slicno pitanje po pitanju ovoga, jel se radi o nekoj psihickoj boli koja traje (tipa umro ti je kucni ljubimas pa patis cijelo vrijeme pa si napravis nesto da ti bude bolje) ili je nakon situacije koja je bila ekstremno nabijena (negativnim) emocijama kao olaksanje u trenutku?

Koja je svrha ovih pitanja ? Je li znatiželja, želja da se pomogne, nešto treće možda ? Jer odgovor na ova pitanja možeš pronaći u bilo kojem objašnjenju graničnog poremećaja ličnosti, pošto sam ja tipičan primjerak.
Ukratko, nije akumulirana bol, stres, štogod već ono što me istrigerira u trenutku. Do prvih prigovaranja dolazi nakon cca mjesec dana veze, onda to raste, a do ispada bijesa nakon nekoliko mjeseci. Znači nebitna sitnica izazove burne emocije koje nisu primjerene takvoj sitnici. Burne emocije izazovu impulzivne burne reakcije.

[BLANQUETTE]

san.ja kaže:

Ova rečenica mi se ističe jako. Oprosti što ću komentirati jer govorim na temelju svog iskustva a ne poznajem te i ne mogu znati.

Partner koji nema BPD ako je zreo ne razmišlja na taj način, ne razmišlja u tim kategorijama da je netko savršen, ne gleda život crno-bijelo, ne velim da u zaljubljenosti nema idealizacije, ali idealizacija partnera je karakteristika BPD-a. Iz navedenog slijedi zaključak da se lako zaljube zato jer im se svide tvoje kvalitete, zato jer im se sviđaš kao osoba i kao pojava, kao cijeli paket. Možda hoćeš reći da te na početku doživljavaju ne "savršeno" nego "normalno".

(Istinabog ima tu i taj detalj da osoba s BPDom se zna itekako zavući čovjeku pod kožu, da imaju jednu magnetičnost, osjećajnost, jednu posebnu kvalitetu kojoj je teško odoljeti.)

Moja poanta je da ti uistinu imaš kvalitete koje oni vide, i da to ne znači da oni misle da si savršena, nego si jednostavno kvalitetna osoba sa svojim vrlinama i adutima koje se njima sviđaju. Oni vide to što vide jer tako jest. Moguće je da ti sebe ne možeš tako vidjeti - takav dojam se da iščitati iz ovog što si napisala. Karakteristika BPDa jest crno-bijelo razmišljanje tako da osoba niti ne može vidjeti svoje kvalitete. Ko onaj bodi bilder koliko god bio mišićav i dalje misli da je žgoljo. Tako da, ako je moj dojam ispravan, možda griješim, da ne možeš sagledati da si stvarno osoba koja je vrijedna zaljubljivanja - ne bi smjela tom osjećaju vjerovati jer je to samo simptom BPDa, to nisi ti - to je isto kao što osoba u depresiji ne smije vjerovati tom osjećaju beznađa i paralize kao nečemu realnom - ali naravno da potpuno razumijem da se tako osjećaš zbog onoga što se kasnije počne događati i da je to normalno tako se osjećati. Ali to kasnije nisi ti nego BPD i to se može riješiti.

Ono što pokušavam reći jest da je upravo ta nesigurnost u sebe ono što izaziva sve ono što kasnije uslijedi. Osoba s BPD-om ima velike emocije, pa tako i kad partner nešto nehotice kaže to postane okidač za silovitu reakciju. Osoba s BPDom jako puno daje u vezi i jako je odana pa ako se to davanje i odanost i nehotice imalo dovede u pitanje, ili samo izdaleka tako izgleda (a u stvari se ne dovodi) to je okidač. Ta reakcija koliko god bila burna uopće nije pretjerana s obzirom na emocije koje stoje iza nje, "samo" je problem što je potpuno nerazumljiva partneru koji je nehotice i ne znajući povukao okidač.

Pitam se kad bi mogla izgraditi samopoštovanje, da li bi to pomoglo da u trenutku kad se dogodi okidač nastane jedna mala pauza u kojoj bi se moglo prije nego što se išta kaže duboko duboko udahnuti pa čak i otići u drugu sobu, i preispitati to svoje crno bijelo razmišljanje, je li situacija uistinu tako crna. (Ili sam sad izvalila kolosalnu glupost, kao da depresivnoj osobi kažem "trgni se".)

Druga stvar koju hoću reći je da BPD osobe mogu biti fantastični partneri, odani, posvećeni vezi, koji mogu itekako puno pružiti baš zato što su tako i osjećajni i vrlo pronicljivi - samo što partner mora biti jako stabilna osoba, da ga metci koje BPD ponašanje ispaljuje ne uzdrma. To osobu totalno dubinski uzdrma, ako nije stvarno jako stabilna. Prigovaranja lagano erodiraju samopouzdanje partnera. Metci uvreda izgovorenih u svađi pogađaju mikronski precizno i dubinski su ubojiti. Nakon faze precizne paljbe koja je tako lucidna (to je nevjerojatno kako precizno osoba s BPD točno zna što mora reći a da to drugu stranu užasno zaboli) dolazi faza totalne paranoje sa potpuno potpuno apsurdnim optužbama. (Nije prigovor nego samo objašnjavam stvari iz perspektive partnera.) Ova kombinacija lucidnosti i gubitka kontakta sa stvarnošću potpuno zbuni partnera jer do prelaska dolazi u djeliću sekunde. U stvari kako amigdala ispaljuje sve jače, u limbičkom sustavu je alarm sve veći, patnja prevlada sve i prefrontalni korteks se gasi dio po dio. Na kraju preostane hrpa očaja koja doslovno urla iz punih pluća. Nešto neopisivo. Ali partner ne vidi da je to krajnja bol koja urla tako očajnički, zato što su sadržaj urlanja vrlo uvrede na njegov račun (prvo red preciznih koje ga rasture, pa red totalno apsurdnih koje ga dokrajče). Zauzet je lizanjem svojih upravo zadobivenih rana i nema blagog pojma da osoba tako jako urla zato što je tako jako boli i zato što joj je toliko jako stalo. Kao utopljenik, nema tu vremena za manire. Kolosalni nesporazum. (Samo što ovaj utopljenik sjekirom zamahuje na ruku koja mu se pruža, i poslije kad se amigdala smiri, to skopča, pa bi se tom istom sjekirom najradije na licu mjesta ubio od muke i užasa.) Eto tako nekako otprilike, ako sam dobro shvatila.

Ovo sve govorim zato što ako se može razgovarati s partnerom u nekoj ranijoj fazi upoznavanja, kad se neke naznake već pokažu a prije nego što eskalira, i unaprijed upozoriti i ne mora doći do takve eskalacije ako postoji razumijevanje. Ako je čovjeku stalo onda neka razumije. Ako neće ili ne može onda ionako nije pravi. Objasniti tu silnu osjetljivost koja dovodi do toga da se neke usputne primjedbe doživljava užasno osobno i ne može si pomoći, i onda kaže neke grozne stvari koje ne misli (i tu si uistinu ne može pomoći - fiziološki). Objasniti da ne misliš stvarno da je on tako grozan, nego da se ti osjećaš tako grozno, da su to tvoji osjećaji a ne njegove karakterne osobine. Jer čovjek to stvarno ne može znati sam od sebe ako se ne objasni. Ne znam jesam li dobro dočarala što mislim.

Postoje stranice sa savjetima za partnere osoba s BPDom gdje oni mogu naučiti kako komunicirati, kako validirati osjećaje (u stvari vještina vrlo korisna i za svakodnevni život). Nešto neprocjenjivo. Ako je pravi, i naravno ako se BPD osoba liječi, potrudit će se. Ako se ne liječi onda tu nema spasa i nema svrhe truditi se, ali ako se liječi može sve biti dobro. Gle svaka veza ima svoje izazove. Nitko nije potpuno zdrav.

Drugi, crni scenarij: ako nitko ne preuzima odgovornost za svoje osjećaje i nema razumijevanja za tuđe, ako BPD osoba samo ostaje u denialu, odbija dijagnozu (o takvima sada govorim), prebacuje svu odgovornost na partnera, ne shvaća da je i partner osoba za sebe nego sve njegove postupke iskrivljuje i shvaća upereno protiv sebe, partner postaje crni đavo, bol je neizdrživa pa počne partnera grozno tlačit, i stvari idu kardinalno nizbrdo. Što se BPD osoba više osjeća krivo (a osjeća se neopisivo grozno krivo i bezvrijedno da bi propala u crnu zemlju) to se groznije osjeća, pa je osjetljivija pa još jače reagira i nastaje začarani krug, postaje na mahove neuračunljiva, postaje emocionalna rupa bez dna kojoj nikako ne možeš dokazati da je voliš i da je vrijedna ljubavi, a jest jer je u ostalo vrijeme normalna, divna i brižna osoba i obožavaš je, i ne možeš joj to nikako dokazati da je divna što god da napraviš, čega god da se odrekneš, a odričeš se mic po mic svega, prijatelja, života. Partner BPD osobe pod baražnom paljbom prigovaranja, osuđivanja, manipulacije, pasivne agresije itd. s vremenom se izolira od svoje okoline, pretvara u ruinu od osobe, u krpu, na koncu bježi glavom bez obzira (ako uspije). Ali ne mora uopće biti tako.

Poanta veze sa i bez BPD ili bilo čega drugog jest da obje strane preuzmu odgovornost za svoje osjećaje i potrebe i da imaju razumijevanja za tuđe. Da jasno objasne što im treba i da ne čitaju misli i ne očekuju da im se čitaju misli. I da su obje strane svjesne da su vrijedne ljubavi, poštovanja i truda i da to očekuju i isto daju drugoj strani. Sve je to za žive ljude.

Mislim sada da oni koji nisu bili upućeni u ovu problematiku, ako su uspjeli sve ovo pročitati, onda su stekli dojam.

Nemam riječi kako je ovo dobro napisano, ozbiljno sam pomislila da si možda neki psihijatar i to vrhunski
Slažem se, ja sam se malo nespretno izrazila, zapravo je točno tako kako si ti napisala.
Vidim ja svoje kvalitete, smatram da ih imam puno i da sam posebna (znam koliko ovo zvuči umišljeno, ali izostaviti ću lažnu skromnost). Ali tu je taj poremećaj koji je jači od svih kvaliteta zajedno. To je problem. Na početku veze poremećaj nije vidljiv, a kvalitete su vidljive, pa me doživljavaju možda ne savršenom, ali zbilja iznimno posebnom plus ono što si rekla, mi ovakvi znamo biti poprilično šarmantni i uvući se pod kožu.
Točno tako kako si opisala, tako se događa u mojim vezama.
Izgradnja samopoštovanja mi se savjetuje sa svih strana, vjerojatno bi to pomoglo, samo taj dio meni još nije "kliknuo, tj. prešao sa razumskog na emotivno.
Kao što si gore navela, tako mi i je u trenutnoj vezi, razgovarali smo o svemu čim su se počele pojavljivati prve naznake, on je pun razumijevanja i potpore, često razgovaramo o tome iako se često i svađamo zbog svega navedenog, nije još eskaliralo u one krajnje razmjere bijesa kao u mojim predhodnim vezama, stalno se bojim toga i nadam se da ću nekako zaustaviti da ne ode u tom smjeru. Ja se liječim, imam vrhunsku psihijatricu koja ima iskustva u liječenju bordera, a znamo kako su takvi rijetki kod nas. Uzimam lijekove. I stvarno ne radim sve to samo po protokolu nego sam svim srcem u tome, čitam, razmišljam, pokušavam shvatiti, naći rješenje, ništa mi u životu nije toliko važno koliko da riješim taj problem. U prijašnjim vezama nisam još znala koja mi je dijagnoza, ali uvijek sam bila svijesna da je problem u meni.
A smijem li pitati na koji si način ti povezana sa ovom tematikom ? Jesi li border, osoba bliska borderu ili stručnjak ? Nadam se da ćeš i dalje sudjelovati na ovoj temi, toliko me se dojmilo sve što si napisala, nevjerojatno je pogođena sama srž problema. Dođe mi da tvoj post pokažem i dečku i psihijatrici

[Manipulator]

Ja sam stvarno umoran od ovoga. Ima li neki stručnjak psihoterapeut za BPD u ZG-u?

[Tox]

Zanima me, kako vi stojite sa pitanjima tipa egzistencijalna dihotomija iliti smislenost života. Vidite li sebe u nekoj bližoj i/ili daljnjoj budućnosti. Koliko vam energije za razmišljanje o budućnosti i planiranje ostane nakon iscrpljujućih emocija ... Ukratko, imate li "volje živjeti"* (izuzmimo razmišljanja o sui.. , njih izuzimamo iz jednadžbe) i dali vam je podnošljivo biti živ i koliko vam "teško to pada"?

Plačipičkast je post, I know ... ali pokušavam doći do odgovora dali je to prisutno i kod drugih kojima su emocije intenzivnije od ostalog pučanstva ili nekaj s menom ne štima.

*Naravno da imamo volje, samo ... mislim da ćete skužiti kaj pitam.

PS: Dali je netko svjesno išao i uspio postići emocionalnu tupost ... iliti na neki način isključit emocije na neki vremenski period?

[Mmps]

Tox kaže:

Zanima me, kako vi stojite sa pitanjima tipa egzistencijalna dihotomija iliti smislenost života. Vidite li sebe u nekoj bližoj i/ili daljnjoj budućnosti. Koliko vam energije za razmišljanje o budućnosti i planiranje ostane nakon iscrpljujućih emocija ... Ukratko, imate li "volje živjeti"* (izuzmimo razmišljanja o sui.. , njih izuzimamo iz jednadžbe) i dali vam je podnošljivo biti živ i koliko vam "teško to pada"?

O Toxo

I ja počela intenzivno razmišljati o tome prije kojih mjesec dana, taman kad sam neko vrijeme bila dobro.
I onda počela bježati, iz bijega u bijeg, iz bijega u bjeg.
Pukla ko kokica.
Dan po dan, nema nam druge.

Ova stvar me smiruje u takvim situacijama
https://www.youtube.com/watch?v=HhmkZ5yp8w4

[Leteća]

san.ja kaže:

Ova rečenica mi se ističe jako. Oprosti što ću komentirati jer govorim na temelju svog iskustva a ne poznajem te i ne mogu znati.

Partner koji nema BPD ako je zreo ne razmišlja na taj način, ne razmišlja u tim kategorijama da je netko savršen, ne gleda život crno-bijelo, ne velim da u zaljubljenosti nema idealizacije, ali idealizacija partnera je karakteristika BPD-a. Iz navedenog slijedi zaključak da se lako zaljube zato jer im se svide tvoje kvalitete, zato jer im se sviđaš kao osoba i kao pojava, kao cijeli paket. Možda hoćeš reći da te na početku doživljavaju ne "savršeno" nego "normalno".

(Istinabog ima tu i taj detalj da osoba s BPDom se zna itekako zavući čovjeku pod kožu, da imaju jednu magnetičnost, osjećajnost, jednu posebnu kvalitetu kojoj je teško odoljeti.)

Moja poanta je da ti uistinu imaš kvalitete koje oni vide, i da to ne znači da oni misle da si savršena, nego si jednostavno kvalitetna osoba sa svojim vrlinama i adutima koje se njima sviđaju. Oni vide to što vide jer tako jest. Moguće je da ti sebe ne možeš tako vidjeti - takav dojam se da iščitati iz ovog što si napisala. Karakteristika BPDa jest crno-bijelo razmišljanje tako da osoba niti ne može vidjeti svoje kvalitete. Ko onaj bodi bilder koliko god bio mišićav i dalje misli da je žgoljo. Tako da, ako je moj dojam ispravan, možda griješim, da ne možeš sagledati da si stvarno osoba koja je vrijedna zaljubljivanja - ne bi smjela tom osjećaju vjerovati jer je to samo simptom BPDa, to nisi ti - to je isto kao što osoba u depresiji ne smije vjerovati tom osjećaju beznađa i paralize kao nečemu realnom - ali naravno da potpuno razumijem da se tako osjećaš zbog onoga što se kasnije počne događati i da je to normalno tako se osjećati. Ali to kasnije nisi ti nego BPD i to se može riješiti.

Ono što pokušavam reći jest da je upravo ta nesigurnost u sebe ono što izaziva sve ono što kasnije uslijedi. Osoba s BPD-om ima velike emocije, pa tako i kad partner nešto nehotice kaže to postane okidač za silovitu reakciju. Osoba s BPDom jako puno daje u vezi i jako je odana pa ako se to davanje i odanost i nehotice imalo dovede u pitanje, ili samo izdaleka tako izgleda (a u stvari se ne dovodi) to je okidač. Ta reakcija koliko god bila burna uopće nije pretjerana s obzirom na emocije koje stoje iza nje, "samo" je problem što je potpuno nerazumljiva partneru koji je nehotice i ne znajući povukao okidač.

Pitam se kad bi mogla izgraditi samopoštovanje, da li bi to pomoglo da u trenutku kad se dogodi okidač nastane jedna mala pauza u kojoj bi se moglo prije nego što se išta kaže duboko duboko udahnuti pa čak i otići u drugu sobu, i preispitati to svoje crno bijelo razmišljanje, je li situacija uistinu tako crna. (Ili sam sad izvalila kolosalnu glupost, kao da depresivnoj osobi kažem "trgni se".)

Druga stvar koju hoću reći je da BPD osobe mogu biti fantastični partneri, odani, posvećeni vezi, koji mogu itekako puno pružiti baš zato što su tako i osjećajni i vrlo pronicljivi - samo što partner mora biti jako stabilna osoba, da ga metci koje BPD ponašanje ispaljuje ne uzdrma. To osobu totalno dubinski uzdrma, ako nije stvarno jako stabilna. Prigovaranja lagano erodiraju samopouzdanje partnera. Metci uvreda izgovorenih u svađi pogađaju mikronski precizno i dubinski su ubojiti. Nakon faze precizne paljbe koja je tako lucidna (to je nevjerojatno kako precizno osoba s BPD točno zna što mora reći a da to drugu stranu užasno zaboli) dolazi faza totalne paranoje sa potpuno potpuno apsurdnim optužbama. (Nije prigovor nego samo objašnjavam stvari iz perspektive partnera.) Ova kombinacija lucidnosti i gubitka kontakta sa stvarnošću potpuno zbuni partnera jer do prelaska dolazi u djeliću sekunde. U stvari kako amigdala ispaljuje sve jače, u limbičkom sustavu je alarm sve veći, patnja prevlada sve i prefrontalni korteks se gasi dio po dio. Na kraju preostane hrpa očaja koja doslovno urla iz punih pluća. Nešto neopisivo. Ali partner ne vidi da je to krajnja bol koja urla tako očajnički, zato što su sadržaj urlanja vrlo uvrede na njegov račun (prvo red preciznih koje ga rasture, pa red totalno apsurdnih koje ga dokrajče). Zauzet je lizanjem svojih upravo zadobivenih rana i nema blagog pojma da osoba tako jako urla zato što je tako jako boli i zato što joj je toliko jako stalo. Kao utopljenik, nema tu vremena za manire. Kolosalni nesporazum. (Samo što ovaj utopljenik sjekirom zamahuje na ruku koja mu se pruža, i poslije kad se amigdala smiri, to skopča, pa bi se tom istom sjekirom najradije na licu mjesta ubio od muke i užasa.) Eto tako nekako otprilike, ako sam dobro shvatila.

Ovo sve govorim zato što ako se može razgovarati s partnerom u nekoj ranijoj fazi upoznavanja, kad se neke naznake već pokažu a prije nego što eskalira, i unaprijed upozoriti i ne mora doći do takve eskalacije ako postoji razumijevanje. Ako je čovjeku stalo onda neka razumije. Ako neće ili ne može onda ionako nije pravi. Objasniti tu silnu osjetljivost koja dovodi do toga da se neke usputne primjedbe doživljava užasno osobno i ne može si pomoći, i onda kaže neke grozne stvari koje ne misli (i tu si uistinu ne može pomoći - fiziološki). Objasniti da ne misliš stvarno da je on tako grozan, nego da se ti osjećaš tako grozno, da su to tvoji osjećaji a ne njegove karakterne osobine. Jer čovjek to stvarno ne može znati sam od sebe ako se ne objasni. Ne znam jesam li dobro dočarala što mislim.

Postoje stranice sa savjetima za partnere osoba s BPDom gdje oni mogu naučiti kako komunicirati, kako validirati osjećaje (u stvari vještina vrlo korisna i za svakodnevni život). Nešto neprocjenjivo. Ako je pravi, i naravno ako se BPD osoba liječi, potrudit će se. Ako se ne liječi onda tu nema spasa i nema svrhe truditi se, ali ako se liječi može sve biti dobro. Gle svaka veza ima svoje izazove. Nitko nije potpuno zdrav.

Drugi, crni scenarij: ako nitko ne preuzima odgovornost za svoje osjećaje i nema razumijevanja za tuđe, ako BPD osoba samo ostaje u denialu, odbija dijagnozu (o takvima sada govorim), prebacuje svu odgovornost na partnera, ne shvaća da je i partner osoba za sebe nego sve njegove postupke iskrivljuje i shvaća upereno protiv sebe, partner postaje crni đavo, bol je neizdrživa pa počne partnera grozno tlačit, i stvari idu kardinalno nizbrdo. Što se BPD osoba više osjeća krivo (a osjeća se neopisivo grozno krivo i bezvrijedno da bi propala u crnu zemlju) to se groznije osjeća, pa je osjetljivija pa još jače reagira i nastaje začarani krug, postaje na mahove neuračunljiva, postaje emocionalna rupa bez dna kojoj nikako ne možeš dokazati da je voliš i da je vrijedna ljubavi, a jest jer je u ostalo vrijeme normalna, divna i brižna osoba i obožavaš je, i ne možeš joj to nikako dokazati da je divna što god da napraviš, čega god da se odrekneš, a odričeš se mic po mic svega, prijatelja, života. Partner BPD osobe pod baražnom paljbom prigovaranja, osuđivanja, manipulacije, pasivne agresije itd. s vremenom se izolira od svoje okoline, pretvara u ruinu od osobe, u krpu, na koncu bježi glavom bez obzira (ako uspije). Ali ne mora uopće biti tako.

Poanta veze sa i bez BPD ili bilo čega drugog jest da obje strane preuzmu odgovornost za svoje osjećaje i potrebe i da imaju razumijevanja za tuđe. Da jasno objasne što im treba i da ne čitaju misli i ne očekuju da im se čitaju misli. I da su obje strane svjesne da su vrijedne ljubavi, poštovanja i truda i da to očekuju i isto daju drugoj strani. Sve je to za žive ljude.

Mislim sada da oni koji nisu bili upućeni u ovu problematiku, ako su uspjeli sve ovo pročitati, onda su stekli dojam.

U vezi sam s takvom osobom i nosim se s time kako najbolje znam. Ne radi se o dijagnozi bordera, osoba nema nikakvu F-dijagnozu jer nije bila kod psihijatra. Do sada sam sumnjala na NPD ili na popratne posljedice alkoholizma (koji je evidentan).

Želim pomoći, a ne znam kako. Suptilni, nježni pristup nije upalio. Distanciranje pomaže do određene mjere, no nije uvijek izvedivo. Tako da zadnjih godina i ja pomalo propucavam i preuzimam sličan obrazac ponašanja. Odnosno, na uvrede reagiram tim još gorim, devastirajućim uvredama, a ni apsurdne optužbe mi nisu strane. Sve je to kod mene neko naučeno ponašanje, a ne moja osobnost. Definitivno nisam border, zapravo sam po mnogim stvarima baš suprotna - nemam osjećaj unutarnje praznine, kad sam sama sa sobom osjećam neku sigurnost, punoću, unutarnje bogatstvo. Ne režem se nego se čak pomalo bojim vađenja krvi. Dugo sam bila sklona potiskivanju osjećaja, tek u posljednje vrijeme otkrivam svoju emocionalnu stranu. Ali provodeći vrijeme s takvom osobom gubim kompas i počinjem se ponašati baš kao što je opisano ovdje.

Tako da... daj link na te stranice. Ne tiče mi se je li ta osoba border ili nije, bitno mi je da se znam postaviti bolje u tim situacijama budući da sam već jako iscrpljena takvim životom.

[Tox]

Mmps kaže:

O Toxo

I ja počela intenzivno razmišljati o tome prije kojih mjesec dana, taman kad sam neko vrijeme bila dobro.
I onda počela bježati, iz bijega u bijeg, iz bijega u bjeg.
Pukla ko kokica.
Dan po dan, nema nam druge.

Ova stvar me smiruje u takvim situacijama
https://www.youtube.com/watch?v=HhmkZ5yp8w4

Hvala! Da, kao što veliš .. dan po dan ... bolje tako nego vrtit scenarije i ruminacije.

Smirujuća je zaista ... smirujuće je i vidjeti kako ljudi zajednički stvaraju tako nešto lijepo poput ovog nastupa i pjesme. Bar meni. Onak kad se hrpa poznatih glazbenika stanu na stage i odvale j*bački koncert.

[dire Dawn]

BLANQUETTE kaže:

Ja nikad nisam doživjela emotivnu tupost i zvuči mi baš primamljujuće, olakšavajuće, voljela bih doći u to stanje. Mislim da bi mi tako bilo lakše. No vjerujem da vama to teško pada, barem sam takav dojam stekla čitajući.

Trava u susjedovom dvorištu je uvijek zelenija.

Tox kaže:

Zanima me, kako vi stojite sa pitanjima tipa egzistencijalna dihotomija iliti smislenost života. Vidite li sebe u nekoj bližoj i/ili daljnjoj budućnosti. Koliko vam energije za razmišljanje o budućnosti i planiranje ostane nakon iscrpljujućih emocija ... Ukratko, imate li "volje živjeti"* (izuzmimo razmišljanja o sui.. , njih izuzimamo iz jednadžbe) i dali vam je podnošljivo biti živ i koliko vam "teško to pada"?

Plačipičkast je post, I know ... ali pokušavam doći do odgovora dali je to prisutno i kod drugih kojima su emocije intenzivnije od ostalog pučanstva ili nekaj s menom ne štima.

*Naravno da imamo volje, samo ... mislim da ćete skužiti kaj pitam.

PS: Dali je netko svjesno išao i uspio postići emocionalnu tupost ... iliti na neki način isključit emocije na neki vremenski period?

Trudim se ne razmišljat o tome jer ako krenem, upadnem u zečju rupu besmisla gdje ustvari ima više smisla počinit suicid nego nastavit jahat po ovom sranju od života.
Tada mi niti jedna opcija nije dovoljno dobra i niti jedan scenarij zadovoljavajuć. Da zamislim da mi se ostvari najveća želja - not good enough. I tak za aposlutno svaku stvar.

Kad se sjetim koliko imam godina, što sam postigla, gdje sam psihički trenutno i što je još ispred mene... Teško je osjećat se dobro.

Koliko god nisam fan ignoriranja stvari i guranja pod tepih, sa takvim mislima radim upravo to jer ne postoji instant rješenje i onda ni nema smisla radit analize.
Ionako se na kraju svake osjećam isključivo loše.

Sad sam u boljoj fazi, ali trudim se planirati stvari kratkoročno i ne razmišljat pretjerano o budućnosti i smislu svega.

Što se emocionalne tuposti tiče, meni je tu pomagala samo kriva farmakologija i nije bio dobar osjećaj.

[Splićankaa]

Tox kaže:

Zanima me, kako vi stojite sa pitanjima tipa egzistencijalna dihotomija iliti smislenost života. Vidite li sebe u nekoj bližoj i/ili daljnjoj budućnosti. Koliko vam energije za razmišljanje o budućnosti i planiranje ostane nakon iscrpljujućih emocija ... Ukratko, imate li "volje živjeti"* (izuzmimo razmišljanja o sui.. , njih izuzimamo iz jednadžbe) i dali vam je podnošljivo biti živ i koliko vam "teško to pada"?

Plačipičkast je post, I know ... ali pokušavam doći do odgovora dali je to prisutno i kod drugih kojima su emocije intenzivnije od ostalog pučanstva ili nekaj s menom ne štima.
*Naravno da imamo volje, samo ... mislim da ćete skužiti kaj pitam.
PS: Dali je netko svjesno išao i uspio postići emocionalnu tupost ... iliti na neki način isključit emocije na neki vremenski period?

Nisam volje imala kad sam zivila s losim primanjima.
Ko moze bit sretan kad zna da sto zaradi ce potrosit na rezije,hranu, da nemas nista novaca, a zelis dosta toga, onda sam smisao nasla u odlasku u inozemstvo.

Ali ni taj odlazak nije sve rijesio, volja za zivotom se vratila kad sam skuzila svoj odnos prema novcu i kad sam skuzila da osim obaveza, treba takoder i njegovati sebe i uzivati i ostvarivati drustvene kontakte (to tako jednostavno zvuci, ali treba i primjenjivati u praksi)...

Sad radim na tim mini ciljevima, ali uocavam jednu zanimljivost.
Cesto kroz zezanciju u real life bacim grandiozne ideje o sebi, krenem pjevusit i kazem kolegama da cu im dat autogram, tako da kad se proslavim da mogu rec da su samnom radili (dakle sama to uletim haha )
Onda jednom kad me budete gledali na TVu, sjetit cete se, ovo je ona koja je radila s nama.

Nisam umisljena, ne hvalim se nicim, ali to kako kroz salu bacam ideje, eto danas sam spomenula na komentiranje voznje bicikla, kroz salu, haha kad dogodine odem na Tour De France.

al dobro to je ka zajebancija pa aj..
ali evo danas mi se dogodilo na poslu katastrofa.

3x sam se diskonektirala, ko da mi je mozak na stand by, vidim oko sebe, a ne razmisljam, pa odradim krivo.
i onda ne znam sto sam napravila 2minute prije.

prelijevala sam nesto, i kapa po podu, a ja gledam ispred sebe u nevidljivu tocku, ko biljka, onda se "vratim" nazad nakon sto kolega mi se obratio imenom i pita sta radim

nije to obicna zamisljenost, ja kad se tako diskonektiran opce ne cujem ni zvukove oko sebe, vidim a ne cujem, doslovno ko TV kad radi, a nema zvuka.
ako zna neko objasnjenje sta je to, nek mi kaze.

[Coeli]

Splićankaa kaže:

ali evo danas mi se dogodilo na poslu katastrofa.

3x sam se diskonektirala, ko da mi je mozak na stand by, vidim oko sebe, a ne razmisljam, pa odradim krivo.
i onda ne znam sto sam napravila 2minute prije.

prelijevala sam nesto, i kapa po podu, a ja gledam ispred sebe u nevidljivu tocku, ko biljka, onda se "vratim" nazad nakon sto kolega mi se obratio imenom i pita sta radim

nije to obicna zamisljenost, ja kad se tako diskonektiran opce ne cujem ni zvukove oko sebe, vidim a ne cujem, doslovno ko TV kad radi, a nema zvuka.
ako zna neko objasnjenje sta je to, nek mi kaze.

nagađam da je to posljedica nekog prijašnjeg proživljenog stresa. Ako je to slučaj, situacija se sredila i sve prividno ide dobro, no mehanizam samoobrane od emocionalnih udaraca još uvijek se nije isključio pa se nesvjesno branimo (u tom slučaju ni od čega). Sistem je u tom slučaju jednostavno preopterećen pa se nakratko isključi.
Riješit će se s vremenom. Vjerojatno kad se u potpunosti ''slegne'' problem koji je bio okidač stresa (ako je to slučaj).

lli nakratko upadaš u neki drugi ''film'' zbog nečeg čime si okupirana?

[Splićankaa]

Coeli kaže:

nagađam da je to posljedica nekog prijašnjeg proživljenog stresa. Ako je to slučaj, situacija se sredila i sve prividno ide dobro, no mehanizam samoobrane od emocionalnih udaraca još uvijek se nije isključio pa se nesvjesno branimo (u tom slučaju ni od čega). Sistem je u tom slučaju jednostavno preopterećen pa se nakratko isključi.
Riješit će se s vremenom. Vjerojatno kad se u potpunosti ''slegne'' problem koji je bio okidač stresa (ako je to slučaj).

lli nakratko upadaš u neki drugi ''film'' zbog nečeg čime si okupirana?

znaci nije da sam se zamislila nesto, pa da ne cujem, nego doslovno ko da dozivim error u glavi.

doslovno stanem zatupljeno, kolegica mi se obraca, i tek nakon par sekunda odreagiram.
nesto kao u filmovima kad se osoba budi iz kome, pa cuje polagano ljude, pa onda skuzi di je, tako mi se zna desit, samo sta stojim na nogama i vidim oko sebe, al odleprsam.

mislim da je to posljedica iskljucivanja u djetinjstvu.
jer sam izlozena bila zlostavljanju cijeli zivot.
tek sad zivim normalan zivot di oden na posao, dodem kuci, samostalna (samac) a dozivljavam i podrsku od prijateljica, pozitivne teme, svi napredujemo, ono zivot je okej.
i ti errori koji mi se dogadaju mozda su posljedica toga sta kad san bila osnovnoskolac tad bih se zamislila, dok se u obitelji svadaju ja bi citala knjigu i udubila se u citanje knjige i tako.
???
nadam se da ce proci jer ta dekoncentriranost mi lose utjece na samopouzdanje, odem po jednu stvar, vracam se s drugom, odem na poslu do jednog kraja prostorije, onda stanem i skuzim da sam u krivu prostoriju usla, ko muva bez glave.

a ovo za grandiozne ideje o sebi, sad sam tek shvatila, da sam dosad uvijek gadila sebe, zezala se na svoj racun tako sto sam omalovazavala sebe, pa mozda mi je ovo s grandioznim idejama novi nacin pricanja o sebi, lol, kroz salu, ali barem ne crnim samu sebe
inace nikad ne pricam lovacke price, nisam sklona izmisljat o sebi, niti uljepsavat svoja iskustva, tipa zivot u inozemstvu, svima kazem istinitu pricu o pocetku, nisam sklona izmisljat, al sam sklona nasalit se na nacin da bacim salu u smislu da cu ja uspjet nesto veliko, mozda to i nije tako lose, salit se da ces vozit tour de france, lol

[Coeli]

Splićankaa kaže:

znaci nije da sam se zamislila nesto, pa da ne cujem, nego doslovno ko da dozivim error u glavi.
doslovno stanem zatupljeno, kolegica mi se obraca, i tek nakon par sekunda odreagiram.
nesto kao u filmovima kad se osoba budi iz kome, pa cuje polagano ljude, pa onda skuzi di je, tako mi se zna desit, samo sta stojim na nogama i vidim oko sebe, al odleprsam.

Ne, nisi umislila. Događa se to i drugima, ne samo tebi.

Postalo mi je jasno kad sam pročitala ostatak. Dakako, to je posljedica dugogodišnjeg života pod velikim pritiskom (stresom).
Jedni način da u takvim situacijama ostaneš koliko toliko normalan je da se ''isključiš''. Inače bi pukli.
Eto recimo to čitanje knjige dok se tvoji svađaju. Klasičan pokušaj bijega. Zapravo je dobro da si na taj način ''bježala'' - time si se zaštitila.
Sad kad je situacija normalna, očito se još uvijek ne možeš u potpunosti opustiti.
Treba čovjeku ponešto vremena da se navikne i na normalu.
Loše je s konja na magarca, ali bogme, ni s magarca na konja nije tako lako kako se obično misli.
Stvar privikavanja na nove okolnosti.
Moguće je da si podsvijesno još uvijek napeta (u očekivanju da se dogodi nešto loše - jer imaš takva iskustva i navikla si na to).
Proći će. Čim se u potpunosti navikneš na normalu. Blokiraš se jer ti to nije dovoljno poznato. Mozak mora tek prožvakati nove informacije i smjestiti ih u odgovarajuće ladice i pretince.
Tijekom tog procesa, automatski jača samopuzdanje.
Još uvijek si nesigurna, ali bit će to ok.
Ne sili rezultate i ne paničari ako te to i dalje bude ''hvatalo'. Polako. Ne ide to preko noći. Malo gor, malo dol, no ako sve u svemu ide na bolje, onda je ok.

a ovo za grandiozne ideje o sebi, sad sam tek shvatila, da sam dosad uvijek gadila sebe, zezala se na svoj racun tako sto sam omalovazavala sebe, pa mozda mi je ovo s grandioznim idejama novi nacin pricanja o sebi, lol, kroz salu, ali barem ne crnim samu sebe
inace nikad ne pricam lovacke price, nisam sklona izmisljat o sebi, niti uljepsavat svoja iskustva, tipa zivot u inozemstvu, svima kazem istinitu pricu o pocetku, nisam sklona izmisljat, al sam sklona nasalit se na nacin da bacim salu u smislu da cu ja uspjet nesto veliko, mozda to i nije tako lose, salit se da ces vozit tour de france, lol

Naravno, nije loše. Dobri dođe za nabrijavanje samopouzdanja. Privremeno.
Čim se počneš malo više sviđati samoj sebi, onda ćeš još više raditi na tome da se sviđaš samoj sebi pa će ''surogati'' tog tipa postati nepotrebni.